REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-79/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja ČD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara protiv tuženika Erste & Steiremarkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, Rijeka, OIB 23057039320, zastupani po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, HD, odvjetničke vježbenice iz ureda Borisa Hlatki, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tužitelja i odvjetnice Valentine Mađaroš iz OD Zec i partneri d.o.o. Osijek, kao zamjenice punomoćnika tuženika 4. prosinca 2025. na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103377811 zaključen dana 26. siječnja 2007. godine između tužitelja ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Erste & Steiremarkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, Rijeka, OIB 23057039320, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiremarkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, Rijeka, OIB 23057039320, da tužitelju ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura (slovima:jednutisućudvjestotridesetjedaneuroiosamnaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 8. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 20. ožujka 2024. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 26. siječnja 2007. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103377811 u iznosu od 121.000,00 CHF, s rokom otplate od 360 mjeseci, da je tim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,00% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Navodi da je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.1. Tužitelj dalje navodi da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.2. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. O ništetnosti ulazne naknade izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti suda u [adresa] jer je sporazumno ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje tuženik ističe da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, navodi da da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, da je ugovora odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa. ČDR, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Pored toga ta informacija tužitelju je bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita.

2.1. Tuženik navodi da je iznos naknade od 01,000% od iznosa kredita naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

2.2. Tuženik dalje navodi da predmeta Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

2.3. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

2.4. Tuženik također ističe da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)

3. U podnesku od 9. srpnja 2024. tužitelj navodi kako je u ovome postupku tužitelj izabrao nadležnost suda u skladu sa odredbom čl. 19.I st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, da Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine" broj 41/14., 110/15., dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno stipulirano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to baš Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima, koji se protive načelu savjesti poštenja (nepoštenim odredbama), da je upravo ova Direktiva implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP-a. Tako je odredbom č1. 49. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. ZZP). Nadalje navodi da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, budući da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Prema odredbi čl. 19.1 st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Zakon o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj 67/18.) u čl. 2. st. 1. t. XIII. propisao je nadležnost Općinskog suda u Vukovaru, među inim, područje grada [adresa]. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a tužitelj je kao korisnik tog kredita potrošač, u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, u takvim konkretnim okolnostima tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], pravilno je podnio predmetnu tužbu pred Općinskim sudom u Vukovaru, kao mjesno nadležnim sudom za postupanje u ovom postupku.

3.1. Nadalje tužitelj navodi da nije sporno da je predmetna odredba o „ulaznoj naknadi“ dispozitivne naravi ali radi se o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo. Stoga se ugovora odredba o kojoj se nije pregovaralo smatra nepoštenom odnosno posljedično ništetnom. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošakom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika. Tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako se u ovoj pravnoj stvari radi se o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju nema propisanog zastarnog roka.

4. Prije svega, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim radi čega ga je i odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 3. lipnja 2025.

4.1. Nesporno je da je ugovorom o kreditu, u članku 14., ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju u Rijeci, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Pored toga, nesporno je da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora. Radi toga je nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.2. Nadalje, odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) sadrži takvu istu regulativu.

4.3. Sukladno čl. 3. citirane Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O tome je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje njegovog prava bilo znatno otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Također, prema zaključku sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivališta tužitelja tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103377811 od 26. siječnja 2007. (list 5-10 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5103377811 za razdoblje od 29.1.2007-29.9.2015. (list 11-19, 28-35 spisa) te je saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke. Sud nije provodio dokaz saslušanjem svjedoka ČDR jer je tuženik podneskom od 2. listopada 2025. obavijestio sud da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-10312622160/51400607-5103377811 kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada za administraciju i obradu kredita.

8. Između stranaka je sporno predstavlja li predmetna odredba Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu, sporno je ima li tužitelj status potrošača.

9. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 26. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-10312622160/51400607-5103377811 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 121.000,00 CHF, s rokom otplate 360 mjeseci. Nadalje, nije sporno da je u čl. 10 predmetnog Ugovora ugovorena tzv. ulazna naknada, naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, u visini od 1,00% koja je jednokratna, naplaćuje se od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2007. koji je sud pročitao tijekom dokaznog postupka.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u siječnju 2007. kod Erste & Steiermarkischebank, radilo se o stambenom kreditu za kupovinu obiteljske kuće u kojoj i danas živi. Podigao je iznos od 121.000,00 CHF na rok od 30 godina. Prilikom ugovaranja i sklapanja tog ugovora sa djelatnikom banke nije pregovarao o ugovornim odredbama pa tako niti o odredbi o ulaznoj naknadi, te nije mogao utjecati na to da se u ugovor ne stavi ta odredba o ulaznoj naknadi. Također, službenik banke nije ga informirao o visini te naknade. Ta naknada mu je naplaćena u iznosu od 5.000,00 kuna. Tužitelj je naveo i da je to bio krediti "uzmi ili ostavi", da nije pregovarao o ugovornim odredbama sa službenikom banke te da ga je u banci dočekao unaprijed pripremljeni ugovor, da je pročitao i razumio ugovor, ali da mu nije razjašnjena odredba o ulaznoj naknadi, te da nije znao ni za što ona služi, odnosno koja joj je svrha. Tužitelj je naveo i da nije tražio od službenice banke dodatna pojašnjenja o odredbi o ulaznoj naknadi, da ga nitko nije nagovarao da sklopi taj ugovor o kreditu te da nije pokušao sa službenicom banke pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama

10.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da prilikom ugovaranja kredita nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora kojim se određuje naknada za administraciju i obradu kredita niti je mogao utjecati na visinu iste.

11. Iz Pregled prometa po partiji kredita 5103377811 za razdoblje od 29.1.2007- 29.9.2015. (list 11-19, 28-35 spisa) slijedi da je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu i to od iznosa kredita (26. siječnja 2007. iznos od 5.519,66 kuna).

12. Nadalje, iz pročitanog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja slijedi da je tužitelj predmetni kredit podignuo radi kupnje obiteljske kuće u kojoj živi i danas pa kako tuženik nije u smislu odredbe čl. 219. u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno suprotno to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu obiteljske kuće te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12.1. Pored toga, prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

13. Prije svega valja naglasiti da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen.

14. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4. tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

15. Nadalje, nesporno je kako je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00% od iznosa kredita, stoga je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju je mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

16. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je sukladno čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Nadalje, odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59 st.1. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, te je ugovornom odredbom tuženik nametnuo tužitelju obvezu plaćanja naknade u postotku od iznosa kredita koji je on sam odredio, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

23. Slijedom navedenog, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vezanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Opseg naknade je tužitelju bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,00% od iznosa kredita (što je u konkretnom slučaju iznosilo 5.519,66 kuna) i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

25. Pored toga, Sud Europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i koji su neproporcionalni.

26. Dakle, sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano se naknada naplaćuje u visini od 1,00% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kuna, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

27. Naknada za obradu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Slijedom navedenog, ugovorna odredba iz čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 81. stavka 1. i 2. i čl. 87. st.1. ZZP/03.

28. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

29. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, a na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

30. Mišljenje je suda da je odredba ugovora o ulaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne.

31. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

32. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 3. lipnja 2025. i 4. prosinca 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 9. srpnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. OT kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu sa 100 bodova, trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 450 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 900,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 225,00 eura iznosi sveukupno 1.125,00 eura.

32.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura.

32.2. Sveukupni troškovi tužitelja iznose 1.231,18 eura.

32.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 8. siječnja 2026. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

33. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

34. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 8. siječnja 2006.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika