Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV br. 2

P-115/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Angeli Koštro kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽO, [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d,d,, Jurišićeva 4, Zagreb, (OIB:87939104217), zastupana po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. listopada 2025. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Daria Lalića, odvjetnika, tužitelja osobno, te punomoćnika tuženika Šime Petrića, odvjetnika, dana 08. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I\ Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7.1. Ugovora o kreditu br. 320445 od dana 0708.2006.g. koji su sklopili tužitelj VO, Podgorske skale 5, 21300 Makarska, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i prednik tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, OIB 87939104217 kao kreditor, a koja glasi:

Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita : Jednokratno 2,00 % ( slovima dva posto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 Kn (dvjesto kn) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, OIB 87939104217 isplatiti tužitelju EO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 172,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.08.2006. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.106,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. "

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelj VO je podnio tužbu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., radi utvrđenja i isplate, dana 31. siječnja 2025. godine u kojoj navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 320445 dana 07. kolovoza 2006. godine na iznos od 14.170,00 CHF, a navedeni kredit da je isplaćen dana 17. kolovoza 2006. godine s time da je navedeni ugovor sklopljen kao namjenski kredit navedenim Ugovorom o kreditu tuženik da je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunska protuvrijednosti od 14.170,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećim na dan isplate. Tužitelj da se obvezao navedeni iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom. Nadalje, navodi kako su ugovorne strane ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnom anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan dospijeća. Navodi da su ugovorne strane čl. 7.1 ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 2 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom puštanja kredita u tečaj. Navodi da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3 toč. 1. u svezi s čl. 56 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu obzirom kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Navodi u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe da je čl. 295 Zakona obveznim odnosima propisano da su Opći uvjeti ugovaranja ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva obvezuju ugovorne strane. Nadalje, istuče da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine koji odredbom čl. 81 propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačni pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dok je čl. 87. st 1. ZZP propisano da je nepoštena odredba ništavna. Nadalje, tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedeni ugovor da sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom puštanja kredita u tečaj platiti kreditoru naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to jednokratnu naknadu u iznosu o 2% od iznosa odobrenog kredita, dok u samom ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, niti zašto je baš određena u određenom iznosu. Tužitelj ističe da je obzirom na navedeno jasno da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa da je stoga logično da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja na tržište, niti da je pretrpio štetu već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamate protivno čl. 1024 st. 4. ZOO-a. navodi kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik jer da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku te stranke s spornim odredbama nisu posebno pregovarale a u prilog tome ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodno određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Nadalje, navodi da iako je odredba čl. 7 . 1. ugovora lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali da ista nije jasna jer izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezao prilikom puštanja kredita u tečaj platiti banci naknadu, ali se pri tome ne navodi na što se točno odnosi ta naknada, što se tim troškom pokriva, te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te da samim time navedena odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Navodi da je tužitelj s osnova nezakonito naplaćene naknade isplatio iznos od 2 % kredita odnosno 172,99 eura. Navodi da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što se u primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st.2. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odlike kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe, osporava činjenične navode tužbe, te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno ističe i prigovor zastare. Navodi da tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu te da su ugovorne odredbe određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka , pa da stoga nije mogla nastupiti ništetnost predmetnog ugovora o kreditu niti njegovih dijelova. Navodi da su tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo neosnovane i ničim potkrijepljene. Nadalje, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, a s čime su potrošači bili upoznati. Ističe da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor već da isti odražava pravu volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora. Ujedno ističe da tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Navodi da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu po kreditu (list 7-9), plan otplate u jednakim anuitetima (list 10-11), ugovor o kreditu broj 320445 (list 12-15), prometnu karticu po kreditu broj 320445 na ime VO (list 16-23), te izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke (list 41).

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je isti 2006. godine sa tadašnjom Volksbankom sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu za adaptaciju stana u iznosu od 14.170,00 GHF. Utvrđeno je da je tužitelj imao prvotno namjeru dignuti kredit u eurima, ali da su mu u banci rekli da su krediti u „švicarcima“ povoljniji, pa da je stoga i uzeo taj kredit u „švicarcima“. Iz iskaza je utvrđeno da je rok otplate bio 7 godina. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelj tek prilikom potpisivanija ugovora o kreditu, koji je prethodno bio pripremljen, mu je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita od 2%. Tužitelj da je i prije tog bio u banci te se raspitivao vezano za podizanje kredita, ali da mu taj put nitko ništa nije govorio vezano za ovu naknadu za obradu kredita. Iz iskaza je utvrđeno da je tužitelj prije samog potpisivanja ugovora o kreditu saznao da mora platiti tu naknadu, ali obzirom nije imao gotovine kod sebe da mu je taj iznos naplaćen od iznosa odobrenog kredita.

Iskazu saslušanog tužitelja ovaj sud je poklonio vjeru, obzirom smatra da je isti iskazivao životno, logično, te u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu dana 07. kolovoza 2006. godine na iznos od 14.170,00 CHF. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom čl. 7.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita tzv. „ulazna naknada“ u visini od 2% od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 172,99 eura (1.303,41 kn) koji iznos je razvidan iz priloženog prometa na kartici po kreditu broj 320445 na ime VO (list 16 spisa). Naprotiv, sporno je pitanje je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81 st. 1 i st. 2, Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 70/07- dalje ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene

Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. Tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22-udaljnjem tekstu ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Sud je analizirajući odredbu čl. 7. 1 predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu u visini od 2 % od iznosa kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“ što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

Obzirom da pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena" u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.

Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine Sud EU je utvrdio da je čl. 3 stavak 2 1 Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020 godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Stoga analizirajući provedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 7.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 2 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87 st. 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući u vidu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njen sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba pa tako i odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. ulaznom naknadom nisu pokriveni , plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, te tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada i što se tom naknadom zaista plaća. Naime, ukoliko bi se iz tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se ujedno pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.

Nadalje, činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju kao potrošaču bila jasna i razumljiva jer je javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik. Ujedno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.

Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem,

U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka, ovaj sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30 siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 7 predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud ej utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti sa tužitelj u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi s time da je sukladno odredbi čl. 328 ZOO- a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužitelja jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada i to u visini od 2 % iznosa kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Obzirom da tuženik nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, ovaj sud je prihvatio, te istome dosudio na ime plaćene ulazne naknade za obradu kredita iznos od 172,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. 08. 2006. godine do isplate.

Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a , odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a odredbom čl. 2., čl 4. st.2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13EEZ, odredbom čl. 295. ZOO- a, čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a ovaj sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu od 07. kolovoza 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 2 % od iznosa kredita.

Obzirom da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora kao previsoko određenu navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 172,99 eura treba navesti da takvi navodi nisu osnovani obzirom se tužbeni zahtjev sastoji kako od deklaratornog dijela pod točkom I koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, tako i na kondemnatorni dio pod točkom II koji se odnosi na isplatu iznosa od 172,99 eura, pa je stoga sud prihvatio kao ispravnu vrijednost predmeta spora koja je navedena u tužbi.

Tužitelju je dosuđen parnični trošak sukladno čl. 154, st. 1. ZPP-a imajući u pri tome u vidu vrijednost predmeta spora i važeću odvjetničku tarifu i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč.1., za sastav podnesak od 29. svibnja 2025. godine iznos od 200.00 eura prema Tbr. 8. toč.1., za zastupanje na ročištima dana 10. rujna 2025. i 27. listopada 2025. godine, svaka radnja po 200,00 eura prema Tbr. 9. toč.1., koji iznosi uvećani za 25 % PDV-a iznose 1000,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 106,00 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.106,00 eura.

Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05)53/96., 29/99., 173/03. i 88/05) počevši od dana dospijeća tj. svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05).

Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a u svezi s čl. 30 Ovršnog zakona (narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14). Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak obzirom je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sve sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Makarska, 08. siječnja 2026. godine

Sudac

Angela Koštro

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348 ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. u spis