Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Čohilj i partneri d.o.o., iz Pule-Pola, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave zaključene dana 03. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 08. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“
II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: „7.2. Kredit u iznosu 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 216 (slovima: dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora….“
III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 12. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: „12.9 Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF….“
IV Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
V Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 497,19 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, tekućim od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. tužitelj tvrdi da je s tuženikom sklopio dana 17. kolovoza 2005. godine u Poreču Ugovor o kreditu br. 9010678430 solemniziran kod javnog bilježnika Anke Poropat pod posl.br. OU-452/05 dana 18. kolovoza 2005. godine, za adaptaciju stambenog objekta. Navedenim Ugovorom tuženik da se kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku isplatiti iznos od 95.000,00 CHF. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoren da je iznos kredita u valuti CHF odnosno u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju HNB-a dan isplate. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kako se kredit otplaćuje u 216 jednakih mjesečnih anuiteta. Prvi anuitet da je dospio na naplatu 30. rujna 2005.godine. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili da su dana 14. prosinca 2015. godine Dodatak ugovora o kreditu broj: 9010678430 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim da je kredit konvertiran iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tijekom otplate kredita došlo da je do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje da je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, i to zbog znatnog porasta tečaja CHF u kojoj valuti da je određen anuitet u odnosu na vrijednost kune u kojoj valuti da je vršeno plaćanje. U vrijeme trajanja kreditnog odnosa tečaj HRK/CHF od prosječnih 4,5-4,6 u 2007. i 2008. godini, u 2009. godini da počinje konstantno rasti, da bi u 2015.godini iznosio čak 7,2 (1 CHF=7,2 kn). Tuženik da sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o valuti uz koju da je vezana glavnica, već da mu je tuženik prikazao Ugovor o kreditu u kojem je kao valuta ugovoren švicarski franak najpovoljnijim zbog niže kamatne stope, a tuženik da nije tužitelju ukazao na rizik zbog izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u kreditom razdoblju te na povećani rizik ugovaranja kredita u odnosu na stabilniji euro. Iznosi mjesečnih anuiteta povećani da su zbog rasta tečaja švicarskog franka. Navedena odredba članka 1. Ugovora o kreditu br. 9010678430 ništetna da je u dijelu u kojem da je iznos kredita vezan uz vrijednost CHF. Odnosno, ništetna da je odredba prema kojoj da je tužitelj bio dužan vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan dospijeća, i to temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima i odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a sve iz razloga kako slijedi. Odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano da je da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena i odrediva, a ugovor da je ništetan ukoliko činidba ne ispunjava navedene uvjete određene Zakonom. U odnosu na tužitelja činidba da nije bila određena zbog promjenjivosti tečaja CHF. U odnosu na tuženika, a s obzirom na sklopljeni Ugovor i sadržaj istog, tužitelj da je potrošač te da mu je tuženik kao trgovac ponudio na sklapanje ugovor kojeg da je unaprijed sastavio i o kojem da tužitelj kao
potrošač nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima i posebne odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi. Članak 296. Zakona o obveznim odnosima, ima da se primijeniti s obzirom da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja Ugovora prouzročena očita neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ima da se primijeniti s obzirom da se radi o ugovornim odredbama o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovale da su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prilikom ocjenjivanja valjanosti pojedine odredbe o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo da nije dovoljno da ista bude jasna, pregledna i razumljiva potrošaču već da mu prilikom stupanja u obvezno pravni odnos moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji da se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe, kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora, kako da je to utvrdio sud Europske Unije u predmetu C-26/13 Š i C-186/16 R, te C-435/10 N, C-618/10 Banco Espanol i C-488/11 RŠ i dr. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 odbijene da su žalbe tuženika, te da je u većem dijelu potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 kojom da je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odluci donesenoj povodom izvanredne revizije posl.br. Rev-2245/17 sud da je utvrdio kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. Z00/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega da tužiteljica ovu tužbu podnosi u za to zakonom predviđenom roku. Obzirom na ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose valutu za koju je vezan, osim prava na isplatu neosnovano naplaćenog iznosa s osnova istih koji da će se iznos specificirati po provedenom financijskom vještačenju u tijeku ovog postupka, postavlja da se i pitanje ništetnosti cjelokupnog ugovora o kreditu. Neovisno o navedenom, činjenica ništetnosti navedene ugovorne odredbe (valutna klauzula) od utjecaja da je na činjenicu da provođenjem i potpisivanjem konverzije kredita iz CHF u EUR kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ugovorne strane da nisu mogle konvalidirati ništetne odredbe ugovora, jer da ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora, utoliko da su ništetni i svi njegovi dodaci budući se ništetnost utvrđuje ex tunc. U tom smislu recentna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske po izvanrednoj reviziji broj Revr-2868/2018 da potvrđuje da: "Činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EURO ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu, i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO)." Tužitelj navodi i da je zaprimio dokumentaciju traženu od tuženika te da iz iste dokumentacije kojom da je tužitelj prethodno raspolagao proizlazi: da je prema Ugovoru o kreditu broj 9010678430 od 17. kolovoza 2005. (dalje: Ugovor) tužitelj s tuženikom ugovorio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 95.000,00 CHF, prema srednjem tečaju Banke na dan isplate (čl.1.), da je prema otplatnom planu kredit trebao biti isplaćen 31. kolovoza 2023., da je prema tečajnoj listi srednji tečaj PBZ-a za CHF na dan 17. kolovoza 2005. iznosio 4,763752 kuna za 1 CHF, iz čega da je za zaključiti da je tužitelju na taj dan isplaćeno ukupno 452.556,44 kuna, da je prema Ugovoru (čl. 7.) tužitelj trebao kredit otplatiti u 216 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od po 647,54 CHF (što da prema srednjem tečaju PBZ-a na dan korištenja kredita u protuvrijednosti u kunama iznosi 3.084,72 kune), sve prema srednjem tečaju PBZ-a na dan dospijeća, da je prema Pregledu uplata po kreditu broj 9010678430 tužitelj tuženiku na ime otplate
iznosa predmetnog kredita od 17. kolovoza 2005. do 14. prosinca 2015. (122 mjeseca) kada da je sklopljen Aneks, odnosno Dodatak ugovoru o kreditu, ukupno isplatio iznos od 458.488,58 kn, da je prema odredbama Ugovora, ne uzevši u obzir ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, za 122 mjeseca u periodu od sklapanja Ugovora do sklapanja aneksa tužitelj trebao tuženiku isplatiti 374.060,67 kuna, da je tuženik tužitelju uvažio iznos preplate na dan sklapanja Dodatka u visini od 29.776,09 kn. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje da se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu da su ništetne. Dakle, preostaje da da je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit u iznosu od 452.556,44 kuna, dok da se tužitelj tuženiku obvezao taj kredit otplatiti u 216 anuiteta, koji da su ništetno ugovoreni u kunskoj protuvrijednosti valute CHF, ali da je i ta obveza tužitelja odrediva preračunavanjem kako da je to gore opisano (prema danu isplate kako da su preračunata i kreditna sredstva koja da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju, a radi ostvarenja koordinacije stranaka u pravnom poslu). Iz navedenog da proizlazi da je tužitelj do dana konverzije (122 anuiteta) imao tuženiku isplatiti iznos od 374.060,67 kn. Međutim, prema karticama uplata po tom kreditu, tužitelj da je tuženiku ukupno isplatio iznos od 458.488,58 kn (odnosno umanjeno za 29.776,09 kuna „preplate“ iznos od 428.712,49), pa da je razlika između 374.060,67 kuna koje da je trebao isplatiti i ukupno isplaćenog iznosa od 428.712,49 kuna očito upravo ono što da je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih ugovornih odredbi, to jest zbog jednostrano mijenjane kamatne stope i povećanja tečaja CHF prema kuni tijekom otplate kredita. Ta razlika da iznosi 54.651,82 kune. Prema fiksnom tečaju konverzije koji da iznosi 7,53450 kuna za 1 EUR, iznos od 54.621,82 kune da predstavlja iznos od 7.253,54 EUR. Tužitelj je zahtijevao donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: „7.2. Kredit u iznosu 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 216 (slovima: dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora….“ III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 12. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 9010678430od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: „12.9 Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF….“ IV. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju, ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.253,54 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi obračunatoj u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje na navedeni iznos teku od dana 18. kolovoza 2005. godine pa do isplate, a koje iznose i tijek zakonskih zateznih kamata će tužitelj specificirati po dostavi nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, sve u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije upuštanja u raspravljanje povodom predmetne tužbe,ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući je s tuženikom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Podredno, tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti, a što da tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tužitelj da tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 2.000,00EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, da predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu u CHF uslijed promjena tečaja koje da su se događale za vrijeme otplate kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati po inicijalnom tečaju. Jednako tako, tužitelj da u tužbi navodi da je s tuženikom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Dodatak“) temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a svoju tužbu i tužbeni zahtjev da temelji na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZID ZPK“) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale da su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te da su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao da je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha navedenog zakona da je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon da predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano da je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava da se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj da je jednak tečaju koji da su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure. ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu; iii. Početno utvrđen otplatni plan kredita se mijenja novim planom izračunatim u skladu s načelima gore navedenim u (i) i (ii). Novi otplatni plan je osnovica za obračun novih obroka u eurima (ili vezanih uz eure), uzimajući u obzir sve potrebne izmjene uvjeta (npr. promjene kamatnih stopa) kako bi se to odrazilo u kreditima denominiranim u eurima ili vezanim uz euro; iv. Iznosi koje je dužnik već uplatio prema starom otplatnom planu se konvertiraju u eure (ili u HRK s valutnom klauzulom vezanom uz eure) po tečaju primjenjivom na datum uplate svakog obroka, koji je vjerovnik primijenio na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz euro; v. Ako je ukupan konvertirani iznos koji je dužnik uplatio (tj. iznos naveden u točki iv.) veći od ukupnog iznosa konvertiranih obroka obračunatog temeljem novog otplatnog plana navedenog gore pod (iii), ovaj iznos će se smatrati “preplatom”. Ovisno o iznosu ove preplate, s istom da se postupa kako slijedi: ako iznos preplate ne prelazi zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, preplata se koristi za namirenje takvih budućih obroka, s time da se samo 50% svakog budućeg obroka može namiriti korištenjem preplate dok se preplata u cijelosti ne iskoristi; ako iznos preplate prelazi 50% ukupnog zbroja ovih budućih konvertiranih obroka, vjerovnik i dužnik sporazumom utvrđuju način korištenja ovog iznosa koji prelazi 50%; ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, vjerovnik vraća takvu preplatu dužniku u roku od 60 dana od datuma na koji je dužnik prihvatio konverziju; vi. Ako je ukupan iznos koji je platio dužnik (obračunat u skladu s gore navedenim pod točkom iv.) manji od ukupnog iznosa obroka iz novog otplatnog plana, razliku će dužnik namiriti sukladno sporazumu između vjerovnika i dužnika, a dužnik će nastaviti plaćati obroke prema novom otplatnom planu; vii. Iznos nove preostale glavnice je razlika između novog otplatnog plana i već plaćenih iznosa obračunatih kako je navedeno pod točkom iv.; iznos preplate se ne može koristiti za umanjenje preostale neotplaćene glavnice, a razlika navedena gore pod točkom vi. se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i dužnika. viii. Učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona te iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane da ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer da smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno da je ZID ZPK-om odnosno Dodatkom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik da u nastavku navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih da jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran te da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.
U članku 1. navedeno da je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak
sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom
klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom
kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015). Člankom 2. navedeno da je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. U članku 3. Ugovorne strane suglasno da su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos da je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Člankom 5. Ugovorne strane suglasno da su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji da će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. U članku 6. Dodatka utvrđeno da je u koliko mjesečnih anuiteta je korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji da je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila korisniku kredita. Također da je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta obračunat da je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, korisnik kredita da pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi da je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te da je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope. Tuženik naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj da je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako da je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik da je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg da je izračunata konverzija, a koji kalkulator da uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te da ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru da je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik da je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje da je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik da je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te da je takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. Tuženik ponovno ističe kako je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim da je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Dakle, u odnos između tužitelja i tuženika intervenirao da je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila da se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista da je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj da nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego da je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju da je koristio tuženik pri konverziji kredita da je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio da je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj da je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje da su se već dogodile, dakle, neizvjesnosti za period koji je već prošao da nije bilo. Stoga da je posve jasno kako su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik da je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni da su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila da bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj intervenciji da je cilj upravo zaštita potrošača. Ispalo da bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno da je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja da uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe da postoji zakon koji da propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Dakle, tužitelj da je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan
način, a sada da tužbom traži restituciju na potpuno drugi način. Jednako tako, tuženik ističe kako je iz samog obrazloženja konačnog prijedloga ZID ZPK jasno da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF te značajno manje aprecijacije tečaja EUR, kao i pada kamatnih stopa na kredite EUR, donesena odluka o zakonskom rješenju kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u EUR. Sukladno tome, tuženik ističe kako bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je postavio tužitelj zapravo predstavljalo dvostruku naplatu. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio da bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško da je zamisliti imajući u vidu jasna pravila o konverziji i cilj koji da se tim pravilima postiže, a to da je - sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnosti između ugovornih strana. Kako da se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno da je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome da je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji da je ZID ZPK naložio. Slijedom navedenog, tuženik se izričito protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što da je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom pa da nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od dana 4. ožujka 2019. godine zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti, stoga da tuženik ponavlja kako je nepotrebno i neekonomično provoditi financijsko vještačenje. Opreza radi, u slučaju da Naslovni sud ipak dodijeli zadatak vještaku, tuženik predlaže da vještak uzme u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu, kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tuženik da dodatno napominje kako sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Rev 1277/2022 od dana 8. ožujka 2023. godine jasno proizlazi: „(…) nije pravilno shvaćanje prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova da tuženici svoje pravo mogu ostvarivati samo ako istaknu prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev jer isti niti ne potražuju isplatu iznosa na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu kada je tečaj bio niži od tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu, već smatraju da te iznose nisu niti primili pa ih stoga nisu u obvezi vratiti kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.“ Isto tako, treba da imati na umu da je prema ZID ZPK korisnicima kredita (potrošačima) pa tako i tužitelju, ostavljeno na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa da su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje da je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga da se ne može reći da se o tome nije pregovaralo, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati. S obzirom na sve naprijed navedeno, budući se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, tužitelj da evidentno nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer da je ravnoteža ugovornih stranaka uspostavljena sklapanjem navedenog Dodatka koji da predstavlja novu pravnu osnovu. Tuženik ističe da bi svako suprotno tumačenje predstavljalo dvostruku naplatu istog duga. Nadalje, tuženik ističe kako je, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana
04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje posl. br. Gos 1/2019-36 u kojem da je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U navedenom rješenju, VSRH iznio da je sljedeće činjenice relevantne za rješavanje ovopredmetnog spora: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.“ Ovdje da je jednako tako bitno istaknuti da je VSRH, kako da jasno proizlazi iz obrazloženja rješenja posl. br. Gos 1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine, dodatno pojasnio svoj stav iznesen u ranijoj odluci posl. br. Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine. Dakle, prema iznesenom stavu VSRH, pravni interes za utvrđivanje ništetnosti imali da bi samo oni korisnici konvertiranih kredita: a) kod kojih konverzija nije bila provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK, odnosno ako Dodatak ugovora o kreditu nije sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, te b) kod kojih razlog eventualne nevaljanosti ugovora izvire iz općeg obveznog
uređenja, odnosno iz općih pravila obveznog prava, neovisnih o posebnom zakonskom
uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost). Argumentum a contrario, iz navedenog stava VSRH da proizlazi da ostali korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita kod kojih je konverzija provedena sukladno prisilnim propisima ZID ZPK te oni kod kojih razlog eventualne nevaljanosti ne izvire iz općih odredaba obveznog prava, nemaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF. S navedenim u vezi tuženik da se poziva i na Zaključak Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu o zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj 7. lipnja 2023. godine u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu u kojima je ugovorena glavnica kredita vezana za valutu švicarski franak, a koji zaključak da glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Dodatno, opreza radi, tuženik ističe sljedeće. Naime, člankom 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je da je, u smislu tog zakona,“ 1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe
koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Međutim, tužitelj da nije dokazao ima li isti uopće svojstvo potrošača sukladno navedenoj zakonskoj odredbi slijedom čega da se tužitelj ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača, kao niti na presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa budući se iste presude odnose isključivo na potrošačke sporove, a tužitelj da upravo na istima temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik naglašava kako je pri ocjeni imali li tužitelj svojstvo potrošača mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor. Pa tako da Županijski sud u Zagrebu u presudi od dana 14. srpnja 2021. godine posl. br. Gž-1840/2021 navodi: „13. Međutim, a sukladno gore navedenom da za prosudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni
kriterij) ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog prostora u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao
status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi.“ Jednako tako, tužitelj da u tužbi nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio uplate, odnosno sva plaćanja po ugovoru o kreditu, odnosno da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika te da bi tuženik upravo tužitelju bio dužan vratiti stečeno bez osnove. Kako da je sukladno članku 111. Zakona o obveznim odnosnima tuženik stečeno bez osnove dužan vratiti samo onoj osobi od koje je to stekao to da nije dokazano da bi to bio upravo tužitelj. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj da je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka da je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo da negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što da je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018,
dalje u tekstu: ZOO) da nije „nečija špekulacija“, već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit da mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće da su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito da je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To da je naprosto hrvatska stvarnost uz koju da su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji da valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu da će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno da je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji da direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi da se da se kredit otplaćuje u kunama, niti da je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana da je uz ugovor i da čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja da je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani da su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje da navodi tužitelj nigdje i nikada da nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, da može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj da je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema da nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini da je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja da prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje da se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik da navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od dana 17.06.2009. godine u kojoj da se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl.24 ZOO).“ Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja da utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Nadalje, nesporno da je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima da nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji da regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje da hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Jednako tako, tuženik ističe kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto da potvrđuje i činjenica da je ugovor o kreditu u CHF solemniziran od strane javnog bilježnika, a koji javni bilježnik da je postupio sukladno odredbama članaka 57. – 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998) te da je iz istog razloga jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao
svim potrebnim informacijama te da je na iste pristao budući je u cijelosti razumio sadržaj i posljedice odredaba ugovora, a bez obzira na navedeno, tuženik da iste te odredbe sada smatra spornima. Tuženik da stoga još jednom naglašava kako je predočio tužitelju sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa tako i informirao tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj da je to i samom tuženiku u tom trenutku bilo poznato te kako je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti ugovor o kreditu sa svim njegovim odredbama. Dakle, nedvojbeno da je kako je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule. U prilog svemu navedenom da govori i činjenica kako se radilo o ugovoru o kreditu sklopljenom na dulji vremenski period te kako nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Slijedom navedenog, jasno da je kako nema osnove da se tužitelju pruži zaštita na način kako to isti predmetnom tužbom zahtijeva, pa da se tužbeni zahtjev očituje neosnovanim u cijelosti. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Naime, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno da je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH da je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te da je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto da je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH da je donio objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem da je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno da se podupiru i dopunjavaju. Tako da zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “ Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja,
počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite”. Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok da je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo da je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući da je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno da je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. U ovom su predmetu dana 14. svibnja 2024. bili doneseni rješenje i presuda posl. br. P-633/2023-13. Rješenjem je odbačena tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase: "I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: „7.2. Kredit u iznosu 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 216 (slovima: dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora….“ III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 12. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 9010678430 od 15. kolovoza 2005. godine u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, a koji glasi: „12.9 Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF….“ Presudom je u t. I odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju, ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.253,54 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi obračunatoj u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje na navedeni iznos teku od dana 18. kolovoza 2005. godine pa do isplate, a koje iznose i tijek zakonskih zateznih kamata će tužitelj specificirati po dostavi nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, sve u roku od 15 dana."
Odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja ovog suda posl. br. P-633/2023-13 od 14. svibnja 2024., Županijski sud u Zagrebu je dana 23. rujna 2025. donio presudu i rješenje posl. br. Gž-3151/2024-2. Presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda ovog suda posl. br. P-633/2023-13 od 14. svibnja 2024. u pobijanoj t. I izreke. Rješenjem je ukinuto rješenje ovog suda posl. br. P-633/2023-13 od 14. svibnja 2024. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
Kraj iznijetog, ostalo je za odlučiti o tužbenim zahtjevima opisanim u t. I-III dispozitiva.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9010678430 od 17. kolovoza 2005. (7-15) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9010678430 (17-23). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer su već izvedeni dokazi bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9010678430 od 17. kolovoza 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao solidarni dužnik, za adaptaciju stambenog objekta. Ugovor je solemniziran pod posl. br. Ou-452/05 dana 18. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu u t. 1. pod naslovom Iznos kredita sadrži odredbu koja glasi: "Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita." Ugovor o kreditu u t. 7. pod naslovom Otplata kredita, sadrži odredbu koja glasi: "7.2. Kredit u iznosu od 95.000,00 CHF (slovima: devedestpettisuća CHF) i kamata iz t. 4. ovog ugovora otplaćuju se u 216 (slovima: dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora." Ugovor o kreditu u t. 12., pod naslovom Završne odredbe, sadrži odredbu koja glasi: "12.9. Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." Iz navedenog je vidljivo da ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
Među strankama je nesporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili 14. prosinca 2015. dodatak ugovoru o kreditu broj 9010678430 (dalje: dodatak), temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je kredit konvertiran iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur.
Nesporno je da je tokom otplate kredita došlo do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, i to zbog znatnog porasta tečaja CHF u kojoj valuti je određen anuitet u odnosu na vrijednost kune u kojoj valuti je vršeno plaćanje. Nesporno je da je u vrijeme trajanja kreditnog odnosa tečaj HRK / CHF od prosječnih 4,5 - 4,6 u 2007. i 2008., u 2009. počeo konstantno rasti, da bi u 2015. iznosio čak 7,2 (1 CHF = 7,2 kn).
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Kredit iz ugovora o kreditu je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013, koja je potvrđena presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, opisane u t. I-III dispozitiva, su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.
Ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli su ništetne. Zato je odlučeno kao u t. I-III dispozitiva.
6. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 2. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
Tužitelj je u ovom predmetu uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevima čija je vrijednost predmeta spora 1.000,00 eur, dok je tuženik uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev koji je glasio na iznos od 7.253,54 eur, koji iznos predstavlja i vrijednost predmeta spora ovog tužbenog zahtjeva. Stoga je uspjeh tužitelja u parnici 13,78 %, a tuženika 86,22 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 72,44 %.
Tuženiku su od zatraženih, kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu podnesenog 07. prosinca 2023. 199,08 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 08. svibnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 03. prosinca 2025. 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 137,27 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 686,35 eur.
Tuženiku nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu 3. prosinca 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, a s obzirom da je u vrijeme poduzimanja ove radnje vrijednost predmeta spora iznosila 1.000,00 eur. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog.
Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 72,44 %. 72,44 % ukupnih troškova priznatih tužitelju iznosi 497,19 eur.
Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na pripadajuće mu troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV i V dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 08. siječnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
