Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d., iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 08. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 5. ugovora o kreditu broj: 316-45/2006, zaključen dana 11. travnja 2006. godine između tužitelja BR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 856,18 eur, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude, pa sve do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 21. kolovoza 2025. tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (prednikom tuženika) kao kreditorom, dana 11. travnja 2006. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 316-45/2006, u iznosu od 17.300,00 CHF, s rokom otplate od 5 godina. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 5. ugovorena da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, a koja da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik da je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. O ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ da se nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila da je unaprijed formulirana od strane banke, jer da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da nije ugovorena u dobroj vjeri, te da je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju da nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji da je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pregovaralo, ista da je nepoštena i ništetna te da ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik da je nepošten stjecatelj te da sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. O ništetnosti ulazne naknade izjasnio da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 316-45/2006, zaključen dana 11. travnja 2006. godine između tužitelja BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke."

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva kao i visinu tužbenog zahtjeva kao suviše određenu. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 17.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a naknada naplaćena u neznatnom dijelu od 1,5 %, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što da tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. st. 2. ZOO 35/2005. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U članku 5. Ugovora jasno da je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,5% iznosa kredita. Stoga da je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti da bi se moglo postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba odnosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti da otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano da je: "Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita." Troškovi obrade kredite da jesu uvjeti davanja kredita. To da je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako da se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, netočno da je da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što da to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona da dokazuje da tomu nije tako jer da se izričito navode i druge naknade. Iako da taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, isti da govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što da uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik da posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), banka da je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno da je da se pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka da može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela da je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen da je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) da je kamatna stopa koja da odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te da se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano da je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik da je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna da je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja da se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa da za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik da posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): "Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja." U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu da je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna da je jer da je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva da je jer da je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što da su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo da bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što da je već rečeno da je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i da nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik da nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te da su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te da je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati da je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno da je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora i prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga da je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo da je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako da se u toj odluci izričito navodi: "Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose." Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim da je riječima ponovio stav koji da je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: "Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora." Osobito da je važno što da je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje da je u tome što da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako da je u točki 79. navedeno: "Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., B i UR, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.)". Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona da je valjana i da proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno da potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem da Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa da ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma da ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Također u presudi Suda EU C-565/21 zauzet da je stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. Nadalje da je u presudi Suda EU C‑186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba da se ne može smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo da bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako da bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji da nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa da predstavlja prihod od plasmana i da ne obuhvaća troškove poslovanja, koji da se mogu samostalno ugovoriti, kako da je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja da je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time da one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što da bi po tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa da klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa da je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom da je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard da je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno da je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što da je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što da je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška, Republika Hrvatska da ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj da se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što da je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli da su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik da je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja da nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas da je ne dovodi u pitanje – upravo zato što da ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome odluči provoditi tzv. test poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu da je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Također, tuženik da u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Drugo, tuženik ističe kako tužitelj nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela da nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja da potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio da je tužbeni zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrdio da je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, Županijski sud u Splitu da je u presudi poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 da kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. To da znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što da tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Ujedno tuženik ističe kako u prilog dosadašnjih tvrdnji dodatno predlaže izvršiti uvid u sudsku praksu. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade te dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da nije sporno da je predmetna odredba o „ulaznoj naknadi“ dispozitivne naravi ali radi da se o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji da je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pregovoralo. Stoga da se ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo smatra nepoštenom odnosno posljedično ništetnom. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji da je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pregovoralo, ista da je nepoštena i ništetna te da ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik da je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu da mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo da leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući da je riječ o potrošačkom ugovoru koji da je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika. Tuženik da nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako se u ovoj pravnoj stvari radi se o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju da nema propisanog zastarnog roka. Slijedom navedenog, tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te prijedloga da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

4. U svojoj replici tuženik navodi da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, kao i kod istaknutih dokaznih prijedloga. Ukoliko sud odluči provesti saslušanje tužitelja (koji dokazni prijedlog da tuženik ne predlaže), tuženik dostavlja popis pitanja za koja moli da se postave tužitelju (1. za koju svrhu je sklopljen ugovor o kreditu, 2. je li pročitao i analizirao ugovor prije samog potpisivanja, 3. je li ga javni bilježnik upoznao s odredbama ugovora, 4. je li mu djelatnik banke prije potpisivanja ugovora ukazao na odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita i 5. je li mu prije potpisivanja ugovora osim u postotnom iznosu, predočen iznos naknade i u nominalnom iznosu). Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj samo paušalno navodi kako je ugovorna odredba o obradi kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja te kako je tuženik nepošteno iskoristio situaciju na strani potrošača, a pritom ne navodeći nikakve dokaze kojim bi argumentirao svoje navode.

5. U svojoj replici tužitelj navodi da je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, što da navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način da je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja da kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru da nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno da nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik da je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužitelju da nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost da svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora Isti pravni stav zauzeo da je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje da se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi da proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima da je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Slijedom navedenog, tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

6. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka naveo da opetovano ističe kako je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora.

Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka (u odgovoru na tužbu) bio naveo da "prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, kao i visinu tužbenog zahtjeva kao suviše određenu". Ova formulacija tuženika nije upućivala na to da tužitelj prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj.

Posljedično, tuženik je tek nakon zaključenja prethodnog postupka prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena.

Prema čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Prema st. 3. istog članka, ako je u slučaju iz st. 2. ovog članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenje na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

Sukladno citiranim zakonskim odredbama, prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora se može istaći najkasnije na pripremnom ročištu.

Kako je tuženik prigovor suviše visoko označenoj vrijednosti predmeta spora istaknuo tek nakon zaključenja prethodnog postupka, to je taj njegov prigovor istaknut nepravovremeno. Shodno tome, isti je na ročištu za glavnu raspravu odbačen.

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-45/2006 od 11. travnja 2006. (7-12). Saslušan je tužitelj. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se, iako pozvan, nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-45/2006 od 11. travnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka i tužitelj, kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.300,00 eur s rokom otplate od pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila. Ugovor o kreditu u čl. 5. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedanzarezpet posto) iznosa kredita."

Nije sporno da je naknada od 1,5 % naplaćena.

Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Kredit je tužitelju odobren za kupovinu novog motornog vozila. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je tužitelj sklopio taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naprotiv, u samom ugovoru stoji da se radi o potrošačkom kreditu. Kraj iznijetog, tužitelj je u ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom kreditu.

Saslušanjem tužitelja je, u bitnom, utvrđeno da se o odredbi iz čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu, kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o odredbi koju je unaprijed formulirao pravni prednik tuženika te da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njen sadržaj, kao i da se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora pravnog prednika tuženika. Tužitelj je o tome dao neposredno uvjerljiv i logičan iskaz na koji nije bilo prigovora, pa sud njegov iskaz prihvaća.

Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prema čl. 84. ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredba ugovora o kreditu iz čl. 5. st. 2., prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita, nije lako razumljiva. Ista je uopćena i u njoj se ne navodi zbog čega se ti troškovi točno plaćaju i zašto upravo u navedenom postotku. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati je li ta odredba poštena.

Kako se o navedenoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (jer je jednostrano nametnuta od jedne strane), ista je nepoštena.

Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Kako je navedena odredba ugovora o kreditu nepoštena, ista je ništava. Po mišljenju suda, ne radi se o zabrani manjeg značenja, pa nema mjesta primjeni čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), na što se tuženik poziva.

Za ništetnost ove odredbe ugovora o kreditu je irelevantno što je isti solemniziran. To iz razloga što pri solemnizaciji ugovora o kreditu javni bilježnik nije mogao tužitelju objasniti zbog čega točno plaća troškove obrade, niti zašto upravo u navedenom postotku, kada to nije navedeno u ugovoru.

Kod utvrđenja ništetnosti ugovora, odnosno, pojedinih njegovih odredbi, nema zastare, budući da se, sukladno čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

9. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove.

Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 14. studenog 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 09. prosinca 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eur i za sudsku pristojbu na presudu 53,09 eur, ili ukupno 856,18 eur.

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 31. listopada 2025. i 06. studenog 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao usmeno iznijeti na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nije imao, budući na tom ročištu nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na to ročište). Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju.

Tužitelju, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekuće od dana donošenja presude do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 08. siječnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.