Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-483/2023-34
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice CS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Radomiru Borotiću i Darku Novačiću, odvjetnicima iz ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 24. veljače 2026., održane u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Darka Novačića, iz ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, te zamjenice punomoćnika tuženika IS, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 3. travnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I.
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg br. 3 A, OIB: 23057039320, da tužiteljici, HORVAT ANKICI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 5.458,78 € (glavnicu čini dug tuženika koji se odnosi na ukupnu pretplatu nakon umanjenja iznosa priznatog konverzijom plus zakonska zatezna kamata na ukupno utvrđeni iznos pretplate do dana 30. rujna 2015.), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 01.10.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-153/23)."
II. Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.762,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 437,50 EUR.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102009412 od 10. kolovoza 2004., na iznos kunske protuvrijednosti 55.470,00 CHF u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Kredit je konvertiran u valutu EUR prema izračunu konverzije tuženika. Ugovor iz točke I. ove tužbe je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, CHF. Takva odredba Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe je nepoštena i ništetna jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istog ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu. S obzirom da je tužiteljica vraćala kredit, obračunavajući anuitete prema valuti CHF, proizlazi da je tuženik od tužiteljice primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno opisano pod točkom II. tužbe. Shodno navedenome, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos koji je tužiteljica platila uz primjenu ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za tečaj CHF i to za svaki anuitet, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući iste od dana uplate svakog anuiteta, pa do konačne isplate. Pri tome treba uzeti u obzir obračun konverzije koji je izradio tuženik, tako da tužiteljica potražuje više uplaćene iznose na ime tečajnih razlika, zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose do dana konverzije te razliku glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, što sve treba obračunati do dana konverzije, odnosno na dan 30. rujna 2015., a pored toga potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos preplate koji će se utvrditi tekuću od 1. listopada 2015. pa do isplate. Tužiteljica ne raspolaže potpunom dokumentacijom niti potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko knjigovodstvene struke sama mogla precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio, uvažavajući pri tome okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za plaćanje anuiteta vezanih za tečaj CHF, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave cjelokupne dokumentacije što uključuje evidencije svih izvršenih uplata u kunama na ime predmetne partije kredita. Slijedom iznijetog, tužiteljica je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit i provedenu konverziju. Slijedom iznijetog, tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos koji bude utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji i provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.
1.1. Nakon što je sud ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), jer tužiteljica nije dokazala da je tuženik prije podnošenja tužbe odbio tužiteljici dati zatražene potrebne podatke potrebne za podnošenje tužbe, i nakon što je sud obvezao tužiteljici da uredi i specificira tužbeni zahtjev na način da navede točan novčani iznos koji potražuje tužbom, postupajući po nalogu suda tužiteljica je podneskom od 5. svibnja 2025. specificirala tužbeni zahtjev, na način da po osnovi preplate kredita zbog nišetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, potražuje iznos od 8.055,07 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamata tekućim od 1. listopada 2015 pa do isplate. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje tužiteljica je, podneskom od 21. studenoga 2025. (list 486-487), smanjila tužbeni zahtjev, na način da, temeljem iste činjenične i pravne osnove, sada potražuje iznos od 5.458,78 EUR zbog nišetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (tečajna razlika), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na iznose i s datumima dospjelosti specificiranima u narečenom podnesku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja o raspravljane o glavnoj stvari tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, pozivajući se na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102009412 od 10. kolovoza 2004., kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Ovosudnim rješenjem, posl. br. 18 P-483/2023-10 od 28. studenoga 2023., prigovor mjesne nenadležnosti je kao obijen, koje rešenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-211/2024-2 od 24. ožujka 2025. Tuženik je istaknuo prigovor da tužiteljica nema status potrošača u smislu odredbe čl. 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/2003, dalje ZZP/03) te je tužiteljica dužna dokazati da ima status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status. Nadalje, stranke su dana 9. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje Aneks), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020- 6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju br. Revd-2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak). VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju, ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VS RH, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl. br. Rev 1014/18, kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 102/15, dalje ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19. c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: - tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; - pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; - tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatom ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik je istaknuo da je 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za 13 vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS i VSRH. Naime, odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022., u predmetima broj U III-4372/2021 i U-III-5458/2021, utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Predmetni ugovor o kreditu sadrži posebnu odredbu u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine, u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako nije ostvari, niti može ostvariti, ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Banka nije imala, niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužiteljica potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. gdje je navedeno: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Dokaz: - zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. - cit. Odluka Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim. Tuženik ustraje u navodima da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe prigovor prijeboja, navodeći da se ne može zanemariti činjenica da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 23. veljače 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od 3.932,73 kn, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Dakle, nesporno je da je tuženik tužiteljici priznao preplatu po konverziji u iznosu od 3.932,73 kn i da bi stoga sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim, tužiteljici dosudio i iznos za koji je tuženik već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva, kako ga je postavio tužiteljica, dovelo bi do ne pripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužiteljici kao preplata već priznat konverzijom. Tuženik je u odgovorom na tužbu istaknuo uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 462,31 EUR, zajedno sa zateznim kamatama na iznose i s datumima dospjelosti specificiranima u podnesku od 29. rujna 2025. S obzirom na sve navedeno, tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.
3. U postupku je sud izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 2402006-10312662160/51400607-5102009412 od 10. kolovoza 2024., otplatnog plana za kredit, Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102009412 od 23. veljače 2016., Izračuna konverzije kredita predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković te saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.
4. Nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 2402006-10312662160/51400607- 5102009412 od 10. kolovoza 2024., na iznos kredita od 55.470,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 240 mjeseci, a povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na kašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke (čl. 7. Ugovora). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 5,49 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze ugovorena kao promjenjiva prema odlukama Banke i obračunava se primjenom direktne metode (čl. 8. Ugovora).
5. Nadalje, nije sporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102009412 od 23. veljače 2016. (dalje Aneks ugovoru, list 44- 47), kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način da je u čl. 5.3. Aneksa ugovoru utvrđeno da preplata kredita na dan 30. rujna 2015., prema Izračunu konverzije sačinjenog od strane Banke, iznosi 3.932,73 kn, čije korištenje će se regulirati Sporazumom stranaka iz čl. 7. Aneksa, na način da će se navedeni iznos utvrđenje preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše, kako je to ugovoreno u čl. 7.2. Aneksa ugovoru, do 50 % dospjelog anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi u cijelosti.
6. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, da li je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti utuženi novčani iznos specificiran u podnesku tužiteljice od 21. studenoga 2025., sporan je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja, osnovanost tuženikovog prigovora prijeboja, da li tužiteljica ima status potrošača, da li je konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ugovorena Aneksom ugovoru, provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15), odnosno da li je konverzija u konkretnom slučaju provedena na način da je položaj tužiteljice, kao potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednačen s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je koristila kredit denominiran u EUR, koji bi po iznosu, namjeni, vrsti i razdoblju primjene bio jednak kreditima koje je tuženik u to isto vrijeme odobravao istovrsnim skupinama potrošača kao što je tužiteljica.
7. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Ovo stoga što je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu posl. broj P-1401/12, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima (NN-53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/78), koji se u ovom konkretnim slučaju ima primijeniti s obzirom da je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
7.1. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020., koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
7.2. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.3. S obzirom da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Kako je navedena presuda, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je potvrđena navedena prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu pa do dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
8. Prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača sud smatra neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8.1. S obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren stambeni kredit (čl. 3. Ugovora), a ne u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice, utvrđeno je da tužiteljica ima status potrošača u smislu citirane odredbe ZZP/03, slijedom čega je tužiteljica aktivno legitimirana pozvati se na odredbe navedenog zakona radi zaštite svojih pravnih interesa.
9. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu br. 2402006-10312662160/51400607-5102009412 od 10. kolovoza 2024., u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula. Radi se konkretno o odredbi čl. 7. Ugovora, u dijelu gdje ugovoreno "…. povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na kašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.", te o odredbi čl. 8. Ugovora, u dijelu gdje je ugovoreno da se „…kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke …“.
10. Unatoč tome što je odredbom čl. 395. ZOO/78 bilo propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti (istovjetno je određeno i odredbom čl. 22. st. 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO/05) te iako je rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno da je citirana zakonska odredba čl. 22. st. 1. ZOO/05 (podredno time i odredba čl. 395. ZOO/78) suglasna sa Ustavom RH te da je, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, izraženog u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., citirana zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima, u konkretnom slučaju, primjenjujući Zakon o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), kao lex specialis, iz provedenih dokaza utvrđeno je da je citirane odredbe čl. 7. i čl.8. predmetnog Ugovora, dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštena, a time i ništetna.
10.1. Naime, tužiteljica je iskazala da je radi ostvarenja kredita za kupnju kuće odnosno rješenja stambenog pitanja odlazila kod više banaka, da bi se na kraju odlučila za kredit kod tuženika, s obzirom da su u toj banci uvjeti kreditiranja bili najpovoljniji. Kredit koji joj je odobren u cijelosti je utrošen za kupnju kuće. Prije zaključenja ugovora djelatnici banke joj nisu objašnjavali što znači valutna klauzula koja je u ugovoru unesena, niti što znači promjenjiva kamatna stopa, a na sadržaj ugovornih odredbi nije mogla ni na koji način utjecati. Predmetni ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, međutim, nema financijskog niti ekonomskog znanja, a osim toga bilo joj je najbitnije da može ostvariti kredit u iznosu koji joj je bio potreban za kupnju kuće, kao i rok otplate kredita i visina mjesečnog anuiteta. U početku mjesečni anuiteti su iznosili oko 1.500,00 kn, da bi nakon 3-4 godine mjesečni anuiteti se povećavali sve do 2.400,00 i 2.500,00 kn. Kada je došla u banku tuženika nisu joj ponuđeni krediti sa valutnom klauzulom u EUR ili kredit u kunama, niti su joj u banci rekli da HNB štiti samo kredite sa valutnom klauzulom u EUR, a ne i kredite sa valutnom klauzulom u CHF. U vrijeme ostvarenja kredita i zaključenja ugovora nije bila nositelj OPG-a niti vlasnica obrta ili nekog trgovačkog društva. Što se tiče konverzije kredita na koju je pristala, tvrdi da nije imala utjecaja na sadržaj ugovora kojim je ugovorena konverzija. Od strane banke joj je bila dostavljana dokumentacija vezano za konverziju i nije imala mogućnost pregovaranja o konverziji, ali na konverziju je pristala jer je konverzijom spriječeno daljnje povećanje mjesečnih rata, tako da je nakon te konverzije bila u mogućnosti dalje otplaćivati kredit, naime, mjesečna rata joj je nakon konverzije iznosila oko 1.700,00 do 1.800,00 kn.
10.2. Iz ovako danog iskaza tužiteljice proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije informirao tužiteljicu o potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF, slijedom čega tužiteljica nije mogla raspolagati potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što spornu ugovornu odredbu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čini nepoštenom i stoga ništetnom. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10.3. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07).
10.4. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 10. kolovoza 2004., odnosno, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te cijeneći da tuženik tužiteljicu nije upozorio o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, utvrđeno je da su sporna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetna, jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo na način da bi tužiteljica u cijelosti bio informirana i upoznata sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što navedenu ugovornu odredbu čini nepoštenom, a time i ništetnom u smislu odredaba čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.
10.5. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za ovaj sud je obvezujuća. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, u smislu povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10.6. Identično pravno stajalište zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
11. Unatoč utvrđenju da su citirane odredbe čl. 7. i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, te unatoč činjenici da je provedenim knjigovodstveno - financijskog vještačenjem, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja te dopune vještačkog nalaza i mišljenja (list 464), utvrđeno da preplata kredita, do koje je došlo zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, iznosi 4.883,57 EUR (pozitivna tečajna razlika), a da zatezna kamata na navedeni iznos preplate, obračunata za razdoblje od korištenja kredita 27. kolovoza 2004. do izvršene konverzije 30. rujna 2015., iznosi 1.089,97 EUR, dok u konverziji priznata preplata, prema tada važećem tečaju 7,640 EUR, iznosi 514,76 EUR, sud je tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 5.458,78 EUR (4883,57 - 514,76 + 1.089,97), sa zakonskim zateznim kamatama, u cijelosti odbio kao neosnovan.
11.1. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak, ili aneks, ugovora kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15, imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.
11.2. Sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZIDZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19. e ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.
11.3. Primjenom citiranih odredaba ZIDZPK/15 banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Potrošači su mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem navedenog Aneksa ugovoru izmijenjen je osnovni Ugovor o kreditu, među ostalim i u pogledu promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Aneks ugovoru kojim je provedena konverzija predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja između ostalih i iznosa obračunatih na temelju devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega Aneks sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom ugovoru , slijedom čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan. Naime, zaključenjem Aneksa ugovoru više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su ugovorne strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva, odnosno ništetnost ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli. U suprotnom bi tužiteljica imala pravo i na konverziju i na povrat preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, dok bi tuženiku neosnovano bila nametnuta dvostruka obveza.
12. Sud smatra da je sklapanjem navedenog Aneksa ugovoru, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz odredbe čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Naime, tužiteljica ne tvrdi da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, niti tvrdi da Aneks ugovoru nije zaključila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Tužiteljica je imala mogućnost ili sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Uzimajući u obzir da Aneks ugovoru ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem navedenog Aneksa ugovoru konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu. Naime, prihvaćanjem konverzije stranke su iznova, počevši od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze te su u skladu s odredbama ZIDZPK/15 obveze s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu restituirane, i to na način da su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve do tada plaćeno iskorišteno u korist tužiteljice na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom ugovoru te se stoga utuženi iznos više ne nalazi u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove. Učinak konverzije koja je provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave novog činjeničnog i pravnog okvira, sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.
12.1. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. te presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Naime, u presudi i rješenju br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. Vrhovni sud navodi „ … primjena propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15“, te „…tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.“. U presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Vrhovni sud RH navodi: "U odredbama članaka 19.d. i 19.e ZIDZPK/15 je propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe . Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca“, te „… zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena je ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštita legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Revizijski sud ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, a koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).".
13. S obzirom na sve navedeno, cijeneći da je zaključenjem Aneksa ugovoru konverzija predmetnog Ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u cijelosti, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenju, provedena u skladu sa odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15, kojom je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju cjelokupne uplate radi namirenja utvrđenih obroka u CHF te se pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a da je tuženik u postupku konverzije uzeo u obzir sve uplate koje su izvršene na partiju kredita kao povrat mjesečnih obveza, utvrđeno je da je tužiteljica prihvaćanjem konverzije konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu te da stoga tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu preplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev, specificiran u podnesku tužiteljice od 21. studenoga 2025., odbio kao neosnovan te presudio kao u izreci.
13.1. Sud smatra potrebnim istaknuti da bi tužiteljica imala pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom (tvz. "konverzijska preplata"), obračunatih za razdoblje od korištenja kredita 27. kolovoza 2004. do izvršene konverzije 30. rujna 2015. Budući da u specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljica ne zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom, niti su stranke na tu okolnost predložile provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja, koji dokaz sud bez prijedloga stranaka nije ovlašten odrediti, već tužiteljica zahtjeva isključivo zakonske zatezne kamate (1.089,97 EUR) obračunate na iznos preplate kredita (4.883,57 EUR) za razdoblje od korištenja kredita 27. kolovoza 2004. do izvršene konverzije 30. rujna 2015., koji zahtjev sud smatra, kako je to naprijed obrazloženo, neosnovanim, cijeneći da u parničnom postupku sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, o pravu tužiteljice na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom sud nije meritorno odlučivao.
14. Sud se nije upuštao u utvrđivanje osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog u podnesenom procesnom prigovoru prijeboja jer do prijeboja, s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, u konkretnom slučaju ne može niti doći. Naime, samo u slučaju da se utvrdilo da su i tužbeni zahtjev i prigovor prijeboja osnovani, sud bi bio u mogućnosti presudom izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja stranaka, a ako bi se pokazalo da prijebojem u cijelosti nije prestalo potraživanje bilo po tužbi bilo po prigovoru prijeboja, ostatak potraživanja bi se presudom dosudio stranici čije je potraživanje veće.
15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.762,50 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 600,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 5. svibnja 2025. te 22. siječnja i 24. veljače 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 400,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 13. studenoga 2023. i 30. rujna 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 2. rujna 2025. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), 312,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife) te 200,00 EUR za troškove vještačenja.
15.1. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 200,00 EUR za sastav žalbe protiv rješenja od 15. prosinca 2023., budući da sa navedenom žalbom tuženik nije uspio (žalba je kao neosnovana odbijena rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-211/2024-2 od 24. ožujka 2025.).
15.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.762,50 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 437,50 EUR sud kao neosnovan odbio.
15.3. Na dosuđeni iznos troškova tužiteljica je dužna tuženiku platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja presude 3. travnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.
U Slatini, 3. travnja 2026.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice - punomoćnik tužiteljice.
2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
