P-2491/2021-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja:

ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik iz Splita, Domovinskog rata 29a, protiv tuženika: OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Milića, odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čujlka, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Anić & Anić, 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev:

"1. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 18837/06 od 4. travnja 2006. zaključen između ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ive [adresa], kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., R. Boškovića 16, MBS 060000488, kao kreditora, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61.

2. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Č [adresa], iznos od 5.840,21 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 14,94 eura od 16. travnja 2010.,

- na iznos od 455,92 eura od 17. svibnja 2010.,

- na iznos od 452,55 eura od 16. lipnja 2010.,

- na iznos od 471,88 eura od 16. srpnja 2010.,

- na iznos od 472,59 eura od 16. kolovoza 2010.,

- na iznos od 491,87 eura od 16. rujna 2010.,

- na iznos od 478,60 eura od 18. listopada 2010.,

- na iznos od 485,47 eura od 16. studenog 2010.,

- na iznos od 506,79 eura od 16. prosinca 2010.,

- na iznos od 505,59 eura od 17. siječnja 2011.,

- na iznos od 497,18 eura od 16. veljača 2011.,

- na iznos od 509,11 eura od 16. ožujka 2011.,

- na iznos od 497,71 eura od 22. travnja 2011.,

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

II. Usvaja se podredni tužbeni zahtjev:

1. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 18837/06 od 4. travnja 2006. zaključen između ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Č [adresa], kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., R. Boškovića 16, MBS 060000488, kao kreditora, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 i to:

- odredba članka 1. u dijelu kojim se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 31.800,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja

- odredba članka 10. u dijelu "prema kojim se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 629,93 CHF i jednog preostalog anuiteta od 628,81 CHF, d) točka 1. prema kojem se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća, točka 2. prema kojoj ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijeniti će prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 18837/06 od 4. travnja 2006. zaključen između ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Č [adresa], kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., R. Boškovića 16, MBS 060000488, kao kreditora, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 i to:

- odredba članka 4. u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88%

- odredba članka 9. u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.867,03 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 14,42 eura od 10. svibnja 2006.,

- na iznos od 13,89 eura od 12. lipnja 2006.,

- na iznos od 11,55 eura od 10. srpnja 2006.,

- na iznos od 10,63 eura od 10. kolovoza 2006.,

- na iznos od 12,64 eura od 11. rujna 2006.,

- na iznos od 14,42 eura od 10. listopada 2006.,

- na iznos od 8,43 eura od 10. studenog 2006.,

- na iznos od 10,40 eura od 11. prosinca 2006.,

- na iznos od 5,75 eura od 10. siječnja 2007.,

- na iznos od 4,56 eura od 12. veljače 2007.,

- na iznos od 3,37 eura od 12. ožujka 2007.,

- na iznos od 1,83 eura od 10. travnja 2007.,

- na iznos od 4,52 eura od 11. veljače 2008.,

- na iznos od 11,84 eura od 10. ožujka 2008.,

- na iznos od 5,51 eura od 10. travnja 2008.,

- na iznos od 1,02 eura od 12. svibnja 2008.,

- na iznos od 0,37 eura od 10. lipnja 2008.,

- na iznos od 12,10 eura od 16. listopada 2008.,

- na iznos od 22,76 eura od 17. studenoga 2008.,

- na iznos od 8,71 eura od 16. prosinca 2008.,

- na iznos od 42,86 eura od 9. veljače 2009.,

- na iznos od 45,25 eura od 16. veljače 2009.,

- na iznos od 36,72 eura od 16. ožujka 2009.,

- na iznos od 35,81 eura od 16. travnja 2009.,

- na iznos od 35,42 eura od 18. svibnja 2009.,

- na iznos od 30,21 eura od 16. lipnja 2009.,

- na iznos od 31,76 eura od 16. srpnja 2009.,

- na iznos od 28,17 eura od 17. kolovoza 2009.,

- na iznos od 30,34 eura od 16. rujna 2009.,

- na iznos od 24,21 eura od 19. listopada 2009.,

- na iznos od 30,74 eura od 16. studenoga 2009.,

- na iznos od 28,61 eura od 16. prosinca 2009.,

- na iznos od 39,65 eura od 18. siječnja 2010.,

- na iznos od 43,02 eura od 16. veljače 2010.,

- na iznos od 50,98 eura od 15. travnja 2010.,

- na iznos od 51,33 eura od 16. travnja 2010.,

- na iznos od 61,95 eura od 17. svibnja 2010.,

- na iznos od 58,59 eura od 16. lipnja 2010.,

- na iznos od 77,86 eura od 16. srpnja 2010.,

- na iznos od 78,57 eura od 16.kolovoza 2010.,

- na iznos od 97,80 eura od 16. rujna 2010.,

- na iznos od 84,57 eura od 18. listopada 2010.,

- na iznos od 91,42 eura od 16. studenoga 2010.,

- na iznos od 112,69 eura od 16. prosinca 2010.,

- na iznos od 111,49 eura od 17. siječnja 2011.,

- na iznos od 103,10 eura od 16. veljače 2011.,

- na iznos od 115,00 eura od 16. ožujka 2011.,

- na iznos od 110,19 eura od 22. travnja 2011.,

po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.204,61 eura.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 4.418.06 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja, dakle od 8. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 293,08 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 26. lipnja 2021., se navodi kako su tužitelj i prednik tuženika Hvb Splitska Banka d.d. 4. travnja 2006. sklopili su Ugovor o kreditu br. 18837/06 koji ugovor je solemniziran i temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 31.800,00 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da su odredbe ugovora o kreditu u spornom razdoblju između korisnika kredita kao potrošača – tužitelja i kreditora kao trgovca – tuženika, takve da je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak, te da je tužitelj postupio po zahtjevu tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose i po tako neizvjesnom iznosu glavnice kredita. U tom kontekstu radi se o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, strogo formalno gledajući valutna klauzula nije „određeni iznos novčanih sredstava“ koji je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Taj rizik promjene tečaja, uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF, više ne postoji - čime je neminovno izmijenjena priroda glavnog predmeta ugovora. Utjecaj valutne klauzule CHF na mjesečne anuitete potrošača bio je vrlo značajan, svakako do razine bitnog. Naime, njezin nepobitni značaj i utjecaj na odobreni novčani iznos potrošaču proizlazi iz činjenice da je ukupan iznos kredita, iako isplaćen i otplaćen u kunama, bio izražen u valuti CHF. Potom je iznos koji je potrošač plaćao kako su anuiteti dospijevali, obračunavan temeljem tečaja CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedenih tečaj CHF spram kune eksponencijalno je rastao u doba globalne recesije započete krajem 2008., samim time i rate mjesečnih anuiteta potrošača. Konačno, kamatne stope koja su se primjenjivale na kredite sa valutnom klauzulom CHF bile su niže od bilo kojih stopa predviđenih za drugu valutu, uključujući i kune, što je nerijetko bilo od presudnog utjecaja na odluku potrošača da sklopi ugovor sa upravo takvom valutnom klauzulom. Zbog svega navedenog, valutna klauzula u slučaju CHF kredita predstavlja jedan od stupova spornih ugovora o kreditu, obilježivši činidbe potrošača enormnim povećanjem mjesečnih anuiteta o njihovom dospijeću. Kao institucije koje se bave kreditiranjem, bankama je bila poznata ili im je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Unatoč tome, plasirale su takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banaka da ih valjano informiraju o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Posljedice koje je takva neodgovorna poslovna praksa banaka prouzročila po potrošače, vrlo su dobro poznate. Kao takve, stvaraju visok stupanj pravne odgovornosti kod banaka koja se ima očitovati ništetnošću ugovorenih kredita te povratom svega što su po osnovi takvog ugovornog odnosa stekle. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede valutne klauzule, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava te je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku. Netom navedeno potvrđeno je u Presudi Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 i to posebno u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o valutnoj klauzuli očito smatra i jest ništetna, to je tužitelj tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao, i to za najmanje 38.212,28 kn.

Sukladno članku 4. i članku 9. predmetnog ugovora, korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva odlukom kreditora. Dakle, za period otplate kredita ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom, a koja se mijenja jednostranom odlukom banke. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da su odredbe o kreditu u spornom razdoblju između korisnika kredita kao potrošača – tužitelja i kreditora kao trgovca – tuženika, a koje se odnose na ugovorenu i promjenjivu kamatnu stopu naznačene u ugovoru ništetne, te da je tužitelj postupio po zahtjevu tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose i po takvoj kamatnoj stopi. Po mišljenju tužitelja, ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe članka 84. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članak 272. ZOO-a. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih. (VSH Revt-249/14). Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP, odnosno članak 102. ZZP iste ništetne, to je posljedica ništetnosti da svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a.

Tužitelj ističe kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Iz netom navedenog jasno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Predmet odlučivanja povodom kolektivne tužbe bilo je pitanje poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sve to uzimajući u obzir odredbu Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, razumljive i uočljive – test transparentnosti. Tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe upravo su valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa procjenjivanje s tog aspekta, dakle, o njima se odlučivalo s aspekta predmeta i cijene. Uzgred rečeno, primjenom testa transparentnosti, a koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču, a potom je i proveden drugi test, test poštenosti u kojem su iste odredbe utvrđene nepoštenima. S tim u vezi upravo provođenje testa transparentnosti jasno ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula u švicarskom franku i promjenjiva kamatna stopa, predmet i cijena ugovora o kreditu, što znači njegovi bitni sastojci. Pravilnom primjenom navedenih utvrđenja sudskih instanci prilikom provođenja kolektivnog spora za zaštitu potrošača nameće se zaključak kako takav ugovor ne može opstati jer od samog ugovora ne bi preostao niti jedan bitan sastojak ugovora, slijedom čega je jedino ispravno tumačenje cijeli ugovor utvrditi ništetnim.

Slijedom iznesenoga, predlaže donošenje presude sadržaja navedenog u izreci.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 27. srpnja 2021, se navodi da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka, a za slučaj da sud prihvati glavni tužbeni zahtjev na isplatu, opreza radi ističe i prigovor radi prebijanja. Tuženik ističe da je tužba s procesnog aspekta zbog više razloga neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati. Naime, tužitelj je predmetnom tužbom kao glavni postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, ali i BČ kao solidarnog dužnika. Pri tome je tužitelj u potpunosti zanemario činjenicu da tužitelj i tuženik nisu jedine stranke predmetnog ugovora, već da je to i BČ, kao solidarni dužnik. Sukladno tome ili je i BČ trebala tužiti OTP banku d.d. na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ili je tužitelj i BČ trebao označiti kao tuženika pored OTP banke d.d. kao tužitelja pod 2. Posljedično, tužitelju preostaje samo da kao tuženika obuhvati i preostalu stranku iz predmetnog Ugovora o kreditu, tj. BČ, dakako uz uvjet da ova to prihvati i primi ovu parnicu u stanju kojem se sada nalazi.

Tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi članka 4. i članka 9. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno točkom 2. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi. Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventualnim budućim tužbenim zahtjevom na isplatu po tom osnovu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnima odredbi članka 4. i članka 9. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to označeno točkom 2. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (članak 15. Ugovora o kreditu). Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i pod zakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2006. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, čak i kada bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Dakle, eventualna ništetnost ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez tih ugovornih odredbi. Nadalje, u vezi s prethodnim tuženik ističe da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud Europske unije je u svim odlukama u kojima je tumačio naprijed citirani članak, a uzimajući u obzir pravo unije i praksu suda EU, kada je u pitanju ništetnost cijelog ugovora, uvijek zauzimao stav da cilj i svrha članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije ništetnost u cijelosti ugovora koji sadrže nepoštene odredbe, već uspostava narušene ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, uz održavanje ugovora na snazi time da se nepoštene odredbe isključe od primjene. Do ništetnosti cijelog ugovora dolazi samo iznimno i to onda kada ugovor bez takve nepoštene odredbe, a temeljem primjene nacionalnog prava nikako ne može ostati na snazi i proizvoditi pravne učinke. Kako ocjena održivosti cijelog ugovora na snazi ovisi o nacionalnom pravu, a ne pravu Europske unije i kako Sud EU nije ovlašten tumačiti nacionalno pravo, konačnu odluku o održivosti ugovora na snazi uslijed nepoštenosti pojedinih njegovih odredbi ovisi o ocjeni nacionalnog suda. Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništena, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini, opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate, polazeći od odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud nađe kako je glavni tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 142.312,11 kn s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 6. travnja 2006. pa do konačne isplate.

3. Podneskom od 28. listopada 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj 18837/06 od 4. travnja 2006., nalaza i mišljenja sudske Centar za vještačenja d.o.o., saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Podredni tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj 18837/06 od 4. travnja 2006. i isplatu po osnovi ništetnog ugovora

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

9. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu 18837/06 od 4. travnja 2006. na temelju kojeg je odobrena isplata 31.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 60 mjeseci

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 6,88 % godišnje i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren

10. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom

– je li ugovor o kreditu suprotan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te kao takav ništetan.

11. Istaknut je i prigovor zastare.

12. Čitanjem ugovora o kreditu broj 18837/06 od 4. travnja 2006. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između HVB Splitske banke d.d. i ČČ kao korisnika kredita i BČ kao solidarnog dužnika

– da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.800,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita

– da je riječ o nenamjenskom kreditu

– da je rok otplate 60 mjeseca

– da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 6,88 % godišnje, koja je kamata promjenjiva

13. Iz pisanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. od 9. lipnja 2025. proizlazi kako je tužitelj 4. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 18837/06 s tuženikom, sa sljedećim bitnim odredbama kredita te promjena u vezi kreditnog odnosa:

Korisnik kredita

ČČ

Kreditor

OTP banka d.d. (ranije HVB Splitska banka d.d.)

Ugovor/ kreditna parija

18837/06

Datum ugovora

4. travnja 2006 .

Iznos kredita

31.800,00 CHF

Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,550800

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni

6,88%

otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti

629,93 CHF

Iznos anuiteta na dan isplate kredita

2.866,69 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

prodajni tečaj kreditora na dan dospijeća /

plaćanja

Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 6,88% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit je isplaćen dana 6. travnja 2006. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 10. svibnja 2006. u iznosu od 629,93 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 2.866,69 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi. Kredit se otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (članak 10. Ugovora o kreditu).

Izračun razlike primljenih sredstava po isplati kredita i ukupno plaćenog za kredit 18837/06

Tužitelj je na dan isplate kredita 6. travnja 2006. primio iznos od 144.715,44 kn (31.800,00 CHF x tečaj na dan isplate kredita, koji je iznosio 4,550800 kn za 1 CHF). Prilikom izračuna korišteni su podaci iskazani u prometu po kreditu od dana primitka sredstva do dana otplate kredita. U razdoblju od dana primitka sredstva 6. travnja 2006. u iznosu od 144.715,44 kn do dana otplate kredita tužitelj je realizirao ukupne uplate po osnovu plaćanja anuiteta u iznosu od 188.718,47 kn. Stoga je tužitelj svojim otplatama platio više od primljenog u iznosu 44.003,03 kn, što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR iznosi 5.840,21 eura. Izračun visine potraživanja pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj. Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, te Otplatni plan, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 6,88% godišnje do 12. veljače 2007.,

- 7,40% godišnje do 10. rujna 2008.,

- 8,20% godišnje do 10. prosinca 2009.,

- 9,70% godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 629,93 CHF do 650,26 CHF kao najvećeg iznosa. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi članka 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine broj: 57/2022., 88/2022.) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine broj: 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 1.807,80 eura od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 1.867,03 eura, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 59,23 eura.

Mišljenje

a) Tužitelju je na dan isplate kredita isplaćena glavnica u iznosu 144.715,44 kn. Pod pretpostavkom da je tužitelj bio dužan podmiriti samo primljeni iznos glavnice kredita, izvršenim uplatama, za vrijeme otplate kredita u CHF, u iznosu 188.718,47 kn plaćeno je 5.840,21 eura više od primljenog iznosa (Tabela 1 nalaza).

b) Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 1.867,03 eura,

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 59,23 eura. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.807,80 eura.

14. Iz iskaza tužitelja ČČ proizlazi da je do 2006. živio u tuđim stanovima te da je imao namjeru urediti svoj stan u vlastitoj kući za stanovanje te da je to bio razlog zbog kojeg je podigao predmetni kredit. Radilo se o 2006. kada mu je od djelatnika banke savjetovano odnosno predloženo da podigne kredit u CHF s obzirom na to da je to bio u tom trenutku najpovoljniji kredit. Nije imao mogućnosti utjecati na bilo koju stavku ugovora. Od strane djelatnika banke nisu mu objašnjeno značenje podizanja kredita s valutnom klauzulom niti je li upozoren na moguće rizike podizanja kakvog kredita. Nije imao ni vremena pročitati kredit jer je već sve bilo pripremljeno i doslovno je bilo uzmi ili ostavi. Kako mu je rata narasla za preko 40%, to je otišao u poslovnicu banke gdje je prvi put doživio neugodnost od nekog djelatnika banke. Rečeno mu je doslovno "potpisali ste, nemate tu što tražiti." Kredit je u međuvremenu zatvorio. Djelatnici u banci mu nisu objasnili na koji način, kojim mehanizmima se mijenja kamatna stopa i tečaj CHF.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud podredni tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

16.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

16.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16.4. Međutim, polazeći od toga da se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.). Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

16.5. Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

17. Bitni sastojci ugovora o kreditu su sukladno članku 1021. ZOO-a obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Odredbama članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06. od 6. lipnja 2007.). Isto tako, pravomoćno je utvrđeno da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, ali ne znači da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.

17.1. Ugovor nije protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. ZOO prepoznaje mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim, unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata. Ugovaranje otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja te ne omogućava tuženiku da nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice. Zbog ugovaranja anuitetne otplate ugovor nije i ne može biti ništetan.

17.2. Iz svega naprijed navedenog ovaj sud zaključno utvrđuje da ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, a što znači da je neosnovan glavni tužbeni zahtjev pa je glavni tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

18. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je u cijelosti usvojio podredni tužbeni zahtjev.

19. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

20. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru, u konkretnom slučaju po osnovi valutne klauzule, u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

20.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Centru za vještačenja te je sudska vještakinja Ines Lozić 9. lipnja 2025. izradila pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

20.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio podredni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.867,03 eura pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

21. Prigovor zastare nije osnovan.

21.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018., dok se ne traži isplata po osnovi promjenjive kamatne stope.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 4. travnja 2006.

22. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

23. Tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a (tako i Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023).

24. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je nakon izrade nalaza i mišljenja potraživao isplatu iznosa od 1.867,03 eura, a u tužbi isplatu iznosa od 5.071,64 eura (podredni tužbeni zahtjev) što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 3.204,61 eura. Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

Slijedom iznesenog, s obzirom na to da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je o tom dijelu tužbenog zahtjeva morao meritorno odlučiti radi čega je odbijen dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 3.204,61 eura (tako i VSRH Pž-6985/2003. od 17. siječnja 2006.).

24.1. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C- 259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.). Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.).

25. Tuženik tvrdi da je tužitelj trebao tužbom obuhvatiti i sudužnika pa da se radi o materijalno- pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev treba odbiti. Navedeni prigovor nije osnovan. Tužitelj je izvršio svoju obvezu uplate mjesečnih anuiteta, a je li otplata izvršena osobno ili od strane sudužnika nije odlučno.

Tužitelj je kao korisnik kredita i kao potrošač dužnik koji je s bankom ugovorio kredit i kao takav aktivno je legitimiran za podnošenje tužbe, a njegov odnos sa sudužnikom nije predmet ovog spora.

26. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 12. lipnja 2024., 13. studenoga 2024. i 16. travnja 2025 po 250 bodova, za sastav podnesaka od 4. rujna 2021. 250 bodova, za sastav podneska od 28. listopada 2025. 100 bodova i za zastupanje na ročištu od 30. listopada 2025. 100 bodova, odnosno ukupno 1.450 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 2.900,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 725,00 eura pa se dolazi do iznosa od 3.625,00 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 293,06 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 4.418.06 eura ( prema vps u trenutku poduzimanja svake radnje).

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 293,08 eura a koji se odnosi na trošak pristojbe presude, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan, a na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) i članka 13. stavak 1. ZSP- a.

27. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).

28. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 8. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis