Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-396/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Odvjetničkom društvu Maržić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 25. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni HI, odvjetničke vježbenice u uredu Damira Varge, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvoja Plavšića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj 9013096012 od 25. 9. 2007. zaključenog između tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: „ Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod (D) u visini od 1,5% od iznosa pozajmice.“ i u dijelu koji glasi: „Iznos pozajmice označen pod (A) koristi se isplatom na tekući račun Korisnika pozajmice označen pod (E) umanjen za iznos naknade označene pod (D).“.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 3. Ugovora o PBZ365 pozajmici broj 9013096012. od 25. 9. 2007. zaključenog između tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju, Korisnik pozajmice dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 45,43 eura (četrdeset pet eura i četrdeset tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim u periodu od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 29,86 eur od 26. 9. 2007. do isplate,

- na iznos od 15,57 eur od 18. 10. 2008. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 964,04 eura (devetsto šezdeset četiri eura i četiri centa), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 8. siječnja 2026. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 53,09 eura (pedeset tri eura i devet centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 4. kolovoza 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 25. 9. 2007. sklopio Ugovor o PBZ365 pozajmici broj 9013096012, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 kn. Potraživanja koja je tuženik imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora tužitelj je u cijelosti isplatio.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o PBZ365 pozajmici broj 9013096012 od 25. 9. 2007. ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 1,50 % od iznosa pozajmice koju se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti Banci istovremeno s korištenjem pozajmice.

1.3. Tužitelj navodi da iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga smatra da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 25. 9. 2007. naplatio od tužitelja iznos od 225,00 kn / 29,86 eura, a temeljem nepoštene/ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu tuženik je 17. 10. 2008. naplatio od tužitelja iznos od 117,33 kn / 15,57 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 1111. stavak 1., u vezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te prije svega ističe prigovor zastare budući se kod isplate temeljem ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Smatra da i u slučaju kada bi bio utemeljen stav tužitelja da bi odredbe Ugovora u pogledu ulazne i izlazne naknade za obradu kredita bile ništetne, a čemu se tuženik izričito protivi, tužitelj je već u trenutku sklapanja ugovora bio upoznat s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja predmetnih troškova odnosno naknade, a takve su naknade i naplaćene. Stoga je jasno, a obzirom da je Ugovor zaključen 2007. te su naknade naplaćene 2007. i 2008. kako je tužba tužitelja podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina te takvu tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti.

2.1. Nadalje, navodi da obzirom je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u skladu s tada važećim propisima i regulatornim okvirom, to je djelovao u dobroj vjeri u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, te se kriterij dobre vjere ocjenjuju i kroz usklađenost s pozitivnim propisima. Korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a, slijedom čega nije razumno zaključiti da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.2. Tuženik smatra kako ulazna naknada i izlazna naknada koje su ugovorene između tužitelja i tuženika, nipošto nisu dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su jasno i nedvosmisleno ugovorene, njihov iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju, te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Napominje kako je ulazna naknada naplaćena 25. 9. 2007. u iznosu 225,00 kn, a izlazna naknada je naplaćena 17. 10. 2008 u iznosu 117,33 kn.

2.3. Tuženik posebno osporava i dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na traženu isplatu kamata jer u slučaju ništetnosti ugovornih odredaba obveza na povrat može nastati tek kada sud pravomoćno naloži restituciju. Do tada postoji pravna osnova na temelju koje su naknade uredno naplaćene. Slijedom navedenog, kamate se u takvom slučaju ne bi mogle zahtijevati retroaktivno od dana uplate, nego tek od dana kada banka dospije u zakašnjenje s izvršenjem svoje obveze, a to je od dana presude kojom bi povrat bio eventualno naložen. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja te naložiti naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 15. 10. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim kao i prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Posebno ističe kako naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena niti je u ugovoru naveden naziv akta koji će se primijeniti prilikom obračuna naknade za prijevremenu otplatu, te napominje da tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem preslike Ugovora o PBZ365 pozajmice broj: 9013096012 sklopljenog 25. 9. 2007. (list 6), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope na dan 25. 9. 2007. (list 7), knjigovodstvenu karticu (list 8-10), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 11-12), obavijest tuženika o dostavi dokumentacije (list 19-22), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 25. 11. 2025. (list 97-99).

5. Na održanom ročištu kod ovoga suda 25. 11. 2025. tužena ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj stoga odustao od prijedloga za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 25. 9. 2007. u svrhu kupovine automobila. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer je u ovoj banci primao plaću i njihov je dugogodišnji klijent. Kod zaključenja ovog ugovora nisu ga na ništa upozorili, niti na naknadu koju treba platiti za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Za ove naknade je saznao tek nedavno, kada je švicarac postao aktualan te je čuo i da su se naplaćivale naknade koje se nisu smjele naplatiti niti za kredite u euru niti za CHF. Nije mogao pregovarati niti o visini naknade niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora. Ugovor je dobio kao gotov obrazac koji je trebao potpisati. Naknada mu je odmah naplaćena iz kredita. Nisu mu dali nikakvu brošuru niti informaciju da će mu se to naplatiti iz kredita. Prije potpisivanja ugovor je pročitao, ali nije najbolje razumio što znače te naknade te je shvatio da to treba potpisati i da nema drugog izbora. Nije banci prigovarao tijekom otplate kredita o tim naknadama jer nije niti znao da može bilo šta prigovarati.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o PBZ 365 potajmici dana 25. rujna 2007. na iznos od 15.000,00 kn s rokom otplate od 24 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 29,86 eura na ime naknade za obradu kredita i iznos od 15,27 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući sporne odredbe članka 1. i 3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 25. 9. 2007.

9.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 1. i 3. Ugovora o kreditu ništetne.

10.1. Naime, navedene odredbe su nepošteno ugovorene u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega su iste i ništavne sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz članka 1. i 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Kako proizlazi iz potvrde tužene da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 25. 9. 2007. platio iznos od 29,86 eura (225,00 kn), te zbog ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita 17. 10. 2008. platio iznos od 15,57 eura (117,33 kn), a koje iznose tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu naplaćenih iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 15. 10. 2025. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 25. 11. 2025. u iznosu od 200,00 eura, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 187,50 eura čini ukupan iznos od 937,50 eura.

16.1. Tužitelju je također priznat uplaćen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 964,04 eura.

16.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 8. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Maržić i Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika