REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2609/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Matka Novinca, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika RU, odvjetničkog vježbenika, dana 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012583887od 11. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, a koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…"

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu broj 9012583887od 11. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, a koji glasi:

"U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju HU nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 11.6.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012583887 kojim mu je isti odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.263,20 CHF, a koji je on u cijelosti otplatio u srpnju 2011. Navodi da mu je tuženik u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu odredio obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva - 1,00% od iznosa kredita koju je isti samoinicijativno odbio od iznosa odobrenog kredita, dok je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prijevremeno, ali da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno aktima kreditora. Tužitelj smatra da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti je navedeno od čega se sastoji ova naknada i zašto je određena upravo u tom iznosu pri čemu se poziva na odredbu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, te navodi da je on predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru sukladno čl. 3. toč. 1. u vezi čl. 56. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), dok je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. toga zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca uz napomenu da je odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužitelj također ističe da je i ta ugovorna odredba ništetna upravo zato što se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik je ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine ove naknade. Osim toga, tužitelj ističe da je ova ugovorna odredba protivna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. toga zakona jer se ne radi o šteti koju bi tuženik eventualno trpio zbog prijevremene otplate kredita, već o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Stoga tužitelj predlaže navedene ugovorne odredbe utvrditi ništetnima te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva odnosno zahtjeva za činidbu. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare navodeći da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva jer je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima; jer ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično ništetne; jer ugovorne odredbe o spornim naknadama ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te jer su iste transparentne. Osim toga, tuženik ističe da su sporne naknade naplaćene u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika s kojim je tužitelj bio upoznat pri potpisu predmetnog Ugovora o kreditu te je pristao na njihovu primjenu. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 8- 34) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 45-53), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 65 i 66).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.330,00 eur naznačio očito suviše visoko, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/26, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 10.9.2025. rješenjem (stranica 63) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.330,00 eur imajući u vidu da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu pa je temeljem odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi pri čemu ovaj sud ne smatra da je ista naznačena očito suviše visoko s obzirom na to da tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ne samo ugovorne odredbe temeljem koje je bio u obvezi tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita koji pak iznosi 19.263,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti, već i ugovorne odredbe temeljem koje je bio u obvezi tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita za koju tuženik niti ne navodi u kojem je iznosu tužitelju naplaćena.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012583887 od 11.6.2007. (stranica 8-14, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 19.263,20 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja, a da je u čl. 11.3. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita kao i da je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka, ali da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Također je nesporno da je tužitelju naplaćena naknada temeljem odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu kao i naknada temeljem odredbe čl. 9. toga Ugovora o kreditu prilikom prijevremene otplate kredita.

7. Sporno je jesu li navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetne pri čemu se napominje da je sud tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u ovome predmetu imajući u vidu da je tužitelj postavio samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, ne i zahtjev za isplatu naplaćenih naknada temeljem ovih ugovornih odredbi, a pravo na isticanje ništetnosti se temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) ne gasi.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 65 i 66) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za kupnju vozila za osobne potrebe pri čemu tvrdi da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva pa kako je tada već bio klijent tužene banke, to se je upravo tamo i informirao o uvjetima kreditiranja. Međutim, navodi da o pojedinim ugovornim odredbama nije mogao pregovarati pa tako niti o spornim odredbama kojima je ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te njegova obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, već mu je nakon što je ovaj Ugovor o kreditu pročitao, samo rečeno da je ove naknade dužan platiti jer je to uvjet za odobravanje ovoga kredita s time da mu nije ništa detaljnije pojašnjeno o tim naknadama pa tako niti na što se iste odnose i zašto iznose toliko koliko je navedeno.

9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao s tuženikom, već mu je od strane zaposlenika tuženika samo rečeno da je ove naknade dužan platiti jer je to uvjet za odobravanje ovoga kredita s time da mu nije ništa detaljnije pojašnjeno o tim naknadama pa tako niti na što se iste odnose i zašto iznose toliko koliko je navedeno, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično, a što pak znači da su navedene ugovorne odredbe sastavni dio predmetnog tipskog ugovora pa stoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ovih naknada ili ih eventualno umanjiti.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 8-14) kao i uvidom u Opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (stranica 45-53), koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, također je utvrđeno da niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i zašto iznose određeni postotak od sredstava koji su tužitelju odobreni odnosno od preostalog duga pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud, slijedom svega navedenoga, sporne odredbe iz čl. 9. i čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnima pa je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke.

11. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 2.9.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 10.9.2025. i 21.11.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.000,00 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 8.1.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika