Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-389/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darko Samardžija, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 , zastupanog po punomoćniku Josipu Mađarić odvjetniku u OD Mađarić & Lui, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 26. studenog 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. ugovora o kreditu broj ugovora 918-50- 2637942 sklopljenoga dana 2. veljače 2005. između tužitelja ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 da tužitelju ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 415,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 12. veljače 2005. do 31. prosinca 2005. teče po stopi od 12% godišnje, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69 da tužitelju ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 537,04€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od dana presuđenja 8. siječnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 3. rujna 2024. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 2. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu broj ugovora 918-50-2637942. Odredbom čl.3 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenome, tužitelj je tuženiku prilikom isplate / korištenja kredita dana 11. veljače 2005. na ime navedene naknade iznos od naplatio iznos od 3.128,72 kuna. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe. Tužitelj potražuje protuvrijednost u EUR iznosa od 3.128,72 kuna, tj. iznos od 415,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. veljače 2005. do naplate.

Tužitelj se putem punomoćnika obratio tuženiku zahtjevom za dostavom dokumentacijom i isplatu, te je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, ali se nije očitovao o zahtjevu za isplatu. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 24.01.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-2637942 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.680,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 03.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te smatra da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Provedeni su dokazi uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o kreditu od 24.1.2005., u dopis tuženika , u dopis tuženika pun. tužitelja od 6.5.2024. i potvrdu od istoga dana, u mail pun. tužitelja tuženoj od 25.4.2024.,u odgovor na tužbu sa sudskom praksom, u iskaz saslušanog tužitelja RK.

4. Tužitelj ŽK iskazao je da je kredit 2005. dizao radi kupovine novog automobila a kupio ga je u auto kući u [adresa]. Djelatnik auto kuće mu je rekao koju dokumentaciju treba donijeti da bi dobio kredit te je istu pribavio i predao djelatniku auto kuće koji je za njega sredio svu dokumentaciju oko kredita u Raiffeisen banci i tužitelj je onda u istoj auto kući i dobio pismeni ugovor o kreditu koji je morao ići ovjeriti kod javnog bilježnika a nakon ovjere potpisa i solemnizacije kod javnog bilježnika ugovor je vratio djelatniku auto kuće. Ugovor o kreditu nije čitao, ima završenu osnovnu školu i pri dizanju kredita mu je bilo bitno da je to rata koju može otplaćivati. Nije mu posebno naglašeno da banka uzima bilo kakvu naknadu prilikom davanja kredita i vezano za taj kredit već je vodio sudski spor sa bankom a sada mu je njegov punomoćnik rekao da ima pravo i na povrat naknade za obradu kreditu pa je ova tužba podnesena zbog toga. Nije imao kontakta sa djelatnikom banke a nije imao mogućnost niti utjecati na to da se ta naknada smanji ili da se ne plaća jer nije niti znao u kojem iznosu je naplaćena. Auto je kupljen za osobne potrebe a u vrijeme kada je dizao kredit je bio zaposlen u Vodoprivredi u [adresa]. Prvi puta je bio u poslovnici tuženika u Slavonskom Brodu kada je otplatio cijeli kredit i kada je išao po knjižicu vozila koja je bila deponirana u banci do dana otplate kredita.

Na pitanje pun. tuženika da li se tužitelj suglasio sa ugovorom o kreditu iako ga nije čitao i da li ga je prihvatio, tužitelj iskazuje da je jer je trebao auto koji je kupovao i prihvatio je sve što je trebao da bi taj auto kupio. Nije tražio nikakvo pojašnjenje vezano za taj kredit i vjerovao je i banci i djelatniku salona vezano za taj kredit. Već je ranije na isti način kupovao jedan automobil i sve je uredno prošlo i kupovina i otplata pa je na isti način pristupio i kupovini ovog drugog automobila.

5. Nije sporno da su 2. veljače 2005. tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i tuženi kao kreditor sklopili ugovor o kreditu za kupovinu osobnog automobila (koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 2.2.2005.) u iznosu kunske protuvrijednosti od 19.680,00 CHF, te da je u čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

Iznos od 3.128,72kn odnosno 415,26€ je prema dopisu - potvrdi tuženika naplaćen sa 11.2.2005. prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju (str. 11 spisa).

6. Među strankama je sporno je li odredba članka 3. Ugovora o kreditu 2. veljače 2005. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 415,26€ sa zateznim kamatama od 12.2.2005. do isplate.

7. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

8. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

9. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

10. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu (str. 5-9 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 415,25€ (str. 11 spisa) i iskaza tužitelja, odredba članka 3 Ugovora o kreditu (str. 5-9 spisa) po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

11. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 3 naveo da je naknada za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje.

Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 415,25 eura obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time a se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu koji navodi da je bio u kontaktu sa djelatnikom banke koji mu je uručio već napisani ugovor o kreditu prije potpisivanja ugovora i ovjere istog kod javnog bilježnika.

12. Sud je prihvatio navode iz iskaza saslušanog tužitelja da nije mogao utjecati na sadržaj uručenog mu pismenog ugovora o kreditu te da sa djelatnikom banke nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora jer je potrebnu dokumentaciju za podizanje kredita predao djelatniku auto kuće koji mu je sredio kredit kod tuženika te je od djelatnika auto kuće dobio pismeni ugovor o kreditu koji je morao ići ovjeriti kod javnog bilježnika. Kod tuženika je otišao samo kada je nakon otplaćenog kredita išao po knjižicu vozila koja je bila deponirana u banci do dana otplate kredita. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen u Vodoprivredi u Novoj Gradišci te je automobil kupio za osobne potrebe a nije znao da je prilikom kredita ugovorena ulazna naknada za obradu kredita i koliko je iznosila jer je novčani iznos podignutog kredita bio direktno isplaćen na račun Auto salona u Novoj Gradiški gdje je kupio automobil. Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 3. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz čl. 3. ugovora, ista se odnosi za obavljanje bankarskih usluga, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tuženik rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 3,30% jednokratno i unaprijed. Nejasno je koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj za iste mogao znati. Svi navodi tuženika u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužitelj u svom iskazu decidirano navodi da nije znao da mu je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu.

13. Sud smatra da je odredba čl. 3 ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 3,30% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 11.2.2005. naplatio iznos od 3.128,72kn / 415,25 eura, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno 415,25 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj:

55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 12.2.2005. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke).

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući daje u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., ŠK i ČK, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., R, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2005., te isplata iznosa od 415,25 eura na ime ništetne odredbe čl.3. ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu osobnog automobila a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.680,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 3.30% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članka 3.).

Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 3,30% sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio.

Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 3 Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja RK, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 24.1.2005. ovjerenog sa 2.2.2005..(str. 5 - 9 spisa)

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da sa djelatnikom banke nije bio u kontaktu prilikom traženja i odobravanja kredita niti je raspravljao o pojedinim odredbama ugovora o kreditu jer je sve te poslove za tužitelja obavio djelatnik auto kuće koji mu je predao pismeni primjerak ugovora o kreditu koji je trebao ići ovjeriti kod javnog bilježnika. Tužitelju nitko nije ukazao na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita. Ne zna na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na taj postotak naknade te je prilikom dobivanja novca od podignutog kredita za taj utuženi iznos naknade za obradu kredita, umanjen iznos koji je uplaćen na račun auto kuće tako da nije ni znao koji iznos naknade mu je jednokratno naplaćen niti da mu je uopće naplaćen. Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te tužitelj nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 3. ugovora. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kreditu, i prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita te o istoj naknadi tužitelj nije sa nikim pregovarao.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 3,30% navedeno u čl. 3. ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 3,30% unaprijed.

Punomoćnik tužitelja je u spis dostavio dopis od 25. travnja 2024. (str. 12 spisa) kojim je od tuženika zatražio podatak o datumu i iznosu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je povodom tog dopisa tuženik tužitelju uputio dopis od 6.5. 2024. (str. 11 spisa) kojim je potvrdio da je tužitelju sa 11.2.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.128,72kn (3,30% od iznosa kredita) a što je protuvrijednost utuženih 415,25 eura. Tužbeni zahtjev postavljen je u iznosu od 415,25 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12.2.2005.

21. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 3,30% , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku 11.2.2005. isplatio iznos od 415,25€, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 12.2.2005. do 21.3.2006. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 415,25 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te kondemnatornog dijela u kojem se traži isplata iznosa od 415,25 eura.

Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 30.10.2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 26.11.2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 8.1.2026. u iznosu 50,00 eura kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), a što zbrojeno daje iznos od 350,00 eura na koji tužitelju pripada PDV od 87,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 66,36 eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 537,04 eura koji trošak je tužena dužna platiti tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 8.1.2026. do isplate.

U Novoj Gradiški 8. siječnja 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Josip Mađarić