REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od suca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te sutkinja Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Skyline grupa d.o.o. i dr., zbog prekršaja iz čl. 247. st. 2. podst. 1. i dr. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20.), odlučujući o žalbi okr. Skyline grupa d.o.o. i okr. MO, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 23. rujna 2022., broj: Pp-1167/2022, u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. Skyline grupa d.o.o. i okr. MO kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljenici su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 100,00 EUR (sto eura), svaki okrivljenik, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 23. rujna 2022., broj: Pp-1167/2022, proglašeni su krivima okr. Skyline grupa d.o.o. i okr. MO da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 247. st. 2. podst. 1. i st. 5. Zakona o strancima, za koji im je novčana kazna izrečena uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne i to okr. Skyline grupa d.o.o. 8.000,00 kuna / 1.061,78 eura, a okr. Jeleni Kovčalija 1.500,00 kuna / 199,08 eura, koje su dužni platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečenih novčanih kazni. Istom presudom okrivljenici su obvezani i na naknadu troškova prekršajnog postupka 200,00 kuna / 26,54 eura, svaki okrivljenik.

2. Protiv te presude, oboje okrivljenih, putem braniteljice odvjetnice Saše Pulfer, podnijeli su zajedničku žalbu, naznačujući u uvodu žalbe da se žale zbog svih žalbenih osnova. Predlažu da se prvostupanjska presuda preinači na način da ih se oslobodi krivnje ili odbaci optužni prijedlog kao nedopušten, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ističe se povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona koja je, po žaliteljima, počinjena time što njihova pisana obrana nije istovjetna onome što se u obrazloženju pobijane presude navodi o njihovim izjavama, kao i time što „izreka presude koja sadrži činjenični opis prekršaja nije sukladna dokazima koji su o činjenicama inkriminiranog događaja izvedeni i citirani u obrazloženju“.

5. Tvrdnja žalitelja da pisana obrana okrivljenih nije istovjetna onome što se u obrazloženju pobijane presude navodi o njihovim izjavama odnosi se na činjenicu da je prvostupanjski sud, reproducirajući pisanu obranu okrivljenih, naveo da okrivljenici ne osporavaju da su radnici ČO i M Č radili za okrivljenu pravnu osobu bez izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada. Po ocjeni ovog suda, radi se o nespretnom izričaju prvostupanjskog suda a ne o znatnoj proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju pisane obrane i same pisane obrane, što je potrebno da bi bila ostvarena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Kada se sagleda cijeli drugi odlomak obrazloženja pobijane presude, u kojem je prvostupanjski sud reproducirao pisanu obranu okrivljenih, vidljivo je da je reproduciran i onaj dio u kojem okrivljenici ističu da su bili uvjereni da su dozvole ishodovane i da su radnici uredno prijavljeni jer su svu potrebnu dokumentaciju predali knjigovođi, tako da su tek prilikom inspekcijskog nadzora saznali da knjigovođa nije odradila svoj posao, a što je doista suština obrane okrivljenih. S obzirom na navedeno, i više je nego očito da je prvostupanjski sud, navodeći u reprodukciji pisane obrane da okrivljenici nisu osporavali da su predmetni radnici radili bez izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, zapravo mislio na to da okrivljenici ovu činjenicu nisu osporavali nakon što su za nju saznali tijekom inspekcijskog nadzora. Stoga se, po ocjeni ovog suda, radi o nespretnom izričaju prvostupanjskog suda prilikom reprodukcije pisane obrane, a ne o proturječnosti koja bi imala karakter bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

6. Tvrdnja žalbe da je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona počinjena time što „izreka presude koja sadrži činjenični opis prekršaja nije sukladna dokazima koji su o činjenicama inkriminiranog događaja izvedeni i citirani u obrazloženju“ također nije osnovana, jer je prvostupanjski sud dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenih i presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Druga je stvar što se okrivljenici ne slažu sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, no nikakva proturječnost izreke pobijane presude s izvedenim dokazima ne postoji.

7. Okrivljenici u žalbi ističu i bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, smatrajući da im je povrijeđeno pravo obrane i uskraćena „jednakost oružja“ te da su stavljeni u nejednak procesnopravni položaj jer im je prvostupanjski sud, odbijanjem dokaznog prijedloga, „onemogućio da dokažu postojanje okolnosti koje bi konačno mogle dovesti do presude drugačijeg sadržaja, povoljnije za okrivljenike“.

8. Nisu u pravu okrivljenici ni kada ističu ovu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Jednakost oružja podrazumijeva pravo stranaka da iznesu svoje stajalište i dokaze, a da pritom nisu stavljene u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Znači, sud je dužan strankama i branitelju osigurati jednake mogućnosti dokazivanja, što je prvostupanjski sud u ovom prekršajnom postupku i učinio, jer su okrivljenici imali mogućnost iznijeti svoju obranu, koje pravo su iskoristili, te im je dana mogućnost predlaganja dokaza, koje pravo su također iskoristili. Dakle, u ovom prekršajnom postupku ni jedna stranka, pa tako ni okrivljenici, u odnosu na mogućnost dokazivanja, nije bila stavljena u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku. Činjenica da je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaze koje su okrivljenici predložili ne znači da im je povrijedio pravo obrane i uskratio jednakost oružja, kako to neosnovano ističu u žalbi. Ni iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku, čije se odredbe sukladno čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona primjenjuju i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što, s druge strane, ni nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, da li će se ili neće izvesti neki dokaz pitanje je ocjene suda u svakom pojedinom slučaju, koje dakako može biti i pogrešno te stoga može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, osim, naravno, ako prvostupanjski sud ne obrazloži zašto predložene dokaze nije izveo, što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj jer su dani dostatni, jasni i neproturječni razlozi.

9. Po ocjeni ovog suda, pravilna je i osnovana odluka prvostupanjskog suda da ne izvede dokaz ispitivanjem svjedokinja ĆO, više inspektorice koja je obavila nadzor nad poslovanjem okrivljene pravne osobe, te GO, vlasnice obrta za knjigovodstvo, na okolnost da su okr. MO i prokurist BO predali dokumentaciju za ishođenje dozvole za boravak i rad strancima, kao i svjedoka BO na istu okolnost. Navedena okolnost da je okrivljena odgovorna osoba predala dokumentaciju za ishođenje dozvole za boravak i rad strancima ne utječe na prekršajnu odgovornost okrivljenih niti može dovesti do njihove ekskulpacije. Suština obrane okrivljenika je da su bili uvjereni da su dozvole ishodovane i da su radnici uredno prijavljeni jer su svu potrebnu dokumentaciju predali knjigovođi, tako da su tek prilikom inspekcijskog nadzora saznali da knjigovođa nije odradila svoj posao. Takva obrana, u biti, predstavlja isticanje zablude o biću djela. Kod počinitelja u zabludi o biću djela uvijek je isključena namjera, no kako se u ovom predmetu radi o prekršaju za koji nije propisana namjera kao oblik krivnje, nego nehaj (čl. 25. Prekršajnog zakona) te kako su okrivljenici bili u zabludi iz nehaja tj. njihova zabluda je bila otklonjiva (jer su, ne provjeravajući jesu li dozvole ishodovane, povrijedili dužnu pažnju koja se traži od njih kao poslodavca koji zapošljava strance), to činjenica da su bili uvjereni da su dozvole ishodovane i da su radnici uredno prijavljeni jer su svu potrebnu dokumentaciju predali knjigovođi ne dovodi do njihove ekskulpacije.

10. Slijedom prethodno navedenog, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da okrivljenici, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističu tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenici uopće ne iznose razloge zbog kojih smatraju da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. Međutim, s obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenih u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg su i proglašeni krivima, to žalba okrivljenih ni u tom dijelu nije osnovana.

12. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da okrivljenici nisu konkretizirali žalbene navode u odnosu na odluku o prekršajnopravnim sankcijama, jer je i ova žalbena osnova istaknuta tek posredno, kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. No, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, čak i pretjerano vrednovane u korist okrivljenih. Naime, okrivljenicima je novčana kazna izrečena daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, koja je, imajući na umu da se radi o postupanju u odnosu na dva radnika te imajući na umu da je utvrđena samo jedna olakotna okolnost i to dosadašnja neosuđivanost okrivljenih koja okolnost se ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnošću kao zakonskom uvjetu za primjenu odredbe o ublažavanju kazne, to su izrečene kazne i više nego primjerene. Pritom je bitno napomenuti da je prvostupanjski sud, prilikom izricanja kazne, povrijedio odredbe materijalnog prekršajnog prava jer okrivljenicima nije izrekao kaznu na način da prvo utvrdi kaznu za svakog državljanina treće zemlje a potom izrekne ukupnu kaznu. Cijeneći sve navedeno, u konkretnom se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

14. S obzirom da je iz sadržaja žalbe vidljivo da se pobijanje odluke o troškovima uopće ne obrazlaže, osim posredno kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ova žalbena osnova nije ni razmatrana.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenih. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljena pravna osoba bila u financijskim poteškoćama niti da bi okrivljena odgovorna osoba bila lošeg imovnog stanja, a niti to tvrde u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 100,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje poslovanje okrivljene pravne osobe odnosno uzdržavanje okrivljene odgovorne osobe.

16. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.