REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-637/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, Stjepana Radića 14, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetničkog vježbenika ĐĆ i tužiteljice osobno te u odsutnosti uredno pozvane tužene, s danom objave 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102777183, sklopljenog dana 22. prosinca 2005. između tužiteljice i tužene, potvrđenog dana 22. prosinca 2005. po javnom bilježniku Vesni Pučar iz Zagreba pod br. OU-1321/05-1, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. ”

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 974,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 23. prosinca 2005. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102777183, sklopljenog dana 22. prosinca 2005. između tužiteljice i tužene, potvrđen dana 22. prosinca 2005. po javnom bilježniku Vesni Pučar iz Zagreba pod br. OU-1321/05-1, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 1.020,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 20. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 918,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi kako su 22. prosinca 2005. tužitelj i tužena sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102777183, potvrđen dana 22. prosinca 2005. po javnom bilježniku Vesni Pučar iz Zagreba pod br. OU-1321/05-1, prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 155.072,21 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Ističe, kako je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Tužena je prilikom isplate kredita dana 22. prosinca 2005. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 7.341,27 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 974,35 EURA. Nadalje, navodi kako je odredbom čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno kako tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tužena. Tužena je dana 19. prosinca 2011. naplatila tužiteljici naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 7.689,58 kn a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 1.020,58 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tužene (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Naime, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tužena temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018; dalje: ZOO), takove dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tužena spori osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, dok ne spori visinu istog.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao dopis tužene od 1. kolovoza 2024. (str. 7 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607- 5102777183 od 22. prosinca 2005.(str. 9 – 17 spisa), punomoć (str. 18 – 20 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 21 spisa), dopis tužene od 8. svibnja 2019. (str. 23 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice ĐĆO (str. 38 i 39 spisa).

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno postojanje Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102777183, a kojim je tužiteljici kao korisnici kredita odobren stambeni kredit radi kupnje nekretnine u iznosu od 155.072,21 CHF.

6. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

8. Iz Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2005. (str. 9 - 17 spisa) razvidno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 155.072,21 CHF, sa rokom otplate od 240 mjeseci i kamatnom stopom od 5,390 % te da se u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita obvezala tuženoj kao kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je dužna platiti prije korištenja kredita i to u visini 1 posto od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna.

9. Nadalje, se u čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu tužiteljica obvezala platiti i naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, odnosno tom odredom utvrđeno je pravo tužene kao banke da u tom slučaju naplati jednokratnu naknadu.

10. Iz dopisa tužene od 1. kolovoza 2024., kojeg je dostavila punomoćniku tužiteljice, razvidno je kako je tužiteljici 22. prosinca 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 7.341,27 kuna, odnosno 974,35 EUR, a što je tužena i učinila nespornim u odgovoru na tužbu

11. Potrebno je napomenuti kako iz prethodno navedenog dopisa banke proizlazi i da tužiteljici nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada i to u iznosu od 7.689,58 kuna, odnosno 1.020,58 EUR.

12. Tužiteljica je saslušana kao stranka. U bitnome je istaknula kako joj u banci prilikom sklapanja ugovora nije ništa posebno objašnjeno glede ulazne naknade i naknade za slučaj prijevremenog povrata kredita, nije pravne struke pa je smatrala da je to tako u redu. Predmetni kredit podigla je za kupnju kuće. Nije imala niti obrt niti firmu već je kuća korištena isključivo za osobne potrebe. Prezentiran joj je gotov tekst ugovora i nije bilo nikakve mogućnosti da se posebno pregovara o pojedinim ugovornim odredbama. Nije joj ništa objašnjeno za što točno banka naplaćuje tzv. ulaznu naknadu, odnosno koji su to troškovi obrade i odobravanja kredita na koje se odnosi ta naknada. Prijevremeno je otplatila kredit te joj je za to zaračunata posebna naknada.

13. Ovaj sud u svakom slučaju smatra da se u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu u vezi naknada i troškova koje je korisnica kredita dužna platiti nije moglo posebno pregovarati, tim više što su sporne odredbe kojima se potrošaču nameće obveza plaćanja tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade bile sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima.

14. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

17. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tužena suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije dokazala da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit i zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

18. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovorne odredbu čl. 10. st. 1. i 2., o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi proglasio ništetnima (točka I. i III. izreke presude).

20. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda tužena je dužna vratiti tužiteljici sve što je stekla temeljem ništetne ugovorne odredbe i to sukladno pravilima obveznog prava o stjecanju bez osnove.

21. S obzirom na to da nije niti sporno da je tužena naplatila tužiteljici po predmetnom Ugovoru o kreditu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 974,35 EUR i tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 1.020,58 EUR dužna je tužiteljici iste vratiti i to sa zateznim kamatama od dana nakon dana kada je iste naplatila, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. i IV. izreke presude).

22. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 5. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu 2. prosinca 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, sastava ostalih podnesaka od 18. veljače 2026. (Tbr.8.t.4.) u iznosu od 50,00 EUR i zastupanja na ročištu 19. veljače 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, dakle ukupno 650,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 812,50 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 918,68 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka V. izreke presude).

23. Naprotiv, tužiteljica nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude 3. travnja 2026. u iznosu od 125,00 EUR sa uključenim PDV-om, budući da za nju nitko nije pristupio na to ročište. Dakle, tužiteljica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 EUR (točka VI. izreke presude).

24. Ovaj sud nije smatrao potrebnim u izreci presude odlučivati o zahtjevu za naknadu troškova tužene, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu pa je isti bespredmetan.

U Sesvetama 3. travnja 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetniku Marijanu Belčiću uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,40 EUR

- tuženoj po odvjetniku Damiru Metelku