REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-512/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa Zrinka Prlić, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 24. studenoga 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, dana 8. siječnja 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 228- 50- 3566557 sklopljenog 12. srpnja 2006. između LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji glasi: „NAKNADA 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, (…).“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 123,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2006. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 803,10 EUR-a. zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 26. ožujka 2025. navodi da je u svojstvu potrošača kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopio 12. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 228- 50-3566557 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»). Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 192 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje u 192 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,95% godišnje. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit.

Tuženik je u članku 3. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužitelj prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita.

Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 928,44 kuna, odnosno 123,23 EUR.

O navedenoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužitelju nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Navedena je odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava).

2. Tuženik iako uredno pozvan u ostavljenom roku nije dao odgovor na tužbu. Nadalje tuženik je bio uredno pozvan nije pristupio ni na pripremno ročište 24. rujna 2025. ni na ročište za glavnu raspravu 24. studenoga 2025. a niti je svoj nedolazak opravdao.

3. Na ročištu – glavna rasprava 24. studenoga 2025. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo da je 2006. podigao kredit radi adaptacije kuće i okućnice, da se radi o obiteljskoj kući u kojoj živi sa svojom obitelji te da tu kuću nikada nije iznajmljivao ni davao u bilo kaka najam. Pregovore pri dizanju kredita opisuje tako da mu nije pojašnjeno za što konkretno plaća "ulaznu naknadu" niti je on to pitao jer je htio što prije dobiti kredit, a znao je ako ne plati tu naknadu da mu kredit neće biti odobren, a u to vrijeme je već dogovorio radove oko uvođenja plina u kuću. Naveo je da je banka unaprijed pripremila ugovor, a da ga je on samo potpisao te da nije tražio da bilo kakva njegova sugestija uđe u ugovor, a nije ni mislio da je to moguće.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu i potvrdu solemnizacije ugovora o kreditu (str. 65-69), potvrda banke o visini naknade za obradu kredita (list 41), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 43-64), te je saslušan tužitelj (list 85).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 12. srpnja 2006. navedeni Ugovor o kreditu te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U ugovoru o kreditu navedeno je da je namjena kredita stambeni kredit.

8. Člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 1,00% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz knjigovodstvene kartice te potvrde tuženika od 30. siječnja 2025. (list 41) proizlazi da je prilikom isplate/korištenja kredita tuženik naplatio naknadu za obradu kredita, u iznosu od 1,00% od iznosa kredita sukladno članku 3. Ugovora o kreditu tako što je iznos od 928,44 HRK (koji predstavlja 1% od iznosa kredita) ustegnuo od odobrenog kredita.

9. U odnosu na okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit dizao u privatne svrhe adaptacija kuće, te da mu pri pregovorima nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita te da je mu nije bilo jasno što plaća takvom naknadom niti je smatrao da o visini naknade može pregovarati.

11. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit i životan. Naime iz iskaza proizlazi da je tužitelj znao da treba platiti naknadu za obradu kredita i to u visini od 1,00% iznosa kredita. Međutim tužitelj nije informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, odnosno nisu mu pojašnjene usluge koje banka pruža u zamjenu za predmetni iznos. Iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj istoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu. Navedeno govori u prilog zaključku da tužitelj o visini konkretne naknade nije mogao pregovarati jer je visinu iste i način njene naplate – ustegom od iznosa kredita unaprijed pripremio i formulirao tuženik.

12. Na tuženiku je teret dokazivanja da se s tužiteljem pri sklapanju ugovora pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik je u ovom postupku bio potpuno pasivan te nije dao ni odgovor na tužbu niti je pristupio pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu, a niti je tijekom postupka osporio činjenične navode tužitelja i dokaze kojima tužitelj potkrepljuje činjenične navode.

13. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a što proizlazi iz knjigovodstvene kartice kredita koju je izdao tuženik (list 53), ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati. Osim toga iz okolnosti da je tužitelj smatrao da mu kredit neće biti odobren ako ne pristane na plaćanje naknade za obradu kredita i da su pregovori vođeni po principu "uzmi ili ostavi" jasno ukazuje na odnos u kojem tužitelj nije imao mogućnost postavljanja pitanja i dobivanja odgovora o tzv. ulaznoj naknadi te na ugovorni odnos u kojem stranke nisu bile ravnopravne.

14. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

15. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije dokazivao suprotno odnosno da nije ni pokušao dokazati da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 82/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13 i 41/14.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

16. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

17. Kako je odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

18. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita od dana kada je naplata izvršena 17. srpnja 2006. (prema potvrdi tuženika). No kako je tužitelj kamate zahtijevao od 18. srpnja 2006. iste su dosuđene od tog datuma. Tuženik je tijekom postupka bio pasivan pa nije osporio visinu naplaćene naknade (koja proizlazi iz potvrde koju je sam tuženik izdao) , a ni tijek zakonskih zateznih kamata.

19. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju vrati iznos koji je primio na ime ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena i naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 123,23 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od 18. srpnja 2006. kako ih je tužitelj i zatražio jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 24. studenoga 2025. te prama vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr 7.1. OT u iznosu od 200,00 EUR- a te trošak zastupanja na pripremnom ročištu 24. rujna 2025. od 200,00 EUR-a i glavnoj raspravi 24. studenoga 2025. od 200,00 EUR-a. Tužitelju je dosuđen i zatraženi PDV od 25% na svaku od navedenih radnji te trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR-a koliku pristojbu je tužitelj i platio (list 71) i sudske pristojbe na presudu od 26,55 EUR-a koliko iznosi trošak pravodobno plaćene pristojbe za obveznika korisnika e-spis komunikacije, a što sve čini ukupan opravdani trošak od 803,10 EUR-a.

21. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 8. srpnja 2025. kojim je tražio donošenje presude zbog ogluhe jer takva presuda nije ni donesena jer za navedeno nisu bili ispunjeni uvjeti. Nije dosuđen ni trošak sudskih pristojbi preko navedenog iznosa jer su zatražene u previsokom iznosu. Nije priznat ni zatraženi trošak izbivanja iz sudske pisarnice iz razloga što tužitelj takav trošak nije ničim dokazao te iz razloga što je Općinski sud u Sesvetama (čija je stalna služba u Svetom Ivanu Zelini) sud na području grada Zagreba jer su Sesvete gradska četvrt Grada Zagreba. Dakle odvjetnička pisarnica je sa sjedištem u [adresa], a Općinski sud u Sesvetama je sud na području grada Zagreba pa tužiteljici ni ne pripada trošak izbivanja iz pisarnice.

22. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini 8. siječnja 2026.

S U D A C

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DN-a:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu

2. tuženiku