REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-1256/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kasalo & Raić d.o.o. u Splitu, Hrvatske mornarice 1/J, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 25.studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice Anamarije Podrug, odvjetnice u OD Kasalo & Raić d.o.o., i zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 8.siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe iz članka 2. točka 3. i 4. i članka 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 81225/05 te odredba članka 2. točka 2. Dodatka ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 81225/05, koji su zaključeni između tužiteljice i tuženika, a kojima se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati ukupan iznos 11.648,83 EUR (slovima: jedanaest tisuća šest stotina četrdeset osam eura osamdeset tri centa) na ime ništetnosti odredbe članka 2. točka 3. i 4. i članka 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 81225/05 te odredbe članka 2. točka 2. Dodatka ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 81225/05, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:

-7,92 EUR, od 10. 09. 2005. godine,

- 4,62 EUR, od 11. 10. 2005. godine,

-6,16 EUR, od 11. 11. 2005. godine,

-8,51 EUR, od 13. 12. 2005. godine,

-6,24 EUR, od 11. 1. 2006. godine,

-1,63 EUR, od 11. 2. 2006. godine,

-0,30 EUR, od 11. 11. 2008. godine,

-8,57 EUR, od 13. 1. 2009. godine,

-12,95 EUR, od 11. 2. 2009. godine,

-17,85 EUR, od 11. 3. 2009. godine,

-11,16 EUR, od 28. 4. 2009. godine,

-7,72 EUR, od 12. 5. 2009. godine,

-6,70 EUR, od 7. 7. 2009. godine,

-5,57 EUR, od 7. 8. 2009. godine,

-8,06 EUR, od 5. 9. 2009. godine,

-4,59 EUR, od 7. 10. 2009. godine,

-5,47 EUR, od 6. 11. 2009. godine,

-6,46 EUR, od 5. 12. 2009. godine,

-9,29 EUR, od 6. 1. 2010. godine,

-13,63 EUR, od 6. 2. 2010. godine,

-12,73 EUR, od 6. 3. 2010. godine,

-18,48 EUR, od 8. 4. 2010. godine,

-17,37 EUR, od 6. 5. 2010. godine,

-24,21 EUR, od 8. 6. 2010. godine,

-31,98 EUR, od 7. 7. 2010. godine,

-25,78 EUR, od 10. 8. 2010. godine,

-41,53 EUR, od 8. 9. 2010. godine,

-36,08 EUR, od 7. 10. 2010. godine,

-30,34 EUR, od 6. 11. 2010. godine,

-44,63 EUR, od 7. 12. 2010. godine,

-48,71 EUR, od 5. 2. 2011. godine,

-48,24 EUR, od 5. 3. 2011. godine,

-48,15 EUR, od 9. 3. 2011. godine,

-43,76 EUR, od 7. 4. 2011. godine,

-51,85 EUR, od 7. 5. 2011. godine,

-65,30 EUR, od 8. 6. 2011. godine,

-63,41 EUR, od 7. 7. 2011. godine,

-97,15 EUR, od 5. 8. 2011. godine,

-70,98 EUR, od 7. 9. 2011. godine,

-65,16 EUR, od 7. 10. 2011. godine,

-68,42 EUR, od 5. 11. 2011. godine,

-63,45 EUR, od 8. 12. 2011. godine,

-68,72 EUR, od 6. 1. 2012. godine,

-74,14 EUR, od 7. 2. 2012. godine,

-75,00 EUR, od 7. 3. 2012. godine,

-71,88 EUR, od 6. 4. 2012. godine,

-73,01 EUR, od 5. 5. 2012. godine,

-75,04 EUR, od 7. 6. 2012. godine,

-72,20 EUR, od 7. 7. 2012. godine,

-72,96 EUR, od 7. 8. 2012. godine,

-70,22 EUR, od 7. 9. 2012. godine,

-68,96 EUR, od 6. 10. 2012. godine,

-71,68 EUR, od 7. 11. 2012. godine,

-69,67 EUR, od 7. 12. 2012. godine,

-72,70 EUR, od 5. 1. 2013. godine,

-65,76 EUR, od 31. 1. 2013. godine,

-68,95 EUR, od 12. 2. 2013. godine,

-67,38 EUR, od 12. 3. 2013. godine,

-71,87 EUR, od 11. 4. 2013. godine,

-67,47 EUR, od 11. 5. 2013. godine,

-65,16 EUR, od 11. 6. 2013. godine,

-62,55 EUR, od 11. 7. 2013. godine,

-65,75 EUR, od 13. 8. 2013. godine,

-67,50 EUR, od 11. 9. 2013. godine,

-69,16 EUR, od 11. 10. 2013. godine,

-69,53 EUR, od 12. 11. 2013. godine,

-71,73 EUR, od 11. 12. 2013. godine,

-66,42 EUR, od 11. 1. 2014. godine,

-63,68 EUR, od 11. 2. 2014. godine,

-64,90 EUR, od 11. 3. 2014. godine,

-64,67 EUR, od 11. 4. 2014. godine,

-62,71 EUR, od 13. 5. 2014. godine,

-62,42 EUR, od 11. 6. 2014. godine,

-64,13 EUR, od 11. 7. 2014. godine,

-65,86 EUR, od 12. 8. 2014. godine,

-66,76 EUR, od 11. 9. 2014. godine,

-66,87 EUR, od 11. 10. 2014. godine,

-68,52 EUR, od 11. 11. 2014. godine,

-69,04 EUR, od 11. 12. 2014. godine,

-69,71 EUR, od 13. 1. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 2. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 3. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 4. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 12. 5. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 6. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 7. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 8. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 9. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 13. 10. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 11. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 11. 12. 2015. godine,

-65,25 EUR, od 12. 1. 2016. godine,

-65,25 EUR, od 11. 2. 2016. godine,

-65,25 EUR, od 11. 3. 2016. godine,

-65,25 EUR, od 12. 4. 2016. godine,

-65,25 EUR, od 11. 5. 2016. godine,

-95,86 EUR, od 17. 6. 2016. godine,

-95,43 EUR, od 12. 7. 2016. godine,

-92,21 EUR, od 11. 8. 2016. godine,

-90,29 EUR, od 13. 9. 2016. godine,

-94,17 EUR, od 29. 10. 2016. godine,

-96,68 EUR, od 11. 11. 2016. godine,

-98,35 EUR, od 13. 12. 2016. godine,

-100,06 EUR, od 11. 1. 2017. godine,

-97,78 EUR, od 11. 2. 2017. godine,

-94,32 EUR, od 11. 3. 2017. godine,

-96,08 EUR, od 11. 4. 2017. godine,

-88,35 EUR, od 11. 5. 2017. godine,

-90,40 EUR, od 13. 6. 2017. godine,

-87,05 EUR, od 11. 7. 2017. godine,

-77,00 EUR, od 7. 9. 2017. godine,

-78,64 EUR, od 7. 10. 2017. godine,

-75,97 EUR, od 7. 11. 2017. godine,

-75,86 EUR, od 21. 11. 2017. godine,

-75,13 EUR, od 12. 12. 2017. godine,

-70,64 EUR, od 11. 1. 2018. godine,

-75,20 EUR, od 27. 2. 2018. godine,

-70,91 EUR, od 13. 3. 2018. godine,

-68,92 EUR, od 11. 4. 2018. godine,

-64,55 EUR, od 11. 5. 2018. godine,

-71,50 EUR, od 7. 7. 2018. godine,

-74,17 EUR, od 7. 8. 2018. godine,

-79,68 EUR, od 7. 9. 2018. godine,

-76,67 EUR, od 6. 10. 2018. godine,

-77,98 EUR, od 26. 10. 2018. godine,

-77,00 EUR, od 13. 11. 2018. godine,

-71,35 EUR, od 7. 12. 2018. godine,

-74,33 EUR, od 8. 1. 2019. godine,

-70,67 EUR, od 7. 2. 2019. godine,

-71,70 EUR, od 7. 3. 2019. godine,

-73,46 EUR, od 6. 4. 2019. godine,

-69,67 EUR, od 7. 5. 2019. godine,

-74,54 EUR, od 7. 6. 2019. godine,

-74,92 EUR, od 6. 7. 2019. godine,

-80,40 EUR, od 7. 8. 2019. godine,

-80,47 EUR, od 7. 9. 2019. godine,

-81,63 EUR, od 5. 10. 2019. godine,

-80,03 EUR, od 7. 11. 2019. godine,

-81,08 EUR, od 7. 12. 2019. godine,

-84,96 EUR, od 8. 1. 2020. godine,

-88,69 EUR, od 7. 2. 2020. godine,

-93,13 EUR, od 7. 3. 2020. godine,

-98,91 EUR, od 7. 4. 2020. godine,

-97,31 EUR, od 7. 5. 2020. godine,

-91,24 EUR, od 6. 6. 2020. godine,

-93,52 EUR, od 7. 7. 2020. godine,

-86,16 EUR, od 7. 8. 2020. godine,

-88,64 EUR, od 5. 9. 2020. godine,

-90,56 EUR, od 7. 10. 2020. godine,

-92,35 EUR, od 7. 11. 2020. godine,

-89,57 EUR, od 5. 12. 2020. godine,

-88,54 EUR, od 6. 1. 2021. godine,

-89,21 EUR, od 6. 2. 2021. godine,

-82,77 EUR, od 6. 3. 2021. godine,

-84,60 EUR, od 7. 4. 2021. godine,

-84,42 EUR, od 7. 5. 2021. godine,

-84,34 EUR, od 5. 6. 2021. godine,

-85,90 EUR, od 7. 7. 2021. godine,

-87,86 EUR, od 7. 8. 2021. godine,

-84,63 EUR, od 7. 9. 2021. godine,

-89,42 EUR, od 7. 10. 2021. godine,

-93,93 EUR, od 6. 11. 2021. godine,

-98,11 EUR, od 7. 12. 2021. godine,

-98,55 EUR, od 6. 1. 2022. godine,

-94,76 EUR, od 5. 2. 2022. godine,

-107,54 EUR, od 5. 3. 2022. godine,

-106,73 EUR, od 7. 4. 2022. godine,

-96,50 EUR, od 7. 5. 2022. godine,

-97,06 EUR, od 7. 6. 2022. godine,

-114,05 EUR, od 7. 7. 2022. godine,

-118,08 EUR, od 5. 8. 2022. godine,

-121,67 EUR, od 7. 9. 2022. godine,

-119,89 EUR, od 7. 10. 2022. godine,

-114,34 EUR, od 5. 11. 2022. godine,

po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.957,77 EUR (slovima: tisuću devet stotina pedeset sedam eura sedamdeset sedam centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8.siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 31.ožujka 2023. navodi se da su tužiteljica i Societe Generale- Splitska banka d.d. (koja je pripojena tuženiku) sklopili 20. lipnja 2005. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 81225/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, te je ugovoreno da će se sva plaćanja (otplata glavnice, kamata naknada i troškova) vršiti u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica i Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopili su 19.svibnja 2008. Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu kojim je, između ostalog, ugovoreno da se mjesečni anuiteti u CHF podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća. Tuženik je u standardiziranom ugovoru, i to u članku 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu kredita je u članku 2. točka 3. i 4., te u članku 10. Ugovora i članku 2. točka 2. Dodatka vezao uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Tužiteljica se pritom poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. Uslijed primjene CHF-a tužiteljica je tijekom trajanja kredita platila tuženiku 11.908,61 EUR više nego što bi platila da je kredit otplaćivan bez primjene valutne klauzule.

1.1. Budući da tuženik odbija tužiteljici isplatiti gore navedene iznose, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbe iz članka 2. točka 3. i 4. i članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, te odredbu članka 2. točka 2. Dodatka tom ugovoru, a kojima se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF (toč.I. tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici iznos od 11.908,61 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (toč. II.tužbenog zahtjeva), kao i naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom do presuđenja do isplate (toč.III.tužbenog zahtjeva).

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 5.rujna 2025. uredila tužbeni zahtjev pod točkom II. kojim predlaže da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 11.648,83 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, te istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik ističe da je tužiteljica u fazi pregovaranja bila informirana o valutnoj klauzuli, koja odredba je valjana, i koju je upravo tužiteljica odabrala, a čije je ugovaranje dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 81225/05 od 20.lipnja 2005., Dodatka tom ugovoru od 19.svibnja 2008., tuženikovog dopisa od 17. studenog 2022., izračuna EKS-a i otplatnog plana za Ugovor broj 81225/05 (početni otplatni plan), prometa po računu od 1. srpnja 2005. do 30. studenoga 2018., prometa po računu od 1. prosinca 2018. do 31. prosinca 2018., prometa po računu od 1. siječnja 2019. do 16. studenoga 2022. i preliminarnog izračuna, financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, te saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili 20.lipnja 2005. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 81225/05, kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 113.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se sve obveze tužiteljice obračunavaju u stranoj valutu CHF (čl.2.toč.3.Ugovora), da će se sva plaćanja novčanih obveza po kreditu izvršiti u kunskoj protuvrijednosti CHF prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja (čl.2.toč.4.), na rok otplate od 300 mjeseci, i tamo pobliže navedene instrumente osiguranja, uz otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 658,26 CHF obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja (čl.10. Ugovora). Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF. Između parničnih stranaka nije sporno da je 19.svibnja 2008. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu iz razloga što je tužiteljica uplatila veći iznos novca, te zatražila da joj se smanji glavnica i rok otplate. U čl. 2. toč.2.tog Dodatka ugovoreno je da se svi mjesečni anuiteti u CHF-u plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća.

6. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 20.lipnja 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

7. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

9. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo sedmotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora sedmotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotuženika.

14. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, 146/25, nadalje:ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

15. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl.2.toč.3. i 4. i čl.10. Ugovora o kreditu, te čl.2. toč. 2. Dodatka, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

17. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, tužiteljica ni u kojem slučaju nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi njegovog Dodatka i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka. Nadalje, postupanje tuženika kojim je kao trgovac kršio ranije navedene odredbe, ugovaranjem nepoštenih odredaba na štetu potrošača, svakako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, imajući na umu razliku u položaju i ukupnoj gospodarskoj moći bankarske institucije i potrošača. Osim toga, sud je mišljenja, da povećanje ukupnog iznosa otplate kredita u utuženom iznosu, koji je za tuženika možda neznatan, to nije i za potrošača. U konkretnom slučaju tužiteljica potražuje pretplatu samo po valutnoj klauzuli.

19. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl.2.toč.3. i 4. i čl.10. predmetnog ugovora o kreditu, kao i čl.2.toč.2.Dodatka tom ugovoru, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

20. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20.1. Člankom 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

20.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplate uslijed promjene tečaja valute ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

20.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 31.ožujka 2023. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

21. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao izvođenje nikakvih dokaza.

22. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, koja su svom iskazu navodi da su joj novčana sredstva bila potrebna radi renoviranja stana, te je sredstva dobivena kreditom utrošila u tu namjenu. Prije sklapanja ugovora o kreditu bila je klijent kod tadašnje Splitske banke d.d., gdje je imala otvoren račun, tako da se kod drugih banaka nije raspitivala o uvjetima kredita. Zaposlenici Splitske banke d.d. ponudili su joj jedino sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF kao najpovoljniji, te joj nije ponuđen nikakav drugi model kredita. Sam tekst ugovora sastavila je banka, isti je pročitala prije potpisivanja, i odnijela kod javnog bilježnika na ovjeru, koji tužiteljici tom prilikom nije ništa tumačio. Prije sklapanja ugovora nitko je od zaposlenika banke nije upozorio na rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, niti o tome na koji će se način mijenjati ugovorena promjenjiva kamata. U trenutku sklapanja ugovora bila je zadovoljna uvjetima kako su bili navedeni, pa se ne može očitovati o tome da li se sa bankom moglo pregovarati o pojedinim odredbama. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila obrtnica niti vlasnica trgovačkog društva, već osoba u radnom (zaposlena u Zračnoj luci Split). Stan čiju adaptaciju je provela nikada nije iznajmljivala. Mjesečne rate kredita bile su sukladne sklopljenom ugovoru nekoliko godina, da bi se preko noći promijenile, iako je nitko nije obavijestio da će rata rasti. Otišla je do banke koja ju je obavijestila da raste kamata, pa samim time i rata, bez nekih posebnih objašnjenja. Predmetni kredit otplatila je negdje 2023. i isti nije konvertiran.

23. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je adaptacija stana tužiteljice kao fizičke osobe, kako to tužiteljica navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošila novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tužiteljicu se ima smatrati potrošačem.

24. Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a koji i sud prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

25. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da je na temelju dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog zahtjeva, izvršeno vještačenje, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj. Ukupan iznos preplata tužiteljice, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznose 11.648,83 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 2.293,94 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja utuženog razdoblja slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 9.354,89 EUR.

26. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno utvrđenje koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja, vještakinja je u nalazu i mišljenju zaključila da negativna razlika iznosi ukupno 2.293,94 EUR, čime je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno. Međutim, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

27. Okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužiteljici u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužiteljici restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužiteljica od tuženika nije dobila odnosno primila. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

28. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljičinu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužiteljice kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka, što ovdje nije slučaj.

29. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

31. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 11.648,83 EUR koje je tužiteljica pretplatila na ime valutne klauzule zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/25, nadalje: Tarifa) Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška, i vrijednosti predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 11.648,83 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 5.rujna 2025. i 16.rujna 2025. po 100 bodova za svaki podnesak (100x2), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 27.svibnja 2025. i 25.studenoga 2025. po 100 bodova za svako ročište (100x2), i trošak pristupa na ročište za objavu odluke -50 bodova, odnosno ukupno zbrojeno 550 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR iznosi 1.100,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 500,00 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 82,77 EUR, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 1.957,77 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

U Splitu, 8.siječnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.