Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 08. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 08. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 4. toč. 4.1. ugovora o kreditu broj: 9011548576, ugovor sklopljen dana 16. lipnja 2006. godine između JO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao banke, ugovor solemniziran dana 21. lipnja 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod broj: OU-551/06, koji dio glasi: "... promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana."
II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 7.2. gore u toč. 1. ove presude navedenog ugovora o kreditu koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ..."
III Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
IV Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 537,15 eur, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 15. svibnja 2019. tužitelj, u bitnom, tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 16. lipnja 2006. ugovor o kreditu br. 9011548576, koji ugovor da je solemniziran dana 26. lipnja 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod brojem OU-551/06. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za adaptaciju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio, kao trgovac u ugovoru s tužiteljem, kao potrošačem ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno, čl. 81. ZZP 2003) tuženika. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist tuženika bilo u čl. 4. t. 4.1. ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate, pa da je tako ugovorena kamatna stopa od 4,30 % godišnje, ali uz ugovornu odredbu da je kamatna stopa: "... promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana." U t. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " J") utvrđeno da je da je "drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. ..., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7213/13, koje da vezuje i ovaj sud sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. U čl. 7. t. 7.2. ugovora o kreditu ugovorena da je isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja da glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja ..." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatnog višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i ovaj sud, sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Oslanjajući se na gore citirane ništetne odredbe, tuženik da je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji da bi mu pripadali slijedom onih odredaba ugovora o kreditu koje da mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisan način primio bez osnove, i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Slijedom gore navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 4. toč. 4.1. ugovora o kreditu broj: 9011548576, ugovor sklopljen dana 16. lipnja 2006. godine između JO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao banke, ugovor solemniziran dana 21. lipnja 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod broj: OU-551/06, koji dio glasi: "... promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. 2. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 7.2. gore u toč. 1. ove presude navedenog ugovora o kreditu koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ..." 3. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 66.489,39 kn, uvećan za zatezne kamate tekuće od 03. prosinca 2015. god., pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO."
2. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnom, navodi da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9011548576 od 23. prosinca 2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF da je prestao postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran u eur, pa da po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja, niti zahtjeva. Slijedom odredbi zakona, tuženik da je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u eur i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to da je očito da, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni dodatak ugovor o kreditu da je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da je u čl. 19.e st. 6. propisano sljedeće: "... Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. t.6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima ..." Iz citirane odredbe da proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što da je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada da isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji da je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u eur, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa eur obroka, raspoređuju da se kao preplata. Preplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata da se može iskoristiti na način da se kod plaćanja buduće obroka, odnosno, anuiteta iznos do najviše 50 % može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje da je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet da je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju da korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet da se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet da su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima, anuitet da se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenog dodatka da nedvojbeno proizlazi da je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što da je to slučaj i s kreditom koji da je predmet u ovom postupku to da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF" neosnovan u cijelosti, jer da niti navedenim zakonom, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo iz obrazloženja zakona da je vidljivo da je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja eur kao i pada kamatnih stopa na kredite u eur, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u eur. Nastavno na navedeno, tuženik ističe da sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno, potrebno da je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom t. IV presude VTSRH-a broj Pž-7129/13, tuženiku da se: "... nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanja ubuduće." Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno da je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti može odnositi na predmetni ugovor koji da je istekao. Kako da povrede, u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema, te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje da tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada da nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 pravno da je irelevantna u smislu čl. 138.a i 502.c ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanim i neurednim. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima da se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj da je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog s individualnim potrošačem, pa da se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo da bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo da bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega da bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno, ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Također, a kako da je već i ranije istaknuto tuženik da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj da ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta da je bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, da nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke, nego da je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koji uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlaze iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno, sigurnim poslovanjem. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva.
3. U ovom su predmetu dana 14. studenog 2024. bili doneseni rješenje i presuda posl. br. P-537/2022-31. Rješenjem je odbačena tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase: "1. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 4. toč. 4.1. ugovora o kreditu broj: 9011548576, ugovor sklopljen dana 16. lipnja 2006. godine između JO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao banke, ugovor solemniziran dana 21. lipnja 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod broj: OU-551/06, koji dio glasi: "... promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. 2. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 7.2. gore u toč. 1. ove presude navedenog ugovora o kreditu koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ..." Presudom je u t. I izreke odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 66.489,39 kn, uvećan za zatezne kamate tekuće od 03. prosinca 2015., pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO."
Odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja i presude posl. br. P-537/2022-31 od 14. studenog 2024., Županijski sud u Zagrebu je dana 23. rujna 2025. donio presudu i rješenje posl. br. Gž-575/2025-2. Presudom je odbijena žalba tužitelja kao nesnovana i potvrđena presuda ovog suda posl. br. P-537/2022-31 od 14. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz st. I izreke. Rješenjem je ukinuto rješenje ovog suda posl. br. P-537/2022-31 od 14. studenog 2024. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
Kraj iznijetog, ostalo je za odlučiti o tužbenim zahtjevima opisanim u t. I-II dispozitiva.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9011548576 od 16. lipnja 2006. (4-8) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9011548576 od 23. prosinca 2015. (53-59). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9011548576 od 16. lipnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, tuženik, kao banka i treće osobe, kao založni dužnici i sudionik. Ugovor je solemniziran dana 21. lipnja 2006. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča pod brojem OU -551/06. Kredit iz ugovora o kreditu je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Ugovorom o kreditu tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 78.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Čl. 4. t. 4.1. ugovora o kreditu je ugovoreno da je godišnja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora 4,30 %, te da je "... promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana." U čl. 7. t. 7.2. ugovora o kreditu je ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u CHF koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ..." Iz navedenog je vidljivo da ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF.
Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9011548576 od 23. prosinca 2015. utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, tuženik, kao banka i treće osobe, kao založni dužnici sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak), tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovor o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Kredit iz ugovora o kreditu je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013, koja je potvrđena presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su ugovorene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I-II dispozitiva, su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.
Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne. Zato je odlučeno kao u t. I-II dispozitiva.
6. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 2. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
Tužitelj je u tužbi početno, dok je tužba imala samo deklaratorne tužbene zahtjeve, vrijednost predmeta spora označio sa 11.000,00 kn, što, sukladno fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.459,95 eur, pa je to vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva.
Tužitelj je uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevima čija je vrijednost predmeta spora 1.459,95 eur, dok je tuženik uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev koji je glasio na iznos od 66.489,39 kn, odnosno sukladno fiksnom tečaju konverzije 8.824,66 eur, koji iznos predstavlja i vrijednost predmeta spora ovog tužbenog zahtjeva. Stoga je uspjeh tužitelja u parnici 14,19 %, a tuženika 85,81 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 71,62 %.
Tuženiku su, kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 30. rujna 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 08. prosinca 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 150,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 750,00 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 23. rujna 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 20. ožujka 2020. i 19. listopada 2020., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nije imao, budući da na tom ročištu nije bio zastupan (njegov punomoćnik nije pristupio na to ročište). Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno koji se novčani iznos potražuje po osnovu te pristojbe), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.
Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 71,62 %. 71,62 % ukupnih troškova priznatih tuženiku iznosi 537,15 eur.
Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na pripadajuće mu troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 08. siječnja 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
