Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj Gž-2340/2024-2
Split, Gundulićeva 29a
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu po sutkinji tog suda Mirjani Rubić u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB:61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženice ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-154/2024-5 od 31. svibnja 2024., dana 8. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-154/2024-5 od 31. svibnja 2024.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.310,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od 644,55 EUR od 24. lipnja 2022. do isplate i od 666,04 EUR od 26. srpnja 2022. do isplate.
2.Protiv citirane odluke žali se tužena iz svih zakonskih razloga predlažući je ukinuti.
2.1.Na žalbu nije odgovoreno.
3.Žalba tužene nije osnovana.
4.Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženoj za vraćanjem iznosa od 1.310,59 EUR sa zateznim kamatama od dospjelosti do isplate koji je tužitelj isplatio tuženoj temeljem prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja u razdoblju kada tužena više nije ostvarivala pravo na tu pomoć zbog zasnivanja radnog odnosa, a što je utvrđeno Zaključkom tužitelja od 25. srpnja 2022.
5.Prije svega, valja istaknuti da se s obzirom na vrijednost predmeta spora radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje:ZPP), a presuda kojom se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a osim zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a.
5.1.Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a na bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 13. i 14. u vezi sa člankom 467. stavkom 1. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna od navedenih povreda, kao ni povreda materijalnog prava.
6.Na temelju nespornih i u postupku utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenično stanje:
-kako je tužena imala status roditelja odgojitelja i shodno tome pravo na novčanu pomoć temeljem Zaključka tužitelja od 15. svibnja 2020. s pravom na isplatu od 1.lipnja 2020.,
-kako je sukladno članku 7. stavak 1. alineja 9. Odluke Grada Zagreba za roditelja odgojitelja od 22. svibnja 2018. (dalje Odluka) određeno da pravo na isplatu naknade prestaje zasnivanjem radnog odnosa roditelja odgojitelja,
- kako je člankom 7. stavak 2. Odluke propisana obveza davatelja pomoći o prestanku pomoći odlučiti po službenoj dužnosti, a člankom 9. obveza provjeru osobnih podataka roditelja i djece te drugih činjenica koje bi utjecale na isplatu pomoći/naknade za roditelje odgojitelje, a člankom 8. stavak 1. i 2. Odluke propisana je obveza korisnika naknade u roku od 15 dana obavijestiti davatelja o svim promjenama koje bi utjecale na isplatu naknade, kao i vratiti nepripadno primljene iznose koje je primio,
-kako je o zasnivanju radnog odnosa tužena obavijestila tužitelja 21. srpnja 2021. te kako je tužitelj Zaključkom od 25. srpnja 2022. utvrdio prestanak prava tuženoj na isplatu od 1. svibnja 2022.,
- kako utuženi iznos odgovara podacima analitičke kartice (list 27) pri čemu je tužitelj svoju tražbinu proporcionalno umanjio za 1 (jedan) dan (1. svibnja 2022.), koliko je još tužena imala pravo na naknadu u svibnju,
7.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje među strankama nije ni sporno, prvostupanjski je sud bio stava kako nije u pravu tužena kada tvrdi da je odgovornost za isplatu na tužitelju kao obvezniku provjere podataka relevantnih za priznavanje prava na naknadu, već na tuženoj koja je bila dužna u propisanom roku od 15 dana obavijestiti tužitelja o nastaloj promjeni zasnivanjem radnog odnosa i vratiti primljeni iznos, što je učinila sa zakašnjenjem, iz čega je zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu nepripadno isplaćenih iznosa tuženoj s kamatama, sve sukladno odredbi iz članka 29. stavak 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, dalje:ZOO) pri čemu je kao neosnovan otklonio prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženoj pozivom na opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-s i njegovu primjenu na potraživanja koja proizlaze iz pravnog odnosa utemeljenog na stjecanju bez osnove.
8.U ovoj fazi postupka tužena ustraje u tvrdnji da je tužitelj odgovoran za isplatu obavljenu nakon njezinog zasnivanja radnog odnosa jer je bio obvezan po službenoj dužnosti prema članku 7. stavak 2., članku 9. Odluke pravovremeno provjeriti sve činjenice od kojih zavisi odobrenje za isplatu naknade za sve vrijeme ostvarenja odobrene pomoći, smatrajući kako propust tužitelja u izvršavanju te obveze nju ne može teretiti.
9.Drži stoga da je tužitelj predmetnu isplatu izvršio iako je znao ili mogao znati da nije dužan platiti, što da sud kod donošenja odluke nije cijenio. Također navodi i kako predmetna naknada ima socijalni aspekt čiji povrat uvećan za kamate bi joj nanio nenadoknadivu štetu koju okolnost bi trebalo cijeniti kod odlučivanja po žalbi.
10.Prvenstveno je žaliteljici odgovoriti kako je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud cijenio njezin prigovor da tužitelj nije vršio provjeru činjenica relevantnih za isplatu naknade ali ga nije smatrao odlučujućim u odnosu na njezinu obvezu prijave promjene od koje ovisi pravo na isplatu u roku od 15 dana odnosno zasnivanja radnog odnosa, kako je to i navedeno pod 6. obrazloženja. Glede žalbenih navoda kako bi povrat isplaćenog uvećano za kamate uzrokovao joj nenadoknadivi štetu u egzistencijalnom smislu, radi se o novoj činjenici koja se ne može prvi put isticati u žalbi (članak 352. stavak 1. ZPP-a).
11.I po ocjeni ovog suda, kada je Odlukom bilo određeno da pravo tužene kao majke odgojiteljice na isplatu odobrene novčane naknade prestaje zasnivanjem radnog odnosa o čemu je primateljica bila dužna obavijestiti tužitelja u roku od 15 dana te i vratiti preplaćeni iznos, što je nesporno potvrđeno i u Zaključku kojim je tuženoj priznato pravo na isplatu novčane pomoći za roditelja odgojitelja (list 16 i 17), pa da je dakle i pojedinačnim aktom unaprijed bila o tome osobno upoznata, u situaciji kada je tuženoj zasnivanjem radnog odnosa nesporno prestalo pravo na isplatu kao roditelju odgojitelju 1. svibnja 2022. o čemu je tek 21. srpnja 2022. obavijestila davatelja, onda je i neovisno od toga što je tužitelj propustio provjerom tu činjenicu i sam utvrditi po službenoj dužnosti, obzirom na vrijeme proteklo od prestanka prava tužene na isplatu do utvrđivanja te okolnosti zaključkom tužitelja, te ponašanje tužene kojoj je bilo poznato da je došlo do prestanka prava zasnivanjem radnog odnosa, ne može se uzeti da je propust tužitelja po službenoj dužnosti utvrditi prestanak prava tužene bio protivan načelu “dobrog upravljanja“ sa značajem propusta državnog tijela koji bi išao u korist tužene.
12.Stoga je pravilno prvostupanjski sud, u danim okolnostima kada je tužena kao neposredni sudionik ugovaranja radnog odnosa a znajući da joj time prestaje pravni osnov za isplatu naknade po osnovi statusa majke odgojiteljice, propuštanjem pravovremene obavijesti o toj bitnoj činjenici za koju je imala unaprijed određen rok u aktu kojim joj je isplata odobrena, postala stjecatelj bez osnove novčanih iznosa koji su joj od zasnivanja radnog odnosa isplaćeni, radi čega je prvostupanjski sud valjanom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev obvezujući je na isplatu.
13.Naime, iz sadržaja citirane odredbe razvidno je da je tužitelj dužan dokazati postojanje pretpostavki za nastanak odnosa stjecanja bez osnove, a to su: 1) povećanje imovine na jednoj strani, 2) smanjenje imovine na drugoj strani, 3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine 4) nepostojanje pravne osnove - bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala te 5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu.
14.Kako su u konkretnom slučaju sve pretpostavke ispunjene, nastao je izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove na strani tužene, kako je valjano utvrdio i prvostupanjski sud te primjenom osnovnog pravila da je stjecatelj dužan vratiti ono što je stekao bez osnove, obvezao je tuženu naknaditi vrijednost stečene koristi s kamatama od stjecanja jer je od tada nepoštena.
15.Također, ako bi se eventualno moglo tumačiti da se tužena navodima istaknutim tijekom postupka te ponovljenim u žalbi, činjenično pozvala na povredu konvencijskog prava iz članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10)- u smislu miješanja u njezina vlasnička prava te da nije uspostavljen pravičan odnos ravnoteže između javnog interesa i njezinih prava zaštićenih člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju, imajući u vidu izložena činjenična utvrđenja i njihovu valjanu ocjenu, po ocjeni ovog suda do takve povrede nije došlo.
15.1.Po stavu ovog suda, koji je suglasan sa sudskom praksom tijela Konvencije i stavom - odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Š protiv Republike Hrvatske (Presuda od 13.12. 2007., zahtjev broj 32457/05) J protiv Republike Hrvatske od 26. travnja 2018., “vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju, može biti bilo “postojeće vlasništvo“ ili vrijedna imovina, uključujući i potraživanja, uz određeni uvjet, a pri tome je bitno da se radi o djelotvornom uživanju tog prava kroz dulje vremensko razdoblje.
15.2.U konkretnim okolnostima uživanje po tuženoj prava na isplatu naknade za roditelja odgojitelja nakon 1. svibnja 2022. pa do donošenja Zaključka tužitelja od 25. srpnja 2022. s ispravkom od 24. kolovoza 2022. o prestanku tog prava s danom 1. svibnja 2022. i zahtjeva za povrat od 15. rujna 2022. s izvršenim isplatama u tom razdoblju je prekratko razdoblje da bi u smislu izloženog te uz sva utvrđenja glede ponašanja tužene opravdavala zaključak da se radi o djelotvornom uživanju tog prava kroz dulje vremensko razdoblje.
15.3.Stoga sud smatra kako traženje od tužene povrata nepripadno isplaćene naknade nakon zasnivanja radnog odnosa nema karakter miješanja države u vlasnička prava tužene koje temeljem članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju uživa zaštitu po toj Konvenciji.
16.Podredno, kada se isticanje u žalbi da bi isplatom s kamatama nastupila tuženoj nenadoknadiva šteta i dovela u pitanje egzistencija ne bi smatralo novom činjenicom, koja činjenica se inače ničim ne dokazuje, navesti je kako je tužena blagovremenom obaviješću tužitelja o nastaloj promjeni taj trošak mogla izbjeći, a povratom nepripadno isplaćenih iznosa prije spora ili po pozivu tužitelja čiji primitak nije osporila (list 6 spisa) izbjeći obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata.
17.Dosljedno, kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu uz potvrdu pobijane presude (članak 368. ZPP).
U Splitu, 8. siječnja 2026.
SUTKINJA
Mirjana Rubić
