REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-152/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank D.D., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate vps 9.791,38 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 11. studenoga 2025., u prisutnosti tužiteljice, opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredba glave 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607/5103542976 od dana 3. svibnja 2007. god. koji je tužiteljica IĐ iz [adresa], zaključila s tuženikom Erste&Steiermarkische Bank D.D., Rijeka, Jadranski trg 3a, koje glase:

čl.2. iznos kredita= 82.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

čl.7. otplata kredita je u 180 mjesečnih anuiteta, nakon prijenosa kredita u otplatu.

Valutna Klauzula

Povrat obaveza iz ovog ugovora obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužiteljici CĐ, [adresa], isplati iznos od 4.822,49 EUR na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31. srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima, na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 72,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2013. godine do ispl

-za iznos od 148,50 EUR sa z.z,kamatom počevši od 01.03.2013. godine do ispl

-za iznos od 150,04 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2013. godine do ispl

-za iznos od 146,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2013. godine do ispl

-za iznos od 137,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2013. godine do ispl

-za iznos od 133,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2013. godine do ispl

-za iznos od 138,28 EUR sa z.z.kamaotm počevši od 01.08.2013. godine do ispl

-za iznos od 141,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.09.2013. godine do ispl

-za iznos od 148,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2013. godine do ispl

-za iznos od 145,09 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.11.2013. godine do ispl

-za iznos od 147,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.12.2013. godine do ispl

-za iznos od 148,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2014. godine do ispl.

-za iznos od 152,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2014. godine do ispl.

-za iznos od 154,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2014. godine do ispl

-za iznos od 152,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2014. godine do ispl

-za iznos od 150,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2014. godine do ispl

-za iznos od 148,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2014. godine do ispl

-za iznos od 149,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07. 2014. godine do ispl

-za iznos od 153,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08. 2014. godine do ispl

-za iznos od 157,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09. 2014. godine do ispl

-za iznos od 158,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.10. 2014. godine do ispl

-za iznos od 160,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 03.11. 2014. godine do ispl

-za iznos od 162,57 EUR sa z.z kamatom počevši od 01.12.2014. godine do ispl

-za iznos od 161,08 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.02.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.03.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.04.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 02.05.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.08.2015. godine do ispl

-za iznos od 163,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.09.2015. godine do ispl, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.968,89 EUR.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljiici CĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.071,92 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 8. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba aneksa br. 1 Ugovoru o kreditu br. 5103542976 sklopljenog između tužiteljice ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Erste&Steiermarkische Bank D.D., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320.

II Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

III Odbija se tuženik s prigovorom radi prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica IĐ podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank D.D., radu utvrđenja uništenosti i radi isplate. Ističe da je sa tuženikom dana 3. svibnja 2007. god. zaključila Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607/5103542976, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika.

1.1. Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 82.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 180 mjeseci. Tužiteljica je sa tuženikom sačinila konverziju kredita iz CHF u EUR.

1.2. U članku 2. gore navedenog Osnovnog ugovora, navedeno je IZNOS KREDITA = 82.500,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a prema čl. 7. Ugovora otplata kredita je u 180 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu a korisnik kredita se obvezao navedeni iznos vratit uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom odnosno korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.

1.3. Dana 7.1.2016..godine. parnične stranke su sklopile Aneks br.1 gore navedenom Ugovoru o kreditu, broj 5103542976, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.4. U točki 5. Konverzija, stav 3, ugovoreno je da : U skladu sa prethodnim stavcima i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz članka 1. ZID ZKP kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19c. stavak 1.točka 5. u iznosu od 37.438,32 HRK, čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz članka 7. koji je sastavni dio ovog aneksa. Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju 1.10.2015. god., do dana navedenog u zaglavlju ovog Aneksa u vezi podmirenja obveza iz osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz ovog stavka.

1.5. Tužiteljica drži da je tuženik postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužiteljice u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužiteljice, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnim.

1.6. Naime, člankom 1 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njegovom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Ističe da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.7. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za kupnju stana, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita.

1.8. Poziva se na parnicu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012., od 4. srpnja 2013.godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 2004. godine, do 31.prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.9. Smatra da je sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ništetan, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli ( koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke ( koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“.

1.10. Ističe da prema članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća, ugovor je ništetan, a konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetno, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Kako je ništetno stanje „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

1.12. Tužiteljica ne spori, da joj je tuženik utvrdio gore navedenu preplatu, međutim, ista je provedena protivno zakonu. Kako od banke nije mogla dobiti izračun, tj. utvrđenu preplatu, stoga je prisiljena podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu. Osim toga, da iz Aneksa nije jasno, na čega se odnosi preplata, da li na promjenjivu kamatu ili valutnu razliku.

1.13. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 2., 7., navedenog ugovora o kreditu te odredbu čl. 5.3 Aneksa br. 1, kao i da sud naloži tuženiku isplatu novčanih iznosa čija će se visina utvrditi nakon provedbe financijskog knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30.10.2023 (list br. 22 - 41) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke odredbom čl. 16. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te se pozivaju na članak 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije za sve navodne pretplate koje nisu vršene samo od strane tužiteljice nego i od strane drugih osoba te da bi, stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, kada bi zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan.

2.2. Nadalje navodi da je, sukladno čl.3. st.1 Zakonu o zaštiti potrošača, tužiteljica dužna dokazati svojstvo potrošača jer se status potrošača ne presumira.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, budući su tužiteljica i tuženik dana 7. siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Ističe da su tim aneksom ugovorne strane stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je korisnikov kredit koji je bio denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit, denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je i VSRH, a nastavno na odluku suda EU u predmetu (C-567/20) u rješenju posl. br. Gos-1/2019, konačno zauzeo i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stoga smatra da korisnik kredita nema pravni interes utvrđivati ništenim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i / ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Naime, aneksom je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužiteljica je prihvatom konverzije pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnicu kredita u EUR, koja se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora a iz razloga jer se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.4. Nadalje ističe da je odredbom članka 19. c. ZIDZPK/15 određen način izračuna konverzije te da su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.5. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR kojom je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, i to sa retroaktivnim učinkom konverzije. Pri tome je konverzijom uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita, pa tako i svih mogućih preplata koji bi proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog tužiteljica se ne može prozivati na odredbe Direktive 93/13/EEZ tako da predlaže sudu da odbaci tužbu tužiteljice a podredno da odbije sve zahtjeve tužiteljice.

2.6. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok a imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljice vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbi članka 230. ZOO. Kako je predmetna tužba podnesena 20.5.2023. godine to ističe da je prošlo više od 3 godine od plaćanja koje je tužiteljica vršila tako da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.

2.7. U odnosu na odluku VTS-a Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu u kojem je utvrđeno da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak te odluku VSRH broj Rev- 2221/18 kojom je potvrđena navedena odluka VTS, tuženik ističe da su obje odluke nepravilne i ne zakonite, a što osobito potvrđuju odluka suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20.

2.8. Tuženik ističe da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe čl.22. Zakona o obveznim odnosima te je sukladno citiranim odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je u reklamnim materijalima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače pa tako niti tužiteljicu na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Napominje kako su potrošačima a tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama.

2.9. Tuženik također ističe kako banka nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Naime da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanja u kunama tako da bi bilo kakvo odstupanje stvorilo valutni rizik koji si banka ne može priuštiti.

2.10. Neovisno o gore navedenom tuženik ističe da odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nije nepoštena jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužiteljici kao prosječnoj opreznoj i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.11. Tuženik ističe da sud ne može zanemariti činjenicu da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara iz stvarne otplate bez da je umanjila taj iznos za iznos preplate koji joj je tuženik priznao u konverziji. Smatra da bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavila tužiteljica dovelo do ne pripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužiteljici kao preplata već priznat konverzijom. Stoga ističe prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 37.438,32 HRK sa zakonskim zateznim kamatama i isti prebije sa potraživanjem tužiteljice.

2.12. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku od 22.10.2023( list 164-167) vezano za prigovor mjesne nadležnosti, ističe da je temeljem članka 59.ZPP- a, određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne ili ugovorene nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, odnosno posluje.

3.1. Smatra neosnovanim navode iznesene u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer da je tužiteljica restituirana.

3.2. Tužiteljica ovim podneskom također ukazuje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. Jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja. Odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

3.3. Isto tako da iz presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo.

3.4. S tim u vezi, tužiteljica naglašava, kako su sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

3.5. Posebno napominje da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćeno nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 3.5.2007., br. ugovora: 2402006-1031262160/51400607/5103542976, u Aneks br. 1 Ugovora o kreditu, obračun konverzije, u pisani iskaz KĐ, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Filipa Tolića (list 176-211), saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim do presuđenog iznosa odbivši tužiteljicu s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznos od 4.968,89 EUR.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica i tuženik dana 3. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607/5103542976, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 82.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 180 mjeseca. Prema čl. 7 Ugovora o kreditu utvrđen je iznos anuiteta od 631,12 CHF a povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja pri plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalog u slijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima o promjeni tečaja.

6.1. Sporna je međutim mjesna nadležnosti ovoga suda, aktivna legitimacija tužiteljice. Sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, svojstvo potrošača i prigovor radi prijeboja kao i tijek zakonskih zateznih kamata.

7. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.

7.1. Naime, odredbom čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženoga ugovora o kredita vidljivo je kako je ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] tako da je tužiteljica mogla podnijeti tužbu i nadležnom Općinskom sudu u Požegi u smislu čl. 59. ZPP-a.

7.2. Osim navedenoga, sud zaključuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 16.- ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu Zakona o zaštiti potrošača narodne novine (79/07 i 125/07- dalje u tekstu: ZZP.) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača smatra ništetnom. A smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo je i stav VSRH na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 5. studenog 2020. na kojem je donesen Zaključak br. Su-IV-308/2020. Imajući u vidu da je prebivalište tužiteljice u [adresa], a sjedište tuženika u Rijeci, sasvim sigurno bi zbog udaljenosti za tužiteljicu nastali znatno veći troškovi zbog putovanja na sud u Rijeku, koje okolnosti dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.4. Imajući u vidu navedeno sud zaključuje da je odredba čl. 16. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, odlučivši kao u točki II izreke rješenja.

8. Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije. Naime, parnične stranke su sudionici obvezno pravnog odnosa nastalog sklapanjem Ugovora o kreditu pri čemu nije odlučeno tko je vršio pojedine uplate. Dužnik u navedenom pravnom poslu je tužiteljica, a ne osobe koje su eventualno uplaćivale pojedine anuitete

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

11. Uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da je prema čl. 2 Ugovora o kreditu tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 82.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Iz čl.7. ugovora proizlazi da je način vraćanja 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu a anuitet iznosi 631,12 CHF te da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja pri plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalog u slijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima o promjeni tečaja.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

12.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je digla kredit 2007. godine u iznosu od oko 82.000,00 CHF za kupnju stana. Njen otac je bio klijent Erste banke, tako da je odlučila dići kredit u Erste banci. U banci je rekla koji iznos kredita joj treba za kupnju stana te su joj u banci ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF. Obzirom da su im u banci sugerirali da je to najbolja opcija, nije se interesirala za kredite u drugoj valuti. Sjeća se da je bilo govora da je najpovoljniji kredit u CHF zbog najmanje kamatne stope. Znala je što znači valutna klauzula, da se može rata povećati zbog povećanja tečaja, ali nije razmišljala, niti je bilo govora da bi rate otišle značajno zbog tečaja i promjenjive kamatne stope. Tečaj je jako rastao i rate su porasle od početnih skoro za duplo. U početku je mogla otplaćivati rate i taj iznos joj je odgovarao ali kasnije kada je došlo do promjene i povećanja rata, bilo joj je otežano otplaćivanje tako da je pristala na konverziju. U banci su je savjetovali da prihvati konverziju. U trenutku sklapanja konverzije nije znala za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Kada je došla podići kredit ponuđen joj je kredit u CHF tako da sa tuženikom nije pregovarala niti o jednoj odredbi. Također nisu pregovarali o nadležnosti tj. koji sud bi bio nadležan u slučaju spora. Pretpostavljala je da bi to bio Općinski sud u Požegi. Njoj je banka pripremila sadržaj ugovora prema iznosu koji je željela dići. Pročitala je ugovor i razumjela je što laici razumiju, i to koliko iznose rate i rok otplate. Dobila je otplatni plan te je mislila da će rate takve i ostati. Nosila je ugovor na solemnizaciju, tamo joj nije čitan ugovor niti je bila upozorena na bilo kakve posljedice zaključenog ugovora. U banci je nisu informirali o mogućnosti postojanja bilo kakvog rizika vezano za kredit u CHF. Nije znala da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, a da štiti u odnosu na EUR. Na tu činjenicu nitko je nije upozorio. Otplaćivala je kredit sama. Niti kod sklapanja konverzije nisu pregovarali o nadležnosti i prihvatila je obračun kakav joj je banka dostavila, smatrajući da je taj izračun pravilan. Stan je koristila za vlastite potrebe, nije ga koristila za iznajmljivanje niti za obavljanje obrtničke djelatnosti, isto tako nema udio u nikakvom trgovačkom društvu.

13.1. Iz iskaza tužiteljice, kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

13.2. Tužiteljice je dobila unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužiteljici dao dostatne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku.

13.3. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i 7. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

13.4. Sud nije posebno cijenio pisani iskaz HĐ jer se iz istog ne može zaključiti o postupanju tuženika u konkretnom pravnom poslu, odnosno predmetnom ugovoru o kreditu. Imenovana općenito navodi na koji način je postupano s klijentima u svezi s kreditima u švicarskim francima, no, to ne znači da se u konkretnom slučaju tako postupalo, niti je to tuženik dokazao.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

16. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

16.1. Sud nalazi da tužiteljica, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužiteljica u trenutku sklapanja Aneksa br. 1 ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607/5103542976 nije mogla znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017., a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

16.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

17. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Filipa Tolića od 26.2.2025. (list br.176-192) koji nalaz i mišljenje ocjenjuje stručnim i objektivnim.

17.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da preplaćeni iznos uslijed utjecaja promjene tečaja CHF za kune u otplati kredita iznosi 9.791,38 EUR a da je korisniku utvrđena preplata temeljem konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 37.438,32 HRK ( 4.968,89 EUR) te da je priznatim iznosom konverzije zatvarao najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom nije iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja, utvrdio je ukupne preplate na dan 30.9.2015. u iznosu od 4.822,49 EUR

17.2. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 26.2.2025., te je sukladno istom, podneskom od 15.3.2025. (list 219-222) uskladila tužbeni zahtjev potražujući na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 9.791,38 EUR, dakle bez umanjene preplate utvrđene po vještaku u iznosu od 37.438,32 HRK. Tužiteljica je istim podneskom povukla dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosit čl. 5.3. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607/5103542976.

17.3. Tuženik u podnesku od 8.5.2025. (list 225-237) nije imao primjedbi na sami matematički izračun vještaka dok i nadalje osporava tužiteljici pravo na restituciju iz razloga koje je već naveo u odgovoru na tužbu, time da ističe da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što osporava, da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe u smislu čl. 214. ZOO-a jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

18. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Filipa Tolića od 26.2.2025., iz kojeg proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 4.968,98 EUR po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 4.822,49 EUR, koji iznos je sud dosudio tužiteljici, odlučivši kao pod točkom II izreke presude a odbio ju sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.968,98 EUR., odlučivši kao u točki III izreke presude.

18.1. Naime tuženik je pravilno, sukladno zakonskim odredbama uzeo u obzir preplatu s osnova valute u iznosu od 37.438,32 HRK tako da je neosnovan zahtjev tužiteljice u koji je uključen i navedeni iznos zbog čega je sud tužiteljicu odbio s tužbenim zahtjevom u iznosu od 4.968,98 EUR. Ukoliko se ne bi umanjio navedeni iznos od potraživanja, tužiteljica bi ga stekla bez osnove.

19. Sud je odbio prigovor tuženika radi prijeboja priznatog iznosa preplate jer, po ocjeni suda, ne radi se o potraživanju tuženika u navedenom iznosu i da bi se potraživanje toga iznosa moglo prebiti s potraživanjem tužiteljice, nego se radi o priznavanju dijela duga s osnova ništetnih odredbi utvrđenih u parnici potrošač, tako da je dakle sud samo umanjio potraživanja tužiteljice s osnova valute za preplaćeni iznos priznat u konverziji.

19.1. Tužiteljica na glavnoj raspravi od 11. studenoga 2025. navodi da je u predmetu broj P-22/2025, u kojem je utužila za promjenjivu kamatnu stopu, uzela u obzir utvrđeni iznos preplate tako da je ostala u cijelosti kod tužbenog zahtjeva specificiranog podneskom od 15.3.2025. godine.

19.2. Uvidom u spis br. P-22/2025., napose nalaz i mišljenje vještakinje Sande Marinac od 22.9.2024. utvrđeno je da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužiteljica više platila iznos od 9.816,44 EUR a da nakon umanjenja za priznati iznos od 37.438,32 HRK u konverziji kredita u valuti EUR razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i preplaćenih rata kredita iznosi 36.523,66 HRK ( 4.847,52 EUR), dok je tužiteljica zbog povećanja kamatne stope više platila iznos od 1.096,27 EUR koji iznos tužiteljica u tom postupku i zahtjeva i koji iznos joj je i dosuđen. Dakle u navedenom predmetu broj P-22/2025 nije uzeta u obzir preplata utvrđena u ovom postupku. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tužiteljice o uračunavanju preplate u predmetu P-22/2025.

20. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

20.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje 14. lipanj 2018.). Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. god. a kako je predmetna tužba podnesena 22.5.2023. to nije nastupila zastara potraživanja.

21. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit u svrhu kupnje stana, koji stan koristi za vlastite potrebe tako da je tužiteljica nedvojbeno imala status potrošača u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

22. Neosnovan je prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate , jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od donošenja odluke u kolektivnom sporu a obzirom da je prema čl. 323. st.1 Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

23. Kako je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništenosti čl. 5.3 Aneksa 1 Ugovoru o kreditu, kojem povlačenju tuženik se nije protivio, riješeno je kao u izreci rješenja pod točkom I.

24. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

25. Tužiteljica je uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, a s visinom tužbenog zahtjeva 49%, dakle ukupno je uspijela u omjeru od 74,5%,.Tuženik je uspio s 51% visine tužbenog zahtjeva a 0% s osnovom tako da je ukupno uspio sa 25,5% tužbenog zahtjeva. Sud je oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik od postotka kojim je uspjela tužiteljica te tužiteljici odmjerio parnični toršak u visini od 49% ukupno priznatih troškova.

25.1. Sud je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 3.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 22.10.2023 u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 15.3.2025.u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 11.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR, tako da je sud na ime troškova nastalih zastupanjem, imajući u vidu uspjeh tužiteljice u parnici od 49% priznao iznos od 673,75 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR koji je sud priznao u cijelosti, tako da je sud tužiteljici na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos od 1.071.92 EUR.

26. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 8. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik iz Požege

2. OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb