Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

Poslovni broj: P-928/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinušu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Ivanu Boriću i Morani Kovač Stanić, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivan Borić i Morana Kovač Stanić iz Siska, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj], Magazinska cesta 69, Zagreb, radi isplate, na temelju prijedloga više sudske savjetnice-specijaliste RU, dana 8. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 462,70 eura.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 718-50-3016129 sklopljenog između tužitelja EU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „NAKNADA/3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju AU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 470,52 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine računajući iste od 10. rujna 2005. pa do isplate.

3. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju tužitelju AU, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 149,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od dana 8. siječnja 2026. kao dana donošenja presude, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda tužitelj EU iz [adresa] podnio je tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, radi isplate.

2.U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik dana 26. kolovoza 2005. u Bjelovaru sklopili Ugovor o kreditu broj: 718-50-3016129 za kupnju osobnog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 22.271,48 CHF. Tužitelj nadalje navodi da je podigao tužbu pred Općinskim sudom u Bjelovaru radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj valutnoj klauzuli, koje su pravomoćnom presudom Županijskog suda u Puli broj Gž-1394/2024 potvrđene kao ništetne, a sukladno i pravnom shvaćanju utvrđenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U članku 3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju temeljem sporne odredbe doista i naplatio opisanu naknadu i to u iznosu od 3.545,15 kuna dana 9. rujna 2005. Tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% od iznosa kredita ništetna je jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelju nije jasno i nedvosmisleno kao potrošaču prezentirana jasna i nedvosmislena struktura navedenih troškova, tj. u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) i u kojem konačnom iznosu, kao i jer se naplatom iste ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove. Nejasno je zašto je naknada određena u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 155/23: dalje o tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Tuženik je kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba predstavlja unaprijed formuliranu odredbu u tipskom, standardiziranom ugovoru unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, o kojoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kao i onu koja nije jasna, razumljiva i lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te samim time za posljedicu ima ništetnost iste, u smislu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Isto jer potvrđeno i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksom Suda EU, poglavito presudom u predmetu C-620/17. Tako je u odluci Rev 673/2023-2: „Predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita“, „o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade“, „tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade“, kao i to da se „radi o tipskom ugovoru“ i „da neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava“. Odluka Rev-112-2018: „Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati“. Tužitelj nadalje navodi da su nejasni parametri za određivanje visine jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. „Sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita – što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu – govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita:“, kako je navedeno u odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž 4018/2022-2. Nadalje se ističe da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 3.545,15 kuna, odnosno 470,52 eura, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. S obzirom na navedeno, odnosno kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da je sadržana u tipskom ugovoru nametnutom tužitelju kao potrošaču što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, tužitelj navodi da kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, kao niti oko njenog prihvaćanja, odnosno da bez predmetne sporne naknada ne bi bio u mogućnosti sklopiti Ugovor, dakle bio bi ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu tuženikovo korištenje nepoštene poslovne prakse i propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno nametanje neopravdane obveze sadržane u tipskom ugovoru koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, tužitelj smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, kao i temeljna načela obveznog prava: načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, te načelo zlouporabe prava. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 718-50-3016129 sklopljenog između tužitelja i tuženika sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „NAKNADA/3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te da se naloži tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 470,52 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. rujna 2005. do isplate, kao i da tuženik isplati parnične troškove postupka tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

3.Tužitelj je uz tužbu kao dokaz svojih navoda priložio:

- potvrdu od 7. listopada 2025. iz koje proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita i da je po kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.545,15 kn sukladno članku 3. Ugovora o kreditu prilikom isplate odobrenog kredita dana 9. rujna 2005. (list 5),

- Ugovor o kreditu od 26. kolovoza 2005. broj: 718-50-3016129 u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 22.271,48 CHF za kupnju osobnog vozila ( list 7-10),

- presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-1394/2024-2 od 19. studenog 2024. (list 11- 18) kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 2955/2022 od 25. srpnja 2024. (list 19-27) kojom presudom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.529,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom s obzirom da odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, a pri tome je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača.

4.Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru tuženiku je dostavio tužbu s prilozima uz dopis od 26. studenog 2025. radi podnošenja odgovora na tužbu, te ga je pozvao da u roku od 30 dana dostavi sudu svoj odgovor na tužbu, uz upozorenje da je u odgovoru na tužbu tuženik dužan iznijeti sve bitne činjenice i predložiti sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika, a stranke nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 -dalje ZPP). Ako tuženik ne dostavi odgovor na tužbu u roku koji mu je određen, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), temeljem članka 331.b ZPP. Navedeno je tuženik uredno zaprimio dana 2. prosinca 2025.

5. S obzirom da tuženik nije dostavio sudu odgovor na tužbu u određenom mu roku, a osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a koje nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnesao ili sa činjenicama koje su opće poznate, te ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi kako bi podnio odgovor na predmetnu tužbu, to je ovaj sud ocijenio da su ispunjeni svi uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, pa je u smislu članka 331. b. ZPP-a odlučio kao u izreci.

6.Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.797,74 eura, no uzimajući u obzir odredbu članka 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku u ZPP- a kojom je propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi članka 3. Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2005. i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 470,52 eura, no u konkretnom slučaju ne može doći do primjene članka 37. stavak 1. ZPP jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 470,52 eura i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Uzimajući u obzir navedeno, sud je temeljem članka 40. stavak 3. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

7.Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora koju je sud utvrdio, kao i da se vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku u konkretnom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu, a takvo stajalište proizlazi i iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.), sud je u pogledu zatraženih troškova tužitelja utvrdio da istome kao osnovan pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura temeljem Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa), sudska pristojba na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te sudska pristojba na presudu zbog ogluhe u iznosu od 16,59 eura što ukupno čini iznos od 149,77 eura. Slijedom navedenog temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci presude, a pri tome uzimajući u obzir da su navedeni troškovi bili potrebni za vođenje postupka.

U Daruvaru 8. siječnja 2026.

Sudac

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja i presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od pismenog primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).

RJEŠENJE I PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnica Morana Kovač Stanić iz Siska

2. RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb