REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Sisku - Stalna služba u Petrinji

Trg dr. Franje Tuđmana 12

44250 Petrinja

Poslovni broj: P-345/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja JV, OIB [osobni identifikacijski broj], GV, lijevi odvojak 20, 44250 Petrinja, zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, dana 3. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju JV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.490,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

- Na iznos od 0,29 € od 14.3.2008. do isplate

- Na iznos od 6,43 € od 14.11.2008. do isplate

- Na iznos od 12,41 € od 15.1.2009. do isplate

- Na iznos od 12,25 € od 13.2.2009. do isplate

- Na iznos od 14,42 € od 13.3.2009. do isplate

- Na iznos od 9,08 € od 15.4.2009. do isplate

- Na iznos od 9,55 € od 15.5.2009. do isplate

- Na iznos od 7,14 € od 15.6.2009. do isplate

- Na iznos od 8,18 € od 15.7.2009. do isplate

- Na iznos od 6,24 € od 14.8.2009. do isplate

- Na iznos od 8,33 € od 15.9.2009. do isplate

- Na iznos od 6,20 € od 15.10.2009. do isplate

- Na iznos od 7,63 € od 13.11.2009. do isplate

- Na iznos od 7,28 € od 15.12.2009. do isplate

- Na iznos od 11,07 € od 15.1.2010. do isplate

- Na iznos od 13,31 € od 15.2.2010. do isplate

- Na iznos od 12,76 € od 15.3.2010. do isplate

- Na iznos od 15,60 € od 15.4.2010. do isplate

- Na iznos od 19,75 € od 14.5.2010. do isplate

- Na iznos od 20,26 € od 15.6.2010. do isplate

- Na iznos od 26,05 € od 15.7.2010. do isplate

- Na iznos od 25,38 € od 13.8.2010. do isplate

- Na iznos od 36,19 € od 15.9.2010. do isplate

- Na iznos od 30,06 € od 15.10.2010. do isplate

- Na iznos od 31,55 € od 15.11.2010. do isplate

- Na iznos od 38,34 € od 15.12.2010. do isplate

- Na iznos od 40,69 € od 14.1.2011. do isplate

- Na iznos od 36,48 € od 15.2.2011. do isplate

- Na iznos od 37,94 € od 15.3.2011. do isplate

- Na iznos od 38,61 € od 15.4.2011. do isplate

- Na iznos od 43,30 € od 13.5.2011. do isplate

- Na iznos od 51,90 € od 15.6.2011. do isplate

- Na iznos od 61,90 € od 15.7.2011. do isplate

- Na iznos od 85,32 € od 12.8.2011. do isplate

- Na iznos od 55,82 € od 15.9.2011. do isplate

- Na iznos od 50,26 € od 14.10.2011. do isplate

- Na iznos od 49,93 € od 15.11.2011. do isplate

- Na iznos od 51,17 € od 15.12.2011. do isplate

- Na iznos od 55,82 € od 13.1.2012. do isplate

- Na iznos od 57,67 € od 15.2.2012. do isplate

- Na iznos od 55,80 € od 15.3.2012. do isplate

- Na iznos od 55,53 € od 13.4.2012. do isplate

- Na iznos od 56,80 € od 15.5.2012. do isplate

- Na iznos od 58,01 € od 15.6.2012. do isplate

- Na iznos od 56,44 € od 13.7.2012. do isplate

- Na iznos od 55,67 € od 14.8.2012. do isplate

- Na iznos od 51,95 € od 14.9.2012. do isplate

- Na iznos od 55,65 € od 15.10.2012. do isplate

- Na iznos od 57,17 € od 15.11.2012. do isplate

- Na iznos od 55,65 € od 14.12.2012. do isplate

- Na iznos od 54,12 € od 15.1.2013. do isplate

- Na iznos od 53,76 € od 15.2.2013. do isplate

- Na iznos od 52,92 € od 15.3.2013. do isplate

- Na iznos od 56,82 € od 15.4.2013. do isplate

- Na iznos od 51,15 € od 15.5.2013. do isplate

- Na iznos od 51,32 € od 14.6.2013. do isplate

- Na iznos od 50,73 € od 15.7.2013. do isplate

- Na iznos od 51,43 € od 14.8.2013. do isplate

- Na iznos od 52,72 € od 13.9.2013. do isplate

- Na iznos od 54,04 € od 15.10.2013. do isplate

- Na iznos od 54,58 € od 15.11.2013. do isplate

- Na iznos od 56,88 € od 13.12.2013. do isplate

- Na iznos od 51,40 € od 15.1.2014. do isplate

- Na iznos od 54,06 € od 14.2.2014. do isplate

- Na iznos od 54,99 € od 14.3.2014. do isplate

- Na iznos od 54,28 € od 15.4.2014. do isplate

- Na iznos od 52,52 € od 15.5.2014. do isplate

- Na iznos od 52,66 € od 13.6.2014. do isplate

- Na iznos od 54,20 € od 15.7.2014. do isplate

- Na iznos od 54,80 € od 14.8.2014. do isplate

- Na iznos od 55,22 € od 15.9.2014. do isplate

- Na iznos od 56,32 € od 15.10.2014. do isplate

- Na iznos od 57,70 € od 14.11.2014. do isplate

- Na iznos od 58,03 € od 15.12.2014. do isplate

- Na iznos od 58,14 € od 15.1.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 13.2.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 13.3.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 15.4.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 15.5.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 15.6.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 15.7.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 14.8.2015. do isplate

- Na iznos od 58,11 € od 15.9.2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju JV, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.956,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 3. travnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj JV podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi isplate. U tužbi je naveo kako mu je Ugovorom o kreditu broj: 9011714590 od 26.07.2006., sklopljenom između tužitelja i tuženika, odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate s rokom otplate od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Ugovor o kreditu je izmijenjen Aneksom ugovora od 13.01.2016. kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 18.167,02 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica 1.870,73 eura odnosno 14.095,05 kune veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi no tužitelj ovom tužbom ne potražuje navedenu razliku glavnice već isključivo potražuje preplatu nastalu do trenutka obračuna konverzije na dan 30.09.2015., a nastalu na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog CHF ugovora. Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita prilikom koje mu je utvrđena preplata u iznosu od 15.855,07 kuna nije obeštećen čak ni za tu preplatu uvećanu za zateznu kamatu, dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita budući da je tužitelju umjesto iznosa od 43.071,83 kuna za koji je stvarno oštećen, priznat tek iznos preplate od 15.855,07 kuna, a čak ni taj iznos mu nije isplaćen već je isti poslužio za fiktivno zatvaranje budućih anuiteta koji su također bili previsoko odmjereni uslijed razlike u glavnicama utvrđene na štetu tužitelja uz napomenu kako je tužitelj oštećen i za razliku nastalu temeljem ništetne promjene kamatne stope koja se ne potražuje uslijed zastare potraživanja po toj osnovi. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14od09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju(Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF u odnosu na početno ugovorene uvjete ugovora preplatio ukupni iznos od 3.845,88 eura. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je naveo kako osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tvrdnje tužitelja u gornjoj pravnoj stvari neosnovane su jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom. Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno sljedeće: sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca, na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom, tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate, svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi; Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C- 81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 42.000,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 10-14 spisa), otplatnu tablicu (str. 15-19 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 20-25 spisa), plan otplate (str. 26-35 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 36-40 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 41-71 spisa), saslušan je tužitelj (str. 97-98 spisa), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 103- 113 spisa).

4. Podneskom od 27. svibnja 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 3.490,89 eura po osnovi razlike kamate i po osnovi valutne klauzule sa zateznim kamatama te troškove postupka.

5. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 26. srpnja 2006., broj ugovora 9011714590 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 42.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 240 mjeseci te da se kredit u iznosu od 42.000,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,25 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

7. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz plana otplate tuženika, po Ugovoru o kreditu 9011714590, da je kamatna stopa mijenjana od strane tuženika i to na način da od 31.08.2006. iznosi 5,60% godišnje, od 31.01.2007. iznosi 5,65 % godišnje, od 29.02.2008. iznosi 6,05% godišnje, od 31.01.2010. iznosi 6,10% godišnje, od 31.01.2011. iznosi 6,05% godišnje, od 31.05.2011. iznosi 5,80% godišnje, od 31.08.2014. iznosi 5,77% godišnje, od 28.02.2015. iznosi 5,63% godišnje, od 31.08.2015. iznosi 5,51% godišnje, od 29.02.2016. iznosi 5,42% godišnje, a nije sporno da tužitelj kredit još uvijek otplaćuje.

8. U svom iskazu tužitelj JV naveo je kako je gradio kuću, odnosno adaptirao ju je i za to mu je trebalo novaca. Otišao je u Privrednu banku Zagreb budući su oni poticali kreditiranje za mlade bračne parove do 40 godina starosti. Trebao mu je iznos od 30.000 eura koji iznos u toj banci nije mogao dobiti ali su mu ponudili taj iznos u CHF. Pristao je na takav ugovor o kreditu, dobio novce i ovaj kredit još uvijek otplaćuje. Ostalo mu je za otplatiti još rata u trajanju do godine dana i otplaćuje samo glavnicu budući je kamate debelo otplatio. Nisu ga u banci upozorili da je CHF rizična valuta, a zapravo su mu nudili takav kredit i rekli da je desetljećima franak bio stabilna valuta. Nisu mu objasnili zašto isti iznos ne mogu dobiti u eurima već samo u CHF. Samostalno je otplaćivao ovaj kredit, imao je administrativnu zabranu pa su mu rate odmah naplaćivane iz plaće. Cijeli iznos kredita utrošio je na adaptaciju kuće. Cijelo je vrijeme radio kao poštar i u vrijeme otplate kredita nije imao otvoreno trgovačko društvo ili OPG. 2016. godine, kada je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, kada je izvršena konverzija istog, nije dobio nikakvu isplatu iz spornog kredita. Pročitao je ugovor o kreditu prije njegova potpisivanja ali očito nije sve dobro razumio. Pristao je na konverziju ovog ugovora o kreditu jer nije imao od čega živjeti, a ima troje djece koja se školuju. U vrijeme ugovaranja kredita, rata istog je iznosila oko 1.100,00 kuna što mu nije bio problem za otplaćivati, da bi do 2016. godine narasla i na oko 2.000,00 kuna. Kada je dobio izvod s računa o otplati spornog kredita nakon 10-15 godina otplaćivanja kredita, ne sjeća se sada točno, proizašlo je da je bio dužan više nego što je bio dužan na početku otplate tog kredita. To je bilo prije konverzije ovog kredita. Nakon sklapanja dodatka ugovora otpisano mu je nešto dugovanja i rata mu je nešto smanjena na godinu dana otplate kredita, stoga je pristao na sklapanje ovog dodatka ugovora.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

10. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

11. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

12. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 26.07.2006., broj ugovora 9011714590 , u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

13. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

14. U odnosu na odredbu čl. 4.2. Ugovora o kreditu od 26.07.2006., broj ugovora 9011714590, u dijelu u kojem je ugovoreno da Banka može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

15. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga Sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

16. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovor o kreditu od 26.07.2006., broj ugovora 9011714590, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

17. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 26.07.2006., broj ugovora 9011714590, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

19. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 09.05.2025. navela kako pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren sveukupno iznose 2.414,78 €. Pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita sveukupno iznosi 3.552,93 €. Prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 27.057,69 CHF(124.561,43 HRK), neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 18.167,02 (138.652,11 HRK), razlika u glavnicama iznosi 14.090,68 HRK (1.870,15 €, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije, 1€=7,5345 HRK).

21. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik prigovorio ističući da je provedena konverzija u skladu s pravom Europske unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda i zakonom. Prema tome nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojeg bi Sud usvojio tužbeni zahtjev.

22. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo od 09.05.2025. kao stručan, logičan i obrazložen, kojeg prihvaća i tužitelj, a koji izračun vještaka je izrađenog u skladu s nalogom Suda, prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje.

23. Naime, točno je da su dana 13.01.2016. tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011714590 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011714590 ukupno iznosi 3.552,93 eura. Nije točan navod tuženika kako je tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011714590 obeštećen s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom ugovora o kreditu nije u otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužitelju nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.

24. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen iznos utužene razlike redovne kamate i po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO-a od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i zahtjevu tužitelja, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.

25. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 06.06.2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

27. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 07.11.2024., 11.03.2025. i 19.02.2026 u iznosu od 200,00 kn za svako (Tbr. 9.1. Tarife), na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife), za sastav podnesaka od 16.10.2023. i 27.05.2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8.1. Tarife) te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, što ukupno s PDV-om iznosi 1.956,81 eura.

U Petrinji, 3. travnja 2026.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA: stranke