Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-237/2025-8

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Božani Mihalj, u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Ležaiću, odvjetniku u Zagrebu, Savska 56a, protiv tuženika OTP Banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupana po svojim generalnim punomoćnicima odvjetnicima u OD „Marinović i partneri“ j.t.d. iz [adresa], sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Karla Guzobada, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika ČR, odvjetničkog vježbenika u OD „Marinović i partneri“ j.t.d. iz Zadra, te objave presude dana 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 3. stavak. 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj 07061241362 sklopljenog dana 12.06.2007. godine između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.193,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. siječnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 3. veljače 2025., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj 07061241362, dalje u tekstu Ugovor o kreditu. Člankom 3.3. da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navodi da su se o ništetnosti ugovorne odredbe već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno kako je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim članak 3. st. 3. Ugovora o kreditu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da je njegovo sjedište u [adresa], zbog čega je, sukladno članku 48. stavku 1. ZPP-a, za postupanje u ovom predmetu stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud. Nadalje, ističe da je tužba neuredna i nepodobna za raspravljanje, osporava tužbeni zahtjev u cijelosti po osnovi i visini, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su suprotni navodima iz odgovora na tužbu te ističe prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka, a podredno, za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva, ističe i prigovor radi prebijanja. U odnosu na prigovor zastare, tuženik navodi da je ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja dana 25. srpnja 2014., slijedom čega su sva potraživanja tužitelja koja se odnose na ranija plaćanja zastarjela, pa je tužitelju prestalo pravo zahtijevati povrat po toj osnovi. Tuženik smatra da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravno valjana, kako prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako i prema Zakonu o zaštiti potrošača. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita, uključujući valutnu klauzulu u EUR i promjenjivu kamatnu stopu, te da je slobodno i dobrovoljno pristao na takve uvjete. Sve ugovorne odredbe bile su jasne, razumljive i lako uočljive, zbog čega ne mogu biti predmet ocjene poštenosti. Tuženik ističe da je tužitelju tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora objašnjen rizik valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što proizlazi i iz samog ugovora, te da je tužitelj imao mogućnost zatražiti dodatna pojašnjenja, što nije učinio. Stoga su navodi tužbe o navodnoj neinformiranosti neosnovani. Navodi da promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora sama po sebi ne može predstavljati nepoštenost ugovorne odredbe, osobito imajući u vidu da su obje ugovorne strane imale ravnopravnu početnu poziciju, te da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da se na predmetni ugovor ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. godine, budući da je ugovor sklopljen 2007. godine. Neovisno o tome, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu navedenog zakona uredno obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope, sukladno tada važećim propisima. Ističe da su promjene kamatne stope izvršene u skladu s važećim zakonodavnim okvirom, uključujući Zakon o bankama i Zakon o kreditnim institucijama, te uz poštivanje obveze prethodnog obavještavanja potrošača. Također navodi da je rukovodio u skladu s Direktivom 93/13/EEZ. Nakon stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, tuženik je donio Metodologiju utvrđivanja promjenjive kamatne stope. Zakonitost takvog postupanja potvrđena je i u praksi nadležnih tijela i sudova. Zaključno, tuženik smatra da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi niti za postojanje tražbine tužitelja, pa predlaže da sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 4-10), izvadak iz zemljišne knjige, povijesni prikaz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [broj poduloška] (l.s. 11-13), izvadak iz poslovnih knjiga na dan 8. kolovoza 2023. (l.s. 14), prikaz prometa računa iz arhive za period od 9. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2018. – račun 724700596268 (l.s. 40-51), raskid ugovora o kreditu (l.s. 52-53), pregled svih obveza klijenta (l.s. 54), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 55-57), obavijest o izmjeni kamatne stope (l.s. 62) i izveo dokaz saslušanjem tužitelja (l.s. 65-66).

4. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru koji tuženik ističe pozivajući se na odredbu čl. 48. st. 1. ZPP jer da tuženik ima sjedište u [adresa], a ne u [adresa], za navesti je da su stranke čl. 17.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je ugovor zaključen, a to je Općinski sud u Zadru, zbog čega je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru valjalo odbiti kao neosnovan. Također, napominje se da odredbom čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište i to u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim članka 3. stavka 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj 070601241362 sklopljenog dana 12. lipnja 2007., između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, i to one odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

7. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke 12. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj 070601241362 sklopljenog dana od 12 lipnja 2007., kojim ugovorom je banka odobrila Korisniku kredita stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće u iznosu od 100.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim Ugovorom o kreditu

- da je kredit odobren s rokom otplate na rok od 30 godina, koja otplata će se vršiti u 360 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate

- da je člankom 3.1. ugovorena kamatna stopa koja iznosi 5,49 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva

- da je člankom 3.3. određeno da će se promjena kamatnih stopa vršiti izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

8. Odredbom čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 19/2022., 59/2023.), propisano je da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Odredbom čl. 54. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima, jest između ostalog i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

10. Odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Člankom 11. a Zakonom o potrošačkom kreditiranju Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023.) propisano je ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan:

a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i

b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

11.1. Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:

- referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili

- NRS ili

- prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili

- prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti

te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit sklopljen 2002. (tako misli) za obnovu kata kuće i krova u iznosu od 100.000,00 EUR. U OTP banci da mu je ponuđen ugovor takav kakav jest, u smislu uzmi ili ostavi. Navodi da nije bilo pregovora, da je banka sastavila ugovor. Na početku da je bila kamatna stopa oko 5 %. Od sklapanja ugovora do raskida da se kamatna stopa mijenjala tako da mu je skidano više nego na prvoj rati, ali se nije mogao sjetiti koliko. Navodi da je dobio obavijest od banke o promjeni kamatne stope, a da nije išao u banku pregovarati. Mislio je da su to uvjeti banke i nije znao da li ima smisla pregovarati. Prilikom sklapanja ugovora da je znao da će se kamatna stopa mijenjati, jer da je pročitao ugovor, a nije znao koliko. Službenik banke da je rekao da je kamatna stopa promjenjiva, ali da nije rekao parametre. Oko stope da nije mogao pregovarati. U vrijeme otplate kredita kamatna stopa da nikada nije bila manja od ugovorene, nego je bila veća. Ugovor o kreditu da nije isplatio, ali da je njemu i supruzi račun blokiran i da se mjesečno skida ¼ od plaće. Apartmane da nije iznajmljivao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu da je bio tokar, a bio je zaposlen u očevoj firmi „Joskro“ d.o.o. i u to vrijeme je bio direktor firme. Sredstva od kredita da nisu bila iskorištena u svrhu firme. Odgovara da nije pokušao odgoditi ovršene postupke naplate protiv njega i sudužnika temeljem ovog i drugih pokrenutih postupaka protiv banke.

13. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. U konkretnom slučaju iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja spornog Ugovora imao status potrošača.

15. Sud polazi od činjenice da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila predmet individualnog pregovaranja, pri čemu je teret dokaza sukladno propisima o zaštiti potrošača bio na tuženoj. Navod tužitelja da nije mogao pregovarati o toj odredbi sud prihvaća kao potvrdu tipske naravi ugovora. U konkretnom slučaju odlučno je i je li banka dokazala da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i transparentna u trenutku sklapanja ugovora. Pri tome sud uzima u obzir i iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je bio upoznat s promjenjivom naravi kamatne stope i da je ugovor pročitao, što je relevantno za ocjenu razine informiranosti potrošača.

16. Iz obavijesti o izmjeni kamatne stope (l.s. 62) proizlazi da OTP banka d.d. obavještava tužitelja kako je, sukladno Politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom OTP banke, kojom je propisano šestomjesečno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa, došlo do izmjene kamatne stope po predmetnom kreditu. Navedena izmjena temelji se na promjeni varijabilnog dijela kamatne stope – šestomjesečnog NRS1 za valutu EUR, koji sada iznosi 3,03 %, dok fiksni dio kamatne stope ostaje nepromijenjen. Banka pritom obavještava da nova kamatna stopa iznosi 6,51 % godišnje, promjenjiva, te da se ista primjenjuje od 15. siječnja 2014. Obavijest sadrži podataka da će visina prvog sljedećeg obroka uz novu kamatnu stopu po predmetnom kreditu iznositi 630,92 EUR, a datumi dospijeća i visina preostalih obroka dostavljeni su u otplatnom planu.

17. Međutim, sama obavijest o promjeni visine kamate ne ispunjava zahtjev transparentnosti u smislu propisa o zaštiti potrošača i relevantne sudske prakse. U konkretnom slučaju, osim dostave općenitih obavijesti o tome da je došlo do promjene kamatne stope, tužena nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelju prije ili nakon sklapanja predmetnog ugovora na razumljiv i prilagođen način objašnjen mehanizam promjene kamatne stope, uključujući razloge, kriterije i granice takvih promjena. Stoga, tuženica nije ispunila zahtjev transparentnosti sporne ugovorne odredbe, budući da samo obavještavanje o nastalim promjenama kamatne stope ne omogućuje potrošaču razumijevanje unaprijed, već tek naknadno saznanje o posljedicama.

18. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

19. Sud utvrđuje da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, već je bila unaprijed formulirana od strane tužene, pri čemu tužitelj kao potrošač nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj. Tužena nije dokazala suprotno, iako je teret dokazivanja bio na njoj.

20. Iako je tužitelj bio upoznat s promjenjivom naravi kamatne stope, iz provedenih dokaza ne proizlazi da mu je u trenutku sklapanja ugovora na jasan, razumljiv i transparentan način bio objašnjen mehanizam njezine promjene, uključujući kriterije, parametre i razdoblja korekcije. Naknadne obavijesti o promjeni visine kamatne stope ne mogu nadomjestiti nedostatak transparentnosti u trenutku sklapanja ugovora.

21. Sud stoga zaključuje da sporna ugovorna odredba dopušta tuženoj jednostranu izmjenu ugovornih obveza bez jasno ugovorenih i razumljivih razloga, čime se narušava ravnoteža prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača te je, sukladno članku 59. istoga Zakona, ništetna.

22. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelju, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim iz razloga što prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, što znači da pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

23. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u odgovoru na tužbu, ističe se da je predmet ovog spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, pa prigovor radi prebijanja nije pravno relevantan, jer ne postoji zahtjev čije bi se ispunjenje moglo prebijati, pa ovaj sud nalazi neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine br. 138/2023., 107/2025.), slijedom čega je tužitelju kao stranci koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku, priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (VPS 1.400,00 EUR) (Tbr. 7. toč. 1), sastav podneska od 21. kolovoza 2025. 100 bodova (VPS 1.400,00 EUR) (Tbr. 8. toč. 1), zastupanja na ročištu od 21. listopada 2025 i 4. prosinca 2025. po 728 boda (VPS 96.688,72 EUR) (Tbr. 9. toč. 1), što uz vrijednost boda od 2 EUR (Tbr. 54) iznosi 3.312,00 EUR. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 %, ukupni trošak koji je tužitelj imao za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika iznosi 4.140,00 EUR. Ovom iznosu valjalo je pribrojiti i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu i iznosu od 26,55 EUR, što čini sveukupni trošak u iznosu od 4.193,10 EUR koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je u preostalom zatraženom iznosu od 2,50 EUR odbijen kao neosnovan.

Zadar, 8. siječnja 2026.

Sutkinja

Božana Mihalj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP-a, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.