REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-500/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. Zagreb, Radnička 47, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva ŽURIĆ I PARTNERI d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj: 81186/05 od dana 14. lipnja 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HVB - SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Naknada za obradu zahtjeva“, a koja glasi: "1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita."

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 132,72 EUR sa zateznom kamatom od 28. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 132,72 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 283,19 EUR sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 760,51 EUR sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 6. veljače 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je TO kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom 14. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 81186/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 73.420,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 216 mjeseci. Ističe da je člankom 8. Ugovora o kreditu pod nazivom "Naknada za obradu zahtjeva" predviđena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, s time da je plaćanje navedene naknade jednokratno, prije korištenja kredita, dok se korisnik kredita istu obvezuje platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. S tim u vezi tužitelj tvrdi da je korisniku kredita 27. lipnja 2005. naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 132,72 EUR/999,97 kuna.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu ističe da korisniku kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz članka 8. Ugovora o kreditu u iznosu od 132,72 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji iznos je umanjen iznos od 132,72 EUR od iznosa kredita.

1.3. Dalje tužitelj navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, čime je pravni prednik tuženika izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te je da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Smatra da je predmetni Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 132,72 EUR. Pri tome ističe kako pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga slijedom navedenog, s obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu, koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 27. lipnja 2005. u iznosu od 132,72 EUR/ 999,97 kuna prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje upire na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je pravni prednik tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 132,72 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 132,72 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, tvrdi da predmetna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te tvrdi da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da se očito o istoj pregovaralo, a da je i bila uvriježena u praksi banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora pri čemu je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Stoga tvrdi da su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu ugovarajući predmetnu naknadu. Smatra da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da u konkretnom predmetu nema mjesta raspravljanju o visini.

3. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 26. studenog 2025. prije upuštanja u raspravljanje prigovorio naznačenoj vrijednosti spora kao suviše visoko postavljenoj navodeći kako u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora treba biti naznačena u visini kondemnatornog dijela zahtjeva, odnosno u iznosu od 132,72 EUR. Kako se tužitelj već ranije podneskom od 27. ožujka 2025. očitovao na koji način je naznačio vrijednost predmeta spora, ovaj sud je odmah na pripremnom ročištu u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,72 EUR (rješenje na zapisniku od 26. studenog 2025.).

4. U odnosu na prigovore i tvrdnje iznesene u odgovoru na tužbu, tuženik je na pripremnom ročištu izmijenio svoje dispozicije te je učinio nespornim činjenične navode tužitelja iz tužbe, ali je osporio osnovu tužbenog zahtjeva navodeći da je sporna odredba Ugovora o kreditu bila utemeljena na pozitivnim propisima te da zbog toga nije ništetna, a ostao je i kod istaknutog prigovora zastare.

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: potvrda o plaćenoj naknadi (list 9. spisa), dopis od 15. studenog 2014. (list 10. spisa), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 81186/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 29. ožujka 2016. (list 12. do 15. spisa), Ugovor o kreditu broj 81186/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 14. lipnja 2005. (list 16. do 22. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 23. do 27. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 28. i list 34. spisa), pisana izjava svjedoka TO (list 30. do 33. spisa), sudska praksa (list 35. do 54., list 81. do 84., list 86. do 115. i list 119. do 133. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (list 55. do 60. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 85. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 116. do 118. spisa).

5.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša odgovorna osoba tužitelja, kao i od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud te dokaze nije provodio. Tužitelj je ostao kod prijedloga da se kao svjedok sasluša korisnik kredita TO, međutim, okolnosti na koje je njegovo saslušanje predloženo tuženik je učinio nespornim pa sud nije smatrao potrebnim navedeni dokaz provoditi.

5.3. Tuženik je na pripremnom ročištu ostao kod prijedloga da se izvrši uvid sadržaj isprava koje prileže spisu, dok je odustao od svih ostalih predloženih dokaznih prijedloga, a konkretno od prijedloga da se sasluša kao svjedok korisnik kredita pa sud taj dokaz nije provodio.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 81186/05 od 14. lipnja 2005. te isplata iznosa od 132,72 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem tako ništetne odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Među strankama nisu sporni činjenični navodi tužitelja iz tužbe, odnosno nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita JO sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 27. rujna 2005., nije sporan status korisnika kredita kao potrošača, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 30. svibnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 30. svibnja 2023., nije sporna aktivna legitimacija tužitelja te nije sporna pasivna legitimacija tuženika, nije sporno da je 27. lipnja 2005. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 999,97 kuna/132,72 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva, nije sporan utuženi tijek zatezne kamate, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika te da se radi o tipskom ugovoru te nije sporno da se s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarala sporna odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kao niti da korisnik kredita nije bio informiran o tome što točno naknada za obradu zahtjeva u sebi sadrži, odnosno nisu sporni činjenični navodi tužitelja iz tužbe. Među strankama nije sporno niti da korisniku kredita predmetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije bila jasna, lako uočljiva, razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva s obzirom da tuženik tvrdi da je sporna odredba Ugovora o kreditu bila utemeljena na pozitivnim propisima te da odredba nije ništetna zbog toga, a sporno je i je li nastupila zastara.

10.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 16. do 22. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita TO i pravnog prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 73.420,00 CHF prema srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu [adresa].

10.2. Odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu (pod nazivom "NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA") ugovorena je naknada za obradu zahtjeva u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

11. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je 27. lipnja 2005. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 132,72 EUR/999,97 kuna, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva.

12. Među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, nije sporno da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, a nije sporno niti da se s korisnikom kredita sporna odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarala, kao niti da korisnik kredita nije bio informiran što točno naknada za obradu zahtjeva u sebi sadrži iz čega nesporno proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Među strankama nije sporno niti da predmetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu korisniku kredita nije bila jasna, lako uočljiva, razumljiva i to kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

13.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

13.2. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već je dapače učinio nespornim da njegov pravni prednik nije s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao predmetnu odredbu članka 8. Ugovora o kreditu. Također u ovom postupku nije sporno, a što proizlazi i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, da se radi o standardnoj stipulaciji tipskog od strane banke unaprijed pripremljenog ugovora, koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita i to čak neovisno o korištenju kredita, odnosno neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

14.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu i nesporno učinjenim činjenicama između stranaka tijekom postupka, kao i na mjerodavnim propisima, u konkretnom slučaju je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade nego samo način njezina izračuna, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik je učinio nespornim da se o predmetnoj naknadi s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovaralo, a nije predložio niti jedan dokaz na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti na okolnost da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je ovaj sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

15.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, kao i činjenici da je obveza plaćanja sporne naknade nametnuta korisniku kredita neovisno o korištenju kredita, odnosno iskorištenom iznosu kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

16. Slijedom iznesenih utvrđenja i zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba članka 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP-a ništetna.

17. Odredbom čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

18. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 132,72 EUR, koja visina među strankama nije sporna.

20.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

20.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

21.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.2. Među strankama nije sporan niti utuženi tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade, a s obzirom na utvrđenje ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora, ovaj sud je ocijenio osnovanim i zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos naknade od dana plaćanja iste (tužitelj je zahtjev postavio od dana nakon izvršenog plaćanja naknade) pa do isplate, odnosno od 28. lipnja 2005. pa do isplate.

22. S obzirom na sve ranije navedeno, ovaj sud je ocijenio osnovanim tužbene zahtjeve tužitelja te je slijedom toga odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

23. Stopa zatezne kamate na utuženi iznos glavnice određena je na temelju članka 29. st. 2. ZOO-a propisana za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

24.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 143. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu održanom 26. studenog 2025. u iznosu od 132,72 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

24.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 27. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 283,19 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

28.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju za pojedinu radnju u punom iznosu pripada nagrada u iznosu od 25 bodova. Tužitelj na ime sudske pristojbe za tužbu u zahtjevu za naknadu troškova zahtijeva iznos od 53,10 EUR, međutim, tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz da je pravovremeno platio sudsku pristojbu za tužbu u polovici propisanog iznosa te pristojbe Tarifom, odnosno u iznosu od 26,55 EUR pa mu je u toj visini taj trošak i priznat. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu. Naime, s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 13,27 EUR, međutim, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 6,63 EUR). Stoga je na ime zatražene sudske pristojbe na presudu tužiteljev zahtjev prihvaćen za iznos od 6,64 EUR, dok je odbijen u odnosu na preostalo neosnovano zatraženi iznos od 46,46 EUR. Također, tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na neosnovano zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na navedeno ročište nije pristupio pa mu navedeni trošak nije niti nastao.

29.2. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 760,51 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu 8. siječnja 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.