Poslovni broj: Us I-1404/2025-19

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica pod 1) ĆB, [adresa], Szabadsajto utca 18, Republika Mađarska i pod 2) FB, [adresa], obje zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Ć Vugrin i Josipa F, [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Split, Gundulićeva 29a i pod 2) Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektora za naknadu oduzete imovine, OIB: 18683136487, Zagreb, I. Lučića 6, PP 116, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne i usmene rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u odsutnosti uredno pozvanih tužiteljica pod 1) i 2), tuženika te zainteresiranih osoba pod 1) i 2), objavljene 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-01/23-01/248, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 13. svibnja 2025.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljica zaprimljenoj kod Upravnog suda u Zagrebu 9. lipnja 2025. po kojoj je oformljen spis tog suda poslovni broj: Us I-2201/2025, a koji je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-369/2025-17 od 13. lipnja 2025. ustupljen Upravnom sudu u Splitu pred kojim je zaveden kao spis poslovnog broja Us I-1404/2025, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23-01/248, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 13. svibnja 2025., te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 4. studenog 2025., tužiteljice u bitnom najprije reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika te rješenja prvostupanjskog tijela, nakon čega ističu kako u odnosu na njihov zahtjev prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo, zauzimaju stajalište da je pitanje naknade oduzete imovine vlasništva A i AB, koji su navodno bili njemački državljani, riješeno međudržavnim sporazumom. Sadašnje tužiteljice pobijaju drugostupanjsko rješenje u dijelu koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. u dijelu da su njihovi pravni prednici kojima je imovina oduzeta bili njemački državljani i da je pitanje naknade za oduzetu imovinu riješeno. Prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo smatraju da je njihov zahtjev neosnovan zbog činjenice da je pitanje naknade za ove osobe, riješeno međudržavnim sporazumom. Ne ulazeći u tumačenje i obrazloženje drugostupanjskog tijela sadržano u pobijanom rješenju sadašnje tužiteljice prije svega napominju, da niti one osobno, niti bilo tko od njihovih pravnih prednika, nisu u pravnom ili faktičnom smislu, dobili bilo kakvu naknadu za oduzetu imovinu, koja je sada predmet određivanja naknade. Što se pak tiče nemogućnosti primitka naknade, bilo od strane osoba kojima je imovina oduzeta, ili sadašnjih tužiteljica, ona sasvim sigurno proizlazi iz činjenice, da te osobe kojima je imovina oduzeta nisu bile njemački državljani u trenutku oduzimanja imovine, a što je u krajnjoj liniji za tužiteljice nesporno. Međutim, tu činjenicu prvostupanjsko tijelo, kao i drugostupanjsko tijelo, pogrešno su utvrdili. I konačno, drugostupanjsko tijelo poziva se na rješidbu u predmetu Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji od 26. listopada 2021. u pogledu odluke koja se odnosi na naknadu za nekretnine u [adresa], u predmetu istih stranaka (ali imovina oduzeta drugom pravnom predniku). Stoga je nužno u ovaj spis dostaviti rješidbu Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo od 20. prosinca 2023., istih stranaka, gdje se također postavljalo pitanje državljanstva i naknade za oduzetu imovinu za ŠB (JB i SB, bili su roditelji sadašnjih tužiteljica), koje rješenje su tužiteljice dostavile u privitku tužbe. Međutim, u tom predmetu, upravo zbog pitanja državljanstva koje je i u ovom slučaju ostalo neriješeno, ili je pogrešno riješeno i utvrđeno, došlo je do poništenja prvostupanjskog rješenja i vraćanja predmeta na ponovni postupak. S obzirom na naprijed navedeno, sasvim je izvjesno, da je došlo do pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja u pogledu državljanstva pravnih prednika tužiteljica kojima je imovina oduzeta, i zaključka da je to pitanje riješeno bilo u odnosu na pravne prednike tužiteljica, bilo u odnosu na njih osobno, odnosno došlo je posljedično i do pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedom izloženog, tužiteljice tužbenim zahtjevom predlažu sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica. 3.Zainteresirana osoba pod 1) u odgovoru na tužbu ističe kako je drugostupanjsko rješenje donijeto sukladno relevantnoj odredbi čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 92/99,43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 i 98/19, dalje Zakon o naknadi). Naime, u postupku je utvrđeno da su predmetne nekretnine konfiscirane njemačkim državljanima, pravnim prednicima tužiteljica, temeljem Odluke komisije za konfiskaciju njemačke imovine Gradskog narodnog odbora u Varaždinu broj 7201/45 od 11. rujna 1945. Uvidom u Savezni službeni list Savezne Republike Njemačke, godište 1955. br. 8, 2. dio utvrđeno je da je pitanje naknade za oduzetu imovinu osobama njemačke nacionalnosti i /ili njemačkog državljanstva riješeno međudržavnim sporazumima. Iz članka 5. (6. poglavlja) Sporazuma o reguliranju pitanja nastalih iz rata i okupacije, proizlazi da je SR Njemačka preuzela obvezu naknade štete ranijim vlasnicima njemačke imovine u inozemstvu koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na temelju ratnog stanja, slijedom čega Republika Hrvatska kao jedna od slijednica bivše SFRJ nije u obvezi naknaditi tu imovinu. Slijedom navedenog, a budući je rješenje tuženika pravilno i zakonito, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica.

4.Zainteresirana osoba pod 2) iako je rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI- 1404/2025-7 od 24. srpnja 2025. pozvana da sudjeluje u sporu te da u roku od 30 dana dostavi odgovor na tužbu, koje rješenje je uredno zaprimila, međutim nije se uključila u spor niti je do zaključenja rasprave u ovom sporu dostavila odgovor na tužbu, već je isključivo podnescima zaprimljenim kod ovog suda 3. listopada 2025. i 11. studenog 2025. obavijestila sud da nije u mogućnosti pristupi na zakazane rasprave te je predložila rasprave održati u njezinoj odsutnosti.

5.U sporu su održane rasprave 9. listopada 2025. i 9. prosinca 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koje nisu pristupili uredno pozvani tužiteljice pod 1) i 2), tuženik te zainteresirane osobe pod 1) i 2), pa su rasprave održana u njihovoj odsutnosti.

6.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, prvostupanjskim rješenjem Varaždinske županije, Upravnog odjela za opću upravu, KLASA: UP/I-942-05/20-01/5, URBROJ: 2186-10/5-23-22 od 30. lipnja 2023. točkom 1. odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu oduzete imovine za nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina], dok je točkom 2. odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je predmetno rješenje donijeto pozivom na odredbu članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02).

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23-01/248, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 13. svibnja 2025. odbijena je žalba tužiteljica iz ovog spora izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom rješenju, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u predmetnoj upravnoj stvari bilo mjesta primjeni odredbe čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, odnosno je li u tom pogledu u provedenom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kao i jesu li okolnosti koje tužiteljice problematiziraju u tužbi razlozi zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno medudržavnim sporazumima.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljica izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, to stoga što i ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju pravilno stajalište upravnih tijela da tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu predmetnih nekretnina, uslijed čega je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena mjerodavna naprijed citirana odredba čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljica.

15.Sud nalazi potrebnim prije svega kazati kako je iz podataka upravnog spisa dostavljenog od strane tuženika uz odgovor na tužbu, razvidno da je imovina koja je predmet postupka, nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina] konfiscirana Odlukom Komisije za konfiskaciju njemačke imovine Gradskog NO u Varaždinu broj 7201/45 od 11. rujna 1945. vlasnicima Š i AB i upisane u korist i vlasništvo FNRJ, a u naravi se radilo o trgovačkom poduzeću sa zemljištem u Varaždinu, Međimurska cesta 6. Odluka o konfiskaciji donesena je na temelju Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., kojom je određeno da sva imovina osoba njemačke narodnosti prelazi u državnu svojinu, a Š i GB njemački su državljani.

16.Sud nadalje primjećuje da su tužbeni prigovori koje tužiteljice ističu u tužbi identični onima koje su već istaknule u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je pak tuženik pravilno otklonio u obrazloženju svog akta, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, kod kojeg stanja stvari zapravo jedini tužbeni prigovor tužiteljica koje opetovano ističu u ovom sporu i to da osobe kojima je imovina oduzeta u trenutku oduzimanja nisu bile njemački državljani, uslijed čega da u konkretnoj upravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni članka 10. Zakona o naknadi, ovaj sud ne nalazi osnovanim.

17.S prethodnim u vezi, za kazati je kako je Odlukom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile koju je donijelo Predsjedništvo AVNOJ-a 21. studenoga 1944., i koja je objavljena u Službenom listu DFJ od 6. veljače 1945. utvrđeno da je člankom 1. te Odluke propisano da danom stupanja na snagu Odluke prelazi u državno vlasništvo: 1. sva imovina Njemačkog Reicha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriju Jugoslavije; 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim J koji su se borili u redovima Narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država, a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije i 3. sva imovna ratnih zločinaca i njihovih pomagača bez obzira na njihovo državljanstvo i bez obzira na državljanstvo, imovina, a svake osobe koja je presudom građanskih ili vojnih sudova osuđena na gubitak imovine u korist države. Odluka se primjenjivala na imovina jugoslavenskih državljana bez obzira je li se nalazila u zemlji ili inozemstvu. Odredba pak članka 30. Zakona o konfiskaciji iz 1945. propisivala je postupak ustanovljavanja sreskih komisija koje su donosile odluku o konfiskaciji imovine Njemačkog Raicha i njegovih državljana ili imovine osoba njemačke narodnosti iz točke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. Naime, obeštećenje državljana Njemačke kojima je imovina oduzeta Odlukom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile (Sl. list DFJ BR2/45) uređeno je Protokolom o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 26. listopada 1954. i Zakonom o naknadi štete (Savezni službeni list SR Njemačke br. 34/52). Navedenom objavom određeno je da će SR Njemačka osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na temelju naprijed poduzetih mjera. Nadalje, Zakonom o naknadi štete iz 1952. propisano je da je protjerana osoba koja se smatra oštećenikom i ima pravo na podmirenje štete nastale progonom, ona koja je kao njemački državljanin ili pripadnik njemačke narodnosne skupine imala prebivalište izvan granica [adresa] Reicha te da je do gubitka prebivališta došlo u vezi sa događanjima iz Drugog svjetskog rata zbog protjerivanja posebice ako je do toga došlo izgonom ili bijegom, te se protjeranom osobom smatra i ona osoba koja je kao njemački državljanin ili pripadnik njemačke narodnosne skupine napustila Jugoslaviju.

18.Stoga, imajući u vidu da je pitanje naknade imovine koja je oduzeta pripadnicima njemačkog naroda koji su izbjegli ili protjerani s područja Hrvatske nakon završetka Drugog svjetskog rata riješeno navedenim aktima SR Njemačke, sa SR Njemačkom nije sklopljen poseban ugovor jer je ono riješeno internim aktima te države. Vezano za temeljne, a zapravo i jedine tužbene prigovore u kojima tužiteljice ističu kako u vrijeme oduzimanja imovine osobe od kojih je imovina oduzeta nisu bile njemački državljani, pa da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 10. Zakona o naknadi, sud ističe kako su takvi navodi u cijelosti neosnovani.

19.Naime, s prethodnim u vezi za istaknuti je kako u predmetnoj upravnoj stvari za ocjenu osnovanosti zahtjeva za naknadu oduzete imovine ĆB i FB nije relevantan državljanski status njih kao podnositeljica zahtjeva, već je relevantan državljanski status njihovih pravnih prednika, odnosno prijašnjih vlasnika A i AB kojima je predmetna imovina oduzeta, a koji su nedvojbeno bili njemački državljani. Nadalje, da su pravni prednici tužiteljica doista bili njemački državljani neprijeporno proizlazi i iz spisa u koji je prvostupanjsko tijelo u provedenom upravnom postupku izvršilo uvid, a koji je vođen pred tadašnjim Uredom državne uprave u Međimurskoj županiji pod KLASA: UP/I-942-05/03-01/3 u kojem je rješenjem tog tijela od 26. listopada 2012. također iz istog razloga odbijen kao neosnovan zahtjev podnositeljica ĆB i FB. Ujedno je za nadodati kako su protiv tog rješenja tužiteljice iz ovog spora podnijele žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/12-01/1321, URBROJ: 514-04/01-15-02 od 7. travnja 2015., protiv kojeg su tužiteljice pokrenule upravni spor, nakon čega je njihov tužbeni zahtjev za poništenjem citiranog rješenja odbijen presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-1736/15-12 od 24. svibnja 2017., protiv koje presude su tužiteljice podnijele žalbu, a koja im je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2570/17-2 od 1. veljače 2018., što pak znači da je upravo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske nedvojbeno utvrdio da su pravni prednici tužiteljica Š i AB bili njemački državljani, a koju nedvojbenu činjenicu tužiteljice u tom sporu uopće nisu ni osporavale. Pored toga, nije pravno odlučna niti okolnost koju tužiteljice problematiziraju i to da pravni prednici tužiteljica ne bi bili obeštećeni za oduzetu imovinu, jer, prema pravnom shvaćanju ovog suda, pravo na naknadu prijašnji vlasnik neće imati ako je propustio ostvariti to pravo po međudržavnom sporazumu ili na drugi način, to pak iz razloga što u konkretnom slučaju prijašnji vlasnik imao je pravo potraživati naknadu od SR Njemačke, pa, ukoliko je to propustio učiniti, takvo što nije, niti može biti od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari.

20.Kod izloženog stanja stvari, s obzirom da iz Saveznog službenog lista Savezne Republike Njemačke, godište 1955. br. 8, 2. dio proizlazi da je pitanje naknade za oduzetu imovinu osobama njemačke nacionalnosti i/ili njemačkog državljanstva riješeno međudržavnim sporazumima, dok iz članka 5. (6. poglavlja) Sporazuma o reguliranju pitanja nastalih iz rata i okupacije, proizlazi da je SR Njemačka preuzela obvezu naknade štete ranijim vlasnicima njemačke imovine u inozemstvu koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na temelju ratnog stanja, slijedom čega je potpuno jasno da Republika Hrvatska kao jedna od pravnih slijednica bivše SFRJ nije u obvezi naknaditi tu imovinu. Slijedom navedenog, s obzirom da je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima, zahtjev za naknadu za oduzetu imovinu podnesen od strane tužiteljica iz ovog spora pravilno je odbijen rješenjem prvostupanjskog tijela temeljem odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, te je ujedno i tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljica izjavljenu protiv tog rješenja, na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužiteljica.

21.Konačno, u cijelosti je bespredmetno pozivanje tužiteljica na rješenje tuženika od 20. prosinca 2023. koje su dostavile u privitku tužbe, to pak stoga što je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 13. svibnja 2025., slijedom čega u ovom upravnom sporu nije moguće preispitivati zakonitost bilo kojih drugih akata tuženika, pa tako niti onog na kojeg se tužiteljice pozivaju, s tim da sud primjećuje kako se radi o postupku istih stranaka, ali se ne radi o identičnoj upravnoj stvari koja bi bila primjenjiva i na predmetnu upravnu stvar, s čim u vezi je za nadodati kako sudovi nisu vezani pravnim stajalištima upravnih tijela izraženi u njihovim rješenjima, već štoviše, upravo su upravna tijela vezana pravnim shvaćanjima upravnih sudova izraženim u presudama, s tim da upravno sudsku praksu ujednačavaju upravni sudovi na čelu s Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.

22.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti rješenjem prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljica, pa kako tužiteljice u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

23.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljica nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

24.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

U Splitu, 8. siječnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužiteljica odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Petre Vugrin i Josipa Vugrina, [adresa], uz zapisnik od 9. prosinca 2025. i zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 9. prosinca 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi pod 1) po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Split, Gundulićeva 29a, uz zapisnik od 9. prosinca 2025. i zapisnik o objavi,

- zainteresiranoj osobi pod 2) Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Sektoru za naknadu oduzete imovine, Zagreb, I. Lučića 6, PP 116, uz zapisnik od 9. prosinca 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.