Poslovni broj: P-818/2025-8
Republika Hrvatska
Općinski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Laliću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a ,OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i dr. iz Zagreba , radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 8. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od dana 29. lipnja 2007. godine, broj ugovora: 2402006-1031262160/51404627-5103604712 između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320 s jedne strane, te OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s druge strane, koji glasi:
„Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunat će
se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke”. i članak 8. stavak 1. istog ugovora koji glasi:
„Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990%
godišnje.” Članak 8. stav 2. glasi: „...za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu se vršiti
promjene govorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.” - NIŠTETNE.
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320 da plati tužitelju OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog iznosa kamata i primijenjene valutne klauzule iznos od 3.443,86 € sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:
dana 2.8.2008. godine iznos od 0,69 €
dana 2.9.2008. godine iznos od 2,00 €
dana 2.10.2008. godine iznos od 5,60 €
dana 2..11.2008. godine iznos od 16,45 €
dana 2.12.2008. godine iznos od 12,12 €
dana 2.1.2009. godine iznos od 22,58 €
dana 2.2.2009. godine iznos od 24,29 €
dana 2.3.2009. godine iznos od 25,49 €
dana 2.4.2009. godine iznos od 20,85 €
dana 2.5.2009. godine iznos od 30,93 €
dana 2.6.2009. godine iznos od 28,99 €
dana 2.7.2009. godine iznos od 27,06 €
dana 2.8.2009. godine iznos od 26,87 €
dana 2.9.2009. godine iznos od 28,40 €
dana 2.10.2009. godine iznos od 27,13 €
dana 2.11.2009. godine iznos od 29,65 €
dana 2.12.2009. godine iznos od 30,01 €
dana 2.1.2010. godine iznos od 35,02 €
dana 2.2.2010. godine iznos od 34,02 €
dana 2.3.2010. godine iznos od 41,94 €
dana 2.4.2010. godine iznos od 42,31 €
dana 2.5.2010. godine iznos od 41,94 €
dana 2.6.2010. godine iznos od 45,24 €
dana 2.7.2010. godine iznos od 56,71 €
dana 2.8.2010. godine iznos od 53,68 €
dana 2.9.2010. godine iznos od 54,10 €
dana 2.10.2010. godine iznos od 52,70 €
dana 2.11.2010. godine iznos od 48,42 €
dana 2.12.2010. godine iznos od 58,00 €
dana 2.1.2011. godine iznos od 78,91 €
dana 2.2.2011. godine iznos od 79,35 €
dana 2.3.2011. godine iznos od 166,31 €
dana 2.4.2011. godine iznos od 58,26 €
dana 2.5.2011. godine iznos od 59,41 €
dana 2.6.2011. godine iznos od 69,76 €
dana 2.7.2011. godine iznos od 66,04 €
dana 2.8.2011. godine iznos od 82,98 €
dana 2.9.2011. godine iznos od 83,65 €
dana 2.10.2011. godine iznos od 217,27 €
dana 2.11.2011. godine iznos od 193,62 €
dana 2.12.2011. godine iznos od 102,74 €
dana 2.1.2012. godine iznos od 107,92 €
dana 2.2.2012. godine iznos od 111,72 €
dana 2.3.2012. godine iznos od 111,34 €
dana 2.4.2012. godine iznos od 109,13 €
dana 2.5.2012. godine iznos od 110,15 €
dana 2.6.2012. godine iznos od 111,67 €
dana 2.7.2012. godine iznos od 109,65 €
dana 2.8.2012. godine iznos od 110,76 €
dana 2.9.2012. godine iznos od 108,67 €
dana 2.10.2012. godine iznos od 95,00 €
dana 2.11.2012. godine iznos od 6,36 €
dana 2.12.2012. godine iznos od 6,36 €
dana 2.1.2013. godine iznos od 6,36 €
dana 2.2.2013. godine iznos od 6,36 €
dana 2.3.2013. godine iznos od 6,36 € i to po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzrokovani parnični trošak u iznosu od 2.167,05 eura u roku od 15 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 8.siječnja 2026. pa do isplate dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 07. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita 29. lipnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103604712 sa tuženikom. Ugovor da predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u CHF i sa promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja u skladu s važećim odlukama Banke. O promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF da se nije pregovaralo niti je tužitelj obaviješten o riziku koji nosi valutna klauzula u CHF. Tuženik nije postupao uz povećanu pažnju što je protivno načelu savjesnosti i poštenja,a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope,a koja je održana na snazi odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-663/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve pozivom na odredbu čl. 502. a ZPP-a. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplatu preplaćenih iznosa s navedene osnove i to 4.049,13 eura, sve uz naknadu parničnog troška.
2.U odgovoru na tužbu tuženik prigovara pasivnoj legitimaciji iz razloga što je za potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo Eos Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.).O navedenom je tužitelj bio obaviješten. Podredno i opreza radi, ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjev,te ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.Nadalje, navodi da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu ili na Internet stranici. Sve navedeno detaljno pojašnjava, te navodi da je razvidno kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiv., Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka nakon provedenog vještačenja konačno postavio tužbeni zahtjev potražujući iznos od 3.443,86 eura s kamatama i troškovima postupka. Povlačenju dijela tužbenog zahtjeva tuženik se nije protivio.
4. Tuženik je tijekom postupka odustao od izjavljenog prigovora radi prijeboja i provođenja vještačenja na tu okolnost.
5.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja i svjedoka TR a proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši. Druge dokaze stranke nisu predlagale.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Tužitelj potražuje ovom tužbom povrat preplaćene kamate temeljem ništavosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u valuti CHF.
8. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
9.Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 29. lipnja 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 33.280,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl.2. istog ugovora ( l.s.5) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 144 mjeseci. U čl. 8. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 7,990 % godišnje koja je promjenjiva odnosno ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke.
10. U čl.7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 144 mjesečna anuiteta u iznosu kunske protuvrijednosti 360,06 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju tuženika za CHF na koji je na dan isplate kredita iznosio 1 CHF= 4,407494 HRK.
11.Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.
12. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu iz čl. 7. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ). Sporno je i da li je nastupila zastara te je sporna i pasivna i aktivna legitimacija kao i tijek zateznih kamata.
13. Neosnovna je prigovor promašene pasivne legitimacije. Nesporna je činjenica da je tuženik sa društvom Eos Matrix d..o. zaključio Ugovor o cesiji za potraživanje tuženika koje se temelji na predmetnom Ugovoru o kreditu,a sve sukladno odredbama čl. 80. do 87. Zakona o obveznim odnosima (N.N.35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22 – dalje ZOO). Međutim, navedene odredbe ZOO-a ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konretnom slučaju tuženika, koji ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu unatoč činjenici što je tražbina tuženika nakon raskida pravnog posla prešla na treću osobu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa Ugovora o kreditu pa da bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a.
14. Nije osnovan niti prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja. Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka ovog postupka, te je tuženik kao kreditor sredstva stavio na raspolaganje tužitelju. Dakle, tužitelj je kao korisnik bio u obvezi otplatiti kredit i sve što je otplaćeno po navedenoj kreditnoj partiji predstavlja ispunjenje njegove obveze, pa to što su formalno za vrijeme trajanja kredita određene uplate vršene od strane drugih osoba, ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja.
15. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13.lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom) a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
16. Osim toga na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
17.Analizirajući sadržaj točke 8. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da su iste odredbe za prosječnog potrošača nerazumljive. Način i obračun kamata vezan je za više akata tuženika s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovima slijedom čega ovaj sud smatra da navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope uključujući i razloga koji utječu na promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način.
18.Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava.
19. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti kao suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 7,990 % godišnje dok ostali podaci a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 7,990 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Nije utvrđeno niti da bi tuženik tužitelju prilikom pregovaranja, sklapanja ugovora o kreditu na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju.
20. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
21. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
22. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
23. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.. Tužitelj, po zanimanju policajac, u svom stranačkom iskazu navodi da je 2007. godine otišao u poslovnicu tuženika u Požegi sa namjerom da zatraži kredit zbog zatvaranja dugovanja po kartici. I ranije je imao kredite u eurima kod tuženika i takav je kredit i tražio. Radilo se o reprogramiranju kredita. Od strane djelatnice banke ponuđen mu je kreditu u CHF i rečeno mu je da se radi o najstabilnijoj valuti i najboljem tečaju, te je isto prihvatio. Bio je svjestan da se mjesečni anuitet može mijenjati,ali nije očekivao ovakvu promjenu. Nije mu bio prezentiran kredit u eurima. Nije bio svjestan ekonomskih posljedica u trenutku zaključenja ugovora. Svjedokinja TR u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bila je zaposlena kod tuženika. Nisu joj dostupni podaci o konkretnom ugovoru, pa može samo općenito govoriti o načinu na koji se postupalo prema klijentima zainteresiranim za dizanje kredita. U ponudi banke da je bilo više vrsta kredita, postupak je počeo razgovorom sa klijentom kojeg se vodilo kroz letak banke gdje su bile naznačene sve važne odredbe vezane uz kredite. Stambeni krediti nudili su se u CHF, eurima i u kunama. Objašnjavao se tzv. valutni rizik. Krediti vezani za CHF u to su vrijeme bili popularni zbog velike razlike u kamatnoj stopi.
24.Ovaj sud iskaz saslušane svjedokinje cijeni logičnim i ovome sudu prihvatljivim s obzirom na očekivano ponašanje djelatnika prilikom sklapanja pravnih poslova odnosno ugovaranja kredita i ponude proizvoda banke klijentima. Međutim, djelatnica se konkretnog ugovora i osobe tužitelja ne sjeća, te je u osnovi govorila o općenitom pristupu u ophođenju sa klijentima banke prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Treba reći i da iskaz tužitelja nije doveden u pitanje. Tužitelj je kod tuženika već podizao kredite u eurima i sa istom je namjerom došao i 2007. godine. Kao potrošač, došao je u banku sa povjerenjem, a tuženik ničim u ovom postupku nije dokazao da bi isti bio informiran o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja glede valute CHF u odnosu na kredite sa valutnom klauzulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a.
25. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.
26. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva treba se pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli.
27. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u eurima a to su odredbe čl.7 .i 8.predmetnog ugovora o kreditu pa je tužbeni zahtjev u točki I. trebalo usvojiti. Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
28. Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača..
29. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
30. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Radi se o gotovinskom kreditu podignutom radi podmirenja dugovanja po kartici. Tuženik je taj koji mora dokazati da bi tužitelj upotrijebio kreditna sredstva za svrhe koju mu osporavaju svojstvo potrošača.
31. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
32. Vještak financijske struke Marina Rameša u svom nalazu je izračunao da je u razdoblju 01.08.2008 – 08.03.2013. godine, uslijed promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u razdoblju, plaćeno 3.065,62 EUR više anuiteta .Nadalje, vještak je izračunao da je u utuženom razdoblju, u razdoblju od početka otplate do 01.03.2013., uslijed povećanja kamatne stope, tužitelju zaračunato 646,66 CHF više anuiteta nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije mijenjala, što iznosi 378,12 EUR, odnosno 483,94 EUR po važećem tečaju na datume plaćanja pojedinih rata. Nadalje, kako je navedeno u tablici 4, ukupne pretplate od 01.08.2008. godine do zadnje uplate (08.03.2013.), koje predstavljaju zbroj anuiteta koji bi bili naplaćeni da se početna kamatna stopa nije mijenjala, te uplata anuiteta po stvarnom tečaju CHF u odnosu na početni tečaj, s tim da su razlike po tečaju umanjene za već prikazanu razliku po plaćenim anuitetima po odgovarajućem datumu plaćanja pojedinih anuiteta, ukupna pozitivna pretplata dobivena na ovaj način iznosi 3.443,86 EUR. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz vještaka, te je sukladno istome postavio tužbeni zahtjev.Tuženik nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, ali i nadalje osporava osnov potraživanja, što i obrazlaže podneskom od 12. svibnja 2023. Vještak je pozvan da pristupi sudu radi usmenog pojašnjenja nalaza, na kojem ročištu stranke nisu imale pitanja za vještaka, a isti je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja. .Visina tužbenog zahtjeva postavljena je sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kojeg ovaj sud prihvaća kao stručnog, te smatra da je isti udovoljio datoj mu zadaći.
33.S obzirom na navode tuženika, treba reći da je točno da nije ugovorena fiksna kamatna stopa niti je ugovoren fiksni tečaj, ali je po ocjeni ovog suda pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale.
34.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. .
35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 21 Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastav tužbe u visini od 100 bodova , podnesaka od 14.06.2021. g. i 10.05.20203. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.8/2 ), zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 11.11.2022. g. , 6.11.2023.g.i 25.11.2025. g. u visini od po 100 bodova a na ročištima 17.6.2021. g, 11.05.2022.g. i 30.06.20205. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ), što sa PDV-om iznosi 1.625,00 eura. Tome treba pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 87,07 eura, na presudu od 43,54 eura te troškove vještačenja u iznosu od 331,81 eura te trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 79,63 eura pa trošak tužitelja ukupno iznosi 2.167,05 eura
36. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nije priznat trošak zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti sastav podnesaka koji su nebitni za raspravljanje te onih uz dostavu podataka, nadlaje za sastav podnesaka od 14.6.2021. g. i 10.05.202033. .g priznata mu je naknada u visini od 50 bodova a ne 100 jer se ne radi o obrazloženim podnescima već o preciziranju i proširenju tužbenog zahtjeva Pristojba na presudu priznata je u plaćenom a ne zatraženom iznosu.
U Rijeci, 8. siječnja 2026.
S U D A C
Mirna Santini
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.
D N A :
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po pun.
Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 43,54 eura
U Rijeci , 08.01.2026.
