Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-1011/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Josipu Štrucelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska ulica 13a, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik Davor Eterović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović i Šarac sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Lovrinčević Šelamov, odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1114/2020-65 od 30. rujna 2024., 8. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1114/2020-65 od 30. rujna 2024. preinačava i sudi:

I.I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27b, poslovni broj: Ovrv-1000/2016 od 02. studenog 2016. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 862,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. travnja 2014. do isplate i tužbeni zahtjev se odbija.

I.II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.739,59 EUR.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 227,32 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Povrv-1114/2020-65 od 30. rujna 2024. presuđeno je:

„I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita, Domovinskog rata 27b, poslovni broj: Ovrv-1000/2016 od 02. studenog 2016. godine pod točkom I u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 862,70 EUR (6.500,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. travnja 2014. godine do isplate, sve po kamatnoj stopi određenoj za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 8 dana.

II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, poslovni broj: Ovrv-2133/09 od 20. kolovoza 2009. godine pod točkom I u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.293,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2016. godine do isplate, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.395,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2016. godine do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju postupka u iznosu od 2.339,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje; ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je vozilo tuženika bilo u upotrebi, pa time i u pogonu, zbog čega da je za predmetnu radnju morao imati odgovarajuću valjanu vozačku dozvolu, slijedom čega da je utvrđena odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, neovisno o činjenici što se štetni događaj zbio na površini na kojoj se inače ne odvija promet. Ističe da činjenica što je tužitelj u mirnom postupku povodom upućenog odštetnog zahtjeva isplatio oštećeniku iznos od 6.500,00 kn, ne može imati utjecaj na odgovornost tuženika jer vozilo tuženika nije bilo na javnoj cesti i ostalim površinama na kojima se uobičajeno odvija promet zbog čega da regresni zahtjev tužitelja nije osnovan. Također upire na to da tuženik s tužiteljem nije bio ni u kakvom ugovornom ili poslovnom odnosu zbog čega da tužitelj nije mogao podnijeti prijedlog za ovrhu protiv tuženika kao ovršenika. Predlaže žalbu prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. U ovome postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457. do 467.a Zakona o parničnom postupku ZPP. Odredbom članka 467. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. ZPP-a, a povodom žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. ZPP-a. Zbog navedenog se u postupku u sporovima male vrijednosti o osnovanosti žalbe odlučuje na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

6. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Međutim, sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, na što s pravom ukazuje žalitelj.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguravajućeg društva prema tuženiku kao osobi odgovornoj za štetu, s osnova cjelokupno isplaćenog iznosa štete u visini 862,70 EUR/6.500,00 kn proizašle iz štetnog događaja od 17. siječnja 2014.

9. Obrazlažući pobijanu presudu sud prvog stupnja navodi da je temeljem europskog izvješća o prometnoj nezgodi i prijave štete, povezujući isto sa rezultatima prometnog vještačenja utvrdio odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja na način da je do prometne nezgode došlo na nogostupu u [adresa], u [adresa], kod kbr. 30 ispred caffe bara [obrt] kada je skuter kojim je upravljao tuženik kretanjem unazad zbog preparkiravanja udario motor osiguranika tužitelja i oborio ga sa nogare na tlo jer proizlazi da je tuženik sam i dobrovoljno ispunio europsko izvješće o prometnoj nezgodi u kojem je naznačeno kako je kretanjem unazad udario motocikl osiguranika tužitelja, i koje je izvješće da je popunio odmah neposredno poslije štetnog događaja i prije nego je imao saznanja da će tužitelj od njega potraživati regresno potraživanje zbog čega zaključuje i nalazi u smislu članka 219. ZPP-a kako su navodi tuženika naznačeni u europskom izvješću jedino vjerodostojni u odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja, dok da su navodi dani u ovom postupku usmjereni isključivo na izbjegavanje njegove građanskopravne obveze prema tužitelju. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da se tuženik u konkretnom slučaju ne može smatrati pješakom, budući je svojim radnjama prekršio odredbu članka 196. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13; dalje u tekstu: ZSPC) koja određuje da motornim vozilom i tramvajem u prometu na cesti može samostalno upravljati samo osoba koja ima važeću vozačku dozvolu izdanu u Republici Hrvatskoj, inozemnu vozačku dozvolu ili međunarodnu vozačku dozvolu, za onu kategoriju vozila kojom upravlja u prometu na cesti, kao i odredbu stavka 3. članka 199. istog Zakona koja propisuje da će se smatrati da je vozač počeo upravljati vozilom ako je pokrenuo vozilo s mjesta te dovodeći je u vezu s odredbom članka 1068. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; 41/08 i 125/11 – dalje; ZOO) zaključuje kako je predmetno vozilo tuženika bilo u pogonu pa da je za predmetnu radnju tuženik svakako morao imati odgovarajuću valjanu vozačku dozvolu pa obzirom da je do štetnog događaja došlo uslijed činjenice da je tuženik išao preparkirati svoje vozilo odnosno skuter, da je nedvojbeno da su konkretne radnje tuženika kritičnog dana obuhvaćene citiranim odredbama zakona, odnosno da je njegovo vozilo bilo u upotrebi, pa time i u pogonu, slijedom čega utvrđuje postojanje regresne odgovornosti tuženika, neovisno o činjenici što se štetni događaj zbio na nogostupu.

10. Osnovano tuženik žalbom pobija pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

11. Iz stanja spisa i provedenog postupka proizlazi da je štetni događaj nastao 17. siječnja 2014., da je tuženik motocikl tom prilikom gurao rukama unatrag pri čemu nije bio upaljen motor koji služi za pogon te da je uslijed kontakta s motociklom oštećenika na tom motociklu nastala šteta koju je tužitelj oštećeniku isplatio. Nije sporno ni da se događaj zbio na nogostupu.

12. Sporno je isključivo pravno pitanje predstavlja li opisano rukovanje motociklom upravljanje motornim vozilom te je li za takvo rukovanje tuženik morao posjedovati valjanu vozačku dozvolu, a što je relevantno kad se radi o pitanju regresne odgovornosti tuženika za isplaćenu naknadu štete koju je tužitelj nesporno isplatio oštećeniku.

13. Prema odredbi članka 1. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13 – dalje; ZSPC) prometom na cesti podrazumijeva se promet vozila, pješaka i drugih sudionika u prometu na javnim cestama i nerazvrstanim cestama koje se koriste za javni promet, dok odredba članka 2. stavak 1. točke 20. istog Zakona nogostup definira kao posebno uređenu prometnu površinu namijenjenu za kretanje pješaka, koja nije u razini s kolnikom ceste ili je od kolnika odvojena na drugi način, a točkom 66. određeno je da je vozač osoba koja na cesti upravlja vozilom. Prema odredbi članka 196. stavak 1. ZSPC motornim vozilom i tramvajem u prometu na cesti može samostalno upravljati samo osoba koja ima važeću vozačku dozvolu izdanu u Republici Hrvatskoj, inozemnu vozačku dozvolu ili međunarodnu vozačku dozvolu, za onu kategoriju vozila kojom upravlja u prometu na cesti.

14. Primjenom citiranih odredbi na utvrđeno činjenično stanje proizlazi da guranje motocikla ugašenog motora, bez uporabe pogona, ne predstavlja upravljanje motornim vozilom, već radnju koja je po svojoj naravi izjednačena s kretanjem pješaka koji gura vozilo, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno poistovjetio fizičku radnju guranja vozila s pojmom upravljanja zanemarujući pritom temeljnu razliku između vožnje vozila i ručne manipulacije vozilom bez pogona. Nadalje proizlazi da je nogostup površina namijenjena kretanju pješaka, a ne prometovanju vozila te se na toj površini uobičajeno ne odvija promet vozila, slijedom čega valja zaključiti da tuženik nije sudjelovao u prometu kao vozač motornog vozila za koju radnju bi mu svakako bila potrebna važeća vozačka dozvola. Ovdje dodatno valja istaknuti da u postupku tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja takve činjenice, nije dokazao da je tuženik u trenutku štetnog događaja motocikl ručno pomicao s namjerom uključivanja u promet, odnosno da je radnja guranja predstavljala pripremnu radnju za vožnju. Naprotiv, iz utvrđenih okolnosti proizlazi da se radilo o običnoj manipulaciji vozilom ugašenog motora na nogostupu, bez uporabe njegove pogonske snage.

15. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. točke 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 – dalje; ZOOP) vozač je osoba koja upravlja prijevoznim sredstvom, dok je odredbom članka 24. stavak 1. točka 2. propisano da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako vozač nije imao važeću vozačku dozvolu odgovarajuće vrste ili kategorije.

16. Dakle, prema citiranim odredbama ZOOP osiguratelj ima pravo na regres samo u zakonom taksativno navedenim situacijama, među kojima je i situacija kada je vozač upravljao vozilom bez važeće vozačke dozvole. Međutim, kako tuženik nije upravljao motornim vozilom, odnosno nije koristio pogonsku snagu vozila i nije sudjelovao u prometu u smislu materijalnih odredbi važećih zakona, činjenica da nije posjedovao važeću vozačku dozvolu ne može predstavljati osnovu za regres. U konkretnom slučaju ne može se smatrati da je šteta nastala zbog vožnje, neznanja ili nesposobnosti vozača niti je posljedica kršenja propisa o vozačkoj dozvoli pa bi priznavanje regresnog zahtjeva u ovakvoj situaciji značilo nedopušteno proširenje regresne odgovornosti izvan zakonskih okvira.

17. Ovaj sud smatra važnim napomenuti da postoji jasno razgraničenje između odgovornosti za štetu prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje; ZOO) i regresne odgovornosti prema osiguratelju kad je riječ o pogonu motora kao odlučujućem kriteriju. U tom smislu se naglašava da iako je tuženik u smislu ZOO-a odgovoran za nastanak štete zbog nepažnje pri guranju motocikla unatrag, takva odgovornost ne može predstavljati osnovu za regres osiguratelju jer šteta nije nastala upravljanjem motornim vozilom u prometu pa ne dolazi do primjene regresnog razloga iz ZOOP. Pritom činjenica da je tužitelj oštećeniku isplatio štetu sama po sebi ne znači da su ispunjene zakonske pretpostavke za regresni zahtjev prema tuženiku budući da šteta nije nastala upravljanjem (već rukovanjem) motornim vozilom pa se tuženik ne može smatrati vozačem u smislu odredbi ZOOP-a, slijedom čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku. Isto tako, budući da je regres prema ZOOP ograničen i to prema osiguraniku i prema osobama koje zakon izjednačava s osiguranikom, a da tuženik nije vlasnik vozila, niti ugovaratelj osiguranja ili osiguranik te nije dokazano, obzirom na gore iznesene okolnosti, ni da je osoba kojoj je osiguranik dao vozilo na upravljanje, ZOOP se na njega ne primjenjuje.

18. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za regres prvostupanjski je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je valjalo žalbu tuženika prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a te odlučiti kao pod točkom I.I izreke ove presude.

19. S obzirom na to da je prihvaćanjem žalbe tuženika došlo do promjene uspjeha stranaka u sporu, valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka. (članak 166. stavak 2. ZPP-a)

19.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njenom umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

19.2. S obzirom na to da je u povodu prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi, stavljeno van snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, to je postupak započeo podnošenjem tužbe za izdavanje platnog naloga pa se cjelokupni postupak ima smatrati jedinstvenim parničnim postupkom.

19.3. Tuženiku pripada trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: OT) i to za sastav prigovora te podnesaka od 1. rujna 2020., 13. travnja 2022. i 25. kolovoza 2022. za svaki u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 8/1 OT, zatim za pristup na ročišta održana 18. svibnja 2020., 18. ožujka 2022. i 5. travnja 2022. za svako u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 9/1 OT, za sastav podnesaka od 29. lipnja 2020., 22. travnja 2021., 20. travnja 2022., 24. svibnja 2022. i 3. rujna 2024. za svaki u iznosu od 37,50 EUR prema Tbr. 8/4 OT te trošak sastava podneska od 28. veljače 2024. u iznosu od 75,00 EUR prema Tbr. 8/3 OT, što uvećano za pripadajući PDV prema Tbr. 46 OT u iznosu od 328,13 EUR iznosi 1.640,63 EUR. Navedenom valja pridodati trošak predujmova koje je tuženik platio u ukupnom iznosu od 98,96 EUR, pa proizlazi da ukupni trošak koji je tužitelj dužan naknaditi tuženiku iznosi 1.739,59 EUR zbog čega je odlučeno kao u točki I.II izreke ove presude.

19.4. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava žalbe od 9. listopada 2019. budući da je ista odbijena rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž- 1422/19-2 od 8. siječnja 2020., zatim trošak sastava podneska od 2. lipnja 2020. jer isti ne prileži spisu te trošak sastava podnesaka od 31. kolovoza 2022. i 30. srpnja 2024. jer se u njima ponavljaju navodi iz ranije podnesenih podnesaka pa isti nisu bili potrebni za vođenje parnice.

20. Kako je tuženik uspio sa žalbom, pripada mu trošak žalbenog postupka i to trošak sastava žalbe u iznosu od 187,50 EUR prema Tbr. 10/1 OT, što uvećano za trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 39,82 EUR iznosi ukupno 227,32 EUR, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

U Karlovcu 8. siječnja 2026.

Sudac

Josip Štrucelj