REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-276/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice TJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, Gjure Szaba 4, protiv tužene OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, koju zastupa punomoćnik Vedran Kopilović, odvjetnik iz T i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. studenoga 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužene odvjetničke vježbenice ČJ, s danom objave 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu br. 43696/06 od dana 31. svibnja 2006. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor, a koja glasi:

„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

3.00 % (triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 11. Ugovora o kreditu br. 43696/06 od dana 31. svibnja 2006. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

"Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s time da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora." i to u dijelu u kojem je određeno da prilikom prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom tuženika.

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako je s tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. 43696/06 dana 31. svibnja 2006. Ugovor o kreditu je sklopljen za kupnju vozila za osobne potrebe tužitelja, kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju ugovoreni iznos kredita od 21.535,00 CHF. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ističe, kako su ugovorne strane ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Tužena je člankom 5. odredila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva - 3.00 % (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se odmah po potpisu ugovora. Tužiteljica je temeljem čl. 11. Ugovora o kreditu dana 28. veljače 2013. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu. Nadalje, navodi kako je tužiteljica predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno odredbi čl. 3. t. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u predmetnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tužene, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži od tužene određenu odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje odmah po potpisu ugovora o kreditu platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.00 % od iznosa odobrenog kredita, odnosno tužena je samoinicijativno istu naknadu ustegnula tužiteljici od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tužene, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Nadalje, u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica ističe da je odredba čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu također ništetna u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavila tužena i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tužena ostavila sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Nadalje, tužiteljica ističe kako je ugovorena odredba iz čl. 11. predmetnog Ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona. Tužiteljica navodi da se u odredbi čl. 11. Ugovora o kreditu i u izračunu prijevremene otplate kredita ne radi o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tužena u trenutku zaključenja ugovora mogla znati kolika će joj biti "šteta" pa da bi istu mogla propisati Odlukom Banke o naknadama za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Nadalje, ističe da tužena navedenom naknadom nije pokrila niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpila štetu, već tužiteljica smatra da se u predmetnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremila tužena, budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tužena sama sebi ostavila na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 11. je utvrđeno da tužiteljica kao korisnica kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s time da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora. Kao što je tužiteljica već prethodno navela, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje: ZZP/03), koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl. 64. st. 1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018; dalje: ZOO) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužiteljica, kao korisnica kredita, imala pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje joj je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinila dana 4. travnja 2007. Također, člankom 1024. st. 3. ZOO-a propisano je da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako su odredbe čl. 5. i čl. 11 ugovora o kreditu lako uočljive jer su pisane istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nisu jasne, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluku tuženik nikada nije dostavio niti prezentirao tužitelju, te samim time iste odredbe nisu lako razumljive prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknada nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog tužiteljica ističe da visina naknada nije bila ili mogla biti poznata tužiteljici, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za obradu zahtjeva i prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna točno što i zašto mora platiti. Smatra kako je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tužena u vezi istih nije pojedinačno pregovarala s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužiteljica smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužiteljica zaključno ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije uopće pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. poslovni broj Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (str. 42 i 43 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava i pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 43696/06 (str. 8 i 9 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 43696/06 (str. 10 – 19 spisa), pregled plaćanja po predmetnom kreditu (str. 20 – 27 spisa), pregled plaćanja po predmetnom kreditu (str. 28 – 40 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice TJ (str. 78 i 79 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno postojanje ugovora o kreditu od 30. svibnja 2006., a kojim je tužiteljici kao korisnici kredita odobren nenamjenski kredit u iznosu od 21.535,00 CHF, kao i da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen.

7. Najprije, je sporno pitanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, budući da istom tužiteljica zahtjeva isključivo utvrđenjem ništetnim pojedinih ugovornih odredaba. Ovaj sud smatra da tužiteljica, suprotno navodima tužene, ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187. st. 2. ZPP-a, jer nije sporno da su predmetne naknade i naplaćene, pa će u slučaju da sud pravomoćnom odlukom prihvati tužbeni zahtjev ista moći od tužene potraživati povrat iznosa plaćene naknade.

8. Iz ugovora o kreditu od 30. svibnja 2006. (str. 8 i 9 spisa) razvidno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene HVB Splitska banka d.d. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 21.535,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, na rok od 84 mjeseca i kamatnu stopu od 6,99 % godišnje, promjenjivu. Čl. 5. ugovora utvrđena je naknada za obradu zahtjeva od 3 % od iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora, dok je čl. 11. regulirana prijevremena otplata kredita, uz obvezu korisnika da plati naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

9. Tužiteljica je saslušana kao stranka. U bitnome je istaknula kako je sklopila predmetni Ugovor o kreditu sa pravnom prednicom tužene radi adaptacije stana. Sredstva iz predmetnog kredita korištena su isključivo za osobne potrebe. Nije imala nikakvu firmu niti obrt, bila je zaposlena u domu zdravlja kao medicinska sestra. Od kolegice je čula kako su kod pravnog prednika tužene povoljni uvjeti za podizanje kredita. U poslovnici banke dan joj je tekst ugovora i ona ga je pročitala, a nisu ju osobno upozoravali na bilo koju odredbu ugovora pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Na poseban upit je li mogla prilikom prijevremene otplate kredita izbjeći naknadu za prijevremenu otplatu, tužiteljica je odgovorila kako istu nije mogla izbjeći. Sud je u cijelosti prihvatio tužiteljičin iskaz kao vjerodostojan i životno logičan.

10. Sud u svakom slučaju smatra da se u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita i zatvaranje kredita nije moglo posebno pregovarati, tim više što su sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja ulazne i izlazne naknade bile sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima.

11. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

14. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazao, odnosno nije dokazao da je imao bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit i zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

15. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog sud je predmetne ugovorne odredbe iz čl. 5. ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i čl. 11. ugovora koja uvjetuje uvjete kod prijevremene otplate kredita utvrdio ništetnim (točka I. i II. izreke presude)

17. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 18. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 2. listopada 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na pripremnom ročištu 7. studenoga 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 25. studenoga 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR i pristupa na ročište za objavu presude 8. siječnja 2026. (Tbr.9.3.) u iznosu od 100,00 EUR, dakle ukupno 900,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 1.125,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presude u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 1.204,64 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3.

ZPP-a (točka II. izreke presude).

U Sesvetama 8. siječnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetniku Matku Novincu uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj po odvjetniku Vedranu Kopiloviću