REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5537/20-22

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bori Saviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Đini Lukač Novaković, odvjetniku iz odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći L1771/06, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Eugena Kujundžića, odvjetnika, dana 09. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju LL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.300,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 27,62 eura od 22. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,28 eura od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,25 eura od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,62 eura od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,43 eura od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,24 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 59,31 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 60,33 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 58,64 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 58,27 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 58,82 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,73 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,79 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,21 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 56,75 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 57,53 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,23 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,23 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,97 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,26 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,97 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,57 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,48 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,64 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,89 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,17 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,63 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,10 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,05 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,96 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 56,73 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,70 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,86 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,69 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,92 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 57,16 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,19 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,82 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,65 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,53 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,13 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 40,71 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 40,75 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 40,37 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 40,56 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 40,74 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 40,45 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,52 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,34 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 43,89 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,37 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,63 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,54 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,74 eura od 05. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,39 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,43 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,06 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,09 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,06 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 39,54 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 39,90 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 40,44 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 40,16 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 40,32 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 40,51 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate te na

- iznos od 6,69 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 22. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju LL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.816,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,10 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,90 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,65 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,50 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,94 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,88 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,59 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,98 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,58 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,50 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,83 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,70 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 56,85 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,26 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,68 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,35 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 78,62 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 66,03 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,60 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,46 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 65,38 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 89,90 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,44 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 112,51 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 102,30 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,03 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 89,63 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,62 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,58 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 98,78 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 99,17 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,68 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,41 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 99,04 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 96,45 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,32 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,86 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 92,16 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 96,07 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 98,23 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,48 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 90,94 eura od 05. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,24 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,58 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,58 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 85,58 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 85,37 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,09 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 90,33 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 95,27 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,72 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,19 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 95,86 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,09 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 90,10 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 89,49 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 87,14 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 86,18 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 86,43 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 89,48 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,69 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,54 eura od 04. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 93,30 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 94,79 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 94,00 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 05. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 95,05 eura od 05. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 95,05 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju LL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 426,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. prosinca 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju LL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.642,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 56,05 eura od 01. siječnja 2010. godine do 30. prosinca 2010. godine kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće iznos od 426,13 eura od 01. listopada 2015. godine do 06. prosinca 2025. godine kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.270,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 07. prosinca 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 08. prosinca 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 9012153491 solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagrebu poslovni broj OU-2122/06, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 88.000,00 CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 360 mjeseci. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, s time da je početna kamatna stopa iznosila 4,25% godišnje, kao i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da je tužitelj s tuženikom dana 18. prosinca 2015. godine sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, naglasio da se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 07. prosinca 2025. godine zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.300,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, osim za mjesečni iznos od 56,05 eura za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 01. siječnja 2010. godine do isplate, iako je taj iznos plaćen dana 31. prosinca 2010. godine, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.816,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 3.696,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je prvenstveno istaknuo da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. godine kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Naime konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što naravno uključuje i kamate, a što znači da je kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u eure, pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja, niti zahtjeva. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podnošenje tužbe postoji samo ako i dok traje povreda koju je potrebno otkloniti, koje povrede u trenutku podnošenja tužbe nema, pa odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, jer postupanje tuženika, koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim, više ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 pravno irelevantna, jer se ne radi o parnici radi naknade štete, nego o parnici radi utvrđenja i isplate. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije nepoštena, ništetna, s obzirom da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koju je tuženik mijenjao isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta, a ujedno tužitelj niti jedanput nije prigovorio povećanju kamatne stope, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, dok je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima, koja valutna klauzula isto djeluje i prema tužitelju, korisniku kredita i prema tuženiku, kreditoru. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo da je tužitelj sam procijenio odgovara li predmetni kredit njegovim potrebama i mogućnostima te je kao poslovno sposobna osoba od tuženika ujedno dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, koju činjenicu je i potvrdio potpisom Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja, naglasio da je tužbenim zahtjevom od 07. prosinca 2025. godine tužba preinačena, a kojoj preinaci se protivi te je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9012153491 od 08. prosinca 2006. godine (list 10-15 i 76-78 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 16 i 75 spisa), u presliku otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (list 17-30 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice na dan 12.04.2019. (list 31-60 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu na dan 12.04.2019. (list 61-65 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012153491 od 18. prosinca 2015. godine (list 66-71 spisa), u presliku plana otplate (list 72-74 spisa), u presliku I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012153491 od 21. kolovoza 2008. godine (list 79 spisa), u presliku dopisa – konverzije kredita po ugovoru o kreditu broj 9012153491 (list 80 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 81-84 spisa), u presliku sudske prakse (list 95-98; stranica 166-262 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 99-107 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 126-127 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĆL (list 134-153 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 08. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 88.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,25%, koja je promjenjiva sukladno „odluci Banke o kreditiranju građana“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 18. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate te prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 07. prosinca 2025. godine uz postojeći istaknuo i drugi tužbeni zahtjev i to na ime razlike glavnice, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je prema odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na preinaku tužbe. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9012153491 od 18. prosinca 2015. godine (list 66-71 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012153491 od 18. prosinca 2015. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač, nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 126-127 spisa), koji je u bitnom istaknuo da su mu u banci ponudili samo stambeni kredit u valuti CHF, jer po njihovim uvjetima nije bio kreditno sposoban za kredit u nekoj drugoj valuti nego samo u valuti CHF, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da iako je pokušao pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, banka na to nije pristala, ponuđen mu je predmetni Ugovor o kreditu po sistemu „uzmi ili ostavi“, s time da mu banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što mu nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao zajedno sa bivšom suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je zaposlen u Konzumu, nakon čega se zaposlio u dječjem vrtiću kao ekonom, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. Konačno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju „kako bi mogao preživjeti“, iako mu u banci nisu objašnjavali na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom te je nakon konverzije ovaj stan prodao i dobivenim sredstvima kredit u cijelosti otplatio. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, a što rezultira time da se ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja, počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, a što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći i to iz iste činjenične i pravne osnove.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĆL (list 134-153 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 4.520,69 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 24.865,28 kuna, što predstavlja iznos od 3.300,26 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 43.823,37 kuna, odnosno iznosi 5.816,37 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 27.852,56 kuna, odnosno 3.696,67 eura, s time da je Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 3.270,54 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,25% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,25% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%. Isto tako treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa i to do 31. prosinca 2013. godine, a od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje maksimalno dopuštena zakonska kamatna stopa od 3,23%.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012153491 od 18. prosinca 2015. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 3.270,54 eura, dok razlika glavnice iznosi 3.696,67 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu oduzimati od preplate, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.300,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, osim za mjesečni iznos od 56,05 eura za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 01. siječnja 2010. godine do isplate, iako je taj iznos plaćen dana 31. prosinca 2010. godine, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.816,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 3.696,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 3.300,26 eura, a ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 5.816,37 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.300,26 eura te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.816,37 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki preplaćen mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF stav je suda da tužitelj na preostali iznos glavnice, koji, kada se umanji za konverzijom priznatu preplatu, iznosi 426,13 eura sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnio takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 07. prosinca 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZID ZPK-a, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.300,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, osim za mjesečni iznos od 56,05 eura, za koji je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana izvršenog plaćanja do isplate, odnosno tekuća od 31. prosinca 2010. godine do isplate, tako i tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.816,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 426,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. prosinca 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 56,05 eura od 01. siječnja 2010. godine do 30. prosinca 2010. godine, zatim dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 426,13 eura od 01. listopada 2015. godine do 06. prosinca 2025. godine, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.270,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška pristupa na ročište 11. ožujka 2020. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 18. lipnja 2020. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.), troška sastava podneska od 29. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 02. listopada 2025. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška sastava podneska od 07. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Imajući na umu da je tuženik tijekom postupka uz visinu tužbenog zahtjeva ujedno neosnovano osporavao i osnovu, pa kada se sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a od omjera uspjeha tužitelja, a isti je uspio u omjeru od 87,23% oduzme omjer uspjeha tuženika, koji je uspio u omjeru od 12,77%, sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.642,44 eura, s time da je trošak predujma za financijsko vještačenje dosuđen u cijelosti, jer isti nije determiniran omjerom uspjeha u sporu. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška zastupanja na ročištu 11. ožujka 2020. godine i na ročištu 18. lipnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 200,00 eura, jer je ročište 11. ožujka 2020. godine odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužitelju i dosuđeno, dok se na ročištu 18. lipnja 2020. godine raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška zastupanja na tom ročištu po Tbr. 9. točci 2., a što je tužitelju dosuđeno. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 02. listopada 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, s obzirom da se tim podneskom punomoćnik tužitelja očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke i to na način da je samo istaknuo kako nema primjedbi, s time da ujedno tim podneskom nije postavio konačni tužbeni zahtjev, pa tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska to po Tbr. 8. točci 4., dakle kao za neobrazloženi podnesak, što isti sadržajno i jest, a što je tužitelju i dosuđeno. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe i to prema odluci suda sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što tužitelj niti nije određeno naveo te troškove, već ujedno tužitelj niti nije platio sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara potraživanja, a niti je obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je upravo vodeći računa o omjeru uspjeha tuženika u postupku, tužitelju dosudio naknadu troška parničnog postupka umanjen za omjer uspjeha tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 22. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2026. godine