REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1510/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja IZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Anti Glamuzini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Draženu Lončaru, odvjetniku iz Zagreba, Mažuranićev trg 7, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. studenoga 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Matije Potočnjaka, odvjetnika te punomoćnika tuženika Dražena Lončara, odvjetnika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 8. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja IZ koji glasi: "I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužitelja IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati na rad na radno mjesto - viši izvršni direktor funkcije Proizvodi korporativnog bankarstva. odnosno ako takvog radnog mjesta nema na drugo odgovarajuće radno mjesto,

II Utvrđuje se da je tužitelj IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] u radnom odnosu kod tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 na neodređeno vrijeme na radnom mjestu - viši izvršni direktor funkcije Proizvodi korporativnog bankarstva temeljem ugovora o pravima i obvezama izvršnog direktora i ugovor o radu od 07. listopada 2004., I. Aneksa od 1. ožujka 2008., Aneksa od 3. kolovoza 2009., II. Aneksa od 17. rujna 2009., IV. Aneksa od 21. prosinca 2009., V. Aneksa od 24. siječnja 2012., VI. Aneksa od 26. ožujka 2012., VII. Aneksa od 1. siječnja 2013., VIII. Aneksa od 1. svibnja 2014., IX. Aneksom od 15. veljače 2016., Aneksa od 1. veljače 2019. i Aneksa od 11. svibnja 2021.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj IZ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 25. listopada 2024. navodi da je zaposlen kod tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (dalje u tekstu: tuženik) na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o pravima i obvezama izvršnog direktora i ugovora o radu od 7. listopada 2004. te njegovih aneksa. Ovom tužbom tužitelj traži povratak na rad na radno mjesto viši izvršni direktor funkcije Proizvodi korporativnog bankarstva, odnosno ako takvog radnog mjesta nema, na drugo odgovarajuće radno mjesto, a sve na temelju odredbe čl. 15e st. 1 Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Tužitelj je kod tuženika zaposlen počevši od 1. travnja 2000. Od 2004. na snazi je ugovor o radu od 7. listopada 2004., u odnosu na koji ugovor je zaključeno devet aneksa pri čemu je I. Aneksom izmijenjeno radno mjesto tužitelja u radno mjesto izvršni direktor Sektora investicijskog bankarstva, dok preostalim aneksima nije mijenjano tužiteljevo radno mjesto. Aneksom ugovora o radu od 1. svibnja 2021. izmijenjeno je radno mjesto tužitelja u radno mjesto viši izvršni direktor funkcije Proizvodi korporativnog bankarstva. Iz navedenog proizlazi da se tužitelj nalazi u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu viši izvršni direktor funkcije Proizvodi korporativnog bankarstva. Tužitelj je za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja na temelju rješenja Vlade RH s danom 1. listopada 2022. S obzirom na stupanje tužitelja na funkciju državnog tajnika s danom 1. listopada 2022. tuženik je tužitelja odjavio sa HZMO-a i HZZO-a te je kao razlog prestanka svojstva osiguranika naveo "ostali razlozi prestanka svojstva osiguranika". Iako je tužitelj odjavljen kao osiguranik zbog stupanja na funkciju državnog tajnika, tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, već je bio u mirovanju. Tužitelj je prije odlaska na funkciju državnog tajnika u rujnu 2022. obavio više sastanaka s tuženikom radi dogovora oko uvjeta prestanka ugovora o radu i to sa AZ, višim izvršnim direktorom ljudskih resursa, na kojem sastanku je sudjelovao i ĐZ, voditelj odjela za korporativno poslovanje i mala i srednja poduzeća te MZ, voditelj odjela ljudskih resursa u Intesa San Paolo, koji su neposredno nadređeni AZ. Tužitelj i tuženik se na navedenim sastancima nisu sporazumjeli oko uvjeta prestanka ugovora o radu i prestanka radnog odnosa. Tužitelju nije isplaćena otpremnina, bonus, niti su dogovoreni uvjeti prestanka njegovog ugovora o radu, niti je tužiteljev ugovor o radu prestao na ijedan način koji je predviđen odredbama Zakona o radu. S obzirom da nije postignut sporazum oko prestanka ugovora o radu, tužitelj je dana 30. rujna 2022. tuženiku uputio obavijest o korištenju prava propisanih Zakonom o obvezama i pravima državnih dužnosnika te je ukazao na povredu dostojanstva tužitelja. Tužitelj se pozvao ujedno na odredbe Zakona koje mu jamče pravo povratka na rad. Tužitelj je u razdoblju od 1. listopada 2022. do 17. srpnja 2024. obavljao dužnost državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Tužitelj je 17. srpnja 2024. razriješen dužnosti državnog tajnika te je odjavljen od strane Ministarstva gospodarstva sa HZMO-a. Tužitelju na temelju odredbe čl. 15e st. 1 Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika pripada pravo na povratak na rad, na poslove na kojima je radio prije obnašanja dužnosti ili na druge odgovarajuće poslove. Tužitelj je dana 30. srpnja 2024. podnio tuženiku zahtjev za povratak na rad, kojeg je tuženik zaprimio 31. srpnja 2024., a na isti se oglušio te nije u roku od 45 dana donio odluku o povratku tužitelja na rad. Tuženik je sa tužiteljem tijekom rujna 2024. održao dva sastanka oko povratka na rad, odnosno uvjeta prestanka radnog odnosa, na kojima je tužitelju nuđen sporazum o prestanku ugovora o radu i otpremnina, koje tužitelj nije prihvatio. Propuštanjem donošenja odluke o povratku na rad, tuženik je povrijedio tužiteljeva prava iz radnog odnosa, radi čega je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana uložio zahtjev za zaštitu prava. Tuženik je zahtjev za zaštitu prava zaprimio 1. listopada 2024., međutim po istom nije postupio. Stoga tužitelj u daljnjem roku od 15 dana podnosi ovu tužbu sudu tražeći povratak na rad prema odredbi čl. 15e st. 1 Zakona o pravima i obvezama državnih dužnosnika, a sve kako je to navedeno u izrijeci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik prije svega ističe prigovor prekluzije navodeći da je tužitelju uručen primjerak obrasca odjave iz HZMO-a i HZZO-a iz kojih je razvidno da je tužitelj odjavljen 3. odnosno 5. listopada 2022. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj najkasnije još u listopadu 2022. (dvije godine prije podnošenja tužbe) znao da ga je tuženik odjavio iz evidencija HZMO-a i HZZO-a te mu je izdao potvrdu o radnom iskustvu, čime je saznao da mu je prestao radni odnos kod tuženika. Tuženik je poduzeo konkludentne radnje kojima se potvrđuje prestanak radnog odnosa. Tužitelj nije u roku od 15 dana od saznanja da mu je prestao radni odnos podnio zahtjev za zaštitu prava, čime je prekludiran u podnošenju ove tužbe, te stoga istu treba odbaciti kao nedopuštenu. Također, tužitelj ističe da je podnio zahtjev za povratak na rad 30. srpnja 2024., kojeg je tuženik zaprimio 31. srpnja 2024., a na koji nije odgovorio, slijedom čega je tužitelj ponovno prekludiran u podnošenju ove tužbe. Tuženik ne osporava činjenicu da je tužitelj u periodu od 1. listopada 2022. pa do 17. srpnja 2024. obnašao dužnost državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Tužitelj je s dužnosti državnog tajnika razriješen na osobni zahtjev, te stoga nema nikakva prava sukladno Zakonu o obvezama i pravima državnih dužnosnika, budući da ta prava ima dužnosnik koji nije ponovno imenovan na dužnost, ali ne i dužnosnik kojem funkcija prestaje na vlastiti zahtjev. Nadalje, nije sporno da između tužitelja i tuženika nije sklopljen ugovor kojim bi se pobliže odredili uvjeti ostvarivanja prava povratka na rad, iz razloga jer je tužitelj opstruirao sklapanje istog postavljajući neprimjerene i nerealne zahtjeve. Dakle, ako nije došlo do sklapanja takvog ugovora tužitelj je trebao smatrati da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa te je trebao podnijeti zahtjev za zaštitu prava, što nije učinio, radi čega je nastupila prekluzija. Osnovni preduvjet povratka dužnosnika na rad jest da je sklopljen ugovor između dužnosnik i poslodavca, a koji ugovor nesporno nije sklopljen. Čak i da je sklopljen navedeni ugovor odredba čl. 15e st. 6 Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika jasno propisuje da u slučaju da poslodavac ne donese odluku o povratku na rad u roku od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva, dužnosnik ima pravo na naknadu plaće prema čl. 15 isto Zakona. Dakle, u tom slučaju tužitelj nema pravo tražiti povratak na rad, već samo naknadu plaće koju je u obvezi isplaćivati Republika Hrvatska. Tuženik još ističe da povratak tužitelja na radno mjesto nije moguć, s obzirom da je isto u međuvremenu popunjeno, odnosno nema drugog slobodnog radnog mjesta na kojeg bi se mogao rasporediti tužitelj. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi: izvršen je uvid u ugovor o pravima i obvezama izvršnog direktora i ugovor o radu (str. 8-14 spisa), u I. do IX. Aneks ugovora o radu (str. 15-26 spisa), u Aneks ugovora o radu od 1. veljače 2019. (str. 27 spisa), u Aneks ugovora o radu od 11. svibnja 2021. (str. 28 spisa), u elektronski zapis HZMO-a (str. 29-31 spisa), u potvrdu poslodavca (str. 32 spisa), u rješenje o imenovanju državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja (str. 33 spisa), u prijavu o prestanku osiguranja HZMO-a (str. 34 spisa), u odjavu HZZO-a (str. 35-36 spisa), u zahtjev za zaštitu dostojanstva i obavijest o korištenju prava propisanih Zakonom o obvezama i pravima državnih dužnosnika (str. 37-44 spisa), u rješenje o razrješenju dužnosti državnog tajnika (str. 45 spisa), u odjavu HZMO-a (str. 46 spisa), u ispis poruka (str. 47-49 spisa), u zahtjev za aktivaciju prava (str. 50-52 spisa), u zahtjev za zaštitu prava (str. 56-58 spisa), u Pravilnik o radu tuženika (str. 62-107 spisa), u Kolektivni ugovor (str. 108-132 spisa), u potvrdu o uručenju odjave (str. 149 spisa).

4. Slijedom svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz slijedećih razloga.

5. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj je u svom podnesku od 30. prosinca 2024. naveo da nije osnovan prigovor prekluzije istaknut od strane tuženika, s obzirom da su prema odredbi čl. 112 st. 1 Zakona o radu taksativno navedeni načini prestanka radnog odnosa. Tužitelju nije prestao radni odnos niti na jedan od tih načina, tužitelj je odjavljen s HZMO-a i HZZO-a što je i logično jer je počevši od 1. listopada 2022. stupio na novu dužnost te je prijavljen kao osiguranik od strane Ministarstva gospodarstva. Tužitelj opetovano ističe da njemu nije prestao radni odnos kod tuženika te da nije bilo osnove da ulaže zahtjev za zaštitu prava tijekom listopada 2022., s obzirom da je logično bilo to da ga tuženik odjavi kao osiguranika kod HZMO-a i HZZO- a, s obzirom da je u narednom razdoblju imao osiguranje preko Ministarstva gospodarstva. Isto tako iz Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika proizlazi da tuženik može u roku od 45 dana donijeti odluku o povratku na rad, te je protekom tog roka došlo do povrede prava iz radnog odnosa tužitelja, budući da tuženik nije donio odluku o povratku na rad. Stoga je tužitelj pravodobno dana 27. rujna 2024. uložio zahtjev za zaštitu prava, na koji se tuženik oglušio, te je u daljnjem roku od 15 dana podnio ovu tužbu sudu. Stoga tužitelj ističe da tuženikov prigovor nije osnovan. Tužitelj dalje ističe da postoji obveza tuženika da vrati dužnosnika na rad, a pravo na naknadu plaće dužnosnik ima do povratka na rad, što predstavlja temeljnu zaštitu prava tužitelja iz radnog odnosa, a koje pravo je tuženik povrijedio. Nisu osnovani niti navodi tuženika u kojima ističe da je radno mjesto popunjeno, odnosno da nema slobodnih radnih mjesta, budući da su ti navodi paušalni i ničim dokazani.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu od 7. listopada 2004. i njegovih aneksa na radnim mjestima koja proizlaze iz potvrde tuženika od 30. rujna 2022.

7. Nije sporno, a ujedno proizlazi iz odjava HZMO-a i HZZO-a da je tužitelj odjavljen kao osiguranik po osnovi radnog odnosa kod tuženika sa danom 30. rujna 2022. Kao razlog prestanka svojstva osiguranika navedeno je "ostali razlozi prestanka osiguranja". Također, uvidom u elektronski zapis HZMO-a je razvidno da je radni odnos kod tuženika evidentiran u periodu od 1. travnja 2000. do 30. rujna 2022., a da je od 1. listopada 2022. u radnom odnosu kod poslodavca Ministarstvo gospodarstva.

8. Nadalje, nije sporno, a ujedno proizlazi iz dokumentacije u spisu da je tužitelj tuženiku 30. rujna 2022. podnio zahtjev za zaštitu dostojanstva i obavijest o korištenju prava propisanih Zakonom o obvezama i pravima državnih dužnosnika.

9. Nije sporno, a ujedno proizlazi iz rješenja o imenovanju (str. 33 spisa) i rješenja o razrješenju (str. 45 spisa) da je tužitelj bio u periodu od 1. listopada 2022. pa do 17. srpnja 2024. imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu gospodarstva.

10. Nije sporno niti to da je 17. srpnja 2024. odjavljen kao osiguranik kod poslodavca

- Ministarstvo gospodarstva, a što ujedno proizlazi iz odjave HZMO-a koja prileži na str. 46 spisa.

11. Nadalje, nije sporno, a ujedno proizlazi iz dokumentacije u spisu da je tužitelj dana 30. srpnja 2024. podnio zahtjev za aktivaciju prava sukladno Zakonu o obvezama i pravima državnih dužnosnika, odnosno da je dana 27. rujna 2024. uložio zahtjev za zaštitu prava.

12. Konačno, nije sporno niti to da tužitelj i tuženik nisu postigli sporazum o uvjetima ostvarivanja prava povratka tužitelja na rad, niti je sporno to da tuženik u roku od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva nije donio odluku o povratku tužitelja na rad.

13. U odnosu na tuženikov prigovor prekluzije sud je mišljenja kako isti nije osnovan te da ne postoje uvjeti za odbačaj tužbe, budući da tužitelj tužbom traži ostvarivanje svog prava iz čl. 15e st. 1 Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (Narodne novine broj: 101/98, 135/98, 105/99, 25/00, 73/00, 131/00, 30/01, 59/01, 114/01, 153/02, 154/02, 163/03, 16/04, 30/04, 105/04, 187/04, 121/05, 151/05, 92/05, 135/06, 141/06, 17/07, 34/07, 82/07, 107/07, 60/08, 38/09, 150/11, 22/13, 102/14, 103/14, 3/15, 93/16, 44/17, 66/19, dalje u tekstu: ZOPDD), kojom odredbom su propisani rokovi u kojima tužitelj može podnijeti svoj zahtjev za povratak na rad. U pravu je tužitelj kada ističe da u listopadu 2022. nije bilo uvjeta da ustane sa zahtjevom za zaštitu prava s obzirom na odjavu kod HZMO-a i HZZO-a, budući da je tužitelj počevši od slijedećeg dana prijavljen kao osiguranik u radnom odnosu kod Ministarstva gospodarstva. Sud je mišljenja da je odjavom tužitelja kod HZMO-a i HZZO-a, koja je učinjena 1. listopada 2022., prestao radni odnos tužitelja kod tuženika. Međutim, tužitelj ovom tužbom traži ostvarivanje konkretnog prava iz posebnog zakona, odnosno na temelju čl. 15e st. 1 ZOPDD-a, a koji zahtjev za povratak na rad je tužitelj mogao podnijeti tek po prestanku obnašanja državne dužnosti, do kojeg prestanka je nesporno došlo 17. srpnja 2024. Stoga je sud utvrdio da nema osnove za odbačaj tužbe, budući da tužitelj tužbu podnosi na temelju odredbe čl. 15e ZOPDD-a, a ne čl. 133 Zakona o radu. Budući da odredbom čl. 15e ZOPDD nije predviđeno podnošenje tužbe sudu, niti je propisan rok za isto, sud je mišljenja da je tužbu sa ovakvim tužbenim zahtjevom tužitelj mogao podnijeti bez posebnog prekluzivnog roka.

14. Sukladno odredbi čl. 15e st. 1 ZOPDD-a dužnosnik koji nije ponovno imenovan na dužnost koju je obnašao ili na drugu dužnost, a koji nije bio zaposlen kod poslodavca iz čl. 15d st. 1 ovog Zakona, ima pravo povratka na rad, na poslove na kojima je radio prije obnašanja dužnosti ili na druge odgovarajuće poslove, kod poslodavca kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme prije obnašanja dužnosti. Prema odredbi čl. 15e st. 2 ZOPDD-a ugovorom između dužnosnika i bivšeg poslodavca pobliže će se odrediti uvjeti ostvarivanja prava iz st. 1 ovog članka. Prema odredbi čl. 15e st. 3 ZOPDD-a zahtjev za raspored, odnosno povratak na rad dužnosnik mora podnijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prestanka obnašanja dužnosti. Nadalje, prema odredbi čl. 15e st. 4 ZOPDD-a poslodavac je dužan u roku od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva iz st. 3 donijeti odluku o povratku na rad dužnosnika. Također, prema odredbi čl. 15e st. 5 ZOPDD-a dužnosnik nakon prestanka obnašanja dužnosti do povratka na rad kod poslodavca ima pravo na naknadu najviše do iznosa dviju plaća sukladno čl. 15 ovog Zakona. Konačno, prema odredbi čl. 15e st. 6 ZOPDD-a dužnosnik kojem poslodavac nije donio odluku o povratku na rad u roku iz st. 4 ovog članka ili odluku o povratku na rad dužnosnik nije prihvatio, ima pravo na naknadu plaće sukladno čl. 15 ovog Zakona od dana nakon prestanka obnašanja dužnosti.

15. Nadalje, odredbom čl. 15 st. 1 ZOPDD-a je propisano to da dužnosnici koji su dužnost obnašali najmanje jednu godinu, nakon prestanka obnašanja dužnosti sve do početka ostvarivanja plaće po drugoj osnovi ili do ispunjenja uvjeta za mirovinu imaju, šest mjeseci od dana prestanka obnašanja dužnosti, pravo na naknadu u visini plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini 50% plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti. Među strankama nije sporno da je tužitelj dužnost državnog tajnika obnašao u periodu duljem od godine dana, što znači da se na njega primjenjuje odredba čl. 15 st. 1 ZOPDD-a. Također nije sporno da je tužitelj prije početka obnašanja dužnosti državnog tajnika bio zaposlen kod tuženika, odnosno da tuženik nije jedan od poslodavca koji su navedeni u odredbi čl. 15d st. 1 ZOPDD-a (tijela državne uprave, pravosudna tijela, kaznena tijela i dr.), te da se stoga u pogledu povratka tužitelja na rad primjenjuje odredba čl. 15e st. 1 ZOPDD- a.

16. Sud je prihvatio argumentaciju tuženika u kojoj se ističe da u slučaju da poslodavac ne donese odluku o povratku na rad u roku od 45 dana, da tada dužnosnik ima pravo na naknadu plaće prema odredbi čl. 15 st. 1 ZOPDD-a, ali da nema neograničeno pravo ishoditi povratak na rad prisilnim putem, odnosno u sudskom postupku.

17. U ovom predmetu nije sporno da među strankama nije postignut sporazum o uvjetima povratka tužitelja na rad nakon obnašanja državne dužnosti, niti je sporno to da tuženik nije u roku iz čl. 15e st. 4 ZOPDD-a donio odluku o povratku tužitelja na rad. Prema mišljenju ovog suda u tom slučaju tužitelj ima pravo jedino na naknadu plaće koja mu je zagarantirana odredbom čl. 15 st. 1 ZOPDD-a, a tuženik nema obvezu vratiti tužitelja na rad.

18. S obzirom da se tužbeni zahtjev u ovom slučaju odnosi na zahtjev za povratak na rad, odnosno na utvrđenje postojanja radnog odnosa, zahtjev nije osnovan, budući da ne postoji obveza tuženika da tužitelja po isteku dužnosti vrati na rad. Ima li tužitelj pravo na eventualnu naknadu štete zbog činjenice da tuženik nije zaključio sporazum o uvjetima povratka tužitelja na rad, odnosno da nije donio odluku iz čl. 15e st. 4 ZOPDD-a, nije pitanje koje je predmetom ovog postupka.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te donijeti presudu kao pod točkom I/ izrijeke.

20. Odluka o parničnom trošku donesena je sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a koja propisuje da stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku.

21. Trošak tuženika odnosi se na trošak jednokratne nagrade iz Tbr. 7/2 Tarife u iznosu od 500,00 eura, kojem iznosu se ima pridodati iznos od 125,00 eura na ime 25% PDV- a (Tbr. 46), što ukupno iznosi 625,00 eura koji trošak je tužitelj dužan naknaditi tuženiku.

U Zagrebu 8. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.