P-2678/2023-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: CG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik iz Solina, Zvonimirova 75, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik iz Splita, Domovinskog rata 10, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja CG s punomoćnikom Alenom Đapićem, odvjetnikom iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika ZG, odvjetnička vježbenica kod Kruna Peronje, odvjetnika iz Splita, 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu br. 9012048279 od 24. listopada 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika:

- članak 1. u dijelu u kojem je u ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 12.257,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita

- članak 4. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF

- članak 5. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate

- članak 6. u dijelu u kojem se kredit u iznosu 12.257,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu br. 9012048279 od 24. listopada 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika:

- članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana

- članak 6. u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je obavijest Banke o tome sastavni dio ovog ugovora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11.3. Ugovora o kreditu br. 9012048279 od 24. listopada 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.00 % od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 296,33 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 2,72 eura od 17. studenoga 2008.

- 12,33 eura od 15. siječnja 2009.

- 13,11 eura od 17. veljače 2009.

- 7,97 eura od 16. ožujka 2009.

- 7,97 eura od 16. ožujka 2009.

- 8,96 eura od 17. travnja 2009.

- 9,11 eura od 15. svibnja 2009.

- 6,57 eura od 17. lipnja 2009.

- 7,26 eura od 17. srpnja 2009.

- 5,55 eura od 17. kolovoza 2009.

- 6,47 eura od 17. rujna 2009.

- 4,74 eura od 19. listopada 2009.

- 7,44 eura od 17. studenoga 2009.

- 6,61 eura od 17. prosinca 2009.

- 10,82 eura od 15. siječnja 2010.

- 12,79 eura od 17. veljače 2010.

- 13,58 eura od 17. ožujka 2010.

- 15,95 eura od 16. travnja 2010.

- 20,69 eura od 17. svibnja 2010.

- 20,88 eura od 17. lipnja 2010.

- 28,33 eura od 16. srpnja 2010.

- 31,14 eura od 17. kolovoza 2010.

- 35,34 eura od 17. rujana 2010 .

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 75,57 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 25. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtijeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 79,01 eura.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.712,50 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 8. siječnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 250,00 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 6. lipnja 2023., se navodi da su 24. listopada 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012048279 (dalje: Ugovor) a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 12.257,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 6. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, u članku 11.3. ugovorio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.00 % od iznosa kredita te je u članku 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,99 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de factopro ističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13. lipnja 2014. odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u tom postupku kao drugotuženik)u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u tom postupku kao drugotuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tuženik je postupao suprotno odredbama članka. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP ("Narodne novine" broj: 96/2013.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članka 96. i članka 97. tada važećeg ZZP ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) te suprotno odredbama ZOO.

Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno točke 11.3. Ugovora ostvario korist i u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je stoga u obvezi tužitelju platiti iznos naknade u visini od 77,01 eura koju je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, točkom 11.3. Ugovora je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno prije ili istovremeno s korištenjem kredita, odnosno u konkretnom slučaju dana 24. listopada 2006. kada je ujedno tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu. Iznos navedene naknade nije isplaćen tužitelju nego se odmah skinuo i prenio na račun tuženika. Unatoč tome, na tako ugovorenu i naplaćenu naknadu tuženik je naplaćivao kamatu, iako to nije smeo, stoga tuženik mora vratiti i sve naplaćene kamate na taj dio glavnice, a osim toga platiti i zatezne kamate na te neosnovano naplaćene iznose kamata, jer je tuženik u tome slučaju nepošteni stjecatelj. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi članka 1111. ZOO.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 8.rujna 2023., tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Opreza radi, tuženik u pogledu postavljanja tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope ističe prigovor zastare, odnosno, postavlja se pitanje postojanja pravnog interesa u odnosu na takav tužbeni zahtjev, budući je Vrhovni sud zauzeo nesporno stajalište da je zadnji datum do kada su tužitelji trebali tužiti s osnove promjenjive kamatne stope bio 13. lipnja 2019., a ova tužba je predana 6. lipnja 2023., dakle 4 godine po isteku zastarnog roka.

Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9012048279 koji su stranke zaključile 24. listopada 2006., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.257,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž- 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev- 2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. U odnosu na osnovu potraživanja nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012048279 24. listopada 2006. Međutim, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena člankom. 22 Zakona o obveznim odnosima te do danas isti zakonski članak nije stavljen van snage pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 29. prosinca 2010. dakle, više od 12 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti jer je predmetni ugovor ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) 30. rujna 2015. i jer je tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a i tužiteljevo potraživanje je zastarjelo.

Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) 30. rujna 2015. bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a stavak 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno.

Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na članak 326. stavak. 2. Zakona o obveznim odnosima jer je ugovor o kreditu br. 9012048279 29. prosinca 2010. u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod poslovnim brojem Rev-3010/1994 od 8. listopada 1998. predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, je u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa člankom 1111. i člankom 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom članka 225. ZOO-a, a koji sukladno članku 215. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. ZOO-a i članka 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje "... jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla". Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012., to je i prije podnošenja tužbe temeljem članka 226. i u svezi sa člankom 245. ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009.

Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9011610582 zaključenom između stranaka dana 29. lipnja 2006., tuženik navodi da je 5. svibnja 2022. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. Polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 1. srpnja 2013. članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 1. srpnja 2013. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu.

U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ističe kako ugovaranje naknade za obradu kredita nije nijednim zakonskim aktom zabranjeno niti bi bilo nepošteno, budući je predmetna odredba jasna i razumljiva te je prezentirana i usuglašena sa tužiteljem prilikom podizanja kredita.

U odnosu na visinu potraživanja, tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, jer nije jasno temeljem čega i kojom metodologijom je tužitelj došao do utuženih iznosa. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Podneskom od 6. lipnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 9012048279 od 24. listopada 2006., otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope od 24. listopada 2005., pregledom uplata po kreditu na 27. prosinca 2021., planom otplate CHF PBZ banke, knjigovodstvene kartice PBZ banke od 27. prosinca 2021., izračuna tečajnih razlika po kreditu od 24. listopada 2006., pismenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića, saslušanjem tužitelja.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule i naknade za obradu kreditnog zahtjeva

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9012048279 od 24. listopada 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Joška Donike Stanojevića iz Splita pod poslovnim brojem OU-480/2006. od 24. listopada 2006. na temelju kojeg je odobrena isplata 12.257,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 48 mjeseci

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,99 % godišnje i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, je li odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 9012048279 od 24. listopada 2006 utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. i CG kao korisnika kredita

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.257,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita – da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99 % godišnje, a koja kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

– da rok otplate kredita iznosi 48 mjeseca

– da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti naknadu z a obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1%.

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića od 24. svibnja 2025. proizlazi da su:

- tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj 9012048279. Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja. Prilikom isplate kredita tužitelj je tuženiku 24. listopada 2006. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 569,39 kuna, odnosno 75,57 eura po fiksnom tečaju konverzije.

- tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu 296,33 eura. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa tablično

preplata

datum dospijeća datum uplate anuiteta zbog

anuiteta

anuiteta tečaja u eur

30.11.2008. 17.11.2008.

2,72 €

31.01.2009. 15.01.2009.

12,33 €

28.02.2009. 17.02.2009.

13,11 €

31.03.2009. 16.03.2009.

7,97 €

30.04.2009. 16.03.2009.

7,97 €

31.05.2009. 17.04.2009.

8,96 €

30.06.2009. 15.05.2009.

9,11 €

31.07.2009. 17.06.2009.

6,57 €

31.08.2009. 17.07.2009.

7,26 €

30.09.2009. 17.08.2009.

5,55 €

31.10.2009. 17.09.2009.

6,47 €

30.11.2009. 19.10.2009.

4,74 €

31.12.2009. 17.11.2009.

7,44 €

31.01.2010. 17.12.2009.

6,61 €

28.02.2010. 15.01.2010.

10,82 €

31.03.2010. 17.02.2010.

12,79 €

30.04.2010. 17.03.2010.

13,58 €

31.05.2010. 16.04.2010.

15,95 €

30.06.2010. 17.05.2010.

20,69 €

31.07.2010. 17.06.2010.

20,88 €

31.08.2010. 16.07.2010.

28,33 €

30.09.2010. 17.08.2010.

31,14 €

31.10.2010. 17.09.2010.

35,34 €

UKUPNO

296,33 €

13. Iz iskaza tužitelja CG proizlazi da je 2006. sklopio ugovor o kreditu s tuženikom a koji iznos je iskoristio za kupnju osobnog automobila Peugeot 207 s tim da je dio novca imao. Tužiteljeva namjera je bila podignuti kredit u eurima, ali mu je od strane djelatnika banke savjetovano i predloženo da podigne kreditu u CHF. Sjeća se da ga je djelatnica banke uvjeravala da neće biti nikakvih oscilacija ako podigne kredit u CHF s tim da mu nije ništa objašnjeno. Pročitao je ugovor, razumio je koliko je mogao razumjeti kao građanin, ali nije ni pravnik ni ekonomist da bi mogao razumjeti značenje pojedinih dijelova i stavki. Kredit je u konačnici i otplatio u cijelosti. Naglašava da mu je rata osjetno narasla s vremenom. Nije mogao utjecati na bilo koju stavku ugovora. Nije mu objašnjeno ni to na koji način će se mijenjati kamatna stopa, niti su ga upozorili na bilo kakve rizike ugovaranja takvog kredita. Doslovno mu je rečeno da je to povoljan kredit, da neće niti nikakvih oscilacija.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

15.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

15.3. Iz prigovora tuženika za zaključiti je da je pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa da i u ovom postupku potrošač nastoji ostvariti pojedinačni interes naspram tuženika. Tuženik smatra da je tužitelj sa svim bio upoznat i pristao je na uvjete ugovora te je trebao upotrijebiti i dužnu pažnju.

Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

15.3.1.Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviješten o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

15.3.2.Okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u naknadu za obradu kreditnog zahtjeva radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je i takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 81. stavak 1.i članka 87 stavak 1. ZPP-a. Vodeći računa o naravi robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovornog odnosa, ostalim ugovornim odredbama a posebice onim o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene time i ništetne, za zaključiti je da tužena nije postupila u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost ni za pregovaranje oko odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi koja je jasna i uočljiva ali i unaprijed formulirana od strane banke, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača neovisno o visini naknade, radi čega je ništetna (tako i Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.) te je odlučeno kao i izreci presude pod točkom III. i

V.

16. U postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu.

17. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

18. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

19. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

19.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku Marijanu Joviću te je sudski vještak Marijan Jović 24. svibnja 2025. izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, niti stranke nisu imale primjedbi na isto te ga u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

19.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 296,33 eura pa je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.

20. Prigovor zastare nije osnovan.

20.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018., dok se ne traži isplata po osnovi promjenjive kamatne stope.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 24. listopada 2006.

21. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

22. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 6. lipnja 2025., nakon provedenog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 371,90 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 79,01 eura. Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio.

Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).

23. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 16. travnja 2025. i 19. studenoga 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 18. rujna 2023. i 6. lipnja 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 24. travnja 2025., 25 bodova, odnosno ukupno 525 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.050,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 262,50 eura pa se dolazi do iznosa od 1.312,50 eura. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 1.712,50 eura.

Nije priznat trošak objave jer isti nije nužan a sve pozivom na članak 155 ZPP- a., kao niti trošak privatnog vještačenja jer se radi o trošku koji je tužitelj odlučio sam snositi te taj trošak ne može ići na teret tuženika. Tužitelj je ugovorna strana, imao je otplatnu tablicu i mogao je postaviti tužbeni zahtjev na određeni iznos pa je i navedeni trošak trebalo odbiti pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 250,00 eura zahtjev je odbijen kao neosnovan.

24. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).

25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 8. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis