Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5495/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Gordane Korotaj te članova vijeća Roberta Završkog i Anđe Ćorluka, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog JO, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94 i 114/22, dalje u tekstu: ZPPJRM/22), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 25. siječnja 2024, broj: Pp-7292/2022, na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenog JO preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se okrivljeniku za prekršaj iz članka 17. ZPPJRM/22, činjenično opisanom u izreci pobijane presude, izriče novčana kazna 60,00 (šezdeset) eura, koju je dužan platiti u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude, a ako u navedenom roku plati dvije trećine te novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

II. U ostalom dijelu žalba okrivljenog JO odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni JO je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 30,00 (trideset) eura u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 100,00 eura.

2. Istom presudom okrivljenik je, na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 100,00 eura.

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Žalitelj ističe u bitnom, da nije kriv, ali i da je uvrijedio policiju najgorim riječima pita se smije li ga policajac udariti. Detaljno opisuje i analizira cijeli događaj, ukazujući da je incident završio barem 20 minuta ranije, sve je bilo bezopasno i u trenucima komično, pa je bio u čudu otkud toliko policije i to prokomentirao, smatrajući da ne čini ništa pogrešno. Žalitelj opisuje postupanje policije nakon što je policajac čuo riječ „pandurija“, ističući da je bio prebijen od policije i u šoku, da su postupali prema njemu kao prema huliganu tražeći razlog da nekog istuku. Detaljno opisuje događaje i postupanje policije, te izražava nezadovoljstvo sustavom koji štiti i potiče takvo ponašanje službenih osoba, navodeći da je policajac lagao na sudu, a da on neće odustati od borbe za pravdu i istinu, da kao student kaznu ne može platiti, ali da je iz principa niti ne bi platio za nešto što nije prekršaj, predlažući da se u novom postupku na nedvojben način utvrdi da djelo nije počinio, uz savjet da bi policija trebala imati kamere kao i u drugim zemljama pa ovakvi slučajevi ne bi postojali.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju obrane okrivljenika, iskaza svjedoka policijskih službenika TO i JOE te čitanja dokumentacije u spisu. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji za djelo iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Sudac je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje žalitelja došao preko lanca logičke argumentacije, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku.

6.1. U odnosu na žalbene navode, ističe se da je sud prvog stupnja svoju odluku o krivnji prvenstveno temeljio na analizi iskaza svjedoka, a činjenica da je prihvatio njihova svjedočenja te svoju odluku donio ocjenjujući dokaze sa stajališta logike i na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, ne dovodi do nezakonitosti presude, jer pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

7. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji žalitelja te je za svoju odluku dao zadovoljavajuće razloge koji su po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

7.1. Nadalje, žalbeni navod žalitelja koji proizlazi iz žalbe - da je u ovom postupku došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, je također neosnovan. Naime, sloboda izražavanja obuhvaća i dužnosti i odgovornosti, pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti, Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi.

7.2. Navedene riječi objektivno gledajući predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje policijskih službenika u vezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga rada, pri čemu je nužno uzeti u obzir kontekst, dakle da se radilo o postupanju zbog tučnjave više osoba, da je upućena interventna policija i da se radilo o potencijalno „zapaljivoj“ situaciji koja bi mogla i eskalirati. U tom smislu upućivanje izraza „…što će ovdje ovoliko pandurčina…“ predstavlja govor koji u sebi sadrži omalovažavanje I vrijeđanje određenih osoba prilikom ili u vezi vršenja službenih radnji, bez obzira što za okrivljenika to predstavlja uobičajeni žargon (kako on navodi u svojoj obrani).

8. Žalbeni navodi o nepravilnoj i pretjeranoj primjeni represivnih mjera prema okrivljeniku do kojih je došlo nakon njegovog obraćanja policiji, ne mogu biti predmet razmatranja povodom žalbe na prvostupanjsku presudu.

9. Ispitujući odluku o novčanoj kazni, u konkretnom slučaju ovaj sud je uzeo u obzir činjenicu da se ZPPJRM/90, nakon počinjenja prekršaja izmijenio, odnosno s 1. siječnja 2023. kao danom uvođenja eura kao službene valute Republike Hrvatske, stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/22.). U skladu sa odredbom članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona, kojom se propisuje da ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio ZPPJRM/22 kao blaži zakon. Naime, za predmetni prekršaj je ZPPJRM/90 propisivao novčanu kaznu u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM, što je protuvrijednost domaće valute od 188,50 kuna do 754,00 kuna, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno od 25,56 do 102,26 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u EUR-e Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002, dok ZPPJRM/22 za taj prekršaj propisuje da će se počinitelj kazniti novčanom kaznom u iznosu od 20,00 do 100,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana, odnosno ZPPJRM/22 propisuje nešto nižu novčanu kaznu za predmetni prekršaj.

9.1. Dakle, sud prvog stupnja je okrivljeniku izrekao maksimalnu predviđenu novčanu kaznu za to djelo, a ovaj je sud utvrdio da su ostvareni uvjeti za smanjenje izrečene novčane kazne unutar zakonskih okvira predviđenih za to djelo prekršaja.

9.2. Cijeneći da sud prvog stupnja nije utvrdio niti jednu otegotnu okolnost, a da se radi o nezaposlenoj osobi mlađe životne dobi koja nije prekršajno kažnjavana, ovaj sud je preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o kazni na način da je umanjio iznos kazne. Uzimajući u obzir sve okolnosti događaja, kao i činjenicu da okrivljenik nije pokazivao neku naročitu upornost u vršenju djela, upravo ovako izrečena novčana kazna u iznosu 60,00 eura je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona.

10. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci ove presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura), pa iznos od 30,00 eura predstavlja iznos bliže minimalno mogućoj visini paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v. r

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.