Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-2026/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu I-tužitelja JH, državljanina Ruske Federacije i II-tužitelja mlt. DH, državljanina Ruske Federacije, kojeg zastupa otac JH, koje zastupa Andrija Zelenika, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB 36162371878, radi odbacivanja naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 8. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/3109, URBROJ: 511-01-212-25-5 od 3. lipnja 2025. II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati Andriji Zeleniki, odvjetniku u [adresa], iznos od 1.100,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
IV Zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora se u preostalom dijelu odbija.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (dalje RH).
2. Tužitelji su u tužbi osporili zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da u konkretnom slučaju nisu utvrđene sve relevantne okolnosti u odnosu na tužitelje, budući je naknadni zahtjev razumljiv, sadržava relevantne činjenice, s tim da za poneke činjenice prema naravi stvari nema novih dokaza, slijedom čega ih tužitelj nije mogao predočiti. Ističe da je valjanost putovnice I- tužitelja istekla 18. studenog 2023. te da je valjanost putovnice II-tužitelja istekla 21. svibnja 2023., slijedom čega niti I-tužitelj, niti II-tužitelj, nemaju valjanu putnu ispravu na temelju koje bi mogli prijeći državnu granicu. I-tužitelj je u naknadnom zahtjevu istaknuo predmetne činjenice i obrazložio iz kojeg razloga se ne može obratiti Veleposlanstvu Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj radi izdavanja novih putnih isprava – zato što se boji kako bi osnovna ljudska prava I-tužitelja i mlt. II-tužitelja bila povrijeđena. I-tužitelj je u upravnom postupku više puta isticao kako je već bio izložen političkom progonu (sedamdeset dvosatna pritvaranja zbog izjava / prosvjeda protiv ruske aneksije Krima). Također, I-tužitelj je isticao kako se protiv njega vodi kazneni postupak, međutim da prema naravi stvari nema kako doći do informacija o statusu postupka i težini optužbe koja mu se stavlja na teret. I-tužitelj nema više bliskih srodnika koji su živi i koji bi uopće mogli doći do predmetnih informacija. Općepoznata je činjenica da matična zemlja mobilizira osuđenike koji izdržavaju kaznu zatvora u cilju odlaska na ratište u Ukrajinu, a za koji rat je I-tužitelj jasno i nedvosmisleno naveo kako mu se protivi, odnosno kako ne želi ići na ratište u Ukrajinu. Prema naravi stvari, politički progon je u ovom konkretnom slučaju nemoguće konkretnije dokazati budući se I-tužitelj već 10 godina nalazi izvan matične zemlje. Kao posebno važnu okolnost ističe se činjenica da je II-tužitelj, obuhvaćen naknadnim zahtjevom I-tužitelja, maloljetno dijete, slijedom čega je izvjesno da bi tužitelji povratkom u matičnu zemlju bili razdvojeni time što bi I-tužitelju bila oduzeta roditeljska skrb nad II-tužiteljem. Tuženik je u Pobijanom rješenju propustio utvrditi sve relevantne okolnosti dolaska I-tužitelja i mlt. II-tužitelja u Republiku Hrvatsku te razloge koji postoje kod istih, a zbog kojih je opravdano smatrati da bi tužitelji povratkom u državu podrijetla bili suočeni s ozbiljnom nepravdom. Trenutno ostaje nepoznato u kojoj je postupovnoj fazi kazneni postupak koji se vodi protiv I-tužitelja u matičnoj zemlji, pretpostavlja se radi političkog neslaganja s vodećom političkom strankom u matičnoj zemlji (!) te izrazito je izvjesno kako ocu i sinu, ovdje I-tužitelju i mlt. II-tužitelju, prijeti razdvajanje po povratku u matičnu zemlju.Tuženik je svoju odluku o naknadnom zahtjevu utemeljio na točki 3) Zapisnika o naknadnom zahtjevu, međutim, propustio ju je dovesti u spregu s izjavom I-tužitelja iz točke 1) i točke 2) Zapisnika, cit: „Iako su sve ove navedene situacije već spomenute u prvom zahtjevu, u Rusiji nemam više nikoga tko bi mi mogao javiti nove okolnosti i činjenice uz moju situaciju. Moji razlozi zbog kojih se ne mogu vratiti u Rusiju se nisu promijenili. Nemam mogućnosti dobiti nikakve nove informacije jer nisu javno dostupne.“; i „Nisam saznao ništa novo, ali pratim što se trenutačno događa u Rusiji. I ljudi koji imaju drugačije mišljenje od službenog i to javno pokazuju budu kažnjeno progonjeni i zatvarani u zatvore.“ Dakle, I-tužitelj je zbog straha od političkog progona u statusu tražitelja zaštite i ne može biti govora kako bi njegova izjava da je većina navoda već iznesena u prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, automatski diskvalificirala bilo kakav naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu. Opravdanost naknadnog zahtjeva proizlazi, između ostalog, i iz činjenice da u vrijeme podnošenja naknadnog zahtjeva tužitelji nemaju živih bliskih srodnika od kojih bi mogli saznati bilo kakve daljnje informacije (!), a koje uopće nisu javno dostupne. U skladu s navedenim, tuženik je neopravdano utemeljio svoju odluku na kratkoj izjavi I-tužitelja prema kojoj su navodi o istim činjenicama već izneseni u prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu te nije uzeo u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti, pogotovo navode tužitelja koje je isti iznio tijekom prvostupanjskog upravnog postupka.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja. Tuženik ne vidi potrebu da se ponovo raspravlja i odlučuje na temelju istih razloga na kojima je tužitelj temeljio svoj prethodni zahtjev, a niti bi navedeno bilo zakonito. Odredbom članka 47. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jasno i nedvosmisleno propisuje da će se naknadni zahtjev odbaciti ako ne sadržava nove činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj nije iz opravdanih razloga iznio u prijašnjem postupku. Zbog navedenog tuženik smatra da nije bio dužan ponovo ulaziti u meritum predmeta na temelju istih činjenica i dokaza, a novih činjenica i dokaza nije bilo u naknadnom zahtjevu te je i sam tužitelj naveo da je već sve ove činjenice naveo u prethodnom zahtjevu.
4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS).
5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao sudski spis i spis tuženika.
6. Sud nije saslušao I-tužitelja osobno, jer je odluku o meritumu mogao donijeti na temelju provedenih dokaza. Naime, sud je pročitao spis tuženika, tužitelj je u prethodnom upravnom postupku (koji se vodio povodom prvotno postavljenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu) bio saslušan dva puta i jednom pred Upravnim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj Us I-928/24. Nadalje, tužitelj je i u ovom upravnom postupku saslušan dva puta, pri čemu su njegovi iskazi suglasni. Iskazi tužitelja su suglasni i s navodima tužbe, u kojoj tužitelj faktično ne navodi nikakve nove činjenice i dokaze koje nije već ranije iznio, već samo iznosi svoju analizu predmeta, svoju analizu iskaza tužitelja te navode radi kojih osporava zakonitost rješenja u bitnom ističući da iskaz tužitelja nije u dostatnoj mjeri pravilno analiziran, niti uzet u obzir.
7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
8. Odredbom članka 47. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine 70/2015, 127/2017, 33/2023, 17/2025, dalje ZMPZ) propisano je da naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji: zahtjev odbijen sukladno članku 38. ovoga Zakona ili postupak obustavljen sukladno članku 39. stavku 2. točki 4. ovoga Zakona. Naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje se na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku. Ako se utvrdi da je naknadni zahtjev dopušten, ponovno će se odlučivati o osnovanosti zahtjeva, a prijašnja odluka će se ukinuti. Naknadni zahtjev će se odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.
9. Iz spisa tuženika, pravomoćne presude ovog suda poslovni broj Us I-928/24-8 od 15. ožujka 2024. i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2259/2024-2 od 12. ožujka 2025. proizlazi da je tužiteljima pravilno i osnovano odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH podnesen 13. veljače 2023. U bitnom je utvrđeno da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja JH iznesenih u tužbi i na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne članke 20. i 21. Zakona. Upravni sud je odluku donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu dao valjano obrazloženje, ocjenjujući pri tome sve navode tužbe. Tuženik je proveo detaljan postupak procjene materijalnih činjenica i valjanosti dokaza, procjene budućeg rizika te je s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj JH u upravnom postupku (saslušan na zapisnik 6. listopada 2023.) i prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu članka 20. Zakona niti na postojanje uvjeta za priznanje supsidijarne zaštite prema članku 21. Zakona. S obzirom na postojeća izvješća, razmatrajući opće stanje u zemlji i konkretne okolnosti tužitelja, sud je (kao i tuženik), osnovano zaključio da ne postoji stvarni rizik da će povratkom u zemlju podrijetla biti izloženi ozbiljnoj nepravdi te je, imajući na umu sigurnosnu i političku situaciju u zemlji i osobne okolnosti koje tužitelj JH iznosi u postupku uz razloge napuštanja zemlje podrijetla (problemi oko stana bivše supruge i ranije sudjelovanje u prosvjedima), svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih odredaba Zakona. Pravilno je sud u odnosu na tvrdnje tužitelja o ranijim problemima s vladajućom politikom utvrdio da je tužitelj izjavio da je ranije sudjelovao u prosvjedima (za slobodu govora) koji nisu imali proturežimski karakter niti su bili razlog za pokretanje kaznenog postupka protiv njega. Rusku Federaciju napustio je 2012. radi zaposlenja u Sloveniji, a međunarodnu zaštitu nije tražio u Sloveniji, Italiji i Njemačkoj u kojima je bio u razdoblju od 2012. do 2015. Tužitelj JH nije učinio vjerojatnim da je imao probleme s policijom radi reguliranja statusa oko stana iza pokojne supruge, za koje probleme navodi da su se dogodili 2015. kada se vratio u Rusku Federaciju, niti je dostavio dokaz da je njegova pokojna supruga bila vlasnica stana, a na zapisnik 6. listopada 2023. (stranica 6.) izjavio je da je stan u vlasništvu majke njegove pokojne supruge. U odnosu na navode tužitelja da će povratkom u Rusku Federaciju eventualno biti poslan na ratište u Ukrajini, tuženik je otklonio mogućnost eventualne mobilizacije tužitelja navodeći da tužitelj ima reguliran obvezni vojni rok (logistika), ali nema vojnog iskustva.
10. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je I-tužitelj kao razlog podnošenja naknadnog zahtjeva od 22. travnja 2025. naveo da su protiv njega pokrenuti kazneni postupci u Rusiji te da su njemu i sinu istekli dokumenti, a što je već spomenuo u prvom zahtjevu. Tuženik je ove činjenice i dokaze doveo u vezu s činjenicama i dokazima istaknutima u već ranijem zahtjevu, u kojem je tužitelj naveo da je Rusiju napustio jer je imao problema sa stanom, za koji je vlast tražila da ga se odrekne jer je navodno iznosio svoje stavove o vladi i aneksiji Krima radi čega su protiv njega pokrenuli kazneni postupak. U upravnom postupku utvrđeno je da se aneksija Krima odvila u vrijeme kad I-tužitelj nije boravio u [adresa] te da nisu vjerodostojni njegovi navodi da ga je policija ucjenjivala radi toga. Također njegovi navodi da je sudjelovao u prosvjedima te da je bio pritvoren 72 sata također nisu dosljedni. Utvrđeno je da u naknadnom zahtjevu nije iznio nikakve nove činjenica ni dokaze koji su se dogodili nakon izvršnosti odluke o prethodnom zahtjevu, a bile bi relevantne za naknadi zahtjev. Utvrđeno je da je naknadni zahtjev nedopušten na temelju odredbe članka 47. ZMPZ-a.
11. Sud ističe da tužitelj tužbenim navodima nije uspio osporiti ova utvrđenja tuženika, jer iznosi samo analizu iskaza tužitelja, a ne i nove činjenice i dokaze na kojima bi bio osnovano utemeljen naknadni zahtjev. Uz sve navedeno, upravo su ti navodi tužitelja na kojima temelji zahtjev (o navodnim kaznenim postupcima i progonu od strane vlasti zbog navodnih političkih uvjerenja, mogućnost da će biti poslan na ratište u slučaju povratka) već ocijenjeni nevjerodostojnima od strane Upravnog suda u Zagrebu i Visokog upravnog suda RH. Konačno, sama činjenica da I-tužitelj ima malodobno dijete nije od utjecaja za odlučivanje u ovoj upravnoj stvari, jer tuženik nije ulazio u meritum, već je odbacio zahtjev tužitelja. Podredno se ističe da ista činjenica nikako nije dostatna za određivanje međunarodne zaštite, ukoliko nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za određivanje međunarodne zaštite u RH.
12. Na temelju svega navedenog sud je utvrdio da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te u pravilno provedenom postupku, čime je osporavano rješenje zakonito te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a. Sud utvrđuje da navodi tužitelja izneseni u tužbi i tijekom spora nemaju utjecaj na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
13. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe i trošak pristupa na ročište, za svaku radnju 250 bodova + 10% za zastupanje dodatne osobe, što uz vrijednost boda od 2,00 € sveukupno iznosi 1.100,00 €. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 11. kolovoza 2025., jer tužitelj u istome ne iznosi nikakve nove činjenice, dokaze, niti navode, već u bitnom sadržajno ponavlja tužbene navode i svoju analizu predmeta. Nadalje, tužitelj je sve navedeno mogao iznijeti i na održanom ročištu. Radi navedenog, sud na ocjenjuje ovaj podnesak nužnim za vođenje spora, a time niti opravdanim izdatkom (člana k 144. ZUS-a).
Zagreb, 8. siječnja 2026.
Sutkinja:
Janja Topol
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
3. U spis
