Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-2179/2024

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Gordane Korotaj te članova vijeća Roberta Završkog i Anđe Ćorluka, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog AO, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenika koju je podnio po branitelju Hrvoju Bosancu, odvjetniku iz Zagreba, protiv presude Općinskog sudu u Sesvetama od 17. listopada 2023., broj: 22 Pp-995/2022, na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog AO i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni AO je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 60,00 € (šezdeset eura), u roku 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni AO je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 100,00 eura. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 206,33 eura.

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i trošku postupka. Žalitelj ističe u bitnom, da nije kriv i da činjenična i pravna utvrđenja nisu pravilna i zakonita, da presuda predstavlja ogledni primjerak kako sud ne smije raditi te se kosi sa svim pravnim dosezima i standardima. Ukazuje da samo u iznimnoj situaciji sud može odluku donijeti bez ispitivanja okrivljenika što se odnosi samo na manje zahtjevne predmete u kojima ništa nije sporno, a u ovom slučaju sutkinja donosi nalog za dovođenje nakon neuredne dostave, iako je imala uvjete za isticanje na oglasnoj ploči suda, a tek da se na uredno primljen poziv nije odazvao postojala bi zakonska mogućnost za izdavanje dovedbenog naloga. Žalitelj detaljno analizira cijeli postupak, događanja prilikom njegova dovođenja kada ga je sutkinja svjesno izložila nezakonitom policijskom nasilju u njegovoj vlastitoj kući kada je bio brutalno pretučen od strane policijskih službenika, pa je to i bio razlog zašto nije pristupio budući je bio odvezen u KB Dubrava na pregled i obradu te zadržan na hospitalizaciji. Nelogično je zbog čega sutkinja u daljnjem tijeku postupka smatra da ga nije potrebno ispitati te brzopotezno donosi presudu bez njegove obrane, očito je da kriteriji ne postoje, pri čemu je nevjerojatno da nije uzela u obzir činjenicu da je osobno kontaktirala s njegovom suprugom koja ju je obavijestila da u Njemačkoj brine o sada već pokojnom ocu, no očito je jedini cilj bio što brže riješiti predmet. Pritom je zabrinjavajuće da je poziv za ročište istaknut na oglasnoj ploči suda dok se on nalazio u inozemstvu, pa nije niti mogao pratiti što je istaknuto, a ako se radi o e-ploči tada pogotovo jer ne vlada internetom. Sutkinja je morala uočiti da se radi o vrlo delikatnoj prometnoj nesreći, sretnim stjecajem okolnosti on i njegova obitelj nisu izgubili živote zbog krajnje opasne vožnje CO, pa se branitelj ne može načuditi niskom nivou profesionalnosti raspravne sutkinje, kojoj je on samo broj u statistici. Žalitelj ističe da nije nikakav divljak koji bi bez razloga napao drugu osobu, zdravom razumu nije jasno zbog čega sutkinja ne vjeruje niti jednom navodu njegove supruge, a poklanja vjeru EO čije je kazneno djelo i dovelo do teške ozljede njegova oca te u zbiru s karcinomom i do smrti. Žalitelj ističe da se radi o crnoj mrlji pravosuđa, da sigurno nije psovao mater te prilike, a snimka ja u svakom slučaju nezakonit dokaz jer se ne radi o službeno dopuštenom video snimanju, policija nije imala pravo od građana prikupljati takve snimke i predlagati ih u postupku jer ono nije bilo odobreno od nadležnog državnog tijela. Završno, sud ga je mogao i trebao osloboditi od kazne, ne nalazi riječi kojima bi mogao ocijeniti katastrofalno obrazloženje suda, pitajući se nije li olakotna okolnost što je u prometnoj nesreći mogao izgubiti život zajedno s obitelji ili cijena gubitka života sutkinju nije zanimala. Troškovi su duplo veći od kazne za koje odmjeravanje nije bilo osnove, problematični su ali karakteristični za raspravnu sutkinju kojoj je svejedno što je u domu bio brutalno pretučen od startne policijskih djelatnika, pa smatra bezočnim cinizmom obrazloženje troškova. Kako je odluka u cijelosti nezakonita i ispod pravnog standarda suđenja u EU, predlaže da presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak drugom sucu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Razmatrajući žalbene navode kojima okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu zbog procesnih povreda ovaj sud je ocijenio da se radi o žalbenim osnovama iz članka 195. stavka 1. točke 10. i 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona (odluka se temelji na nezakonitom dokazu, postoje proturječnost u odluci i nedostatak valjanih razloga zbog čega je odluka donesena bez pravne argumentacije, te povreda prava obrane).

5.1. Iz obrazloženja presude (od t. 4. do t. 9.) vidljivo da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika. Kako dakle prvostupanjska presuda, ipak sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, ocijenjeno je da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

5.2. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je okrivljeniku osobno bila uručena obavijest iz članka 109.a Prekršajnog zakona, čime je bio upoznat da će se protiv njega pokrenuti prekršajni postupak te je bio upoznat sa svojim temeljnim pravima i obavezama, između ostalog o pravu na branitelja i da je do pravomoćnog završetka postupka i završetka postupka izvršenja sankcija dužan obavijestiti sud o svakoj promjeni adrese prebivališta i boravišta jer će mu se u protivnom, ili ako izbjegava dostavu, sva pismena dostaviti putem oglasne ploče, kao i da se rasprava može održati i donijeti odluka o prekršaju i u njegovoj odsutnosti.

5.3. Iz spisa predmeta je vidljivo da je prvostupanjski sud dva puta pokušao dostavu poziva na prijavljenu adresu okrivljenikova prebivališta i da se dostava svaki puta vratila s napomenom dostavljača „nije tražio“, nakon čega je prvostupanjski sud izdao dovedbeni nalog.

5.3. Ovaj sud ističe da su pogrešni žalbeni navodi da samo u iznimnoj situaciji sud može odluku donijeti bez ispitivanja okrivljenika u manje zahtjevnim predmetima u kojima ništa nije sporno. Naprotiv, sud ne smije ni na koji način prisiljavati i tražiti od okrivljenika da iznosi svoju obranu, to je njegovo pravo koje on u krajnjoj liniji niti nije dužan iskoristiti, već se može braniti šutnjom. Takvim pogrešnim tumačenjem procesnih ovlasti ne bi niti u jednom složenijem predmetu u kojem je okrivljenik odbio dati svoju obranu uopće bilo moguće donijeti odluku, odnosno okrivljenik bi samom činjenicom neiznošenja svoje obrane onemogućio bilo kakvo daljnje procesuiranje i donošenje odluke, što je naravno nedopustivo.

5.4. Naprotiv, smisao pozivanja i drugih radnji u svrhu osiguranja okrivljenikove nazočnosti jest omogućavanje kontradiktornosti i neposrednosti na način da se okrivljeniku omogući nazočnost prilikom dokaznih radnji, a njegov je izbor želi li iznositi obranu i u kojoj fazi postupka.

5.5. Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da je okrivljenik imao saznanje da se protiv njega vodi prekršajni postupak, da se pozivi nisu mogli uručiti na njegovu adresu prebivališta okrivljenika i da tijekom postupka nikada nije dostavio svoju navodnu adresu u Republici Njemačkoj, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da navedene okolnosti upućuju da očito izbjegava primitak poziva te ni za ovaj sud nema nikakve dileme u tom smislu.

5.6. Stoga je sud prvog stupnja bio dužan iskoristiti ostale dostupne alate propisane Prekršajnim zakonom kako bi osigurao nazočnost okrivljenika u neposrednom dokaznom postupku. Kod dostave na temelju odredbe članka 145. stavka 5. Prekršajnog zakona (putem oglasne ploče), riječ je o situacijama koje su propisane kao krajnje mjere i to tek nakon što su prethodno iscrpljene sve druge zakonske mogućnosti osiguranja nazočnosti stranaka i sudionika u cilju i omogućavanja prava na pravično suđenje, ali i cjelovito utvrđenog činjeničnog stanja, pa je prvostupanjski sud opravdano pokušao i s izdavanjem dovedbenog naloga koji nije realiziran iako je okrivljenik bio zatečen kod kuće od strane policije.

5.7. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na agresivno, neprofesionalno postupanje policijskih službenika prilikom pokušaja dovođenja na sud, treba navesti da je okrivljenik, ako je smatrao da su policijski službenici postupali protivno pravilima svoje službe, imao na raspolaganju podnošenje odgovarajućih pravnih sredstava, no ti žalbeni navodi nemaju nikakvog utjecaja na njegovu prekršajnu odgovornost i pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja.

5.8. Dakle, tek kada je iscrpio ostale procesne alate, prvostupanjski je sud pristupio dostavi poziva putem oglasne ploče.

Člankom 145. stavak 5., rečenica prva, Prekršajnog zakona propisano je:

„(5) Ako se poziv ili odluka ne može stranci ili sudioniku u postupku (članka 108. stavak 1. i 2.) dostaviti jer nije sudu prijavila promjenu adrese ili postoje okolnosti koje ukazuju da očito izbjegava primitak poziva ili odluke, sud će istaknuti poziv ili odluku, osim presude kojom je okrivljeniku izrečena kazna zatvora ili maloljetnički zatvor, na oglasnu ploču suda i protekom osmog dana od stavljanja na oglasnu ploču dostava se smatra uredno obavljenom.“.

5.9. Slijedom citirane zakonske odredbe, u slučaju postojanja okolnosti koje upućuju da okrivljenik, koji ima saznanja da je protiv njega u tijeku prekršajni postupak, očito izbjegava primitak poziva, kao što je to u konkretnom slučaju, poziv treba istaknuti na oglasnu ploču i protekom osmog dana od dana stavljanja na oglasnu ploču dostava poziva se smatra urednom, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio.

5.10. Kako je, dakle, u ovom prekršajnom postupku dostava poziva okrivljeniku uredno izvršena, prvostupanjski je sud pravilno i osnovano, sukladno članku 167. stavku 3. Prekršajnog zakona, proveo postupak bez njegove prisutnosti, a okrivljenik je izbjegavanjem primitka poziva za raspravu odnosno nepristupanjem na sud nakon pozivanja putem oglasne ploče, sam sebe onemogućio u sudjelovanju u postupku i kontradiktornom raspravljanju.

5.11. Što se tiče video snimke događaja, radi se o snimci koju je snimio sudionik u prometu koji se zaustavio zbog prometne nesreće i započeo snimati kao očevidac događaja okrivljenikovo ponašanje navedene prilike te nije u pravu žalitelj kada navodi da je snimka nezakonit dokaz. Naime, predmetna snimka nije dokaz koji bi bio pribavljen kršenjem nekog Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenog prava, jer se ne radi o snimanju mjesta koje spada u domenu zaštićenih prostora, a ni o mjerama kojima bi se privremeno ograničavala ljudska prava. Radi se o snimanju javnog prostora u kojem slučaju nema povrede privatnosti, jer se ni na koji način ne zadire u privatnost osoba koje se tamo nalaze. Zvučna ili slikovna snimka predstavlja nezakonit dokaz ako se njezinim pribavljanjem povređuje pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života zajamčeno Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom te se podrazumijeva da je osoba koja se nalazi na javnom mjestu prihvatila da njeni postupci budu opaženi od strane drugih subjekata pa i mogućnost da ih se tamo snimi. To se odnosi na bilo koju vrstu sadržaja koji može biti obuhvaćen poput činjenice nazočnosti, načina ponašanja, kontakta s određenim osobama ili predmetima, verbalnog izražavanja i slično.

5.12. Stoga je nesporna dopustivost dokazne ocjene predmetne video snimke i njena mogućnost uporabe u dokazne svrhe, jer takvim snimanjem nije povrijeđeno okrivljenikovo pravo na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, a policijski službenici su u sklopu utvrđivanja prekršaja bili dužni takav dokazni materijal akceptirati i priložiti u spis.

5.13. Slijedom svega navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 10. i 11. i članka 195. stavak 2. Prekršajnog zakona. Promatrajući cijeli postupak i s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žalitelju svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu ako želi i u obliku u kojem želi te sudjeluje u postupku, te ovaj sud, promatrajući postupak i u njegovoj ukupnosti ne nalazi bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika. Iskaze ispitanih svjedoka – EO i FO, pregledanu video snimku i svu drugu dokumentaciju u spisu, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Sudac je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje okrivljenika došao preko lanca logičke argumentacije, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.1. Ističe se da nakon provedenih dokaza prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, pa nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja. Sud može temeljiti osuđujuću odluku u bitnom i pretežnom dijelu i samo na iskazu jednog svjedoka (drugog sudionika EO), s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza, no napominje se da je u ovom slučaju verzija događaja navedenog svjedoka potvrđena i video snimkom.

7. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je opravdano okrivljenika proglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

8. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

8.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud uzeo u obzir i činjenicu da se Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira izmijenio dana 1. siječnja 2023. kao danom uvođenja eura kao službene valute Republike Hrvatske, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, te je primijenio blaži zakon.

8.2. Pri razmatranju kazne treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja, uz novčanu kaznu propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, a po ocjeni ovog suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Osim toga, treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze o postojanju činjenica ili okolnosti, koje bi eventualno bile razlogom za izricanjem niže novčane kazne. Upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom.

8.3. Dodatno, u vezi žalbenih navoda koji predlažu oslobođenje od kazne, ističe se da u ovom predmetu nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedenog instituta. Naime, institut oslobođenja od kazne reguliran je odredbom članka 38. Prekršajnog zakona, prema kojoj je postupanje suda u primjeni ovog instituta ograničeno na procesne situacije kad je zakonom izričito propisano da će sud počinitelja prekršaja osloboditi od kazne (st. 1.), odnosno kad je zakonom propisana takva mogućnost (st. 2.). Odredba čl. 38. Prekršajnog zakona propisuje:

„(1) Sud će osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje.

(2) Sud može osloboditi od kazne počinitelja:

1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,

2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak,

3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.“

8.4. Iz svih okolnosti predmeta ne proizlazi niti jedan od izrijekom propisanih razloga za oslobođenje od kazne, a razlozi koje žalitelj navodi svode se na kontekst događaja i stresnost prometne nesreće koja je prethodila odnosno neznatnu povredu društvene discipline, no to su razlozi za eventualnu primjenu instituta beznačajnog prekršaja (članak 24.a Prekršajnog zakona), a ne za oslobođenje od kazne.

8.5. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žalitelj se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci ove presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

9. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 13,27 do 663,61 eura sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka unutar predviđenog raspona, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim. Činjenica da je okrivljeniku izrečena novčana kazna 100,00 eura (što objektivno gledajući predstavlja primjereni iznos za prekršaj kojima se ugrožava i remeti javni red i mir fizičkim napadom na drugu osobu), ne može i ne smije utjecati na visinu troškova koji su vezani uz složenost i trajanje postupka, broj radnji i upućenih poziva, niti sud smije „prilagođavati“ iznos troškova novčanoj kazni. Treba istaknuti da okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze koji bi upućivali da dosuđene mu troškove ne bi mogao platiti bez štete za svoje uzdržavanje, zbog kojeg razloga bi eventualno bio oslobođen od plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 60,00 eura predstavlja primjereni iznos paušalne svote bliže minimalnom, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 8. siječnja 2026.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v. r

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.