Poslovni broj: P-722/2022-55

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Nenadić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 28. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Branka Nenadić i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srb, odvjetnika u Osijeku, dana 9.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 518-50- 2608865 sklopljenog dana 27.12.2004.g. između sada pok. tužitelja IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kreditora, potvrđenog dana 28.12.2004.g. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1983/2004-1, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao pravnom sljedniku pok. IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.322,38 EUR (tisućutristodvadesetdvaeura tridesetosamcenti) i to:

na ime preplaćenih kamata da isplati iznos od 452,60 eur sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,

-na iznos od 4,08 eur od 26.11.2007.g. do isplate

-na iznos od 4,08 eur od 28.12.2007.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 31.01.2008.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 01.03.2008.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 26.03.2008.g do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 28.04.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 30.05.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 24.06.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 24.07.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 28.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 7,74 eur od 29.09.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 24.10.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 26.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 7,74 eur od 29.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 30.01.2009.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 27.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 26.03.2009.g do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 27.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 29.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 26.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 30.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 26.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 31.03.2010.g do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.06.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 31.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 30.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 03.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 25.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 27.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 25.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 25.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 27.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 27.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 52,80 eur od 28.07.2011.g. do isplate,sve u roku 15 dana,

na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK- tečajne razlike, isplati iznos od 869,78 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023 sa zateznim kamatama u smislu od.čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotne poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 3,46 eur od 27.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 0,03 eur od 29.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 4,64 eur od 28.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,10 eur od 29.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,53 eur od 29.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 0,68 eur od 27.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 4,86 eur od 28.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,40 eur od 29.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,32 eur od 26.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 0,57 eur od 29.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,49 eur od 30.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 1,49 eur od 26.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 5,74 eur od 31.03.2010.g do isplate

- na iznos od 5,34 eur od 29.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 8,39 eur od 28.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 17,55 eur od 29.06.2010.g. do isplate

- na iznos od 17,55 eur od 31.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 27,51 eur od 30.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 23,79 eur od 28.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,29 eur od 03.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 26,84 eur od 25.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 38,52 eur od 27.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 33,35 eur od 28.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 36,66 eur od 25.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 34,01 eur od 25.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 30,96 eur od 29.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 46,09 eur od 27.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 53,39 eur od 27.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 407,23 eur od 28.07.2011.g. do isplate,sve u roku 15

dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.687,50 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 9.siječnja 2026. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1.Tužitelj IĆ iz [adresa] ,sada pokojni, podnio je dana 10.lipnja 2019. tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisen bank Austria d.d. kao kreditor dana 27. 12.2024. sklopili ugovor o kreditu br. 518-50-2608865 kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 22.251,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini 3,55% godišnje koja je određena od čl. 2. ugovora, a kojom odredbom ugovora je određena i promjenjivost kamatne stope, odnosno mogućnost naknadne promjene visine kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Navodi da presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. koja je potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu br. 43 PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je četvortotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvertotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošač u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača /N/N br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007.g. i to člancima 81.,82.,90., a od 07.08.2007. g. do 31.12.2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N/ br. 79/07, 128/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09i to člancima 96. I 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interees i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna topa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffesenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužene Raiffesenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošča i nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre u metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffesenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih srana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffesenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N/N br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 821., 82. i 90., a od 07.08.2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N/ br. 79/07, 128/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1. tog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa se tako navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, a dio odredbe čl. 2. i 7. predmetnog ugovora imaju se smatrati ništetnima. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila određena, niti odrediva a što je trebala biti u skladu s propisom čl. 269 st. 2. ZOO-a te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu. Promjena ugovorene kamatne stope bila je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Naime, ugovorna odredba ne sadrži niti referentrnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, ta kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daj dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze. Tužitelj smatra da odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu iz t. 1. tužbe, a koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti iz odluka tuženika. Tuženik je unatoč takovim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu u razdoblju od 31.01.2005. g. do 31.12.2011. g. jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, tako i visinu kamatne stope povećavajući istu u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja ugovora. Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu od 3,55% godišnje, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih kamata sadržanih u početnom otplatnom planu kredita. Uslijed tih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu stekao neosnovano ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Zbog ugovaranja ništetne odredbe u priležećem ugovoru o kreditu, a koja se odnosi na valutnu klauzulu – vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, tuženik je neosnovano stekao ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Dana 28.07.2011.g. tužitelj je jednokratnom uplatom otplatio kredit iznosom od 1.911,10 CHF, u protuvrijednosti 12.270,58 kn. Uvidom u početni otplatni plan te koristeći anuitete iz istoga, proizlazi da je u trenutku konačne otplate kredita, ostalo za isplatu 6 anuiteta po 299,57 CHF. Prilikom konačne otplate kredita korisnik je trebao preostali iznos kredita isplatiti po početno ugovorenom tečaju, a ne po tečaju na dan jednokratne isplate kredita koji je iznosio za 1 CHF = 6,420684 kn, te proizlazi da je zbog razlike u tečaju po svakom anuitetu tuženik neosnovano stekao iznos koji će biti točno određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Tužitelj si zadržava pravo po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenjem. Tužitelj si zadržava pravo po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju konačno specificirati tužbeni zahtjev. . Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da temeljem gore navedenih zakonskih odredbi donese sljedeću presudu:

I.Utvrđuje se ništenim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 518-50-2608865 sklopljenog dana 27.12.2004. g. između tužitelja IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kreditora, potvrđenog dana 28.12.2004.g. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1983/2004-1, u dijelu u koje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih iznosa kamata kao i preplaćenih iznosa na ime jednostranog povećanja mjesečnog iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, isplati ukupan novčani iznos koji će biti određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta ili otplate do 31. srpnja 2015. g. a od 01. kolovoza 2015. g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanciranim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodišta za 3 postotna poena.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinanciranim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, tekućom od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

2 Tuženik u odgovoru na tužbu (stranica 19-30 spisa) navodi kako su postavljeni tužbeni zahtjevi procesno nedopušteni zbog čega tužbu treba odbaciti. Tužbeni zahtjev pod toč. I. postavljen je protivno odredbama čl. 187. ZPP-a, obzirom da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi, a pritom ne precizira koje odredbe i u kojem dijelu. Tužbeni zahtjev pod toč. II. postavljen je protivno odredbama čl. 186. ZPP-a te je isti neodređen. Tužitelj se u odnosu na tužbeni zahtjev pod toč. II. poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP- a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP- a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tužitelj nije zatražio dostavu dokumentacije od tuženika, a sad posredstvom suda želi ishoditi dokumentaciju koju je mogao ishoditi izvansudski. Takva okolnost ne opravdava pozivanje na institut stupnjevite tužbe. Osim toga, sve i da je stupnjevita tužba u konkretnom slučaju dopuštena, tužbeni zahtjev nije postavljen na način na koji to odredba čl. 186.b st. 3. ZPP-a zahtijeva. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu. U slučaju da Naslovni sud smatra kako se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača", odnosno, Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku "Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: ... ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije", „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 17-18. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da u postupku čiji je predmet kollektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača". Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: ,,Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.". Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je i tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporo da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u mašem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto SU nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani. Pojam „prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira Kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno, ispitati udovoljava njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni Su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u Švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže mije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Rext-249/14 jasno navodi kako ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je cijena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika mi drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Dokaz: nesporno, u slučaju osporavanja dokaz financijskim vještačenjem i dostavom podataka od strane Hrvatske Narodne Banke ili druge financijske institucije, sve na okolnost povijesnog kretanja 6mj. Libor za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6- mjesečnog troška regulacije, te usporedba zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH; Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3.Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-994/2020-18 od 21.listopada 2021 (stranica 120 spisa) utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog smrti tužitelja KĆ, koji je preminuo dana **.**.2021.,temeljem odredbe čl.212.st.1.t.1.ZPP (stranica 120 spisa).

4.Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P- 994/2019-20 od 21.srpnja 2022. temeljem odredbe čl.215.st.1. ZPP određen je nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, te pozvani nasljednici iza pok tužitelja - JĆ iz [adresa], supruga ostavitelja i PĆ iz [adresa], sin ostavitelja, da preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari (stranica 126 spisa).

5.Postupak u ovoj pravnoj stvari iza pok. tužitelja preuzela je supruga ostavitelja JĆ, koja je dostavila rješenje javnog bilježnika Krešimira Milas iz Osijeka, kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Osijeku broj O-2734/2021- 10,UPP/OS-157/2021 od 28.12.2023. o naknadno pronađenoj imovini, kojim se naknadno pronađena imovina iza pok. ostavitelja EĆ, a koja se sastoji od prava koja mogu nastati ako se utvrdi da je ostavitelj preplatio iznos duga po kreditu u švicarskim francima, podignutom kod Raiffeisen bank Austria d.d., Podružnica Osijek, Kapucinska 34, broj ugovora o kreditu 518-50-2608865 u neutvrđenom iznosu, raspoređuje JĆ iz [adresa] – supruzi ostavitelja (stranica 134 spisa).

6.U pisanom podnesku od 25. studenog 2025. (stranica 228 spisa) tužiteljica JĆ po punomoćniku specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke,te predlaže da sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 518-50-2608865 sklopljenog dana 27.12.2004.g. između IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kreditora, potvrđenog dana 28.12.2004.g. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1983/2004- 1, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao pravnom sljedniku pok. IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.322,38 eur i to:

-na ime preplaćenih kamata da isplati iznos od 452,60 eur zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je predhodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. zajedno sa zateznim kamatama u smislu od.čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotne poena, te od 01.01.2024.g. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku

-na iznos od 4,08 eur od 26.11.2007.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 28.12.2007.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 31.01.2008.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 01.03.2008.g. do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 26.03.2008.g do isplate

- na iznos od 4,08 eur od 28.04.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 30.05.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 24.06.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 24.07.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 28.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 7,74 eur od 29.09.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 24.10.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 26.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 7,74 eur od 29.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 30.01.2009.g. do isplate

- na iznos od 7,74 eur od 27.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 26.03.2009.g do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 27.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 29.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 26.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 30.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 26.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 31.03.2010.g do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.06.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 31.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 30.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 03.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 25.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 27.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 28.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 25.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 25.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 29.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 10,64 eur od 27.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 10,64 eur od 27.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 52,80 eur od 28.07.2011.g. do isplate,sve u roku 15 dana

-na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK- tečajne razlike isplati iznos od 869,78 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 31.12.2023 zajedno sa zateznim kamatama u smislu od.čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotne poena, te od 01.01.2024.g. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku:

- na iznos od 3,46 eur od 27.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 0,03 eur od 29.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 4,64 eur od 28.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,10 eur od 29.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,53 eur od 29.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 0,68 eur od 27.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 4,86 eur od 28.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,40 eur od 29.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,32 eur od 26.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 0,57 eur od 29.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,49 eur od 30.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 1,49 eur od 26.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 5,74 eur od 31.03.2010.g do isplate

- na iznos od 5,34 eur od 29.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 8,39 eur od 28.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 17,55 eur od 29.06.2010.g. do isplate

- na iznos od 17,55 eur od 31.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 27,51 eur od 30.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 23,79 eur od 28.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,29 eur od 03.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 26,84 eur od 25.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 38,52 eur od 27.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 33,35 eur od 28.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 36,66 eur od 25.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 34,01 eur od 25.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 30,96 eur od 29.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 46,09 eur od 27.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 53,39 eur od 27.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 407,23 eur od 28.07.2011.g. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

7.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Otplatni plan, Prijepis knjigovodstvene kartice, Zahtjev za kredit, Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2007. do 30.09.2007.,Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka i saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

8.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.

9.Uvidom u Ugovor o kreditu broj kreditu br. 518-50-2608865 (stranica 6 spisa), utvrđeno je da je sklopljen dana 27. prosinca 2004. godine između sada pok. tužitelja EĆ, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Navedenim ugovorom tuženik je korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 22.251,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1).

Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 3,55 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora.

Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca.

Namjena kredita je kupnja automobila (čl.6.).

Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.04.2005. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.

10.Navedeni ugovor potvrđen je po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1983/2004 dana 28. prosinca 2004. (stranica 9 spisa).

11.Tužiteljica JĆ, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da njezin suprug sada pok. IĆ preminuo je 02. listopada 2021. Sjeća se da je isti podigao kredit kod Raiffeisenbanke 2004. godine. Sredstva su mu trebala za kupovinu novog automobila. Misli da je iznos kredita bio na nešto iznad 22.000,00 CHF. Za kupovinu automobila su dali stari automobil i još digli kredit za ostatak kupoprodajne cijene. Suprug je u vrijeme podizanja kredita bio u radnom odnosu, te je radio u Šečerani na radnom mjestu vagar. Nije imao niti privatnu, firmu niti obrt. Sjeća se da su supruga iz auto-kuće uputili u Raiffeisenbanku, te je zajedno sa suprugom išla u navedenu banku radi podizanja kredita. U banci su ponudili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, s napomenom da nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti. Suprug je vjerovao banci i koliko se sjeća nije mu niti dan ugovor da pročita već samo da potpiše. Kada su kupovali automobil suprug nije niti razmišljao da bi eventualno iz tog ugovora proizašao kakav spor. Na decidirani upit tužiteljici da li je pregovarano o odredbi o nadležnosti suda u slučaju spora, izjavila je da o tome nije pregovarano. Izjavila je da to uopće nije spominjano. Suprug je vjerovao banci, nije mogao pregovarati već samo uzeti ili ostaviti. Sredstva dobivena od navedenog kredita iskorištena su za kupovinu automobila. Kamata je iznosila 3,30%, te njezin suprug nije znao da će se kamata mijenjati, a kasnije je ta kamata narasla. Rata kredita je značajno narasla te je dosegla visinu plaće njezinog supruga. Banka nije upozorila njezinog supruga da može doći do povećanja tečaja i na koji način se može mijenjati kamata. Njezin suprug ne bi podigao kredit da je znao da će se rata kredita tako povećati. U trenutku kada je podizan kredit djelatnici banke nisu ukazivali da bi se išta značajno moglo promijeniti (stranica 136 spisa).

12.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 181-208 spisa) naveo:

Visina preplaćenih anuiteta tužitelja po Ugovoru o kreditu broj 518-50-2608865 sklopljenom 27. prosinca 2004. godine sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. po osnovu povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 452,60 EUR, te po osnovu povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznosi 169,15 EUR, odnosno sveukupno 621,75 EUR u kojim iznosima je oduzeto kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Svakomjesečne razlike EUR-ima pobrojao je na stranicama 26. i 27. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Datumi uplata iskazani su u tabelarnom pregledu na stranicama 17. do 20. gdje je vidljivo da tužitelj nije kasnio u plaćanju rata anuiteta.

12.1.U pisanom podnesku od 21.11.2025. (stranica 225 spisa) vještak financijsko-knjigovodstvene struke je naveo da je na njegov nalaz i mišljenje očitovao se punomoćnik tužitelja svojim podneskom od dana 03. studenog 2025. godine navodeći da je na stranicama 26 i 27. Nalaza iskazao pretplatu u EUR-ima tako što je pozitivnu tečajnu razliku umanjio za negativnu tečajnu razliku, te po osnovi preplaćene kamate i tečaja utvrdio ukupan iznos preplate od 621,75 EUR. Isto tako u svom podnesku punomoćnik tužitelja navodi da je trebao posebno iskazati preplaćeni tečaj kada je korisnik kredita, anuitete plaćao po tečaju koji je bio veći od početno ugovorenog tečaja i to bez umanjenja za negativne razlike, te da se napravi dopuna vještačenja na navedenu primjedbu. Sukladno navedenoj primjedbi iskazanoj u Podnesku punomoćnika tužitelja od dana 03. studenog 2025. godine vještak je u nastavku ovog Očitovanja dao tabelarni pregled preplate u EUR, odnosno pozitivne tečajne razlike bez umanjenja za negativne tečajne razlike, prema kojem izračunu preplata po osnovu povećanja kamatne stope iznosi 452,60 EUR, a preplata po osnovu povećanja tečaja 869,78 EUR – ukupno: 1.322,38 EUR.

Nadalje vještak je naveo da što se tiče podneska punomoćnika tuženika od dana 13. studenog 2025. godine isti nema prigovora na matematički izračun, no na ostale primjedbe punomoćnika tuženika nema se što posebno očitovati s obzirom da su iste pravne prirode o čemu odluku donosi sud.

12.2. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja kao i pisanog očitovanja. U nalazu i mišljenju dao je izračun tako što su uključene i negativne stavke tj. kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog dok kamata nije bila niža od početno ugovorene, te je izračun dao na datume uplata. U dopuni nalaza od 21. studenog 2025. dao je izračun u koji su uključene i pozitivne stavke tj. koje nisu umanjene za negativnu tečajnu razliku također na datume uplata. U konkretnom slučaju nije bilo primjedbi na matematički izračun, već su primjedbe pravne prirode o čemu će odluku donijeti sud. Izvršio je uvid u e- komunikaciji u podnesak tužitelja od 25. studenog 2025., te kao vještak financijsko knjigovodstvene struke može reći da je tužbeni zahtjev postavljen sukladno njegovom izračunu tj. varijanti izračuna bez umanjenja za negativne stavke tečaja, te su kamate zatražene od datuma uplate.

13.Odredbom čl.103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14.Odredbom čl.105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

15.Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

16.Dakle,iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je predniku tužiteljice na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno predniku tužiteljice kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

17.Glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.). Za napomenuti je u ovoj pravnoj stvari da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio i saslušanje u svojstvu svjedoka djelatnika tuženika – TĆ za kojeg je punomoćnik tuženika na ročištu od 28 .studenog 2025. izjavio da je u međuvremenu preminuo (stranica 233 spisa).

18.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

19.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

20.Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

21.Točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene po kolektivnoj tužbi broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je tužena banka u razdoblju od 01.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008.godine povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

22.Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj predmetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi.

23.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

24.Odredbom čl.104. ZOO/91(čl.322 ZOO/05) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je prednik tužiteljice po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženiku iznos od 452,60 EUR-a, a po osnovu povećanja tečaja 869,78 EUR - ukupno: 1.322,38 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedene iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja do isplate (čl. 214 ZOO/91; čl.1115. ZOO/05; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26.Za napomenuti je da s obzirom da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu povećanja kamatne stope i tečajne razlike, da je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, dok prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke tijekom otplate kredita kamatna stopa nije bila niža od početno ugovorene. Dakle, za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP),te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove, te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužitelju samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

27.Neutemeljen je dokazni prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijskim vještačenjem i pribave podataka od strane Hrvatske narodne banke ili druge financijske institucije, na okolnost povijesnog kretanja 6mj. Libor za CHF,3- godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečnog troška regulacije, te usporedba zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH (stranica 29 spisa) – jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu.

28.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28.2.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (245. st. 1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu), dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 10.lipnja 2019., s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 10. lipnja 2019.god.(Pž-6632/2017).

28.3.Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te u konkretnom slučaju prigovor zastare nije osnovan.

29.Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ,te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama, koji tužbeni zahtjev koji će biti utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, te nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke i dopune vještačenja specificirao tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sukladno izračunu vještaka u dopuni nalaza i mišljenja, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

30.Za napomenuti je u odnosu na činjenicu da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka, a po provedenom vještačenju po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke specificirala tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, da glede utuženog iznosa za isplatu preplaćenih iznosa nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine; pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

31.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

31.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.687,50 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.t.1.), sastav pisanih podnesaka od 23.12.2019.,22.01.2024..,03.11.2025. i 25.11.2025. po Tbr.8.t.1. u visini od po 75 bodova,

kao i za sastav pisanog podneska od 23.03.2022. po Tbr.8.t.4. u visini od 18,75 bodova

te za zastupanja na ročištima kod ovog suda dana 05.07.2021.,18.10.2023.,23.10.2024. i 28.11.2025. po Tbr.9.t.1. u visini od po 75 bodova ,

koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i troška vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR s obzirom da nije dostavljen dokaz da je navedena pristojba plaćena.

32.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

33.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 9. siječnja 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe posebna žalba nije dopuštena (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika