Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-665/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tužene u zamjeni TĆ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, po objavi 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. točka d) Ugovora o kreditu broj kreditne partije: 7106449992, sklopljenog 26. ožujka 2014. između tužiteljice: ZĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika:

Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora…“

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banki d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 53,09 eura (slovima: pedeset tri eura devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banki d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 258,57 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12. svibnja 2025. navodi da je 26. ožujka 2014. s tuženom sklopila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj kreditne partije 7106449992, a prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 HRK. Ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 36 mjeseci. Tužena je u članku 2. točka d) predmetnog ugovora o kreditu ugovorila odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nepoštena ugovorna odredba posljedično se smatra ništetnom. Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev- 673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Sud Europske Unije je u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle, kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužiteljici kao potrošaču oko kojeg tužiteljica nije mogla pregovarati, niti na isti utjecati. Tužena je tužiteljici naplatila navedenu naknadu, trošak obrade kredita koji je iznosio 40.000,00 HRK pa je time ulazna naknada naplaćena u iznosu od 400,00 HRK odnosno 53,09 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tužena ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupala nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Slijedom navedenog tužiteljica podnosi predlaže sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. točka d) Ugovora o kreditu broj kreditne partije: 7106449992, sklopljenog 26. ožujka 2014. između tužiteljice: ZĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika:

Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora…“

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 53,09 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 26. ožujka 2014. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. U samom uvodu odgovora na tužbu tužena prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačila tužiteljica u tužbi od 8. svibnja 2025. Tužiteljica je vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 1.380,31 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu ukupnog iznosa od 53,09 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. Stoga predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 53,09 EUR.

Tužena u cijelosti spori osnovanost tužbe. Ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužena u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, naime odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Odredbom članka 55. stavka 2. ZZP-a je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužiteljici kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Tužena je tužiteljicu u cijelosti informirala o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužiteljica je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tužena je tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirala i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužiteljicu jasno iskomunicirali da postoji obveza tužiteljice, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, proizlazi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, što znači da su službenici tužene komunicirali s tužiteljicom vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužiteljica je odmah bila upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine); povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ukazuje na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (PĆ protiv CIB Bank Zrt.), u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu, a u kojem je Sud EU odgovorio da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Obzirom na navedeno, navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku su u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

Tužena ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP-a. Sud EU u naprijed navedenom predmetu objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u članku 4. stavku 2. i članku 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ ništetnom.

Tužena ukazuje na Metodologiju promjena naknada u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (dalje u tekstu: Metodologija) koja je bila na snazi u vrijeme naplate ulazne naknade u odnosu na Ugovor o kreditu iz 2014. godine. Navedena Metodologija je propisivala i uređivala parametre na temelju kojih se određivala visina naknade kao i opis troškova na koje se ista odnosila. Odredbom članka 2. Metodologije je vidljivo na temelju kojih parametara je tužena određivala visinu naplaćene ulazne naknade. Tako je određeno da se ista utvrđuje na temelju promjene sljedećih parametara: troškova rada (TR); ostalih administrativnih troškova i amortizacije (OAT); troškova provizija i naknada (TP); troškova poreza i drugih administrativnih davanja (PAD). Definirani su i parametri pa tako TR su troškovi rada kao što su troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.)., OAT su ostali administrativni troškovi i amortizacija koji obuhvaćaju materijalne troškove i troškove za ne bankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine te TP su troškovi provizija i naknada kao ne kamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba. Dok PAD (troškova poreza i drugih administrativnih davanja) su porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Odredba članka 4. Metodologije predviđa i formulu koja će se primijeniti prilikom promjene navedenih parametara. Metodologijom jasno je uređeno pitanje promjene visine naknade, a koja može padati i rasti sukladno padu ili rastu poreza odnosno svakom regulatornom trošku (PAD) i padu ili rastu troškova provizija i naknada (TP) na datum različit od Dana redovitog usklađenja, što posljedično isključuje mogućnost usklađenja naknade za istu izmjenu parametra na sljedeći Dan redovnog usklađenja. Slijedom čega se ne može smatrati da ista nije bila utvrđena i unaprijed određena, kao i pitanje troškova na koje se ista odnosi. Pa se sama odredba ne može niti smatrati nepoštenom, a posljedično ništetnom.

Tužena ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 26. ožujka 2014., pa kako se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, to je od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 15 godina. I zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata je neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe postavila zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Stoga užena predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane te naloži tužiteljici da joj naknadi troškove ovoga postupka.

2.1. U podnesku od 21. studenoga 2025. tužena dalje navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/09.) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/13.) zakonodavac u članku 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14.), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17. od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17. od 12. listopada 2017.). U nastavku podneska tužena opsežno elaborira zašto presuda VSRH posl. broja Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. nije primjenjiva na ovaj predmet i tuženu, budući ista odstupa od pravnih mjerila i standarda Suda EU, za koje navodi da ih primjenjuje. Nadalje navodi da se zaključci Suda EU u predmetima C-224/19 i C-259/19 ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku.

2.2. Na ročištu 16. prosinca 2025. tužena je iznijela da ne spori visinu naplaćene naknade kao niti datum naplate iste.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao očitovanje tužene od 16. travnja 2025. (stranica 6 spisa), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3238336634 od 26. ožujka 2014. (stranica 7-10 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 51 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 16. prosinca 2025., a nakon što je tužena iznijela da ne spori visinu naplaćene naknade, odustala od provođenja istog.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. točka d) Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, broj: 3238336634 sklopljenog 26. ožujka 2014. između tužiteljice i tužene, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te isplata iznosa od 53,09 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2014. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 26. ožujka 2014. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3238336634 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 40.000,00 kuna,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (članak 2. točka d.),

- da je tužena tužiteljici 26. ožujka 2014. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplatila iznos od 53,09 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a temeljem koje je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u članku 2. točka d) Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 74. ZZP-a propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade.

7.3. Člankom 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporni dio odredbe članka 2. točke d) Ugovora o kreditu nije izuzet iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP-a uzeo u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporni dio ugovorne odredbe članka 2. točke d) ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sredstva kredita utrošila za kupovinu automobila koji joj je bio potreban za osobne potrebe, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta niti je vozilo kupljeno sredstvima kredita unijela u imovinu obrta ili tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 2. točke d) Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 26. ožujka 2014.

9.1. Tužiteljica je iskazala da je kredit podigla u podružnici Zagrebačke banke u Osijeku, da je u banci ispunila obrazac za zahtjev kredita, banka je sačinila ugovor o kreditu i dala joj ga na potpis. Ugovor o kreditu je pročitala odnosno ono što joj je bilo bitno to je razumjela, radi se o odredbama koje se tiču iznosa odobrenog kredita i eventualnih sankcija u slučaju nepravovremene isplate kredita. Nije primijetila odredbu koja bi se ticala plaćanja naknade za obradu kredita. Od strane bankovnog službenika nije joj rečeno na što se odnosi naknada za obradu kredita niti na koji je način određena visina iste. Nije mogla utjecati na visinu naknade, odredila ju je banka, ne zna na koji način. Nije dobila odluku o tarifi naknada za usluge kreditora. Ugovor o kreditu je bio unificiran, dan joj je na potpis bez mogućnosti utjecaja na odredbe istog, bilo je uzmi ili ostavi. Iznos naknade za obradu kredita skinut joj je od iznosa kredita time da nije znala o kojem se iznosu radi. Kasnije je u gradskoj upravi gdje radi čula da joj tu naknadu nisu smjeli naplatiti i zato je podnijela tužbu. Na upit punom. tužene odgovorila je da kredit nije tražila kod niti jedne druge banke, samo kod Zagrebačke jer je klijent iste preko 20 godina. Prilikom čitanja ugovora o kreditu nije uočila odredbu o plaćanju naknade. U međuvremenu auto je prešao u vlasništvo očuha.

9.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora .

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Iako tužena navodi da je svoje djelatnike obučavala na koji način da informiraju klijente, pa i tužiteljicu o plaćanju naknada, kao i da Uputa službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sadrži da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, to ne znači da je djelatnik tužene u konkretnom slučaju tužiteljicu o istom i informirao, budući upravo tu okolnost tužena nije dokazala, dok to ne proizlazi niti iz iskaza tužiteljice. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, naime prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, nije bilo nikakvog govora od strane banke o odredbi koja se odnosi na naknadu za bankarske usluge, nije joj ništa rečeno na što se odnosi ta naknada za koje usluge se eventualno plaća niti na koji način je utvrđena visina iste. Nije mogla utjecati na visinu predmetne naknade, već joj je odobrenje kredita bio uvjetovano plaćanjem sporne naknade.

9.4. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.5. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.6. Budući se o spornom dijelu odredbe članka 2. točke d) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.

10. Suprotno tvrdnji tužene, ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

11. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 2. točke d) Ugovora o kreditu.

12. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti dijela odredbe članka 2. točke d) Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti dijela odredbe članka 2. točke d), pa zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

13.1. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 53,09 eura, koji iznos i datum uplate su među strankama nesporni, pa joj je zakonska zatezna kamata dosuđena počevši od dana uplate, 26. ožujka 2014. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknada i troškova u skladu s odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora, sadržane u članku 2. točke d.). Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tužene, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 53,09 eura s kamatom počevši od 26. ožujka 2014. pa do isplate.

15. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 16. prosinca 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 53,09 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

15.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 29. rujna 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. prosinca 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 8. siječnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 175,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Dosuđen joj je i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 euro i za presudu u iznosu 13,27 eura.

15.2. Tužiteljici nije dosuđen trošak zastupanja na ročištu 3. studenoga 2025., budući tog troška nije imala, jer tog dana nije održano ročište u ovome predmetu. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 258,57 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 8. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu