Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-1039/2019-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari 1. tužitelja FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja MĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojica zastupani po punomoćniku Daliboru Gradinščaku, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 18. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 3. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207693155 od 19. listopada 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem Ou-1118/06-1 dana 19. listopada 2006., koji glasi:
“a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207693155 od 19. listopada 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem Ou-1118/06-1 dana 19. listopada 2006., koji glasi:
"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207693155 od 19. listopada 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem Ou-1118/06-1 dana 19. listopada 2006., koji glasi:
"uz valutnu kaluzulu."
IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207693155 od 19. listopada 2006., solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić pod brojem Ou-1118/06-1 dana 19. listopada 2006., koji glasi:
"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 363,47 CHF (slovima: tristošezdesettrišvicarskih franaka i četrdesetsedam lipa) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."
V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da 1. tužitelju FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 4.076,92 EUR (četiri tisuće sedamdeset šest eura i devedeset dva centa) te zakonske zatezne kamate tekuće na:
− iznos od 13,07 EUR od 1. prosinac 2009. do isplate
− iznos od 28,64 EUR od 1. siječanj 2010. do isplate
− iznos od 28,64 EUR od 1. veljača 2010. do isplate
− iznos od 28,64 EUR od 1. ožujak 2010. do isplate
− iznos od 28,64 EUR od 1. travanj 2010. do isplate
− iznos od 28,64 EUR od 1. svibanj 2010. do isplate
− iznos od 25,19 EUR od 1. lipanj 2010. do isplate
− iznos od 25,19 EUR od 1. srpanj 2010. do isplate
− iznos od 25,19 EUR od 1. kolovoz 2010. do isplate
− iznos od 25,19 EUR od 1. rujan 2010. do isplate
− iznos od 25,19 EUR od 1. listopad 2010. do isplate
− iznos od 25,19 EUR od 1. studeni 2010. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. prosinac 2010. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. siječanj 2011. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. veljača 2011. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. ožujak 2011. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. travanj 2011. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. svibanj 2011. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. lipanj 2011. do isplate
− iznos od 17,97 EUR od 1. srpanj 2011. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. kolovoz 2011. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. rujan 2011. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. listopad 2011. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. studeni 2011. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. prosinac 2011. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. siječanj 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. veljača 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. ožujak 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. travanj 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. svibanj 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. lipanj 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. srpanj 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. rujan 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. listopad 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. studeni 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. siječanj 2013. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. veljača 2013. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. travanj 2013. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. svibanj 2013. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate
− iznos od 14,89 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate
− iznos od 0,42 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate
− iznos od 30,54 EUR od 1. travanj 2012.do isplate
− iznos od 81,67 EUR od 1. svibanj 2012. do isplate
− iznos od 87,09 EUR od 1. lipanj 2012. do isplate
− iznos od 81,23 EUR od 1. srpanj 2012.do isplate
− iznos od 81,53 EUR od 1. kolovoz 2012. do isplate
− iznos od 76,14 EUR od 1. rujan 2012. do isplate
− iznos od 78,35 EUR od 1. listopad 2012. do isplate
− iznos od 81,66 EUR od 1. studeni 2012. do isplate
− iznos od 81,24 EUR od 1. prosinac 2012. do isplate
− iznos od 81,97 EUR od 1. siječanj 2013. do isplate
− iznos od 77,10 EUR od 1. veljača 2013. do isplate
− iznos od 76,11 EUR od 1. ožujak 2013. do isplate
− iznos od 81,48 EUR od 1. travanj 2013. do isplate
− iznos od 76,32 EUR od 1. svibanj 2013. do isplate
− iznos od 74,73 EUR od 1. lipanj 2013. do isplate
− iznos od 70,34 EUR od 1. srpanj 2013. do isplate
− iznos od 73,98 EUR od 1. kolovoz 2013. do isplate
− iznos od 75,77 EUR od 1. rujan 2013. do isplate
− iznos od 78,76 EUR od 1. listopad 2013. do isplate
− iznos od 79,05 EUR od 1. studeni 2013. do isplate
− iznos od 81,09 EUR od 1. prosinac 2013. do isplate
− iznos od 77,84 EUR od 1. siječanj 2014. do isplate
− iznos od 75,39 EUR od 1. veljača 2014. do isplate
− iznos od 76,79 EUR od 1. ožujak 2014. do isplate
− iznos od 75,80 EUR od 1. travanj 2014. do isplate
− iznos od 74,08 EUR od 1. svibanj 2014. do isplate
− iznos od 73,67 EUR od 1. lipanj 2014. do isplate
− iznos od 75,14 EUR od 1. srpanj 2014. do isplate
− iznos od 77,58 EUR od 1. kolovoz 2014. do isplate
− iznos od 78,48 EUR od 1. rujan 2014. do isplate
− iznos od 77,79 EUR od 1. listopad 2014. do isplate
− iznos od 80,74 EUR od 1. studeni 2014. do isplate
− iznos od 81,66 EUR od 1. prosinac 2014. do isplate
− iznos od 81,72 EUR od 1. siječanj 2015. do isplate
− iznos od 127,30 EUR od 1. veljača 2015. do isplate
− iznos od 81,89 EUR od 1. ožujak 2015. do isplate
− iznos od 36,50 EUR od 1. travanj 2015. do isplate
− iznos od 81,89 EUR od 1. svibanj 2015. do isplate
− iznos od 81,89 EUR od 1. lipanj 2015. do isplate
− iznos od 81,89 EUR od 1. srpanj 2015. do isplate
− iznos od 81,89 EUR od 1. kolovoz 2015. do isplate
− iznos od 81,89 EUR od 1. rujan 2015. do isplate
i to:
− po stopi od 14% godišnje od 1. prosinca 2009. do 30. lipnja 2011.,
− po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.
− od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
− od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
− od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VI. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva radi isplate preko iznosa
dosuđenog u točki V.
VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da 1. tužitelju FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelju MĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.935,86 EUR (tisuću devetsto trideset pet eura i osamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelji su 12. lipnja 2019. podnijeli tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. u kojoj navode da su 19. listopada 2006. s tuženikom sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207693155 kojim se tuženik kao kreditor obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom i to sukladno članku 2. i 7. Ugovora u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,50% godišnje. Navode da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, i to jednostranom odlukom tuženika o čemu nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji korisnik kredita nije mogao utjecati. Naime, odredba članka 2. Ugovora omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate isključivo prema odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, korisnik kredita nije imao nikakvih egzaktnih kriterija da provjeri pravilnost i uzrok promjene kamate jer navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz tog pravnog posla. Osim toga, tuženik, kao financijska institucija, nije postupao kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio 1. tužitelja u neravnopravan položaj, zbog čega je ova odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.
1.2. Nadalje, 1. tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF te uslijed toga uvećanja mjesečnog anuiteta. Štoviše, 1. tužitelju je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog ove valutne klauzule je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF (a uz to je i promjenjiva prema jednostranoj odluci banke). Slijedom navedenog, radi se o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama pri čemu tužitelji ističu da u predmetnom ugovoru postoje čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa) zbog kojih 1. tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a ni kasnije nije znao niti je mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je imao saznanja u kojoj će mjeri porasti mjesečni anuitet i utjecati na njegovu mogućnost otplate kredita te njezinu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.
1.3. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača /07 odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14.
1.4. Pozivajući se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima te imajući u vidu ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja proizlazi iz pravnih utvrđenja u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, tužitelji smatraju mjerodavnim početni anuitet odnosno početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% godišnje kao jedinu valjanu kamatnu stopu te ugovoreni tečaj važeći na dan korištenja kredita.
1.5. U tužbi se dalje navodi da je 15. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim su izmijenjene ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da je kredit konvertiran u EUR, ugovorena je kamatna stopa koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela. Tuženik je tipskim ugovorom utvrdio da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 18.459,94 kn. Međutim, neovisno o provedenoj konverziji, korisnik kredita i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana budući da je kamatna stopa dodatkom ugovoru određena onako kako je vrijedila za kredite u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama banke. Kod toga se tužitelji pozivaju na odluku Suda Europske unije broj C-118/17 pod 14. ožujka 2019. te iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 te smatraju da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
1.6. Slijedom navedenoga tužitelji ovom tužbom traže da se utvrde ništetnima dijelovi ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kako je to navedeno u izreci presude, a 1. tužitelj potražuje i preplatu koja je nastala zbog ugovorenih i primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF za razdoblje do 30. rujna 2015. (umanjeno za iznos priznat u konverziji) u iznosu od ukupno 34.435,58 kn / 4.570,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose preplate do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti.
2.2. Ističe prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (postupci naknade štete) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, te imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., zbog čega je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, te stoga tuženik smatra da je za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara. Čak i u slučaju primjene duljih rokova zastare (5 godina), zastara bi nastupila za sva potraživanja dospjela prije 12. lipnja 2014.
2.3. Odlučnom činjenicom koju sud treba uzeti u obzir tuženik smatra sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu od 15. veljače 2016. (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZIDZPK/15). Tim su Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR što je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b. ZPK. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja se kamatna stopa primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je zakonom točno propisano na koji se način vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 propisan je i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome. Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik ističe se da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati korisnikom kredita u EUR od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019 u kojoj taj sud zauzima pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. U svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - F) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama. Tužitelj u tužbi ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
2.4. Tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.
2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka .
3. U podnesku od 6. srpnja 2022. tuženik ponavlja i dodatno obrazlaže svoje stajalište kako korisnik kredita nakon konverzije kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 nema pravo na bilo kakvo daljnje obeštećenje, osvrćući se posebno na odluke Suda EU broj C-567/20, C-243/20, C-81/19 i odluke Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019 i Rev-1014/18.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić, pročitan je njezin nalaz i mišljenje kao i dopuna nalaza i mišljenja te je provedeno saslušanje 1. tužitelja kao stranke, dok su od saslušanja 2. tužitelja tužitelji odustali na ročištu 4. lipnja 2024.
5. Nakon provedenog vještačenja tužitelji su podneskom od 25. studenoga 2025. uskladili svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da 1. tužitelj potražuje ukupni iznos od 4.076,92 EUR (i to iznos od 808,95 EUR s osnova promjene kamatne stope, a iznos od 3.267,97 EUR s osnova promjene tečaja), dok su za iznos od 493,47 EUR povukli tužbu. S obzirom na to valja ukazati da je odredbom članka 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) propisano da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, može povući tužbu ako tuženik na to pristane (stavak 2.). Budući da se tuženik, koji se prethodno upustio u raspravljanje, u podnesku od 28. studenoga 2025. usprotivio ovom djelomičnom povlačenju tužbe, sud nije mogao utvrditi da je tužba djelomično povučena, već je ovom presudom valjalo odlučiti i o tom dijelu tužbe odnosno o cjelokupnom tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi.
6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.
7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženika i valutna klauzula u CHF kao i 1. tužiteljevo potraživanje preplaćenih iznosa uslijed primjene ovih ništetnih ugovornih odredbi.
8.1. Nije sporna činjenica da je između stranaka i to tuženika kao kreditora i 1. tužitelja kao korisnika kredita te 2. tužitelja kao založnog dužnika dana 19. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3207693155, kako je to utvrđeno i uvidom u isti, kao i da je temeljem tog ugovora banka 1. tužitelju odobrila kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), uz ugovorenu redovnu kamatu koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,5% godišnje (čl. 2. toč. 1. Ugovora) te se korisnik kredita navedeni iznos obvezao tuženiku vratiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja (čl. 7. toč. 1. Ugovora). Nesporno je da se radilo o potrošačkom namjenskom adaptaciju kuće (čl. 6. Ugovora).
8.2. Nadalje, nesporno je i da su korisnik kredita i banka 15. veljače 2016. sklopile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, kako to proizlazi iz čl. 1. Dodatka. Ovim Dodatkom stranke su u čl. 2. utvrdile da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu (Osnovni ugovor) te da ovim Dodatkom mijenjaju odredbe Osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postižu sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže zakon. U čl. 4. Dodatka stranke su utvrdile visinu neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. 190.685,44 kn / 27.315,81 CHF), a u čl. 5. utvrdile su preplatu prema izračunu konverzije u iznosu od 18.459,94 kn, te su u čl. 6. Dodatka utvrdile sporazum o preplati. U čl. 8. Dodatka stranke su ugovorile način određivanja kamatne stope, a u čl. 9. Dodatka utvrdile su visinu novih anuiteta u EUR radi otplate kredita.
9. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.
10. Sporno je i ima li 1. tužitelj pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara potraživanja.
11.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13.1. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
13.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 19. listopada 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
14. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu okolnost tuženik nije predlagao provođenje bilo kakvih personalnih dokaza, dok su tužitelji predložili saslušanje 1. tužitelja.
15. Iz iskaza 1. tužitelja proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2006. sa Zagrebačkom bankom i to radi ulaganja u poslovni prostor, a na upit suda da objasni zbog čega onda u čl. 6. ugovora stoji da je namjena kredita adaptacija kuće odgovara da je pomiješao ovdje predmetni ugovor s drugim ugovorom o kreditu budući da je otprilike u isto vrijeme kupovao poslovni prostor, za što je podigao drugi ugovor o kreditu. U to vrijeme nije se bavio nikakvom poslovnom djelatnošću, bio je zaposlen u firmi Knauf Novi Marof, ali supruga je imala trgovinu pa su zato kupovali poslovni prostor. Međutim, ovdje predmetni ugovor sklopili su radi adaptacije kuće u [adresa], na adresi [adresa] u kojoj su kući stanovali 1. tužitelj i njegova obitelj i to sve do prošle godine kada su kuću prodali. U toj kući nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost. Novci pribavljeni ovim ugovorom o kreditu utrošeni su upravo za adaptaciju kuće i to za izradu fasade i za uređenje unutarnjeg interijera. Kada je došao u Zagrebačku banku raspitivati se za kredit, htio je zapravo kredit u EUR, no u banci su mu ponudili kredit u CHF jer se radilo o povoljnijem kreditu te da zašto bi plaćao višu ratu. Stoga je na nagovor djelatnika banke i sklopio ovaj ugovor o kreditu. Kamatna stopa u početku je iznosila 4,50% godišnje te je u početku bila fiksna, a kasnije je porasla. Što se tiče informacija koje je dobio od djelatnika banke vezano uz promjenu kamatne stope, u banci su samo rekli da je bolje uzeti kredit u CHF jer je cijena puno manja, te je on i pristao na to da plaća manje rate. Nitko mu u banci nije objašnjavao ništa vezano uz promjenu kamatne stope. Ne zna što zapravo znači pojam valutne klauzule, on je kredit plaćao u kunama, a kad mu se predočava sadržaj odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, odgovara da je valjda u ugovoru i pisalo da se plaća u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti ovisno o vrijednosti CHF, ali njemu je tada bilo glavno da dobije kredit koji mu je trebao, rata mu je bila prihvatljiva te nije ništa puno pitao, a niti mu je netko objašnjavao išta vezano uz valutnu klauzulu ili nekakve rizike takvog ugovaranja. Kasnije je rata počela rasti te je išao u banku pitati i gledao kako da to otplati, te su mu u banci ponudili da mu vrate dio novaca, pri tome misli na konverziju kredita, te je u konačnici konvertirani ugovor o kreditu i otplatio. Ne bi uzeo ovaj ugovor o kreditu da je znao da će rata tako rasti te ističe da je na samom početku i htio uzeti kredit u EUR. Još uvijek je zaposlen u istoj firmi, a njegova supruga se i dalje bavi poduzetništvom, ima svoj salon vjenčanica. Novci od ovdje predmetnog kredita nisu ni djelomično utrošeni za poslovnu djelatnost njegove supruge. Konverziju je prihvatio zato što su mu ponudili da će mu smanjiti iznos kredita i dio vratiti pa je računao da će mu tako biti lakše otplatiti kredit.
16. Iskaz 1. tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i životno logično.
17.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju 1. tužitelj kojega sud smatra prosječnim potrošačem budući da s obzirom na svoje zanimanje (rudarski tehničar) nema potrebna stručna bankarska znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o parametrima i načinu promjene kamatne stope kao ni o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik tvrdio i dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da 1. tužitelj utječe na sporne odredbe, dok 2. tužitelj, kao založni dužnik, niti nije sudjelovao u pregovorima oko uvjeta kredita, kako to tužitelji navode na ročištu 4. lipnja 2024. (zbog čega su i odustali od njegovog saslušanja), a što sud smatra i životno logičnim s obzirom na to da je isti kao založni dužnik u sklapanju ugovora sudjelovao samo radi osiguranja tražbine tuženika hipotekom na nekretnini koju je dao u zalog, za što je bilo dovoljno da ugovor potpiše kod javnog bilježnika. Ovaj sud tako zaključuje da 1. tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (1. tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
17.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
18. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile prog lašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a tužiteljica se, kako je rečeno, nije izričito odrekla svojih prava na potpuno obeštećenje.
19. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina kako u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
20.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić iz Čakovca koja je u svom nalazu i mišljenju od 26. veljače 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-1039/2019-10 od 12. prosinca 2024. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Za svoj izračun preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi vještakinja je primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrdila je sve uplate tužitelja, utvrdila je više plaćene iznose koji po osnovi promjene kamatne stope iznose 1.347,96 EUR, a po osnovi promjene tečaja CHF iznose 4.800,83 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima (u koji je izračun preplate uključila i negativne tečajne razlike), utvrdila je da je prilikom konverzije kredita u valutu EUR utvrđen višak uplata u iznosu od 18.459,94 kn, utvrđene razlike više plaćenog umanjila je za iznos priznat u konverziji (proporcionalnom metodom) tako da je preplatu s osnova promjene kamatne stope (1.347,96 EUR) umanjila za iznos od 539,01 EUR što iznosi 808,95 EUR, a preplatu s osnova promjene tečaja (4.800,83 EUR) umanjila je za iznos od 1.911,05 EUR što iznosi 2.889,78 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima. Ujedno je vještakinja utvrdila da je konverzija s financijsko- računovodstvenog gledišta računski točno izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15, i da tuženik za iznos više plaćenog (3.698,73 EUR) temeljem Aneksa o konverziji nije ni umanjio ni povećao obavezu tužitelja. To iz razloga što je konverzijom tuženik tužitelja stavio u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, dok je nalaz vještakinje sačinjen prema zadatku kojim je tužitelj stavljen u poziciju dužnika u valuti HRK s nepromijenjenom kamatnom stopom u visini početno ugovorene. Ta dva obračuna nisu u nikakvoj korelaciji niti je obračun po nalazu vještakinje bio predmetom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Sukladno prijedlogu tužitelja vještakinja je izračunala i zatezne kamate na više plaćeni iznos koji je tužitelju tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije, a koje od dana svake pojedine uplae pa do dana izvršene konverzije iznose 668,92 EUR.
20.2. U podnesku od 2. travnja 2025. tuženik navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnov tražbine 1. tužitelja i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka koje ponavlja i u ovom podnesku, a tiču se provedene konverzije. Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ako nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kad je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka a to budući da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju za razdoblja plaćanja anuiteta po nižem tečaju. U prilog svog stajališta tuženik navodi primjere iz sudske prakse te se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-4393/2021-2 od 13. listopada 2021. iz koje proizlazi da na visinu konačne novčane tražbine ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, a koje stajalište Vrhovni sud RH iznosi i u odluci broj Rev-1277/2022-2. Osim toga, tuženik ostaje kod prigovora zastare koji dodatno obrazlaže te vezano uz to iznosi prigovor u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata. Naime, tuženik smatra da promjena režima početka tijeka zastare (ukoliko se prihvati pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH o početku tijeka zastare kod restitucijskog zahtjeva od trenutka pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost) dovodi i do promijene režima početka tijeka zateznih kamata jer su oba izravno povezana s dospijećem obveze, pa u tom slučaju i zatezna kamata počinje teći od dana pravomoćnosti navedene sudske odluke. Podredno, tuženik se poziva na čl. 214. ZOO i mišljenje Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. (potvrđeno i u odluci broj Rev-2781/2011) prema kojem bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od dana podnošenja tužbe jer je tek tada prema tuženiku postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Ujedno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova zateznih kamata na preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije budući da je aneks ugovoru u kreditu sklopljen 2016., a kada bi dospjelo ovo navodno potraživanje tužitelja, kod čega se tuženik poziva na zastarni rok iz čl. 226. st. 2. ZOO, a podredno iz čl. 225. ZOO. Osim toga, tuženik smatra da bi ovakav tužiteljev zahtjev svakako bio neosnovan jer je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se na preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate.
20.3. U podnesku od 11. travnja 2025. tužitelji traže dopunu nalaza na način da vještakinja sačini izračun preplate po tečaju bez prikazanih negativnih tečajnih razlika s obzirom na to da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja u postupku.
20.4. U dopuni nalaza od 5. studenoga 2025. vještakinja je izvršila izračun razlike anuiteta bez uključivanja negativnih tečajnih razlika tako da je bez umanjenja za navedene razlike utvrdila preplatu s osnova promjene tečaja CHF u iznosu od 3.267,97 EUR sa specifikacijom pojedinačnih iznosa.
20.5. Nakon provedenog dopunskog vještačenja tužitelji na nalaz i mišljenje vještakinje nisu imali nikakve primjedbe, već su u podnesku od 25. studenoga 2025. uskladili svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje (kojem se djelomičnom povlačenju tužbe, kako je rečeno, tuženik usprotivio zbog čega je valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi).
20.6. Tuženik u podnesku od 28. studenoga 2025., osim što ponavlja svoje ranije navode u pogledu učinaka konverzije kredita, ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje. Međutim, ustraje kod svojih navoda da je sud dužan uzeti u obzir i negativne razlike odnosno iznose i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit te ističe da je u podnesku od 31. ožujka 2025. (točka V.) istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja.
20.7. Kako, dakle, nakon dopune vještačenja stranke nisu imale daljnje prigovore na matematički izračun vještakinje niti su predlagale njezino usmeno saslušanje kako to suglasno navode na ročištu 18. veljače 2026., sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koji je sačinjen sukladno zadatku koji je odredio sud i to od strane stručne i nepristrane osobe te je valjano obrazložen.
20.8. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisnici kredita isplaćen odobreni iznos kredita.
20.9. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se uzmu u obzir negativne tečajne razlike (razdoblja kada je tužitelj plaćao anuitete u iznosima manjima nego što bi to bilo po tečaju po kojem mu je isplaćen kredit) smatrajući da su ovi navodi tuženika o načinu utvrđenja preplate prigovori koji se odnose na zadatak vještačenja koji zadatak određuje sud, a isti je određen kako je to obrazloženo u točki 20.8. Takav bi prigovor tuženika bio relevantan jedino u situaciji da je tuženik tijekom postupka postavio prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev kojim bi potraživao ove negativne tečajne razlike (kakvo je stajalište zauzeto u odlukama Vrhovnog suda RH).
21. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, dok je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje i dopuni nalaza ne uzimajući u obzir negativne tečajne razlike (u skladu s obrazloženjem pod točkom 20.9.), to je valjalo odlučiti kao u točkama I. do V. izreke presude, dok je u točki VI. djelomično odbijen tužbeni zahtjev i to preko iznosa dosuđenog sukladno nalazu i dopuni nalaza vještakinje, a do tužbom zatraženog iznosa (budući da je uslijed tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe valjalo odlučiti o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu).
22. Zakonske zatezne kamate 1. tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos od dana preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti ut jecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.
23.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove protivnoj stranci ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Naime, uzevši u obzir da su tužitelji uspjeli u cijelosti s osnovom svog zahtjeva (zahtjevom za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi), a da sa zahtjevom za isplatu nisu uspjeli sa 10,79% (od prvobitno potraživanog iznosa od 4.570,39 EUR), sud utvrđuje da se ukupno gledajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva radi o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva s kojim tužitelji nisu uspjeli, a zbog toga nije došlo do promjene tarifnog razreda tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa) po kojem se u konkretnom slučaju odmjerava trošak, niti su nastali bilo kakvi drugi posebni troškovi.
23.2. Kao potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP sud je tužiteljima priznao troškove:
- sastava tužbe u zatraženom iznosu od 220,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 40. st. 1. Tarife
- obrazloženog podneska od 20. studenoga 2025. (očitovanje i sređenje tužbenog zahtjeva nakon dopune nalaza vještakinje) u zatraženom iznosu od 220,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 40. st. 1. Tarife
- troškove zastupanja na ročištima 19. svibnja 2023., 4. lipnja 2024. i 18. veljače 2026., svakoga u zatraženom iznosu od 220,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 40. st. 1. Tarife
- troška sastava podneska od 11. travnja 2025., ali ne u zatraženom iznosu od 220,00 EUR, već u iznosu od 55,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 40. st. 1. Tarife jer se radi o podnesku kojim se samo kratko predlaže dopuna vještačenja.
23.3. Napominje se da su naprijed navedeni troškovi priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR te temeljem tbr. 52. toč 3. Tarife. Tužiteljima je također priznat zatraženi PDV na sve naprijed priznate troškove u ukupnom iznosu od 288,75 EUR sukladno tbr. 46. Tarife, trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje provedeno tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR te sudska pristojba na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 92,11 EUR (694,00 kn) sukladno Tarifi sudskih pristojbi.
23.4. Na taj način tužiteljima su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.935,86 EUR koje im je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.
U Varaždinu 3. travnja 2026.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelji po punomoćniku Daliboru Gradinščaku, odvjetniku iz Varaždina
2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba
