Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-744/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 24. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice njegovog punomoćnika ČP, odvjetničke vježbenice u Rijeci te zamjenika punomoćnika tuženika MP, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, po objavi od 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 15909 sklopljenog 4. listopada 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, a kojom je ugovoreno pravo tuženika na naplatu troškova zaključenja ugovora u iznosu 773,54 CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 494,77 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 10. listopada 2005. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 526,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 9. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 4 . listopada 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 15909 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobreno financiranje troškova kupnje vozila u iznosu 22.874,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 3. navedeno kako troškovi zaključenja ugovora iznose 773,54 CHF (tzv. ulazna naknada). Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade nepošteno i ništetno i to iz razloga kako slijedi. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje u tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Odredbom čl. 4. ZOO propisano je kako su sudionici, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da prednik tuženika nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), može se zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. U odnosu na tijek zatezne kamate, tužitelj ima, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Prethodno podnošenju tužbe, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koju mogućnost je tuženik otklonio slijedom čega je tužitelj prisiljen svoja prava i pravne interese ostvarivati sudskim putem, no tuženik je dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega njezina visina ne bi trebala biti sporna. Iz potvrde tuženika proizlazi kako je 10. listopada 2005. tuženik naplatio tužitelju 494,77 EUR/3.727,87 kn naknadu za obradu kredita. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare potraživanja te prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se, opreza radi, očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Tuženik ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti naknade za obradu kredita promašeni te da je ista valjano ugovorena. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade Ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Nakon što je tužitelj dobio informativnu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i EUR, tužitelj je podnio tuženiku Zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, nakon čega je tuženik tužitelju dostavio Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti. U predmetnom zahtjevu točno je naznačena svrha kredita, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa. Dakle, tužitelj je prije podnošenja zahtjeva bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Tuženik ističe da su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, odnosno rok od 11 godina sukladno Zakonu o računovodstvu. Također, prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je predmetna odredba ugovora o kreditu zakonita i valja-no ugovorena, budući da se o istoj pregovaralo, da je na istu tužitelj mogao utjecati i mijenjati ju te da ista nikako nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu br. 15909 sklopljenog 4. listopada 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, a kojom je ugovoreno pravo tuženika na naplatu troškova zaključenja ugovora u iznosu 773,54 CHF, kao i zahtjev tužitelja radi povrata plaćene naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama.

4. Među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovor o kreditu u kojem je sadržana prijeporna odredba niti je sporan njezin sadržaj, kao što je nesporna viisn tužbenog zahjteva (tuženik je tu činjenicu učinio nespornom na pripremnom ročištu), međutim, sporno je je li predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor te je li predmetni dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ništetan i ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj 15909, konto karticu po Ugovoru o kreditu broj 15909, promjene kamatne stope za Ugovor broj 15909, Plan otplate uz Ugovor o kreditu broj 15909, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 4. listopada 2005., izjavu NP te zahtjeve za operativne leasinge (list 59-69 spisa), a saslušan je i tužitelj.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 4. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu br. 15909 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita,

- da je kredit odobren kao namjenski- za financiranje kupnje vozila marke Seat Ibiza 1,9 SDI (članak 1.),

- da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno, između ostalog, kako se tužitelj obvezuje platiti troškove zaključenja ugovora u iznosu 773,54 CHF,

- da je prema knjigovodstvenoj kartici s lista 13-26 spisa tužitelju 10. listopada 2005. naplaćena naknada na ime troškova obrade ugovora u iznosu od 494,77 eura.

8. Kao što je već navedeno, sud je proveo dokaz i uvidom u promjene kamatne stope za Ugovor broj 15909, Plan otplate uz Ugovor o kreditu broj 15909, izjavu NP te zahtjeve za operativne leasinge (list 59-69 spisa), no ti dokazi se nisu pokazali važnima za donošenje odluke u ovom predmetu i to zbog toga što odredba o kamatnoj stopi nije predmet ovog postuka, dok se izjava NP i priloženi zahtjevi za operativne leasinge uopće ne odnose na konkretni Ugovor o kreditu broj 15909.

9. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mi su sredstva bila potrebna za kupnju osobnog vozila koji je korišten isključivo za privatne potrebe. Sadržaj ugovora je u cijelosti pripremio tuženik. Nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Samo je dobio instrukcije koju dokumentaciju mora prikupiti. Nije pregovarao niti je imao mogućnost pregovarati o odredbi vezanoj za naknadu za obradu kredita. Nije mu pojašnjeno koji se troškovi imaju pokriti iz naknade za obradu kredita. Ne sjeća se da li je imao kakvih daljnjih troškova. Ugovor je u cijelosti bio pripremljen od strane tuženika i sve mu je bilo predočeno samo na potpis, nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora. Ne sjeća se je li li tražio izmijenu kakvih odredbi, misli da nije.

10. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tužitelj u svim iskazu naveo da su mu sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog koje je koristio isključivo u privatne potrebe.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Sve da se i radi o troškovima koje je tuženik imao vezano za kreditno poslovanje, tuženik nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.

13. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini koja nije sporna. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

14. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

16. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

- sastav tužbe 50 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 9.7.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 50 bodova Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 29.9.2025. 50 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 24.11.2025. 50 bodova Tbr. 9.1

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 400,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 500,00 eura. Tužitelju je odmjeren i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura te na presudu od 13,27 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 9. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku