REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-254/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Adžić i Vinko Adžić, odvjetnici iz Zagreba, Držićeva 6b, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, s danom objave 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103065056, sklopljenog dana 14. srpnja 2006. između tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužitelja OŽ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženoj plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade za iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi kako je u svojstvu korisnika kredita sa tuženom kao bankom 14. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103065056 – dalje u tekstu: Ugovor), kojim je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.000,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ističe, kako je točkom 10. Ugovora, određeno: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ Nadalje, navodi kako je tužena tužitelju 14. srpnja 2006. obračunala naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.440,84 kn. Navedeni Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tužena koristila nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužena je na opisani način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine", broj 96/03; dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, dalje: ZOO). Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužena prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o odredbi točke 10. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tužena tužitelju nije prezentirala koje to točno tužena ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnila strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tužene, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Zaključno navodi, kako će posljedica tako utvrđene ništetnosti bit obveza tužene da vrati tužitelju sve što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. Poslovni broj Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (str. 38 i 39 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tužena u bitnome navodi kako spori osnovanost tužbenog zahtjeva, navodi kako je tužitelj dužan dokazati status potrošača, navodi da se naknada za obradu kredita ne bi imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom jer da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe, da je tužitelja u cijelosti informiralao njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da je o istoj tužitelj bio upoznat tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik banke tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje te naknade. Da osim što mu je ukazano na istu u samom ugovoru, da je ta informacija tužitelju bila dostupna i na letcima koji su mu se uručili prije nego je došlo do sklapanja ugovora. Također, da je tužitelju bio prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Da se radi o troškovima koji su prouzrokovani tuženoj uslijed obrade kredita i to operativni troškovi (rad djelatnike banke), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, opreme…), troškovi poštarine, povezani regulatorni troškovi (rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrade ponude za klijenta, izrada ugovora itd.). Također, navodi i da ugovorena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među stranama, također da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Predlaže u cijelosti odbiti tužbu tužitelja i tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103065056 od 14. srpnja 2006. (str. 5-10 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103065056 od 12. siječnja 2016. (str. 11 – 15 spisa), plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (str. 16 – 19 spisa), pregled prometa po kreditu 5103065056 za razdoblje od 17. srpnja 2006. do 30. rujna 2015. (str. 20 – 37 spisa), sudsku praksu (str. 53 – 61 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 62 – 65 spisa), opće odredbe (str. 66 i 67 spisa), krediti – proces obrade (str. 68 i 69 spisa), sudsku praksu (str. 70 - 88 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (str. 89 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja OŽ (str. 95 i 96 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je tužena s tužiteljem (kao korisnikom kredita) 14. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103065056 te da je u odredbi čl. 10. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora, nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita.

7. Sporno je, je li odredba čl. 10. predmetnog Ugovora kojim je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora, ništetna ili ne.

8. Najprije treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe. Ovaj sud smatra da isti ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st. 2. ZPP-a, jer nije sporno da je istom predmetna naknada i naplaćena, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tužene potraživati povrat iznosa plaćene naknade.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103065056 utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora 14. srpnja 2006. Nadalje, utvrđeno je da se radi o gotovinskom kreditu uz hipoteku (čl. 3. Ugovora), da je iznos kredita 47.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita (čl. 2. Ugovora), kao i da je ugovoreno da se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovor (čl. 10. Ugovora).

10. Tužitelj OŽ je u svom iskaz na ročištu 9. prosinca 2025. u bitnome izjavio kako je tražio kredit za renovaciju kuće i kako su mu u banci prezentirali gotov tekst ugovora i rekli su mu službene stvari koje ne razumije i nije se o ničemu posebno pregovaralo. Rečeno mu je da je u ugovoru sadržana i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ali nije postojala nikakva mogućnost da se o tome pregovara, već je službenih banke to samo rekao. Predmetni kredit podigao je za osobne potrebe i nije imao nikakvu firmu ili obrt, budući da je uvijek bio zaposlen u firmi.

11. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan.

12. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZO/03 propisano je da je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZPP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač, jer je predmetni kredit podignuo za osobne potrebe, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta. Slijedom navedenog u predmetnom slučaju imaju se primijeniti odredbe ZZP-a.

14. Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st. 4. ZZP/03 dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu tužena obvezala tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočila strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tužena nije ničim dokazala da je tužitelja informirala o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju, pri čemu ovaj sud smatra da letci tužene koje je ista dostavila u spis nisu dokaz da su tužitelju navedene okolnosti prezentirane i objašnjenje prije ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

16. Pri tome je potrebno posebno istaknuti da tužena tijekom postupka nije niti predlagala da se na te okolnosti eventualno sasluša njen zaposlenik, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužena nije s tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi niti je istog obavijestila o strukturi troškova naknade za obradu kredita i zašto se isti naplaćuju baš u navedenom postotku.

17. Dakle, tužena nije ničim dokazala da je s tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi za naknadu obrade i odobrenja kredita bilo u tijeku pregovora ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao što nije ni dokazala da je tužitelja informirala o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

18. Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Dakle, tužena je navedenu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu formulirala u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tužena je nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tužena suprotno nije dokazala. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja mu je naplaćena. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tužene pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava.

20. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se najprije sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tužene, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da po mišljenju ovog suda nikakvi posebni troškovi prilikom obrade kredita nisu nastali za tužene, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno spornu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu čini nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 2,500% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svega navedenoga, odredba čl. 10. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i primjenom odgovarajućih odredbi ZOO-a.

21. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je određeno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora (točka I. izreke presude).

22. S obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 18. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 3. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na pripremnom ročištu 14. listopada 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 9. prosinca 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, dakle ukupno 800,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle, ukupno 1.000,00 Eur-a, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presude u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 1.079,64 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka II. izreke presude).

23. Naprotiv, tužitelj nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude 8. siječnja 2026. budući da nitko za tužitelja nije pristupio na to ročište pa mu taj trošak nije niti nastao (točka III. izreke presude).

U Sesvetama 8. siječnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po odvjetniku Ivanu Adžiću uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj po odvjetniku Damiru Metelku