Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-269/2022-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Banić, odvjetnik iz Rijeke, Korzo 4, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Pletikosa, odvjetnica u Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 24. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika LR, odvjetničkog vježbenika iz Zagreba, po objavi od 9. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora o kreditu broj: 22254., sklopljenog dana 09.11.2006.g. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, sadržane u toč. III. Ugovora o kreditu te toč. 4.4., 6.2. i 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 309,04 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
– na iznos od 11,05 € od 11.8.2007 do isplate,
– na iznos od 11,23 € od 8.9.2007 do isplate,
– na iznos od 11,04 € od 11.10.2007 do isplate,
– na iznos od 10,74 € od 9.11.2007 do isplate,
– na iznos od 10,91 € od 8.12.2007 do isplate,
– na iznos od 10,63 € od 8.1.2008 do isplate,
– na iznos od 10,89 € od 15.2.2008 do isplate,
– na iznos od 10,70 € od 12.3.2008 do isplate,
– na iznos od 10,94 € od 8.4.2008 do isplate,
– na iznos od 10,60 € od 15.5.2008 do isplate,
– na iznos od 10,26 € od 12.6.2008 do isplate,
– na iznos od 10,26 € od 11.7.2008 do isplate,
– na iznos od 10,20 € od 9.8.2008 do isplate,
– na iznos od 9,95 € od 10.9.2008 do isplate,
– na iznos od 10,00 € od 8.10.2008 do isplate,
– na iznos od 10,25 € od 8.11.2008 do isplate,
– na iznos od 10,30 € od 11.12.2008 do isplate,
– na iznos od 9,81 € od 8.1.2009 do isplate,
– na iznos od 10,62 € od 10.2.2009 do isplate,
– na iznos od 10,56 € od 7.3.2009 do isplate,
– na iznos od 10,06 € od 10.4.2009 do isplate,
– na iznos od 10,04 € od 7.5.2009 do isplate,
– na iznos od 9,95 € od 25.6.2009 do isplate,
– na iznos od 9,65 € od 7.8.2009 do isplate,
– na iznos od 9,57 € od 9.9.2009 do isplate,
– na iznos od 10,12 € od 29.9.2009 do isplate,
– na iznos od 10,00 € od 13.10.2009 do isplate,
– na iznos od 9,77 € od 6.11.2009 do isplate,
– na iznos od 9,80 € od 8.12.2009 do isplate,
– na iznos od 9,14 € od 13.1.2010 do isplate;,
dok se u preostalom dijelu, za iznos od 3,42 eura sa zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora o kreditu broj: 22254., sklopljenog dana 09.11.2006.g. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, sadržane u toč. II. i III. Ugovora o kreditu te toč. 5.1 Uvjeta Ugovora o kreditu.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 3.077,72 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana po- lugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
– na iznos od 1,16 € od 12.12.2006 do isplate,
– na iznos od 2,70 € od 8.4.2008 do isplate,
– na iznos od 3,54 € od 8.11.2008 do isplate,
– na iznos od 6,95 € od 11.12.2008 do isplate,
– na iznos od 18,78 € od 10.2.2009 do isplate,
– na iznos od 20,32 € od 7.3.2009 do isplate,
– na iznos od 12,02 € od 10.4.2009 do isplate,
– na iznos od 14,41 € od 7.5.2009 do isplate,
– na iznos od 15,19 € od 25.6.2009 do isplate,
– na iznos od 11,42 € od 7.8.2009 do isplate,
– na iznos od 12,42 € od 9.9.2009 do isplate,
– na iznos od 10,24 € od 29.9.2009 do isplate,
– na iznos od 10,72 € od 13.10.2009 do isplate,
– na iznos od 8,75 € od 6.11.2009 do isplate,
– na iznos od 12,74 € od 8.12.2009 do isplate,
– na iznos od 1,15 € od 13.1.2010 do isplate,
– na iznos od 16,94 € od 11.2.2010 do isplate,
– na iznos od 18,62 € od 12.3.2010 do isplate,
– na iznos od 19,97 € od 14.4.2010 do isplate,
– na iznos od 22,62 € od 8.5.2010 do isplate,
– na iznos od 27,54 € od 11.6.2010 do isplate,
– na iznos od 30,88 € od 14.7.2010 do isplate,
– na iznos od 36,14 € od 12.8.2010 do isplate,
– na iznos od 39,15 € od 11.9.2010 do isplate,
– na iznos od 43,29 € od 12.10.2010 do isplate,
– na iznos od 41,76 € od 7.11.2010 do isplate,
– na iznos od 44,04 € od 11.12.2010 do isplate,
– na iznos od 55,22 € od 11.1.2011 do isplate,
– na iznos od 54,73 € od 12.2.2011 do isplate,
– na iznos od 54,11 € od 12.3.2011 do isplate,
– na iznos od 59,68 € od 15.4.2011 do isplate,
– na iznos od 52,86 € od 12.5.2011 do isplate,
– na iznos od 59,43 € od 19.6.2011 do isplate,
– na iznos od 70,28 € od 13.8.2011 do isplate,
– na iznos od 86,19 € od 13.9.2011 do isplate,
– na iznos od 96,85 € od 15.10.2011 do isplate,
– na iznos od 77,02 € od 11.11.2011 do isplate,
– na iznos od 69,86 € od 10.12.2011 do isplate,
– na iznos od 69,95 € od 12.1.2012 do isplate,
– na iznos od 75,28 € od 14.2.2012 do isplate,
– na iznos od 80,09 € od 13.3.2012 do isplate,
– na iznos od 81,08 € od 12.4.2012 do isplate,
– na iznos od 78,98 € od 17.5.2012 do isplate,
– na iznos od 78,74 € od 12.6.2012 do isplate,
– na iznos od 80,92 € od 17.7.2012 do isplate,
– na iznos od 81,15 € od 17.8.2012 do isplate,
– na iznos od 79,03 € od 11.9.2012 do isplate,
– na iznos od 77,70 € od 13.10.2012 do isplate,
– na iznos od 73,47 € od 13.11.2012 do isplate,
– na iznos od 78,85 € od 12.12.2012 do isplate,
– na iznos od 79,72 € od 12.1.2013 do isplate,
– na iznos od 78,96 € od 12.1.2013 do isplate,
– na iznos od 70,66 € od 13.2.2013 do isplate,
– na iznos od 74,49 € od 13.3.2013 do isplate,
– na iznos od 75,22 € od 12.4.2013 do isplate,
– na iznos od 79,59 € od 11.5.2013 do isplate,
– na iznos od 79,59 € od 14.6.2013 do isplate,
– na iznos od 70,82 € od 12.7.2013 do isplate,
– na iznos od 72,12 € od 21.8.2013 do isplate,
– na iznos od 71,48 € od 15.10.2013 do isplate,
– na iznos od 73,96 € od 13.11.2013 do isplate,
– na iznos od 76,18 € od 15.11.2013 do isplate,
dok se u preostalom dijelu, za iznos od 53,73 eura sa zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.730,90 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 9. siječnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 09. studenoga 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 22254 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, radi kupnje vozila, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 23.023,71 CHF, obračunato prema prodajnom tečaju CHF za devize Raiffeisenbank Austria dd., Zagreb na dan isplate kredita. Temeljem spomenutog kredita, tužitelju je dana 11. prosinca 2006. godine, isplaćena kunska protuvrijednost navedenog iznosa u visini od 107.229,04 kn (primjenom prodajnog tečaja Raiffeisenbank Austria dd za CHF – 1 CHF= 4,657331 kn). U konkretnom slučaju, u pogledu prije spomenutog ugovora, riječ je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom obrascu ugovora, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. Tužitelj navodi da je spomenuti kredit u cijelosti otplatio. Tužitelj podnosi ovu tužbu, jer smatra da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava. Tužitelj ovom tužbom traži da Sud sporne odredbe Ugovora utvrdi ništetnima, te da naloži tuženoj da tužitelju vrati svu korist stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj ističe da mu tuženik nije niti prije, niti u trenutku zaključenja spornog Ugovora, pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF-valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju dobivenih obavijesti mogao doista razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njega mogle proizaći iz ovakvog pravnog posla, već je tuženik koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovaca, tužitelju kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora o kreditu, o čijim odredbama tužitelju nije bilo dopušteno pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nerazmjera međusobnih prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načela ravnopravnosti ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Tuženik tako nije tužitelja upozorio na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF. Primjera radi, tuženik nije upozorio tužitelja na činjenicu da je kod CHF valute riječ o tzv. „valuti utočišta“ i „sigurnoj valuti“ u koju u vrijeme recesije “bježi” kapital, a što za posljedicu ima nagli rast te valute u odnosu na domaću valutu, kao i na činjenicu da je tečaj domaće valute, vezan uz tečaj EUR-a, i to na način da Hrvatska narodna banka svojom monetarnom politikom intervenira u bilo kakva značajnija odstupanja tečaja, dok se tečaj drugih valuta, pa tako i CHF, formira slobodno na svjetskom financijskom tržištu. Spomenute neizvjesnosti činile su kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF izuzetno rizičnim, što je tužitelju kao prosječnom potrošaču, u to vrijeme bilo potpuno nepoznato. Tužena nije tužitelju razložila ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu, nego je tužena tužitelju prikazala isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF, a koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi. Slijedom prije navedenog, razvidno je da tužena tužitelju nije dala potpunu obavijest u pogledu odlučnih činjenica kojima se isti trebao rukovoditi prilikom sklapanja predmetnog kreditnog odnosa. Odredbama Ugovora i njegovih uvjeta, sadržanim u toč. III. Ugovora te toč. 6.2. uvjeta ugovora o kreditu utvrđeno je da je kamatna stopa promjenjiva, s time da nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara, niti su pak tužitelju na bilo koji drugi način, niti prije, niti u trenutku sklapanja ugovora, objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju ugovorenih kriterija mogao procijeniti kretanje kamatne stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njegove obveze. Takva ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jasno na štetu tužitelja, imajući u vidu da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, a koji promjenu ne može predvidjeti, te pravilnost iste ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Iz svega navedenog je razvidno da je odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena nerazumljivo i netransparentno, te da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Ujedno se navodi da je u utuženom razdoblju, tuženik više puta mijenjao visinu ugovorene kamate, na temelju tužitelju nepoznatih kriterija, i svaki put na njegovu štetu, sve obzirom da je svaka promjena kamatne stope ujedno značila povećanje obveze, odnosno visine mjesečnog anuiteta, i ukupnog duga, a u odnosu na početno ugovoreni. Odredbom čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) utvrđeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu (čl. 81.st.2. ZZP) se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. ZZP propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Sporne ugovorne odredbe su ujedno protivne i osnovnim načelima obveznog prava. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. odlučujući u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv tuženih banaka, utvrđeno je da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora o istoj nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećavanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača. Nadalje, tuženima je naloženo prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te joj se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Citiranom odlukom nadalje, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je utuženim bankama naloženo da prekinu s gore opisanim postupanjem. Premda tuženik nije sudjelovao kao stranka u prije spomenutom sporu, pa u odnosu na istog ne dolazi u obzir izravna primjena odluka iz prije spomenutog postupka, tužitelj drži da su zaključci sudova iz predmeta “Potrošač” posredno primjenjivi i u ovoj pravnoj stvari. Prema tome, budući da su ništetne odredbe Ugovora i njegovih uvjeta u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to iste ne proizvode pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 7,00 %, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Obzirom su ništetne odredbe Ugovora, u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, tako što je utvrđeno da se glavnica kredita i kamata otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., važećem za CHF na dan plaćanja, to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju cjelokupnu tečajnu razliku, odnosno novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku, a preko visine anuiteta obračunatog primjenom tečaj koji je važio na dan isplate kredita, iz razloga što je upravo primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji novčani iznos je tužitelj doista i primio od tuženika. Tužitelj posebno naglašava da pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi isplati iznos od 2.354,23 kn (što sada prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, ustanovljenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine" br. 57/22., 88/22., iznosi 312,46 eura), a na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 23.593,90 kn (sada 3.131,45 eura) zajedno sa zateznim kamatama pobliže označenim u tužbenom zahtjevu uz naknadu troškova postupka.
2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, povodom kojeg se sud rješenjem od 13. srpnja 2022. oglasio nenadležnim, no po žalbi tužitelja Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovnog broja Gž-3210/2022-3 od 4. rujna 2023. preinačio navedeno rješenje i odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor zastare. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Pravna utvrđenja i odluke iz kolektivne presude na koju se poziva tužitelj nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj. Tužitelj u bitnome navodi kako se presuda i pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuju i u ovom konkretnom slučaju obzirom se radi o istom činjeničnom stanju. Međutim tuženik ističe kako će se presude i pravna shvaćanja na koje se tužitelj poziva primijeniti samo na tuženika koji je bio obuhvaćen kolektivnom tužbom, a što znači kako tužitelj pogrešno navodi kako su pravna shvaćanja iz kolektivne tužbe obvezujuća za naslovni sud i primjenjujuća na predmetni postupak jer je očito kako tuženik nije bio stranka u postupku. Dakle, netočno tužitelj zaključuje kako tužitelj, odnosno korisnik kredita nije bio upoznat s navedenim parametrima samo zato što s istima nisu bili upoznati korisnici kredita 8 tuženih banaka, a što su Sudovi zaključili na temelju načina poslovanja upravo tih 8 banaka koji se bitno razlikuju od poslovne prakse tuženika. Takva se teza ni u kojem slučaju ne smije prihvatiti jer sam način poslovanja, poslovna politika, kao i odnos prema klijentima, tj. potrošačima, nije jednak. Ne može se i ne smije povući znak jednakosti između već utvrđenog postupanja pojedinih banaka i drugih zasebnih pravnih osoba, samo zato što se radi o navodno istoj vrsti ugovora. To što pojedine, točno određene banke, nisu pristupile savjesno i pošteno pregovorima oko sklapanja pojedinih ugovora s potrošačima, ne znači nužno da drugi subjekti svojim klijentima nisu pojašnjavali značenje pojedinih ugovornih odredbi te da im nisu nudili drugačije mogućnosti. Tuženik dodatno ukazuje kako nije niti pripadnik bankarskog sektora pa da se takva utvrđenja primjenjuju i na njega. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tvrdnje koje sada navodi tuženik smjeraju isključivo k postizanju nepripadajuće materijalne koristi. Svoj izbor, tužitelj pokušava opravdati navodeći netočne informacije o načinu poslovanja tuženika neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Upravo suprotno, tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Nastavno na tvrdnje tužitelja kako mu je tuženik nametnuo ugovaranje valute u švicarcima, a u kojoj je sklopljen kredit, očigledno je kako su navodi tužitelja netočni, paušalni i smjeraju za stjecanjem nepripadne koristi, obzirom je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB- a GR prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Večernji list od 09.03.2005.g. piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. Vjesnik od 29.04.2005.g. piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“ Novi list od 20.07.2005.g. piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i GR, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ Jutarnji list od 21.07.2005.g. piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe GR.“ Dakle, proizlazi da je zadaća HNB- a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a. Nadalje, tužitelj navodi kako je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF-u utvrđena ništetnom na način da je općenito bilo ništetno ugovarati valutnu klauzulu u CHF-u što je naprosto netočno budući da je ugovaranje valutnih klauzula izričito zakonom dopušteno. Sporan je samo i isključivo bio način na koji se sporna klauzula ugovarala. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako je svejedno bio neinformiran te pokušaju povlačenja paralele s korisnicima bankovnih kredita u CHF-u, tuženik ističe kako su promašene i netočne. Naime, nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja. Drugim riječima, do 2005. godine su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se govorilo javno u medijima što znači da se potrošači, korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i potrošači koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima. Nadalje, u bankovnim kreditima se radi o dugoročnim kreditima čije su se otplate protezale na petnaest, dvadeset i više godine te su posljedice promjene tečaja bile puno izraženije. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, a što proizlazi i iz gore citiranih novinskih članaka, kao i iz transkripata radijskih emisija koje tuženik dostavlja u privitku. Dakle, očito je kako se godinama prije nego što je tužitelj zaključio predmetni ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te je isto tako s navedenim informacijama raspolagao i tužitelj. Tuženik je povrh svega, upravo na traženje potrošača počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom potrošaču, kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te ne može garantirati njezinu stabilnost. Drugim riječima, tužitelj je taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF! Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što je budući smjer kretanja tečaja, pa s tim u vezi tuženik ističe recentnu praksu Suda EU u odluci U (C-186/2016).Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne tamo ovdje tužitelju, nego i svakom potrošaču koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Tužitelj opetovano ukazuje na identičnost postupanja banaka i tuženika te tvrdi kako je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu. Naime, čl. 9.1. Općih uvjeta je jasno regulirano pitanje promjenjivosti kamatne stope, a koja se može promijeniti ako dođe do promjena na koje niti jedna strana ne utječe samostalno, odnosno u skladu s određenim zakonskim izmjenama koje predstavljaju prisilne propise na koje tuženik ne utječe i mora ih poštivati, kako tuženik, tako i tužitelj. Dakle, pogrešna je tvrdnja tužitelja da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik nije banka, nije dionično društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca kao i izmjenama LIBOR-a koje, opet, ne ovise o volji tuženika. LIBOR je cijena novca na tržištu koji kreira svjetsko tržište, a ne tuženik. S navedenim uvjetima je tužitelj bio upoznat te mu je rečeno kako se ugovara promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna te kako će zbog toga ista varirati. Samo kretanje PDV-a i LIBOR-a tuženik nije mogao predvidjeti ni na koji način. Dakle, budući da je ista ovisila o vanjskim čimbenicima na koje tuženik nije imao utjecaja, sasvim je jasno kako je tvrdnja tužitelja da je tuženik samoinicijativno na štetu tužitelja mijenjao kamatnu stopu promašena i netočna te usmjerena jedino diskreditaciji tuženika. Tuženik pritom ističe da PDV nije prihod tuženika, nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske, tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj niti ne može potraživati od tuženika. Slijedom navedenog, tuženik ne može biti pasivno legitimiran i odgovoran za zakonske izmjene zbog kojih je došlo do eventualnog rasta kamatne stope te ovime ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.
4. Po provedenom vještačenju tužitelj je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev te potražuje kako je navedeno u izreci presude. Budući da je taj tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za iznos od 3,75 eura na ime potraživanja po osnovi ništetne odredbe o kamatnoj stopi te za iznos od 53,73 eura na ime potraživanja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, na temelju članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP-a) valjalo je odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti.
5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu i to u Ugovor o kreditu broj 22254 (dalje: Ugovor o kreditu), otplatni plan uz Ugovor po kreditu broj 22254, knjigovodstvenu karticu, medijske izvještaje o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, saslušana je svjedokinja CR i saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću. Tužitelj je odustao od dokaza saslušanjem svjedokinje ZR, a tuženik od saslušanja svjedoka AR i DR, pa ti dokazi nisu provedeni. Sud nije proveo dokaz čitanjem izjave AR, jer svjedoci svoj iskaz daju neposredno pred sudom kako bi sud i stranke svjedoku mogle postavljati pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja (članak 244. ZPP-a), pri čemu se tužitelj nije suglasio s prijedlogom tužitelja da se pročita izjava AR. Tuženik je kao dokaz priložio i zahtjev od 3. studenoga 2005. (list 83), međutim, ta se isprava ne odnosi na pravni odnos koji je predmet ovog postupka, pa ista nije uzeta u obzir budući nije važna za presuđenje.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu 22254 kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjeljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika. Predmet spora je i restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anutiteta, kao i restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlika s osnova promjene kamatne stope a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.
8. Na predmetni spor ne mogu se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Revd 2379/21 od 1. lipnja 2021.), pa je u ovom postupku valjalo ispitati jesu li sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i stoga ništetene.
9. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 9. studenoga 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.023,71 CHF,
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit za kupnju vozila (čl. 1. Ugovora o kreditu),
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula tako što je u članku 5.1. Općih uvjeta ugovora o kreditu, Inačica: CHF: 2005-01 (dalje: Opći uvjeti), koji su sastavni dio istog Ugovora o kreditu, ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d.Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja,
– da je među strankama u članku 6.2. navedenih Općih uvjeta navedeno da je korisnik kredita obvezan kredi uvećan za ugovorne kamate Davatelja kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora; kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno članku 9.1 istih Općih uvjeta,
– da je u članku 9.1. Općih uvjeta ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu,
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 7 % godišnje;
– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni konkretni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno konkretni parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope,
– da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala četiri puta, u rasponu od 6,70 do 8,16 postotnih bodova godišnje.
10. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju osobnog automobila koji je korišten iskjučivo za privatne svrhe, za potrebe tužitelja i njegove obitelji. Vozilo je kupio u autokući Porsche leasing i oni su mu ponudili ovaj ugovor o kreditu. Nisu nudili niti jedan drugi. Nisu ga upozorili da može doći do porasta anuiteta niti za bilo koji rizik vezan za ovaj ugovor. Da je znao da postoje rizici ne bi se nikada odlučio na takav ugovor. Nisu mu rekli da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Što se tiče kamate rekli su da će se držati ugovora, no, to nije bilo tako. Rata se duplo povisila. Tužitelj je Ugovor pročitao ali na temelju toga što piše u ugovoru nije mogao zaključiti da će se ovo dogoditi. Banka je pripremila sadržaj ugovora i nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama.
11. Svjedokinja JR je iskazala da je u kritično vrijeme radila u Porche interauto, a tuženik je bio njihova sestrinska firma. U okviru svog radnog mjesta prodajnog savjetnika radila je s klijentima veznao za prodaju vozila i način financiranja. Zbog proteka vremena ne sjeća se konkretnog ugovora niti tužitelja. U to vrijeme su se klijentima nudili krediti sa valutnom kaluzulom u eurima i CHF. Klijentima se razgovaralo o visini iznosa, kamatnoj stopi i rokovima otplate i visini anuiteta. Klijentima nisu govorili da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Klijenti su postavljali upite zašto je rata kredita s valutnom klauzlom u CHF niža te im je rečeno da je to zbog uvjeta na tržištu. Nisu klijente upozoravali na ovakvu mogućnost porasta anuiteta. Ne sjeća se kako se trebala mijenjati kamatna stopa. Ne sjeća se ni što je o tome rečeno klijentima. Radilo se o tipskim ugovorima. Nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tih ugovora, bilo je pregovora samo o roku otplate i kamati. Svjedokinji tada nije bio poznato koliko će tečaj CHF rasti.
12. Sud je iskaz tužitelja i svjedokinje JR prihvatio kao istinite, jer su međusobno suglasni i sukladni ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.
13. Iz provedenih dokaza (posebice sadržaja samog Ugovora i iskaza tužitelja) proizlazi da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, u privatne svrhe (za kupnju osobnog vozila) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se otplata kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
15. Naime, prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja kao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni medijski izvještaji koje je tuženik priložio u spis, jer nije dokazao da je tužitelj s tim podacima bio upoznat, niti je dokazao da je tuženik, koji je očito o tim izvještajima imao saznanja (budući da ih je dostavio u spis), o tome na jasan i razumljiv način upoznao tužitelja. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
16. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope „zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak“, ovako uopćena, ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg sud cijeni vjerodostojnim jer nije u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima.
17. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik kao savjestan gospodarstvenik i stručna osoba trebao sam, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
18. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
19. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
20. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
21. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutni klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju po odluci tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF. Ništetni dio tih odredbi ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 7%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 7%, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,641306 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
22. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta te s osnova promjenjive kamatne stope sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, koji je mišljenja da preplata po osnovi tečajnih razlika iznosi 3.077,72 eura, a po osnovi promjene kamatne stope 309,04. Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.
23. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. stavak 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika i po povišenoj kamatnoj stopi tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
24. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi utvrđeni na temelju financijskog vještačenja, a u prestalom dijelu i to za iznos od 3,42 eura sa zateznim kamatama na ime preplaćene kamate i za iznos od 53,73 eura sa zateznim kamatama na ime tečajnih razlika, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao neosnovan.
25. Sud nije uzeo u obzir tzv. „negativne razlike“ odnoso plaćanja po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorenih. Ovo zato što u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti pojedine odredbe ugovora o kreditu, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada su kamata ili tečaj bili manji od onih na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023., čime je odstupljeno na shvaćanju iz odluke VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.).
26. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi članka 225. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (26. svibnja 2025.), jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž- 1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.).
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva od 1,16% na ime visine, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
28. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe (Tbr. 7. 1. Tarife) 200,00 eura
– sastav podneska tužitelja od 23.9.2025. – očitovanje na nalaz vještaka (Tbr. 8.1. Tarife) 200,00 eura
– zastupanje na ročištu 26.09.2024. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura
– zastupanje na ročištu 2.10.2025. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura
– zastupanje na ročištu 24.11.2025. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura.
Dakle, ukupno je tužitelju odmjeren iznos od 1.000,00 eura što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju su, uz navedeno, odmjereni i troškovi predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje od 400,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,45 eura te na presudu u iznosu od 40,45 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.
29. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 9. siječnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
