Poslovni broj: P-1026/2025-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranki trg 3 a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 2.prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 9.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 - 5102971900 sklopljenog 28. travnja 2006.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te KS kao Korisnika kredita, ES kao Sudužnika te TS kao Založnog dužnika sadržane u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana te da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati:

Iznos od 817,63 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 11. svibnja 2006.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 829,64 eura zajedno sa zateznim kamatama od 9.sječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 28. travnja 2006. kao korisnica kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102971900 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 32.412,00 CHF. Ugovorena da je tzv. ulazna naknada koja je naplaćena 10. svibnja 2006. g. u iznosu od 817,63 eura odnosno 1,000 % od iznosa kredita. Smatra da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba o plaćanju navedene ulazne naknade jer je ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu uzmi ili ostavi i ista kao potrošač nije mogla utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknada, na koje se troškove odnosi ,niti kako je određen njezin postotak slijedom čega je odredba o spornoj naknadi uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača tužiteljice i zbog toga je ništetna. Navodi da je spomenuta odredba nepoštena i ništetna u smislu odredbe čl. 81. i. 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima i to odredba čl.10. Ugovora prema kojoj je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita. Tuženik da je na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist koja se ogleda u neosnovano naplaćenoj ulaznoj naknadi. Kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na njezinu štetu to tužiteljica pored utvrđenja ništavosti odredbe čl .10. Ugovora o kreditu traži isplatu plaćene naknade s kamatama i troškovima postupka. Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba da je jasna , razumljiva i lako uočljiva. Tom naknadom da su se podmirivali troškovi kao što su operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana strana koje sudjeluju u realizaciji usluga, povezani regulatorni troškovi itd. Osporava tijek zakonskim zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ne osporava visinu plaćene naknade od 817,63 eura. Navodi da se treba dokazati svojstvo potrošača kod tužitelja. Osporava označenu vrijednost predmeta spora jer smatra da treba označiti samo iznos isplate koji se traži.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu. Stranke su učinile nespornim da je plaćena naknada u iznosu od 817,63 eura pa nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica potražuje ovom tužbom utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe čl. 10. o plaćanju ulazne naknade te traži iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbi. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 28. travnja 2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 32.412,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužiteljici od iznosa kredita dana 10. svibnja 2006. naplaćen iznos od 817,63 eura/6.160,47 HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigla predmetni kredit kao stambeni kredit i kako slijedi iz njezinog iskaza kreditnim sredstvima kupila je stan u kojem i danas živi. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % ( jedan posto )naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom plasmana.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela u svom iskazu da joj je poznato da je platila naknadu za korištenje ali o toj naknadi da nije bilo pregovora , nije joj rečeno zbog čega se naplaćuje ta naknada te koja joj je svrha. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,00 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelicua o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužiteljica je u svom iskazu navela da zna da joj je ta naknada naplaćena,. tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 817, 63 eura koliko je tužiteljici naplaćeno na ime predmetne naknade. Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužiteljice.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužiteljice nije u zastari. Tužiteljica je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 10. svibnja 2006. g. ; tužba je podnesena 12.06.2025. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 25.09.2026.. u visini od po 75 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 2.12.2025. g. i 20.01.20205. g. u visini od po 75 bodova što sa PDV-om iznosi 750,00 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužiteljice 829,64 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice je odbijen. Ovo stoga što joj nisu priznati troškovi sastava podnesaka kojima dostavlja dokaz o uplati pristojbe ili traži dopuštenje za očitovanje na odgovor na tužbu kao nepotrebni u smislu da bi joj za njihov sastav pripadala posebna naknada. Također je vrijednost boda određena po vrijednosti zahtjeva kojeg tužiteljica traži.

U Rijeci,9. siječnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 26,54 eura

U Rijeci ,9.1.2026.