P-2079/2022-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica iz Splita, Tolstojeva 37, protiv tuženika: Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Martine Radić Šunjić, odvjetnice iz Splita i zamjenika punomoćnika tuženika HĆ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate na određene pojedinačne novčane iznose i to kako slijedi:

– na iznos 8,69 eura teče od 15. siječnja 2008.

– na iznos 8,65 eura teče od 15. veljače 2008.

– na iznos 8,88 eura teče od 14. ožujka 2008.

– na iznos 8,84 eura teče od 15. travnja 2008.

– na iznos 8,55 eura teče od 15. svibnja 2008.

– na iznos 8,65 eura teče od 13. lipnja 2008.

– na iznos 8,56 eura teče od 15. srpnja 2008.

– na iznos 8,54 eura teče od 14. kolovoza 2008.

– na iznos 8,55 eura teče od 15. rujna 2008.

– na iznos 8,82 eura teče od 15. listopada 2008.

– na iznos 9,19 eura teče od 14. studenoga 2008.

– na iznos 8,73 eura teče od 15. prosinca 2008.

– na iznos 9,55 eura teče od 15. siječnja 2009.

– na iznos 9,62 eura teče od 13. veljače 2009.

– na iznos 9,37 eura teče od 13. ožujka 2009.

– na iznos 14,94 eura teče od 15. travnja 2009.

– na iznos 14,97 eura teče od 15. svibnja 2009.

– na iznos 14,70 eura teče od 15. lipnja 2009.

– na iznos 14,78 eura teče od 15. srpnja 2009.

– na iznos 14,63 eura teče od 14. kolovoza 2009.

– na iznos 14,82 eura teče od 15. rujna 2009.

– na iznos 14,63 eura teče od 15. listopada 2009.

– na iznos 14,78 eura teče od 13. studenoga 2009.

– na iznos 14,73 eura teče od 15. prosinca 2009.

– na iznos 15,29 eura teče od 15. veljače 2010.

– na iznos 15,26 eura teče od 15. ožujka 2010.

– na iznos 15,49 eura teče od 15. travnja 2010.

– na iznos 15,87 eura teče od 14. svibnja 2010.

– na iznos 15,89 eura teče od 15. lipnja 2010.

– na iznos 16,43 eura teče od 15. srpnja 2010.

– na iznos 16,41 eura teče od 13. kolovoza 2010.

– na iznos 17,31 eura teče od 15. rujna 2010.

– na iznos 16,76 eura teče od 15. listopada 2010.

– na iznos 12,86 eura teče od 15. studenoga 2010.

– na iznos 12,86 eura teče od 15. studenoga 2010.

– na iznos 13,36 eura teče od 15. prosinca 2010.

– na iznos 13,58 eura teče od 14. siječnja 2011.

– na iznos 13,23 eura teče od 15. veljače 2011.

– na iznos 13,38 eura teče od 15. ožujka 2011.

– na iznos 13,36 eura teče od 15. travnja 2011.

– na iznos 8,86 eura teče od 13. svibnja 2011.

– na iznos 9,18 eura teče od 15. lipnja 2011.

– na iznos 9,67 eura teče od 15. srpnja 2011.

– na iznos 10,37 eura teče od 12. kolovoza 2011.

– na iznos 9,40 eura teče od 15. rujna 2011.

– na iznos 3,59 eura teče od 14. listopada 2011.

– na iznos 3,58 eura teče od 15. studenoga 2011.

– na iznos 3,60 eura teče od 15. prosinca 2011.

– na iznos 3,68 eura teče od 13. siječnja 2012.

– na iznos 3,72 eura teče od 15. veljače 2012.

– na iznos 3,68 eura teče od 15. ožujka 2012.

– na iznos 3,68 eura teče od 13. travnja 2012.

– na iznos 3,71 eura teče od 15. svibnja 2012.

– na iznos 3,72 eura teče od 15. lipnja 2012.

– na iznos 3,69 eura teče od 13. srpnja 2012.

– na iznos 3,68 eura teče od 14. kolovoza 2012.

– na iznos 3,62 eura teče od 14. rujna 2012.

– na iznos 3,68 eura teče od 15. listopada 2012.

– na iznos 3,71 eura teče od 15. studenoga 2012.

– na iznos 3,68 eura teče od 14. prosinca 2012.

– na iznos 3,66 eura teče od 15. siječnja 2013.

– na iznos 3,65 eura teče od 15. veljače 2013.

– na iznos 3,64 eura teče od 15. ožujka 2013.

– na iznos 3,70 eura teče od 15. travnja 2013.

– na iznos 3,60 eura teče od 15. svibnja 2013.

– na iznos 3,60 eura teče od 14. lipnja 2013.

– na iznos 3,59 eura teče od 15. srpnja 2013.

– na iznos 3,68 eura teče od 5. listopada 2013.

– na iznos 3,66 eura teče od 5. studenoga 2013.

– na iznos 3,66 eura teče od 5. studenog 2013.

– na iznos 3,67 eura teče od 3. siječnja 2014.

– na iznos 3,70 eura teče od 11. veljače 2014.

– na iznos 3,50 eura teče od 28. veljače 2014.

– na iznos 3,49 eura teče od 5. ožujka 2014.

– na iznos 3,49 eura teče od 14. travnja 2014.

– na iznos 3,45 eura teče od 13. svibnja 2014.

– na iznos 3,46 eura teče od 16. lipnja 2014.

– na iznos 3,48 eura teče od 15. srpnja 2014.

– na iznos 3,50 eura teče od 13. kolovoza 2014.

– na iznos 3,50 eura teče od 12. rujna 2014.

– na iznos 3,54 eura teče od 12. studenog 2014.

– na iznos 3,55 eura teče od 18. studenoga 2014.

– na iznos 3,55 eura teče od 12. prosinca 2014.

– na iznos 3,55 eura teče od 13. siječnja 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 12. veljače 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 12. ožujka 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 14. travnja 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 13. svibnja 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 12. lipnja 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 4. kolovoza 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 12. kolovoza 2015.

– na iznos 3,55 eura teče od 14. rujna 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi isplatu iznosa od 2.924,55 eura.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 327,33 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

- 2,22 eura od 2. srpnja 2005.

- 3,17 eura od 2. kolovoza 2005.

- 0,83 eura od 2. ožujka 2005.

- 2,02 eura od 2. travnja 2006.

- 3,22 eura od 2. svibnja 2006.

- 1,31 eura od 2. lipnja 2006.

- 0,46 eura od 2. srpnja 2006.

- 3,66 eura od 2. kolovoza 2006.

- 6,16 eura od 2. rujna 2006.

- 2,58 eura od 2. listopada 2006.

- 2,54 eura od 2. studenoga 2006.

- 6,26 eura od 2. prosinca 2006.

- 5,82 eura od 2. siječnja 2007.

- 10,51 eura od 2. veljače 2007.

- 10,51 eura od 2. ožujka 2007.

- 7,34 eura od 2. travnja 2007.

- 11,40 eura od 2. svibnja 2007.

- 15,88 eura od 2. lipnja 2007.

- 15,93 eura od 2. srpnja 2007.

- 17,86 eura od 2. kolovoza 2007.

- 14,67 eura od 2. rujna 2007.

- 14,62 eura od 2. listopada 2007.

- 20,46 eura od 2. studenoga 2007.

- 13,80 eura od 2. prosinca 2007.

- 18,61 eura od 2. siječnja 2008.

- 10,12 eura od 2. veljače 2008.

- 11,24 eura od 2. ožujka 2008.

- 4,38 eura od 2. travnja 2008.

- 5,57 eura od 2. svibnja 2008.

- 14,44 eura od 2. lipnja 2008.

- 11,47 eura od 2. srpnja 2008.

- 14,10 eura od 2. kolovoza 2008.

- 14,77 eura od 2. rujna 2008.

- 14,37 eura od 2. listopada 2008.

- 6,23 eura od 2. studenoga 2008.

- 8,80 eura od 2. siječnja 2009.

pa do isplate po stopi koja teče do 31. prosinca 2007., a koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja s osnove manje plaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 857,18 CHF zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:

- 46,60 CHF od 2. veljače 2014.

- 46,23 CHF od 2. ožujka 2014.

- 45,85 CHF od 2. travnja 2014.

- 45,47 CHF od 2. svibnja 2014.

- 45,08 CHF od 2. lipnja 2014.

- 44,69 CHF od 2. srpnja 2014.

- 44,30 CHF od 2. kolovoza 2014.

- 43,91 CHF od 2.rujna 2014.

- 43,51 CHF od 2. listopada 2014.

- 43,11 CHF od 2. studenog 2014.

- 42,71 CHF od 2. prosinca 2014.

- 42,30 CHF od 2. siječnja 2015.

- 41,89 CHF od 2. veljače 2015.

- 41,48 CHF od 2. ožujka 2015.

- 41,06 CHF od 2. travnja 2015.

- 40,65 CHF od 2. svibnja 2015.

- 40,23 CHF od 2. lipnja 2015.

- 39,80 CHF od 2. srpnja 2015.

- 39,27 CHF od 2. kolovoza 2015.

- 38,94 CHF od 2. rujna 2015.

pa do isplate po stopi koja teče do 31. prosinca 2007., a koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.467,01 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. ožujka 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.

VI. Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 6. veljače 2019., se navod kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102393777, 6. svibnja 2005. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom. Temeljem tog ugovora tužena je odobrila stambeni kredit u iznosu od 57.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovorena je kamatna stopa od 4,99% godišnje. Bez posebnog ugovaranje i pregovora tužena je jednostrano za sebe pridržala pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama banke. Protivno ugovoru i otplatnom planu, na temelju jednostranih odluka tužene, tužitelju su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u prethodno citiranom ugovoru ništetne su te su iznosi naplaćeni na temelju tih odredbi uslijed povećanja kamatne stope naplaćeni na temelju djelomično ništetnog pravnog posla. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pravnoj stvari tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženih banaka, među kojima je i tužena iz ove parnice, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je određeno da je odredba ništetna. Dakle, povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tužene. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu zapravo je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje odobrenih novčanih sredstava tijekom ugovorenog vremena. Prema tome kao takva mora biti određena ili barem odrediva kako to nalaže članak 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, članak 87. Zakona o pravima potrošača te Direktiva 93/2013. EEZ, koja u članku 3. govori o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom na način da određuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim, tužena je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/2016., Ruxandra JĆ i dr. Banca Romaneasca SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivnu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitivati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanu ugovora o kreditu. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaj i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita. Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snosit u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i razlike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Naposljetku, sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odrede, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće bankino nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u svezi s mogućim promjenama tečajna i rizicima svojstvenim sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očito tek tijekom izvršenja ugovora.

Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zaštite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima. Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog treba na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima, Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa sud EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe članka 131. stavak 1. u vezi s člankom 138.a mjerodavnog Zakon o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Odredbom iz članka 104. stavak 1. i 3. ZOO- a/1991., odnosno odredbom iz članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a/1996. propisane su posljedice ništetnosti pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnost posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz članka 214. ZOO-a/1991. odnosno odredbi članka 1115 ZOO-a/1996.

Prema Ugovoru o kreditu u prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem jednostrane odluke tužene, na osnovi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od 1. listopada 2007. do 1. siječnja 2014. bitno veće iznose od ugovorenih te je iz te osnove oštećen za iznos od 3.343,25 CHF na 1. siječnja 2014. Prema izračunu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tužena je dužna tužitelju vratiti kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuitet sa zakonskom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom članka 104. stavak 1. i 3. ZOO-a/1991., odnosno članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a/1996. u svezi s člankom 214. ZOO-a/1991., odnosno članak 1115. ZOO-a/1996. Prema izračunu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tužena je dužna tužitelju vratiti kunsku protuvrijednost razlike uvećanja glavnice prema srednjem tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca, sa zakonskom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom odredbe članka 104. stavak 1. i 3. ZOO-a/1991., odnosno odredbe članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a/1996. u svezi s odredbom iz članka 214. ZOO-a/1991., odnosno članak 1115. ZOO-a/1996.

Slijedom iznesenog, predlaže donošenje presude kojom će obvezati tuženika na isplatu iznosa od 3.343,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 26. srpnja 2019., tuženik prije iznošenja odgovora na tužbu i upuštanja u raspravljanje skreće pažnju da je člankom 14. Ugovora o kreditu broj: 5102393777 od 6. svibnja 2005. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe članka 46 i 48. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:

53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 487/2011., 25/2013., 89/2014.; dalje: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova koje će u nastavku iznijeti te ističe i prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu članka 230. ZOO-a, u vezi sa člankom 138.a ZZP, a imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. ZPP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir utuženo razdoblje i cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 6. veljače 2019. to tuženik ističe kako je prošlo više od 3 godine (pa čak i pet godina) od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik upire na činjenicu da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102393777 (dalje u tekstu: Aneks 2) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/2015. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6 Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/2015. dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno članku 19.c točka 4. ZID ZPK/2015. prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno članku 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK/2015. (sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjernu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana) pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZID ZPK/2015. početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome je li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR-skim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu.

Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja kamatne stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani.

U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki Trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom poslovni broj Pž-6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude VTS-a tuženik je uložio izvanredni pravni lijek – reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takove odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek nije odlučno. Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupka, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prvenstveno, VTS nije postupio u duhu prava EU, budući da je prilikom utvrđivanja dovoljne razine informiranosti potrošača o rizicima koje nosi sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku u cijelosti zanemario stajalište Suda u EU da se moraju cijeniti sve informacije koje su potrošači dobili prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. VTS je isključivo uzimao u obzir informacije koje su potrošači dobili u tzv. predugovornoj fazi odnosno informacije koje su išle putem radija, televizije i slično. Čak je i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt- 575/2016. od 3. listopada 2017. kojom je vratio predmet na ponovno odlučivanje jasno naznačio da je u postupku potrebno utvrditi jesu li potrošači bili u dovoljnoj mjeri informirani prije prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. VTS nadalje griješi prilikom utvrđivanja pojma ''prosječnog potrošača'', dakle apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. Po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda u RH i Suda EU prosječni potrošač je osoba koja je u razumnoj mjeri obaviještena, pažljiva i oprezna (postupa s dužnom pažnjom i razboritošću), uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike odnosno radi se o razumno opreznoj i kritički osviještnoj osobi koja donosi ekonomske odluke i koja se prije svega informira o proizvodu koji joj ne nudi. S druge strane, po stajalištu VTS-a prosječan potrošač nije uopće bio svjestan činjenice da može doći do promjene tečaja domaće valute u odnosu na stranu valutu, nije bio svjestan činjenice da se tečaj valute mijenja u skladu sa svjetskim tržišnim kretanjima i naposljetku nije uopće bi osviješten činjenice da ovoga svega prethodnog nije svjestan, dakle neoprezan je i nerazborit, donosi odluke na prečac i uopće se ne informira o proizvodu koji mu se nudi. VTS dolazi do pogrešnog zaključka da je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu između banaka i potrošača na teret potrošača, jer su po stajalištu suda banke znale za posebni valutni rizik valute švicarski franak i to nisu iskomunicirale potrošačima. Stoga, samo ugovaranje takve odredbe bilo je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pri tome VTS, a kao ni tužitelji, nigdje ne navodi koji bi to rizik bio, koje su karakteristike toga rizika i iz čega proizlazi da su banke znale da će doći do nepredvidnih okolnosti koje su uzrokovale rast tečaja švicarskog franka. Stav VTS-a temelji se na informacijama koje on sada posjeduje odnosno sve zaključke je izveo na temelju zbivanja koja su se dogodila nekoliko godina nakon što su potrošači sklopili predmetne ugovore. Postavlja se pitanje kakvu bi odluku VTS donio kada su se prvi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku sklapali (2004., 2005., itd.).

Upravo nastavno na sve gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi je li u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veze glavnica kredita odnosno je li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Potrošačima pa tako i tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnice, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatan info telefn Banke ili na internet stranici banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

- iz Ugovora o kredite koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

- iz informacija pojam ''valutna klauzula'' i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom – koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet 100,00 eura. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi 739,54 kuna za 100,00 eura, s slijedeći mjesec 753,96 za 100,00 eura, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,36 kuna. Dakle, prikazan je primjer u eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca da može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

- iz brošure Stambeni kredit Erste banke koja je bila prilog uz ''Novi list'', a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj eura bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli.

Iz svega gore navedenog prvenstveno proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja da se tečaj švicarskog franka cijelo vrijeme povećavao za vrijeme otplate kredita, ali i ostali navodi tužitelja koji se odnose na to da je postao značajan rizik kod ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, jer iz stvarnih i konkretnih okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja proizlazi da tužitelj nije snosio nikakav rizik zbog toga što je ugovorio valutnu klauzulu u CHF. Isto tako iz gornjih tvrdnji proizlazi kako je postojalo i sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Osim toga, u članku 11. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 10 % od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 5.760,00 CHF. Cjelokupni iznos depozita je iskorišten za djelomično smanjenje glavnice i to 25. ožujka 2019. U trenutku ugovaranja (dakle, na dan 23. svibnja 2005.) iznos depozita od 5.760,00 CHF vrijedio je 27.035,71 kuna. Vrijednost depozita je kod povlačenja sredstava bila 38.088,90 kuna. Dakle, iz prethodno navedenog proizlazi daje tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 11.053,19 kuna (razlika depozita u trenutku ugovaranja – iznos od 27.035,71 kuna – i depozita u trenutku prijevremene otplate kredita – iznos od 38.088,90) pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da su Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane HNB koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakog dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razlika između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz tog razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a kao i limit iz odluke, banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicima. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima u svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa su pristali na rizik promjenjivosti tečaja, dakle, ne samo da je tužitelj snosio rizik promjene tečaja, nego ga je snosio i tuženik. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZID ZPK (112/2012. i 143/2013.) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, "Narodne novine" broj: 84/2002., 141/2006.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" broj: 117/2008.) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanaka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/2013./EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i daje ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isti tako ističe, a što tužitelji propuštaju uopće spomenuti, kako je tužiteljima pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 2. prosinca 2013., a stupila je na snagu 1. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZID ZPK "Narodne novine" broj: 143/2013.). Naime, sukladno navedenoj noveli ZID ZPK tuženik je kao banka bio u obvezi donijeti novu metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu i prije sklapanja Aneksa 2. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu sa vrijednošću parametra 1. prosinca 2013. s primjenom od 1. siječnja 2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1. siječnja 2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca strane regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZID ZPK "Narodne novine" broj: 143/2013., je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11a stavak 5., kojom je potrošačima pa tako je i u konkretnom slučaju omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost te ga treba sagledati kroz šiti kontekst i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi članka 138a. ZPP-a. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (članak 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11a. stavak 5. ZPK te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava RH. Ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita pa bi stoga tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1. siječnja 2014. ( jer je od toga datuma tužitelju vrijedila niža kamatna stopa) pa do konverzije. Isto tako se ne može smatrati da je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tužitelja i tuženika jer postojanje neravnoteže zahtijeva stvarnu okolnost iz koje proizlazi da je tužitelj plaćao anuitete po znatno uvećanoj kamatnoj stopi što ovdje nije slučaj. U konkretnom slučaju početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa je iznosila 4,99. Kamatna stopa je zatim bila povećavana međutim ona je ponovno snižena na početno ugovorene kamatne stope 1. listopada 2011. na 4,99% te je konačno 1. siječnja 2014. snižena na 3,23%. Iz ranije navedenog nameće se jasan zaključak kako do neravnoteže nije došlo budući je većinu vremena otplate kredita kamatna stopa bila čak i niža od početno ugovorena. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatne stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog po0dešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovoreni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49% godišnje no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji miže doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva ''sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati''. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014.) odredbom članka 118., odnosno 138.a ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 78/2012., i 56/2013., dalje u tekstu ZPP) jasno definira prani osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete.

Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuieta u iznosu od 2.465,89 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Stoga tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.465,89 kuna sa zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- 7,42 kuna od 2. srpnja 2005. do isplate

- 36,03 kuna od 2. kolovoza 2005. do isplate

- 19,76 kuna od 2. ožujka 2006. do isplate

- 32,92 kuna od 2. travnja 2006. do isplate

- 27,96 kuna od 2. svibnja 2006. do isplate

- 23,12 kuna od 2. lipnja 2006. do isplate

- 32,71 kuna od 2. srpnja 2006. do isplate

- 35,68 kuna od 2. kolovoza 2006. do isplate

- 18,84 kuna od 2. rujna 2006. do isplate

- 24,34 kuna od 2. listopada 2006. do isplate

- 23,38 kuna od 2. studenog 2006. do isplate

- 31,19 kuna od 2. prosinca 2006. do isplate

- 53,41 kuna od 2. siječnja 2007. pa do isplate

- 68,34 kuna od 2. veljače 2007. pa do isplate

- 61,41 kuna od 2. ožujka 2007. pa do isplate

- 65,46 kuna od 2. travnja 2007. pa do isplate

- 103,28 kuna od 2. svibnja 2007. pa do isplate

- 112,57 kuna od 2. lipnja 2007. pa do isplate

- 124,82 kuna od 2. srpnja 2007. pa do isplate

- 124,73 kuna od 2. kolovoza 2007. pa do isplate

- 107,94 kuna od 2. rujna 2007. pa do isplate

- 132,93 kuna od 2. listopada 2007. pa do isplate

- 133,54 kuna od 2. studenog 2007. pa do isplate

- 116,01 kuna od 2. prosinca 2007. pa do isplate

- 117,93 kuna od 2. siječnja 2008. pa do isplate

- 83,05 kuna od 2. veljače 2008. pa do isplate

- 57,32 kuna od 2. ožujka 2008. pa do isplate

- 31,91 kuna od 2. travnja 2008. pa do isplate

- 91,52 kuna od 2. svibnja 2008. pa do isplate

- 108,08 kuna od 2. lipnja 2008. pa do isplate

- 89,99 kuna od 2. srpnja 2008. pa do isplate

- 126,04 kuna od 2. kolovoza 2008. pa do isplate

- 117,93 kuna od 2. rujna 2008. pa do isplate

- 82,33 kuna od 2. listopada 2008. pa do isplate

- 41,99 kuna od 2. prosinca 2008. pa do isplate.

Također se sudu predlaže da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom

Ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita tužitelji bili dužni vratiti svaki potplaćeni anuitet od 2. veljače 2014. pa nadalje, jer je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljima koja iznosi 857,18 CHF zajedno sa zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- 46,60 CHF od 2. veljače 2014. do isplate

- 46,23 CHF od 2. ožujka 2014. do isplate

- 45,85 CHF od 2. travnja 2014. do isplate

- 45,47 CHF od 2. svibnja 2014. do isplate

- 45,08 CHF od 2. lipnja 2014. do isplate

- 44,69 CHF od 2. srpnja 2014. do isplate

- 44,30 CHF od 2. kolovoza 2014. do isplate

- 43,91 CHF od 2.rujna 2014. do isplate

- 43,51 CHF od 2. listopada 2014. do isplate

- 43,11 CHF od 2. studenog 2014. do isplate

- 42,71 CHF od 2. prosinca 2014. do isplate

- 42,30 CHF od 2. siječnja 2015. pa do isplate

- 41,89 CHF od 2. veljače 2015. pa do isplate

- 41,48 CHF od 2. ožujka 2015. pa do isplate

- 41,06 CHF od 2. travnja 2015. pa do isplate

- 40,65 CHF od 2. svibnja 2015. pa do isplate

- 40,23 CHF od 2. lipnja 2015. pa do isplate

- 39,80 CHF od 2. srpnja 2015. pa do isplate

- 39,27 CHF od 2. kolovoza 2015. pa do isplate

- 38,94 CHF od 2. rujna 2015. pa do isplate

Također se sudu predlaže da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Tuženik ističe opreza radi i prigovor radi prijeboja s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita 25. ožujka 2019. iznosio 11.053,19 kuna više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Stoga tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove depozita u iznosu od 11.053,19 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. ožujka 2019. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječna kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3. Rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem P-514/2019. od 10. siječnja 2020. ovaj sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje te je određeno da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom sudu u Rijeci.

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru pod poslovnim brojem Gž-375/2022- 2 od 19. svibnja 2022. ukinuto je rješenje ovog suda pod poslovnim brojem P- 514/2019. od 10. siječnja 2020. te je predmet vraćen na ponovno postupanje uz obrazloženje da je mjesno nadležan sud gdje potrošač ima prebivalište, a to je Općinski sud u Splitu.

4. Podneskom od 4. travnja 2025. tuženik je istakao prigovor statusa potrošača tužitelju, dok je podneskom od 25. travnja 2025. uredio prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta na način kako je to navedeno u točki III. izreke.

5. Podneskom od 21. svibnja 2025. tužitelj je istaknuo prigovor zastre prigovora radi prebijanja, prigovor litispendencije s naslova prigovora radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta jer je isti već istaknut u predmetu pod poslovnim brojem P-11873/2023 te je uredio tužbeni zahtjev na način da je po osnovi primjene nepoštene i ništetne promjenjive kamatne stope tražio isplatu iznosa od 720,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102393777 od 6. svibnja 2005., prometa po partiji kredita 5102393777 za razdoblje od 15. svibnja 2005. do 30. rujna 2015., obavijesti o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011., obavijesti o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013., ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006-1031262160 / 85406010-8300733263 od 6. svibnja 2005., aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 5102393777 od 18. siječnja 2016., sudske prakse broj: FPž-139/2018 od 29. ožujka 2018., financijskim vještačenjem po Centar za vještačenja d.o.o., dopunskim očitovanjem Centar za vještačenja d.o.o. , saslušanjem tužitelja VĆ.

7. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

9. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi

– za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženoj na temelju ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ali samo po osnovi promjenjive kamatne stope.

10. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka 6. svibnja 2005. sklopljen ugovor o kreditu 2402006-1031262160 / 51400607-5102393777 na temelju kojeg je tužitelju odobrena isplata 57.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 192 mjeseca

– da je namjena podizanja kredita kupovina nekretnine, dakle da se radi o stambenom kreditu

– da je člankom 8. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,99 % i da je promjenjiva

– da je između parničnih stranaka sklopljen Aneks br.1 Ugovora o kreditu 18. siječnja 2016. broj 5102393777 kojim je predmetni kredit od 6. svibnja 2005. konvertiran u eurski kredit

– da je prilikom provođenja konverzije tuženik postupio u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

11. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom

– je li osnovan zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve s obzirom na to da je između stranaka provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

– je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja

– je li tužitelj ima status potrošača

12. Istaknut je i prigovor zastare.

13. Čitanjem Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102393777 od 6. svibnja 2005. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Erste & Steiermarkische bank d.d. i VĆ kao korisnika kredita

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju stana iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 57.600,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u opticaj

– da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99 % godišnje, a koja kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

– da rok otplate kredita iznosi 192 mjeseca plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan odobrenja žiro računa banke

– da je korisnik kredita suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit u iznosu od 10% odobrenog kredita te da se u istom iznosi sklopi ugovor o oročenom depozitu

–

14. Čitanjem aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 5102393777 od 18. siječnja 2016. utvrđeno je:

- da potpisnici ugovora suglasno utvrđuju da su 6. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5102393777 solemniziran kod javnog bilježnika Mire Rubić pod brojem OU-240/05-1

- da potpisnici potvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na izmjene utvrđene Aneksom te da iste nemaju značaj obnove u smislu članka 145. ZOO-a

- da stupanjem na snagu aneksa nastupaju učinci propisani ZID ZPK

- da se sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF utvrđuju i provode isključivo radi usklađenja sa ZID ZPK

- da je otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te se korisnik obvezuje obveze iz osnovnog ugovora podmirivati prema srednjem tečaju HNB-a za EUR na dan podmirenja

- da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom uz valutu EUR

- da se otplatni plan zamjenjuje novim otplatnim planom

- da je banka dostavila korisniku kredita izračun konverzije kredita

- da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita i potvrdio da je imao dovoljno vremena i potrebnih informacija za donošenje informirane odluke o potpisivanju Aneksa

- da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30. rujna 2015., a prije provedbe konverzije duguje banci temeljem osnovnog ugovora nedospjelu glavnicu kredita u iznosu od 26.031,75 CHF

- da obveza korisnika kredita iz osnovnog ugovora po provedbi konverzije iznosi 17.911,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja

- da po provedbi konverzije postoje više uplaćeni iznosi u iznosu od 10.346,20 kuna čije će se korištenje regulirati sporazumom

- da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa nastalih uslijed promjene tečaja EUR i promjene vrijednosti parametara kojim se utvrđuje struktura i visina ugovorene kamatne stope kao i rizicima promjene tečaja EUR te da je iste procijenio kao prihvatljive i u njegovom najboljem interesu

- da se primjenjuje visina ugovorne kamatne stope od 3,23 % kako je određeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju

- da su stranke ugovorile sporazum kojim će se dio više uplaćenog iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti.

15. Iz pisanog nalaza i mišljenja Centar za vještačenja d.o.o. od 27. siječnja 2025. proizlazi da je tužitelj 6. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-510239377 s tuženikom Erste&Steiermärkische Bank d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

VĆ

Kreditor

Erste&Steiermarkische bank d.d.

Ugovor/ kreditna parija

2402006-1031262160/51400607-

5102393777

Datum ugovora

06.05.2005

Iznos kredita

57.600,00 CHF

Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,693700

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni

4,99%

otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti

436,12 CHF

Iznos anuiteta na dan isplate kredita

2.047,02 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj Erste na dan plaćanja

Aneks br.1 Ugovora o kreditu

18.01.2016

Iznos glavnice po Aneksu na 30.09.2015. 17.911,04 EUR

Iznos glavnice u kn po Dodatku na dan 136.698,45 kn

30.09.2015.

Preplata po Aneksu br. 1 utvrđena

10.346,20 HRK

konverzijom

Mišljenje

a) pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 1. siječnja 2014. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 6.113,04 eura od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 720,28 eura te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.392,76 eura.

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 327,33 eura. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 5.785,71 eura i to:

- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 720,28 eura

- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 5.065,43 eura.

b) Glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na 30. rujna 2015. iznosila 120.947,64 kuna dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 136.698,45 kuna. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.090,49 eura.

c) Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja po osnovu anuitetske otplate te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članak19.c., utvrdio preplatu tužitelja na dan sklapanja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu u iznosu od 10.346,20 kuna, a koja je sukladno članku 7. Aneksa 1. Ugovora o kreditu korištena za zatvaranje 50% iznosa budućih anuiteta.

d) Ukoliko bi se iznos priznate preplate po tuženiku sučeljavao s razlikom u glavnici na dan konverzije, preostao bi iznos razlike u glavnici u iznosu od 717,32 eura.

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

15.1. Podneskom od 25. travnja 2025. tuženik je izjavio da prigovara matematičkom izračunu vještaka u dijelu izračuna manje plaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope (bez ikakvog obrazloženja) te da vještak nije izračunao razliku u depozitu, a na ostatak nalaza i mišljenja nema primjedbi.

15.1.1.Očitujući se na primjedbe tuženika vještakinja je navela da je u cijelosti postupila po nalogu suda te je izračunala razliku u depozitu u iznosu od 1.467,01 eura.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je još 2005. a kako bi riješio svoje stambeno pitanje, podigao kredit kod tuženika u iznosu od 57.600,00 CHF. Kredit je i upotrijebljen u namjeru zbog kojeg je podignut tako da je kupio stan u kojem danas živi. U banci su mu rekli da može podignuti isključivo kredit u CHF govoreći mu da se radi o najpovoljnijem kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Nije imao razloga ne vjerovati u to. Nije mogao utjecati na bilo koju stavku ugovora. Od strane djelatnika banke nisu mu bili objašnjeni pojmovi, značenje valutne klauzule, promjenjive kamatne stope te rizici podizanja takvog kredita. Kako je rata počela rasti i drastično skočila to mu je savjetovano da taj kredit pretvori u eurski kredit što je i napravio. U konačnici je kredit otplaćen u cijelosti. Naglašava da je po struci strojar te da se ne razumije u nikakve ekonomske pojmove i izraze. Nije iznajmljivao predmetni stan, živi u tome stanu. U vrijeme podizanja kredita nije imao otvoren obrt, bio je zaposlen u brodogradnji.

17. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra djelomično osnovanim.

18. Člankom 502.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u članku 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

18.1. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

18.2. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno članku 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj: 57/2011.), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

19. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks ugovora o kreditu, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane.

Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu ( ovo se ističe uzgredno jer se ne traži utvrđenje ništetnosti valutne klauzule niti isplata po njoj).

20.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

20.1.1.Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno članku 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene članka 81. stavak 1. i 2. ZZP i naročito članka 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom člankom 87. stavak 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021.; dalje: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C26/2013. odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/2013., koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

20.1.2.Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno članku 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, ovaj dio Ugovora o kreditu suprotan je članku. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

20.1.3. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20.2. Uzgredno se ističe i to da je Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev- 2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđuje i to da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

21. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

21.1. Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima spornih ugovornih odredbi, dok je tuženik odustao predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

22. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa su u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne.

23. Između stranaka nije sporno da su 18. siječnja 2016. sklopili Aneks na temelju ZID ZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

24. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske .

25. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK zbog kojega se ne primjenjuje članak 49. stavak 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

26. Odredbom Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u Euro te utvrđuje suglasnost da je korisnik kredita pristao na konverziju kredita radi promjene valute, izričito se utvrđuje da se ne radi o obnovi ugovora, da je tužitelj prihvatio ukupno utvrđenu svotu anuiteta, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije. Utvrđena je nova kamatna stopa kao redovna te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku, tužitelj potpisom Dodatka potvrdio kako ga je tuženik dodatno upozorio na rizik promjene kamatne stope koji može nastati iako se radi o Eur, potvrdio je da mu je tuženik dao odgovarajuće objašnjenja, a utvrđena je i pretplata u iznosu od 10.346,20 kuna te način njenog korištenja.

27. Kod činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je utvrdio pretplatu i postignut je Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita, to je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva (na temelju ništetnost promjenjive kamatne stope) nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

27.1. Ističe se da primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

28. Zaključno, sklapanjem Dodatka sukladno članku 160. stavak 1. ZOO a prema odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih vršio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom.

29. To je pravno shvaćanje podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

30. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno članku 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

30.1. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno članku 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

31. Nalaz i mišljenje Centar za vještačenja d.o.o. kao stručan, argumentiran, detaljan, izrađen na temelju cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu prihvaća i ovaj sud, a u konačnici niti stranke nisu imale primjedbi na isto (tuženik prigovara matematičkom izračunu u dijelu izračuna manje plaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope bez iti jedne riječi obrazloženja očito nezadovoljan činjenicom da nisu utvrđene tzv. negativne razlike po ovoj osnovi. Takve paušalne prigovore ne prihvaća ovaj sud jer tuženik očito ima svoje viđenje izračuna, a tuženiku se skreće pažnja da sud rukovodi vještačenjem).

32. Prigovor zastare nije osnovan.

32.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa ne bi bio u zastari u odnosu na više plaćeno zbog promjene kamatne stope jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. koja je je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., što znači da nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a (tužba je podnesena 6. veljače 2019.).

33. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja treba navesti kako tuženik potražuje:

a) ukupan iznos od 327,33 eura sa zateznim kamatama s osnova pretplaćenih i povlaštenih anuiteta

b) ukupan iznos od 1.467,01 eura sa zateznom kamatom s osnove razlike u depozitu.

c) ukupan iznos od 857,18 CHF sa zateznim kamatama s osnova manje plaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope

33.1. Tuženikovo potraživanje je posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i manje plaćenog na ime promjenjive kamatne stope što je po stajalištu ovog suda neosnovano. Prije svega treba navesti da sudska vještakinja za financije, a čiji nalaz i mišljenje je u cijelosti prihvaćen, kako je to naprijed navedeno, nije utvrdila postojanje manje plaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, a predmet ovog postupka nije isplata po ništetnosti valutne klauzule, a pod uvjetom utvrđenja njene ništetnosti je tuženik postavio prigovor radi prebijanja po osnovi valutne klauzule, pa bi već samo zbog toga prigovor radi prijeboja bio neosnovan.

Neovisno o iznesenom, cijeneći sadržaj članka 323. stavak 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj u ovom postupku zahtijevao samo tzv. „pozitivu razliku“ preplaćenog osnovom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je svoju ugovornu obvezu redovito ispunjavao prema pravilima i uvjetima tuženika, to u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj primjenom ove zakonske odredbe nije ništa dužan vratiti tuženiku, a niti je to dužan po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO) budući od tuženika ništa, pa ni tzv. „negativnu razliku“ nije stekao pa bi za slučaj umanjenja tužiteljevog zahtjeva za tzv. „negativnu razliku“ (osnovanosti prigovora prijeboja) zapravo došlo do nepravičnog umanjenja njegove imovine, a što je u suprotnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/1997-13/2017).

Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to zastara u tom slučaju nije niti pravno relevantna. Predmet ovog postupka nije niti utvrđenje niti isplata po osnovi ništetnosti valutne klauzule kao u premetu ovog suda P-1878/2023. Kako je prigovor radi prebijanja po ovoj osnovi tuženik postavio pod uvjetom utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, a što nije predmet ovog postupka, to ne može biti govora o litispendenciji.

U odnosu na dio prijeboja koji se odnosi na depozit za istaći je da depozit, osim što je služio kao instrument osiguranja, nema povezanost sa kreditom te tuženik kao banka zbog mijenjanja tečaja CHF/HRK u odnosu na devizne depozite nema nikakvog rizika ili štete, a i sam tuženik je kao jača strana navedenog ugovornog odnosa prema svojim dispozicijama sa tužiteljem sklopio navedeni ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj pa je sam odgovoran za posljedice koje snosi ugovaranjem navedenog depozita (argumentum iz odredbe čl. 323. st. 2. ZOO).

33.2. Tuženik pogrešno smatra da je Vrhovni sud svojom odlukom Rev-549/2023. od 18. prosinca 2023. utvrdio da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesnopravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu). Postavljanje procesnopravnog prigovora radi prebijanja ili protutužba je samo pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti restitucijskog zahtjeva.

33.3. Kod takvog stava, ovaj sud je utvrdio nepostojanje tuženikovog potraživanja sukladno članku 333. stavak 3. ZPP-a pa je odlučeno kao pod točkom III. IV. i V. izreke.

34. ZID ZPK/2015. izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, treba zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi članka 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članak 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/2015. odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ZID ZPK/2015, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu. Međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015.; dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisima iz članka 1111. stavak 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

34.1. Stoga tužitelji ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

35. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 21. svibnja 2025. potraživao isplatu iznosa od 720,28 eura. Tužbom je potraživao iznos od 2.924,55 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 2.204,27 eura. Tuženik se usprotivio povlačenju tužbe.

S obzirom na to da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je o tom dijelu tužbenog zahtjeva morao meritorno odlučiti radi čega je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu iznosa od 2.204,27 eura (tako i VSRH Pž-6985/2003. od 17. siječnja 2006.) (tužbeni zahtjev je odbijen radi isplate ukupno traženog iznosa od 2.924,55 eura jer je sklapanjem Dodatka sukladno članku 160. stavak 1. ZOO a prema odredbama ZID ZPK tužitelj restituiran za nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ali bi svakako, neovisno o iznesenom, bio odbijen tužbeni zahtjev i za isplatu iznosa od 2.204,27 eura jer se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe u navedenom dijelu).

36. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski stambeni kredit, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/2003.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ovaj sud je utvrdio da je tužitelj potrošač ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg, kako je već navedeno, jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, da se radi o stambenom kreditu, odnosno da je namijenjen rješavanju stambenog pitanja, nego i iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za kupnju stana.

36.1. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude GĆ i ČĆ, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i V, C- 537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

36.2. Kod činjenice da su stranke sklopile ugovor o kreditu radi kupovine nekretnine, da je cilj i svrha ugovora razvidna iz sklopljenog ugovora, samo osporavanja svojstva potrošača tužitelja u ovoj pravnoj stvari je neprimjerena i nelogična. Naime, po stavu ovog suda tuženik nije doveo u sumnju svrhu, odnosno cilj sklopljenog ugovora samim svojim navodima pa da bi time ovaj sud posumnjao je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru – da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe. Pri tome treba ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju.

37. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice zbog promjene kamatne stope, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva), tužitelj bi trebao naknaditi tuženoj razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tužena u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženoj bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/2015. postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019. od 15. studenoga 2022., Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022. i Rev 586/2019. od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženoj predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

37.1. Slijedom iznesenoga, a na temelju članka 154. stavak 4. ZPP-a, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

38. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 8. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- spis