REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-695/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 24. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnice tužiteljice, dana 8. siječnja 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3 Ugovora o kreditu, broj ugovora 9011565802 sklopljenog 20. lipnja 2006. između tužiteljice JS iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (…).“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici JS iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 123,76 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 30. lipnja 2006. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici JS iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 227,32 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 24. ožujka 2025. navodi da su ona u svojstvu potrošača kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 20. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011565802. Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.995,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 72 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje u 72 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,99% godišnje.

Tuženik je u članku 11.3. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužiteljica prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 932,47 kuna, odnosno 123,76 EUR.

O navedenoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, tužiteljici nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Navedena je odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialisu, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava) zbog čega traži da se navedena odredba utvrdi ništetnom te da se naloži tuženiku da joj vrati ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 3. srpnja 2025. osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice te ističe da je i vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, a ističe i prigovor zastare jer smatra da je tužitelj kao potrošač znatno prije podnošenja tužbe mogao postati svjestan nepoštenosti prijeporne ugovorne odredbe. Kako je svijest potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan smatra da od navedenog trenutka treba računati zastaru za podnošenje predmetne tužbe. Dalje navodi da je člankom 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu.

Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno.

Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača.

U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu.

Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna.

Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe.

Tvrdi da sSporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao.

Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz nadoknadu troška parničnog postupka.

3. Sud je sa punomoćnicom tužiteljice na pripremnom ročištu na koje je tuženik bio uredno pozvan ali nije pristupio (uz opravdanje izostanka) raspravio vrijednost predmet spora u ovom predmetu nakon čega je utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 127,76 EUR-a. Naime, u situaciji kada tužitelj uz deklaratorni tužbeni zahtjev ističe i zahtjev za isplatu odnosno zahtjev na činidbu onda se vrijednost premeta spora utvrđuje samo prema naznačenoj vrijednosti zahtjeva za isplatu. Naime, u ovoj pravnoj situaciji utvrđenje je li prijeporna ugovorna odredba ništava ili ne je samo činjenica od koje ovisi osnovanost tužiteljičinog zahtjeva za isplatu pa nije opravdano visinu tužbenog zahtjeva određivati kao zbroj zahtjeva za utvrđenje činjenice i zahtjeva za isplatu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 60-63), knjigovodstvenu karticu kredita tužiteljice (str. 41-54), opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (list 78-86), te je izveden dokaz saslušanja tužiteljice.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim članak 11.3. Ugovora o kreditu te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva za odobrenje kredita jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

7. Među strankama je prijeporno je li ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ništetna te s tim u vezi osnova tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužiteljica i tuženi sklopili dana 20. lipnja 2006. Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.995,35 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate kredita.

9. Člankom 11.3. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Iz prometne kartice po kreditu tužitelja (list 45, 51,53) proizlazi da je dana 29. lipnja 2006. tužiteljici naplaćen iznos od 932,47 HRK što predstavlja kunsku protuvrijednost od 199,95 CHF odnosno 1% odobrenog iznosa kredita.

10. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

11. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 11.3 Ugovora o kreditu kojega je tužiteljica ugovorna strana. Prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od pravomoćnosti ove presude. Stoga navodi tuženika da je tužiteljica mogla znati da je navedena odredba ništetna i znatno ranije od podnošenja predmetne tužbe i to još od 2014. godine kada je donesena odluka o "kolektivnoj tužbi" nisu osnovani. Ovo i iz razloga što se utvrđenja i odluka u kolektivnoj tužbi nije ni referirala na pravno pitanje tzv "ulazne naknade".

12. U odnosu na okolnosti koje su prethodile sklapanju Ugovora o kreditu i informiranja tužiteljice o obvezi plaćanja predmetne naknade i razloga koji opravdavaju plaćanje te naknade kao i mogućnosti pregovaranja oko visine naknade za obradu kredita sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit digla radi kupnje auta, a što je prema sadržaju Ugovora i bila namjena ugovora. Tužiteljica je iskazala da je navedeni auto kupila u privatne svrhe te da je u vrijeme dizanja kredita bila zaposlenica kod poslodavca gdje je radila u ugostiteljstvu.

14. Iz navedenoga, a čemu tuženik nije prigovarao tijekom postupka proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u smislu članka 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03) koji je valjalo primijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te se na odnos između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe tog zakona.

15. U svom iskazu tužiteljica je navela da joj je kod pregovora za odobravanje kredita bilo važno da joj rata kredita bude takva da ju može otplaćivati, te da je znala da kredit ne bi dobila i ne bi joj bio odobren da nije platila naknadu za odobrenje kredita. Iz tog razloga navodi da nije ništa pitala bankaricu jer se bojala da joj neće kredit biti odobren ako išta pita oko plaćanja ulazne naknade. Ističe da je banka unaprijed sastavila ugovor, a da ga je ona došla samo potpisati.

15.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije dobila adekvatne informacije oko onoga što zapravo plaća naknadom za obradu kredita jer joj nisu pojašnjeni troškovi i razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade. Stoga tužiteljica nije ni mogla postavljati adekvatna pitanja o predmetnoj financijskoj obvezi, na što se odnosi trošak za obradu kredita koji mora platiti i je li taj trošak adekvatnog ekvivalenta sa uslugom koju banka time naplaćuje. Iz dijela iskaza tužiteljice u kojem navodi da je znala da tu naknadu mora platiti kako bi joj kredit bio odobren i da se bojala postavljati pitanja proizlazi da je tužiteljica smatrali da se o navedenoj naknadi i obvezi njenog plaćanja ni ne može pregovarati. Iz tog dijela iskaza proizlazi i da tužiteljica nije imala jednak položaj u pregovorima kao i tuženi, odnosno izjednačenu pregovaračku poziciju pa da je i time povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

16. Iskaz tužiteljice ovaj sud ocjenjuje u cijelosti jasnim, životno logičnim i istinitim te ga je u cijelosti prihvaća.

17. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj istoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora koji se poziva na Odluke Banke pri određivanju visina naknada, a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije moglo pregovarati.

18. Na tuženiku je teret dokazivanja da se s tužiteljem pri sklapanju ugovora pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju ničim nije dokazao niti je predlagao dokaze na tu okolnost.

19. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a što proizlazi iz knjigovodstvene kartice kredita koju je izdao tuženik (list 53), ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati. Osim toga iz okolnosti da je tužitelj smatrao da mu kredit neće biti odobren ako ne pristane na plaćanje naknade za obradu kredita i da su pregovori vođeni po principu "uzmi ili ostavi" jasno ukazuje na odnos u kojem tužitelj nije imao mogućnost postavljanja pitanja i dobivanja odgovora o tzv. ulaznoj naknadi te na ugovorni odnos u kojem stranke nisu bile ravnopravne.

20. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

21. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 11.3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 11.3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što tužiteljica nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

22. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

23. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

24. Kako je odredba članka 11.3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

25. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita koja je na dan plaćanja 29. lipnja 2006. iznosila 932,47 HRK (list 45 spisa), odnosno 199,95 CHF što predstavlja 1% od iznosa odobrenog kredita (list 51 i 53 spisa). Tužitelj je pravilno tužbeni zahtjev na isplatu postavio na iznos od 123,76 EUR-a, sukladno fiksnom tečaju konverzije i Zakonu o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske („Narodne novine“, 57/22. i 88/24.).

26. Tuženik je u odgovoru na tužbu paušalno (bez navođenja konkretnih razloga) prigovorio visini postavljenog tuženog zahtjeva no sud je na temelju kreditne dokumentacije koju je izdao upravo tuženik i na temelju jednostavne matematičke operacije utvrdio da je tužitelj iznose HRK pravilno pretvorio u iznos EUR-a kao sada službene valute plaćanja u Republici Hrvatskoj te pravilno postavio visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 123,76 EUR-a (fiksni tečaj konverzije 7,53450) te prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim. Dokaz provođenjem financijskim vještačenjem nije proveden jer se u okolnostima ovog slučaja ne radi o složenom matematičkom pitanju i znanju kojim sud ne raspolaže pa provođenje istog ne bi bilo ekonomično.

27. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 123,76 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od 30. lipnja 2026. kako je to tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom. Naknada je prema podacima spisa naplaćena 29. lipnja 2006. (pa bi već od tog datuma tužitelju pripadala kamata), a tužiteljica je zakonske zatezne kamate zatražila od 30. lipnja 2026. pa je tužiteljici od navedenog datuma trebalo priznati pravo na zakonske zatezne kamate.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a, a prema vrijednosti predmeta spora od 123,76 EUR-a te troškovniku predanom na ročištu 24. studenoga 2025. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 50,00 EUR-a, troška pristupa na pripremno ročište 24.9.2025. i glavnu raspravu 24. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a. Za navedene radnje tužitelju je priznat i zatraženi PDV od 25%. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a koliko je tužitelj i platio koristeći umanjenje po osnovi korištenja e-spis sustava te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR-a koliko iznosi trošak pristojbe prema vrijednosti predmeta spora sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", 37/23). Stoga je tužitelju priznat opravdani trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 227,32 EUR-a

29. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 23. srpnja 2025. kojim se traži odobrenje za dodatno očitovanje na odgovor na tužbu ni za sastav podneska od 27. kolovoza 2025. kojim se unatoč nedobivanju odobrenja za dodatno očitovanje očituje na tuženikov odgovor na tužbu. Naime tužitelj u smislu članka 299a ZPP-a nije imao odobrenje za očitovanje niti ga je sud pozvao na dodatno očitovanje, a niti je taj podnesak prema ocjeni suda doprinio ishodu ovog spora. Naime u tom podnesku tužiteljica ponavlja već dostatno navedeno u tužbi te se poziva na odluke drugih sudova, a pozivanje na sudsku praksu i dostavljanje sudske prakse spada u obuhvat materijalnog prava koje sud već poznaje. Nije priznat ni trošak pristojbi preko dosuđenog iznosa jer je tužitelj visinu pristojbe zatražio u previsokom iznosu. Nije priznat ni zatraženi trošak izbivanja iz sudske pisarnice iz razloga što tužitelj takav trošak nije ničim dokazao te iz razloga što je Općinski sud u Sesvetama (čija je stalna služba u Svetom Ivanu Zelini) sud na području grada Zagreba jer su Sesvete gradska četvrt Grada Zagreba. Dakle odvjetnička pisarnica je sa sjedištem u [adresa], a Općinski sud u Sesvetama je sud na području grada Zagreba pa tužiteljici ni ne pripada trošak izbivanja iz pisarnice.

30. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 8, siječnja 2026.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu

2. tuženiku po pun.