Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-910/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja, predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Britvec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Kmetu odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-553/2023-29 od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-553/2023-29 od 20. svibnja 2025. u točki I., II. i IV. izrijeke, te rješenje istog suda poslovni broj P-553/2023-29 od 20. svibnja 2025. u točki I. izrijeke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 553/2023 od 20. svibnja 2025. u točki III. izrijeke i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu 2.275,00 EUR, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 378,86 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-553/2023-29 od 20. svibnja 2025. suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom točka 1 Ugovora o kreditu od 8. kolovoza 2006. br.918-50- 3604312 na iznos od 32.770.00 CHF, kojom je ugovorena valutna klauzula između tužiteljice KŠĆ iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, te takva odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici KŠĆ iz [adresa] iznos

1.922,64 EUR (slovima: tisućudevetstodvadesetdvaeuraišezdesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje po stopi tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, do isplate kako slijedi: od 1.10.2006 na iznos od 1,63 EUR

od 1.11.2008 na iznos od 1,01 EUR

od 1.11.2008 na iznos od 17,90 EUR

od 1.1.2009 na iznos od 23,33 EUR

od 1.2.2009 na iznos od 27,25 EUR

od 1.3.2009 na iznos od 29,04 EUR

od 1.4.2009 na iznos od 23,95 EUR

od 1.5.2009 na iznos od 24,91 EUR

od 1.6.2009 na iznos od 17,58 EUR

od 1.7.2009 na iznos od 12,17 EUR

od 1.8.2009 na iznos od 13,65 EUR

od 1.9.2009 na iznos od 16,55 EUR

od 1.10.2009 na iznos od 16,32 EUR

od 1.11.2009 na iznos od 13,44 EUR

od 1.12.2009 na iznos od 18,96 EUR

od 1.1.2010 na iznos od 23,40 EUR

od 1.2.2010 na iznos od 29,73 EUR

od 1.3.2010 na iznos od 28,35 EUR

od 1.4.2010 na iznos od 36,96 EUR

od 1.5.2010 na iznos od 35,41 EUR

od 1.6.2010 na iznos od 38,66 EUR

od 1.7.2010 na iznos od 66,30 EUR

od 1.8.2010 na iznos od 60,75 EUR

od 1.9.2010 na iznos od 78,28 EUR

od 1.10.2010 na iznos od 72,41 EUR

od 1.11.2010 na iznos od 62,85 EUR

od 1.12.2010 na iznos od 83,52 EUR

od 1.1.2011 na iznos od 109,89 EUR

od 1.2.2011 na iznos od 91,54 EUR

od 1.3.2011 na iznos od 98,27 EUR

od 1.4.2011 na iznos od 90,16 EUR

od 1.5.2011 na iznos od 91,85 EUR

od 1.6.2011 na iznos od 127,54 EUR

od 1.7.2011 na iznos od 131,29 EUR

od 1.8.2011 na iznos od 161,36 EUR

od 1.9.2011 na iznos od 146,43 EUR

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici KŠĆ iz [adresa] da naknadi troškove u iznosu od 2.310,73 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti."

1.1.Ujedno je rješenjem istog poslovnog broja i datuma odlučeno:

"I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, podnesenog u odgovoru na tužbu od 4. rujna 2023. kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu u iznosu od 577,36 eura.".

2. Protiv te presude i protiv tog rješenja u točki I. izrijeke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog apsoultno bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3., 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da pobijanu presudu i rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te traži trošak sastava žalbe s PDV i sudske pristojbe na žalbu u iznosu 378,86 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnijet.

4. Žalba protiv presude je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari i djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku, dok je protiv pobijanog rješenja neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i pobijano rješenje u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda razumljiva, sadrži valjano obrazloženje i razloge o odlučnim činjenicama.

7. Nesporno je između parničnih stranaka da je 8. kolovoza 2006. zaključen Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredit u kunskoj protuvrijednosti 32.770,00 CFH za kupnju osobnog vozila, a koji Ugovor u članku 1. sadrži odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu: CHF).

8. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijanog rješenja, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

9. Sporne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/19 i Rvt- 2221/18.. Pravilno je sud prvog stupnja po pitanju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, u pobijanoj presudi odlučivao kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe članka 12. ZPP-a u vezi odredbe članka 502.c ZPP-a, temeljem tih presuda donijetih u postupku povodom kolektivne tužbe u kojem postupku je sudjelovao tuženik kao banka, a kojima je pravomoćno utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. godine do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 79/07., 125/07, 79/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

9.2. Sporna ugovorna odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako je uočljiva, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača i stoga su ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

10. Odredbom članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača i u tom pogledu naveo u odlomku 9. obrazloženja razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao valjane. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka .6. ZPP-a na koju se poziva tuženik, jer iako sud prvog stupnja nije dostavio tuženiku dopis Porezne uprave Područnog ureda Slavonski Brod od 22. srpnja 2024. (list 64 spisa ) tuženik je mogao izvršiti uvid u spis i preuzeti taj dopis koji potvrđuje tvrdnje tužiteljice iz njezinog iskaza o tome da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije imala obrt.

11. Presude donesene u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03 , članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

11.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12.) i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12. Slijedom iznijetoga žalbeni navodi o tome da nije riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi i da sud nije ispitao konkretni slučaj, ne mogu se prihvatiti kao osnovani.

13. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz tečaj CHF, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 25/11, 78/15,29/18,114/22, 156/22 – dalje ZOO) dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju odredbe kojom je utvrđena ništetnost zajedno sa kamatom u smislu odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a.

13.1. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne. Odredba članka 502.c stavak 1. ZPP-a govori o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj valutnoj klauzuli nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništenih odredbi, te je suprotno žalbenim navodima tuženik nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredba koje su po njemu sastavljene. Time što je valutna klauzula dopuštena prema odredbi članka 22. ZOO-a, ne znači da ista ne može biti ništetna kao što je to u konkretnom slučaju.

14. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja pozivom na odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a, članka 241. ZOO-a i članka 245. stavak 1. ZOO-a utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 u kojem je presuda od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. od kada je zastara počela iznova teći, a kako je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 9. lipnja 2023. unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a, proizlazi da nisu zastarjele tražbine u utuženom razdoblju.

14.1. Odluka o odbijanju prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u zapisniku broj Su-33/2022 od 30. siječnja 2022., te po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojen predmetu C-776/19 i C- 782/19.Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije primjenjiva u ovom predmetu.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3.ZPP-a. U članku 12. predmetnog ugovora o kreditu, stranke su ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, dakle Općinskog građanskog suda u Zagrebu. U obrazloženju pobijane odluke sud prvog stupnja je u odlomku 2.1. naveo sasvim određene razloge zbog kojih smatra da prorogacijska klauzula iz članka 12. predmetnog ugovora o kreditu je ništetna, obzirom se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Tuženik na kojem je teret dokaza prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 ničim nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora pojedinačno pregovaralo.

15.1. Kako iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedišta tuženika bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, to je prema odredbi članka 81. stavak1. i 2. ZZP/03 ista ugovorna odredba nepoštena jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice obzirom bi ona, čije je prebivalište u [adresa] , radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, bila izvrgnuta dodatnim troškovima zbog putovanja na udaljenosti oko 192 kilometra u jednom smjeru odnosno 384 kilometra u oba smjera i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Činjenica što tužiteljica ima punomoćnika odvjetnika nije dokaz protivnog jer se radi o odvjetniku u [adresa] čiji bi dolasci na ročište u Zagreb rezultirali dodatnim troškovima. Tužiteljica od podnošenja tužbe ima prebivalište u [adresa] , dok hipotetske tvrdnje žalitelja o mogućnosti preseljenja tužiteljice u drugi grad ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

16. Zbog navedenoga, budući da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 i stoga ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, u ovom predmetu riječ je o izberivoj mjesnoj nadležnosti prema odredbi članka 59. ZPP-a, jer se na području Općinskog suda u Slavonskom Brodu nalazi poslovna jedinica tuženika.

17. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbit žalbu tuženika kao neosnovanu ,potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. i točki II. Izrijeke i pobijano prvostupanjsko rješenje u točki I. izrijeke, te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku pravilna je u pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023 – u daljnjem tekstu: Tarifa). Nakon što je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za isplatu, za dio koji je povučen a tuženik pristao na povlačenja ( list101 spisa), tužbeni zahtjev iz tužbe više ne egzistira, tako da je tužiteljica uspjela u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu. Napominje se da je u odnosu na visinu prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi za isplatu u iznosu od 2.500,00 EUR vještačenjem utvrđena visina od 1.922,64 EUR, tako da se oba iznosa nalaze u istom platnom razredu prema Tbr. 7/1 Tarife, pa je sud pravilno prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a tužiteljici priznao kao potreban trošak financijskog vještačenja, dok tuženik neosnovano zahtijeva naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva za isplatu.

18.1. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja priznao tužiteljici pristojbu na tužbu u iznosu od 35,73 EUR, obzirom je prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023.) oslobođena plaćanja iste. Stoga je žalba tužitenika osnovana za iznos 35,73 EUR sudske pristojbe, pa proizlazi da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.275,00 EUR, te je preinačena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske odluke i tužiteljici dosuđen iznos od 2.275,00 EUR i odlučeno kao u točki II. izrijeke ove presude.

19. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari, a neznatno je uspio u odluke o trošku, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 378,86 EUR i odlučiti kao u točki I II izrijeke ove presude.

U Karlovcu 8. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj