Poslovni broj: Us I-2995/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Santici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić iz Splita, Mažuranićevo šetalište 11, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi privremenog oduzimanja motornog vozila, nakon javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja Ivana Santice, odvjetnika u Splitu i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-01/24- 01/160, Urbroj: 513-04-24-4 od 14. listopada 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

II Dužan je tuženik u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 30 dana od dana dostave rješenja, po pravomoćnosti, tužitelju nadoknaditi troškove ovog spora u iznosu od 2.500,00 eura.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-01/24-01/160, Urbroj: 513- 04-24-4 od 14. listopada 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Sektora za mobilne jedinice, PJ-Služba za mobilne jedinice Split, Klasa: UP/I-472-01/24-06/142, Ur.broj:

513-02-1976/6-24-1 od 2. rujna 2024., kojim je privremeno oduzeto motorno vozilo marke BMW M7X model X6M, registarskih oznaka (BiH) K37-O-069, u vlasništvu UP ([adresa]), od PP iz [adresa], radi osiguranja naplate carinskog duga i drugih javnih davanja, te je utvrđeno kako se oduzeta roba - osobno vozilo smješta na adresi [adresa], te je odlučeno da ako se podnese primjereni oblik osiguranja plaćanja u visini duga, vozilo će se vratiti osobi od koje je oduzeto.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako odredba članka 30. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije ("Narodne novine" broj: 40/16.) propisuje i kako carinski ured može poduzeti radnje uključujući oduzimanje robe, dakle, može ali ne mora poduzeti tu mjeru, što ovisi o razmjernosti te mjere i svrhe koja se njome želi postići. Prigovara kako upravno tijelo uopće nije provelo bilo kakav test razmjernosti, zapravo nigdje u svom obrazloženju ne navodi niti iznosi razloge zašto smatra da u konkretnom slučaju i s obzirom na konkretne okolnosti postoji razmjernost, a time i zakonski uvjet, poduzete mjere oduzimanja vozila i svrhe koja se njome želi postići. Prigovara kako o navedenom nedostaje bilo kakvo valjano i relevantno obrazloženje. Prigovara kako ni drugostupanjsko tijelo nije provelo test razmjernosti, odnosno ne objašnjava zašto u ovakvom slučaju opravdano od vlasnika (UP), koji nema nikakve veze s prekršajem kojeg je počinio PP potajno i bez odobrenja uzimajući vlasniku vozilo, oduzimati automobil da bi se osigurala naplata dužnih dugovanja od PP. Ističe kako time što upravno tijelo nije dalo valjano obrazloženje povrijeđeno je pravo na obrazloženu odluku, što je inače i jedno o zagarantiranih jamstava ustavnog i konvencijskog prava na pravičan postupak, te se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska. Nadalje, ističe kako je nesporno da je obveznik plaćanja eventualnih javnih davanja i carine koja bi bila određena PP, koji nije vlasnik vozila već osoba koja je prema njegovom iskazu, bez znanja i odobrenja vlasnika vozila ŠP, izigravajući njegovo povjerenje, uzela ključeve njegova vozila i potom vozila te se njime provozala. Tužitelj smatra kako nema nikakvog razumnog opravdanja da se radi naplate duga od PP, koji je bez znanja vlasnika uzeo njegovo vozilo, uskraćuje pravo vlasništva vlasniku vozila ŠP koji s počinjenjem prekršaja nema nikakve veze. Tužitelj smatra kako zadržavanje vozila i naplata predstavlja nesrazmjerni teret za stvarnog vlasnika vozila koji nema nikakve veze s navedenom nezakonitom uporabom. Smatra kako se radi o nesrazmjernom i nerazumnom teretu da vlasnik vozila odgovara i trpi ograničenja svog prava vlasništva zbog radnji druge osobe, poduzete bez njegova znanja i odobrenja. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.

Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 11. prosinca 2025., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. i 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako su carinski službenici dana 22. kolovoza 2024. obavljanjem nadzora utvrdili da je PP koristio vozilo marke BMW M7X, model X6M, strane (BiH) registarske oznake: K37-O-069, u vlasništvu UP iz [adresa], na koji način je postupao protivno uvjetima za privremeni uvoz propisanim odredbama Uredbe i Konvencije o privremenom uvozu, budući je isti s boravištem i poslovnim nastanom u [adresa] tuzemni porezni obveznik, o čemu je sastavljen Zapisnik o obavljenom nadzoru, Klasa: 472- 01/24-06/1079, Urbroj: 513-02-1976/3-24-1.

8. Carinska uprava je utvrdila kako PP ima poslovni nastan i boravište u [adresa] u Republici Hrvatskoj, a da je predmetno prijevozno sredstvo za privatnu uporabu registrirano na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, odnosno vozilo je registrirano u [adresa], na ime UP, [adresa], čime je postupao protivno odredbama Uredbe (EU) br. 952/2013 i Konvencije o privremenom uvozu (članak 250. Uredbe (EU) br. 952/2013.), odnosno nezakonito raspolagao prijevoznim sredstvom za privatnu upotrebu na način da je s robom puštenom u postupak privremenog uvoza s potpunim oslobođenjem postupao protivno svrsi uvjetima odobrenog postupka.

9. Tuženo tijelo je utvrdilo kako je u postupku nesporno utvrđeno da je PP u vrijeme raspolaganja predmetnim vozilom imao poslovni nastan i boravište u [adresa], RH, a da je prijevozno sredstvo za privatnu uporabu registrirano na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, u konkretnom slučaju vozilo je registrirano u [adresa] na ime UP, [adresa], te kako se vozilo koje je bilo predmet nezakonitog postupanja, u skladu s odredbom članka 30. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva, može privremeno izuzeti bez obzira na vlasništvo vozila, tj. onda kada vozilo nije vlasništvo osobe koje se s vozilom nezakonito postupala, budući bi u protivnom određivanje osiguranja naplate bilo ograničeno samo na situacije kada je osoba koja je s vozilom nezakonito postupala ujedno i njezin vlasnik, slijedom čega je carinsko tijelo cijeneći razmjer svrhe koja se želi postići, pravilno privremeno oduzelo predmetno vozilo radi osiguranja naplate carinskog duga i drugih javnih davanja.

10. Među strankama nije sporno kako je carinski obveznik PP nezakonito raspolagao motornim vozilom u vlasništvu UP, ovdje tužitelja, protivno odredbama Uredbe (EU) br. 952/2013 i Konvencije o privremenom uvozu (članak 250. Uredbe (EU) br. 952/2013.), slijedom čega je utvrđen carinski dug.

11. Među stranaka je sporno je li carinsko tijelo ovlašteno privremeno oduzeti motorno vozilo, koje nije vlasništvo carinskog obveznika, radi osiguranja naplate carinskog duga i drugih javnih davanja carinskog obveznika PP.

12. Odredbom članka 30. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije ("Narodne novine" broj: 40/16.) propisano je da ako se utvrdi da je roba bila nezakonito unesena u carinsko područje Unije ili se tu nezakonito nalazi, da je nezakonito izuzeta ispod carinskog nadzora ili da se s njom na drugi način nezakonito raspolaže u smislu carinskog zakonodavstva, carinski ured može poduzeti sve radnje radi osiguranja naplate carinskog duga i drugih javnih davanja (u daljnjem tekstu ovoga članka: dug) razmjerno svrsi koja se želi postići, uključujući i privremeno oduzimanje robe.

13. Imajući u vidu citiranu odredbu Zakona i sadržaj obrazloženja osporenih odluka, osnovano tužitelj prigovara kako upravna tijela nisu dali jasne razloge i obrazložili razmjernost mjere oduzimanja vozila od vlasnika, koji nije carinski obveznik, i svrhe koja se istom želi postići, odnosno naplate duga.

14. Prema ocjeni ovoga Sud, obzirom da je u konkretnom slučaju oduzeto vozilo koje je u vlasništvu treće osobe, koja nije ni na koji način svojim postupanjem pridonijela nastanku carinske obveze, trebalo je dati jasne i obrazložene razloge za utemeljenost oduzimanja predmetnog vozila i je li isto razmjerno svrsi koja se želi postići navedenom mjerom. Naime, razmjernost je pravni princip koji zahtjeva da mjere koje se poduzimaju budu u skladu s ciljem koji se želi postići i da ne prelaze granice nužne za postizanje tog cilja.

15. Prema ustavnosudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj odluke:

U-III-926/2020 od 13. srpnja 2022. "…oduzimanje imovine bilo bi opravdano pod uvjetima iz članka 50. stavka 2. Ustava i članka 1. stavka 2. Protokola broj: 1 uz Konvenciju, dostatno je da bude ispunjen zahtjev iz tih odredaba i da nadležna državna tijela postignu pravednu ravnotežu između interesa države i pogođenog vlasnika". Prema stajalištu Ustavnog suda "propust nadležnih tijela da pri donošenju odluke o oduzimanju osobnog vozila od tužitelja utvrde pravičan odnos ravnoteže uzimajući u obzir stajališta Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava doveo je do povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava u njegovom proceduralnom aspektu." Dakle, u konkretnom slučaju upravna tijela su bila dužna napraviti test razmjernosti mjere oduzimanja vozila i svrhe koja se istom mjerom želi postići, a sve radi postizanja pravedne ravnoteže između interesa države (naplata duga) i pogođenog vlasnika (pravo vlasništva).

16. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje kako je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, slijedom čega je trebalo na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, osporenu odluku poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak, te odlučiti kao u izreci presude. Ocijenjeno je kako nije svrhovito ni ekonomično sudskom odlukom poništiti i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, jer je tuženik ovlašten u okviru ocjenjivanja žalbe tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja upotpuniti postupak (sam ili putem prvostupanjskog tijela prema članku 115. stavku 3. ZUP-a) te je u slučaju da utvrdi osnovanost žalbe (pri čemu nije vezan žalbenim razlozima - članka 115. stavak 1. ZUP-a), ovlašten sam riješiti stvar (članak 117. stavak 1. ZUP-a).

17. U ponovljenom postupku tuženo tijelo je dužno, otklanjajući ukazane nedostatke, donijeti novo rješenje o žalbi tužitelja, koje će obrazložiti u skladu sa odredbom članka 98. stavka 5. ZUP-a, a sve pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu sa odredbom članka 119. stavka 4. ZUS-a.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 144. ZUS-a, kojom je u stavku 1. i 2. navedenog članka propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, i na odredbi članka 147. ZUS-a kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavka 1.); troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.); troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke (stavak 4.).

19. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavak 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužitelju je u skladu sa citiranim odredbama ZUS-a te Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj:138/23) priznat zatraženi trošak sastava tužbe i zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2025. za svaku radnju po 1.000,00 eura, ukupno 2.000,00 eura za uvećano za PDV u iznosu od 500,00 eura, dakle, ukupno 2.500,00 eura, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 8. siječnja 2026.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 128. i članak 148. stavak 5. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba odgađa izvršenje pobijanog rješenja (članak 148. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja Ivanu Santici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić iz Splita, Mažuranićevo šetalište 11,

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,

3. Vratiti spis tuženom tijelu

4. U spis

4. Kalendar 30 dana.