REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-271/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužiteljice DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, V. Nazora 3, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkome društvu MAĐARIĆ & LUI - odvjetničko društvo d.o.o., Zelinska ulica 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 25. studenoga 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. ugovora o kreditu broj: 528-50- 3152180 od 21. studenoga 2005., sklopljenoga između tužiteljice DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu od 21. studenoga 2005. te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Borovo s naslova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita isplati novčani iznos od 1.821,44 € (slovima: tisuću osamsto dvadeset jedan euro i četrdeset četiri centa), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako slijedi:

Na iznos od 04,63 EUR počev od 02. siječnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 05,95 EUR počev od 02. veljače 2009. g. do isplate, Na iznos od 07,02 EUR počev od 02. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 03,94 EUR počev od 01. travnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 05,14 EUR počev od 04. svibnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 02,35 EUR počev od 09. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 00,23 EUR počev od 06. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 00,63 EUR počev od 03. kolovoza 2009. g. do isplate, Na iznos od 01,69 EUR počev od 07. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 01,82 EUR počev od 06. listopada 2009. g. do isplate, Na iznos od 00,49 EUR počev od 02. studenoga 2009. g. do isplate, Na iznos od 02,62 EUR počev od 02. prosinca 2009. g. do isplate, Na iznos od 04,34 EUR počev od 04. siječnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 07,26 EUR počev od 02. veljače 2010. g. do isplate, Na iznos od 06,33 EUR počev od 01. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 09,92 EUR počev od 02. travnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 09,25 EUR počev od 03. svibnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 10,71 EUR počev od 01. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 21,73 EUR počev od 01. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 19,61 EUR počev od 02. kolovoza 2010. g. do isplate, Na iznos od 26,64 EUR počev od 03. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 24,12 EUR počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 20,40 EUR počev od 02. studenoga 2010. g. do isplate, Na iznos od 28,63 EUR počev od 03. prosinca 2010. g. do isplate, Na iznos od 39,25 EUR počev od 03. siječnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 32,35 EUR počev od 28. siječnja. 2011. g. do isplate, Na iznos od 34,47 EUR počev od 02. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 31,02 EUR počev od 04. travnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 31,68 EUR počev od 04. svibnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 46,02 EUR počev od 03. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 47,34 EUR počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 55,87 EUR počev od 28. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 59,18 EUR počev od 29. kolovoza 2011. g. do isplate, Na iznos od 46,04 EUR počev od 28. rujna 2011. g. do isplate,

Na iznos od 44,27 EUR počev od 25. listopada 2011. g. do isplate, Na iznos od 43,21 EUR počev od 21. studenoga 2011. g. do isplate, Na iznos od 46,13 EUR počev od 27. prosinca 2011. g. do isplate, Na iznos od 49,98 EUR počev od 26. siječnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 51,31 EUR počev od 27. veljače 2012. g. do isplate, Na iznos od 48,92 EUR počev od 22. ožujka 2012. g. do isplate,

Na iznos od 50,24 EUR počev od 25. travnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 50,91 EUR počev od 01. lipnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 49,85 EUR počev od 03. srpnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 50,38 EUR počev od 06. kolovoza 2012. g. do isplate, Na iznos od 687,57 EUR počev od 28. rujna 2012. g. do isplate, tekućim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, zatim tekućim po stopi od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim tekućim od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.705,00 € (slovima: tisuću sedamsto pet eura), sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica DL je 14. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužiteljica u tužbi navodi kako je 21. studenoga 2005. kao korisnik kredita s tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 528-50-3152180, kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 17.044,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužiteljica obvezala vratiti navedeni iznos s kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 7 predmetnoga ugovora otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize - CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita. Dospijeće anuiteta ugovoreno je posljednjeg dana u mjesecu. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odn. način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obveznopravni odnos ugovornih stranaka. Ukazuje na relevantnu sudsku praksu u konkretnom slučaju, odnosno na odluke iz kolektivnoga spora te na mjerodavne propise za koje smatra da se imaju primijeniti u konkretnom slučaju. Glede utuženoga Ugovora o kreditu, očito je da je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna. Ovo iz razloga što utuženi Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjenjive kamatne stope. Nikakovi egzaktni i jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope nisu definirani, a također stranke Ugovora nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Isto tako, nesporno je da tužitelj kao korisnik kredita – potrošač, na predmetnu odredbu o promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati, sve to imajući u vidu i to da se kod tipiziranog ugovora po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Slijedom navedenoga, odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tužene Banke „o kreditiranju građana“, nije razumljiva. Predmetni Ugovor zapravo ne sadrži referentnu stopu koja je primjenjuje na početnu kamatnu stopu, dakle utuženi Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već samo preopćenito, paušalno i neprecizno prepušta promjenu visine kamatne stope samovolji tužene Banke. Tako navedena kamatna stopa ne može se smatrati niti određenom niti odredivom. Očito je da je promjena kamatne stope vezana isključivo uz jednostranu odluku tužene Banke, bez sudjelovanja druge ugovorne strane – tužitelja kao potrošača. Bez pregovora o promijeni kamatne stope, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita biti, kada i kako će te promijene nastati, iz kojeg razloga itd., odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna. Primjenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranom promjenom iste, tužena Banka je postupila i protivno čl. 247. ZOO-a koji normira da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu).Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent – korisnik kredita mora vratiti banci kreditoru, kao i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se u istoj nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, što sve čini osporenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotnoj načelu savjesnosti i poštenja, a posljedica istoga je da je takova odredba Ugovora o kreditu ništetna. U konkretnom slučaju došlo je do situacije da vjerovnik tj. tužena Banka, jednostrano određuje obvezu tužitelja kao potrošača koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promijene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se doista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita – potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem osporene ugovorne odredbe tužena Banka je potpuno izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je protivno odredbi čl. 26. ZOO-a koji normira da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Dodatno svemu naprijed navedenom tužitelj ističe, a kako je to navedeno i u Odluci Visokog trgovačkog suda RH, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva bitna promjenjiva elementa čini tu obvezu posebito rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, što zaključeni Ugovor o kreditu čini ništetnim. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskoga franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci Banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje Banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa u vrijeme zaključenja ugovora koji bi nalagali bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u referentnom razdoblju, ne daje tuženoj Banci ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svome nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja kao potrošača. Predlaže sudu nakon provođenja predloženih dokaza, uključivo i knjigovodstveno – financijskog vještačenja po sudskom vještaku knjig. financijske struke određenog od strane suda, donijeti presudu kojom bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako slijedi: "Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 21.11.2005 g. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3152180 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.044,50 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe i prigovor zastare. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu radi zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 došlo je do prekida zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, a za valutnu klauzulu odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova valutne klauzule počeo teći dana 14.6.2018.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 16.06.2023. g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.".

4. Dana 23. srpnja 2024. održano je pripremno ročište, na koje su pristupili punomoćnici stranaka.

5. Na pripremnom ročištu sud je donio plan upravljanja postupkom, kako slijedi:

- sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva

- dokazi za utvrđivanje spornih činjenica: dokazni prijedlozi tužiteljice za saslušanje tužiteljice, te za vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

- rok za pribavljanje dokaza: 15 dana

- rok za podnošenje pisanih očitovanja: 15 dana.

Stranke su se suglasile s planom upravljanja postupkom te je prethodni postupak zaključen.

6. Dana 20. studenoga 2024. održana je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari, na kojemu je saslušana tužiteljica osobno, koja je izjavila kako slijedi: "Svrha kredita je bila kupovina novoga automobila, jer mi je stari automobil dotrajao. Kada sam došla u auto kuću pogledati automobile, rekla sam im da bih auto kupila na kredit te su me uputili na ovdje tuženika. Kada sam došla u banku dići kredit, ponudili su mi kredit u valuti CHF te su mi to predočili kao najpovoljniju opciju. Radilo se unaprijed formuliranom ugovoru te nisam mogla utjecati na sadržaj njegovih odredbi. Ne mogu se sjetiti da mi je pojašnjen pojam valutne klauzule u valuti CHF, nego se sjećam da mi je kredit u valuti CHF predstavljen i ponuđen kao najpovoljnija opcija. U vrijeme dizanja kredita, kao i za vrijeme cijele otplate kredita radila sam kao službenik u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, kredit sam digla za svoje osobne potrebe te u vrijeme dizanja kredita, kao i u vrijeme cijele otplate kredita nisam imala otvoren obrt, udio u trgovačkom društvu niti sam kredit koristila za bilo koji vid porezne olakšice. Ja sam osobno otplatila cijeli kredit i jedva sam dočekala kraj otplate jer je rata izrazito visoko narasla, odnosno vrlo brzo nakon početka otplate kredita narasla je skoro dvostruko. Za vrijeme otplate kredita išla sam se u banku raspitati zašto je rata kredita toliko porasla, a u banci mi nisu to znali pojasniti već su rekli da je za takve stvari nadležna centrala u Zagrebu. Nitko me ništa nije pitao vezano za povećanje rate kredita, već sam dobila samo obavijest. Ne mogu se sjetiti zbog proteka vremena kako je to izgledalo kod javnog bilježnika. U vrijeme dizanja kredita laički sam razumjela pojmove promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj banke, nije mi to nešto posebno pojašnjeno, a nisam očekivala da bi rata kredita mogla toliko visoko narasti. Smatrala sam valutu CHF stabilnom, jer je Švicarska stabilna država. Bila sam svjesna da će se rata kredita nešto malo mijenjati, no nisam očekivala da bi rata kredita mogla narasti skoro dvostruko. Nisam se raspitivala o podizanju kredita u valuti euro, jer mi je kredit u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji. Kredit mi je predočen kao najpovoljniji te sam smatrala da nema potrebe mijenjati odredbe ugovora.".

7. Stalni sudski vještak financijsko-računovodstvene struke Darijo Dumančić, dipl. oec. iz Vukovara je 24. siječnja 2025. u spis dostavio nalaz i mišljenje vještaka, u kojemu je naveo kako slijedi: "Preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 1.069,33 EUR pri čemu su oduzeti iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Svakomjesečne iznose u EUR-ima pobrojao sam na stranicama 8. do 10. ovog pismenog Nalaza i mišljenja. Kada se pri obračunu ne uzme razdoblje kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 1.821,44 EUR. Svakomjesečne iznose u EUR-ima pobrojao sam na stranicama 10. do 11. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.".

8. Podneskom od 17. veljače 2025. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, tražeći umjesto 1.592,67 € iznos od 1.821,44 €.

9. Tuženik je podneskom od 26. ožujka 2025. naveo kako ne prigovara matematičkome izračunu vještaka, no osporava pravo tužiteljice potraživati utužene iznose s osnova promjene tečaja valute CHF, jer promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao utjecati na kretanje tečaja CHF. Odredbe ugovora o kreditu i općih akata tuženika o valutnoj klauzuli su jasne, lako uočljive i razumljive. Uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužiteljica mogla informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, razvidno je da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja. Usprotivio se preinaci tužbenoga zahtjeva.

10. Sud je dopustio preinaku (povećanje) tužbenoga zahtjeva nakon provedenoga vještačenja, jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP).

11. Dana 25. studenoga 2025. održano je ročište glavne rasprave, na koje su pristupili punomoćnici stranaka te vještak Darijo Dumančić, koji je izjavio kako slijedi: "U cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog ovom sudu. Nadalje navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje u cijelosti i potpun i točan te nalazu i mišljenju nemam ništa drugoga za dodati. Pripremajući se za današnju raspravu izvršio sam uvid u e-komunikaciju u kojoj se nalazi podnesak tuženika 26. ožujka 2025. u kojem tuženik navodi da nema primjedbi na matematički izračun u istom. U nastavku podneska punomoćnik tuženika navodi da je u nalazu primijenjen fiksni tečaj dok je Ugovorom utvrđeni promijenjeni tečaj valute. S obzirom da zadatak vještačenja danog od strane suda mogu navesti da je nalaz izrađen sukladno istom te navedene primjedbe u konkretnom slučaju smatram pravne prirode o čemu odluku donosi sud. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka.

12. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 21. studenoga 2005. i solemniziran po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem: Ou-1.479/05. 23. studenoga 2005., otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 14. svibnja 2015., obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope, nalaz i mišljenje vještaka Darija Dumančića, kao i saslušanje tužiteljice i vještaka Darija Dumančića na ročištu glavne rasprave održanoga 25. studenoga 2025.

13. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 21. studenoga 2005. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 17.044,50 CHF uz rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

15. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik. Također, tuženik je u podnesku od 26. ožujka 2025. učinio nespornim nalaz i mišljenje vještaka u matematičkome dijelu izračuna, no prigovorio je dijelu koji se odnosi na preplaćene iznose odnosno razlike iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao.

16. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

18. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

19. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

20. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

21. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

22. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

24. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

25. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

26. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

27. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

28. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

30. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

31. Navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice na ročištu glavne rasprave od 20. studenoga 2024., kojom prilikom je tužiteljica izjavila kako je svrha kredita bila kupovina novoga automobila, jer joj je stari automobil dotrajao. Kada je došla u auto kuću pogledati automobile, rekla im je da bi auto kupila na kredit te su ju uputili na ovdje tuženika. Kada je došla u banku dići kredit, ponudili su joj kredit u valuti CHF te su joj to predočili kao najpovoljniju opciju. Radilo se unaprijed formuliranom ugovoru te nije mogla utjecati na sadržaj njegovih odredbi. Ne može se sjetiti da joj je pojašnjen pojam valutne klauzule u valuti CHF, nego se sjeća da joj je kredit u valuti CHF predstavljen i ponuđen kao najpovoljnija opcija. Osobno je otplatila cijeli kredit i jedva je dočekala kraj otplate jer je rata izrazito visoko narasla, odnosno vrlo brzo nakon početka otplate kredita narasla je skoro dvostruko. Za vrijeme otplate kredita išla se u banku raspitati zašto je rata kredita toliko porasla, a u banci joj nisu to znali pojasniti već su rekli da je za takve stvari nadležna centrala u Zagrebu. Nitko ju ništa nije pitao vezano za povećanje rate kredita, već je dobila samo obavijest. U vrijeme dizanja kredita laički je razumjela pojmove promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj banke, nije joj to nešto posebno pojašnjeno, a nije očekivala da bi rata kredita mogla toliko visoko narasti. Smatrala je valutu CHF stabilnom, jer je Švicarska stabilna država. Bila je svjesna da će se rata kredita nešto malo mijenjati, no nije očekivala da bi rata kredita mogla narasti skoro dvostruko. Nije se raspitivala o podizanju kredita u valuti euro, jer joj je kredit u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji. Kredit joj je predočen kao najpovoljniji te je smatrala da nema potrebe mijenjati odredbe ugovora.

32. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

33. U odnosu na prigovor tuženika da se tužiteljica ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje novih vozila marke Daewoo/Chevrolet, a kako to proizlazi iz članka 6. ugovora o kreditu.

34. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužiteljici osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, koji navodi tuženika su neosnovani.

35. Naime, tužiteljica je kao fizička osoba, zaposlena kod HZZO – Područni ured Vinkovci, sklopila s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici u obliku zajma za kupnju novoga vozila te je tužiteljica kao davatelj osiguranja dopustila osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenom vozilu za korist tuženika kao založnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 8. predmetnog ugovora, zbog čega tužiteljica svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

36. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice na ročištu glavne rasprave od 20. studenoga 2024., kojom prilikom je tužiteljica izjavila kako je u vrijeme dizanja kredita, kao i za vrijeme cijele otplate kredita radila kao službenik u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, kredit je digla za svoje osobne potrebe – kupovinu novoga automobila, jer je stari dotrajao te u vrijeme dizanja kredita, kao i u vrijeme cijele otplate kredita nije imala otvoren obrt, udio u trgovačkom društvu niti je kredit koristila za bilo koji vid porezne olakšice.

37. U konkretnome slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

38. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

39. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužiteljice zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužiteljica tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 2. siječnja 2009., očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 14. lipnja 2023., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

40. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

41. Visinu novčanoga potraživanja tužiteljice sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

42. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 24. siječnja 2025., na koji tužiteljica nije imala primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako je preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF 1.069,33 €, pri čemu su oduzeti iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Svakomjesečne iznose u € vještak je pobrojao na stranicama 8. do 10. pismenoga nalaza i mišljenja. Kada se pri obračunu ne uzme razdoblje kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 1.821,44 €. Svakomjesečne iznose u € vještak je pobrojao na stranicama 10. do 11. pismenoga nalaza i mišljenja.

43. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose se na preplaćene iznose odnosno razlike iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Pri tome, tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 25. studenoga 2025. izjavio kako nema pitanja za vještaka.

44. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, štoviše sam matematički izračun nije sporio, dok je pravna priroda tuženikovih prigovora ranije otklonjena u obrazloženju ove presude te sud upućuje na ranije iznesene razloge u kojima je izneseno zašto su ništetne predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, slijedom čega sud ne prihvaća prigovore tuženika, u kojima navodi da izračun vještaka nema smisla, jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja.

45. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u utvrđenom iznosu od 1.821,44 €, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

46. O tužbenom zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

47. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

48. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

49. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

50. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

51. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

52. O parničnim troškovima odlučeno je na temelju čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 1.592,67 € (do uređenja tužbenoga zahtjeva podneskom tužitelja od 17. veljače 2025. nakon provedenoga vještačenja), odnosno od 1.821,44 € nakon provedenoga financijsko- knjigovodstvenoga vještačenja, kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

53. Tužiteljici, koja je zastupana po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 25. studenoga 2025., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 23. srpnja 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 20. studenoga 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 17. veljače 2025. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 25. studenoga 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH) te trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno čini iznos od 1.705,00 € pa je stoga, uz primjenu odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

54. Kako je, slijedom iznesenoga, tuženik izgubio parnicu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

55. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 8. siječnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana