Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-159/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozjak & Rendić iz Varaždina, protiv tuženice ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Romini Štaba, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić iz Varaždina, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 19. veljače 2026. u prisutnosti stranaka i zamjenica punomoćnika stranaka, te objave presude 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Nalaže se tuženici ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , da isplati tužitelju IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 530,89 EUR (glavnica) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 13,27 EUR od 6.2.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.3.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.4.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.5.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.6.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.7.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.8.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.9.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.10.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.11.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.12.2020. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.1.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.2.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.3.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.4.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.5.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.6.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.7.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.8.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.9.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.10.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.11.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.12.2021. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.1.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.2.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.3.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.4.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.5.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.6.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.7.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.8.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.9.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.10.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.11.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.12.2022. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.1.2023. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.2.2023. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.3.2023. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.4.2023. godine pa do isplate,

- iznos od 13,27 EUR od 6.5.2023. godine pa do isplate,

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II/ Nalaže se tuženici ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da nadoknadi tužitelju IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovoga postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos troškova od dana donošenja presude pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženici ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 437,50 EUR (četiristo trideset sedam eura i pedeset centi) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj IU podnio je 25. ožujka 2025. tužbu radi isplate protiv tuženice ĐU u kojoj navodi da je tuženica potpisala Potvrdu o priznanju duga kojom se obvezala tužitelju podmiriti novčani iznos od 530,89 EUR, koje dugovanje proizlazi iz potvrde od 20. studenoga 2008., a dospjelo je na naplatu 20. prosinca 2008. Predmetnu Potvrdu o priznanju duga tuženica je vlastoručno potpisala 10. rujna 2013. te je istom utvrđeno da će tuženica vratiti predmetni dug u 40 rata u iznosu od 13,27 EUR s time da rata dospijeva na naplatu 5. veljače 2020., a svaka sljedeća za 30 dana od prethodne. Kako tražbina tužitelja nije namirena, tužitelj predlaže da sud obveže tuženicu na vraćanje dužnog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava tužbu i navode iz tužbe. Navodi da tužitelj u tužbi tvrdi da mu je tuženica dužna isplatiti iznos od 530,89 EUR temeljem navodne Potvrde o priznanju duga, dok je iz sadržaja predmetne Potvrde vidljivo da se poziva na neku drugu potvrdu od 20. studenoga 2008., međutim tužitelj tu potvrdu nije dostavio u spis. Ističe kako je u tužbi navedeno da je predmetna Potvrda vlastoručno potpisana od strane tuženice dana 10. rujna 2013., dok iz same Potvrde proizlazi da je ista datirana „10.09.20“ godine. Tuženica navodi kako je istina da je od tužitelja davno, prije 2008. godine, posudila novac u visini od 4.000,00 kuna jer se nalazila u iznimno teškoj financijskoj i obiteljskoj situaciji, međutim novac je tužitelju u potpunosti vratila i to tako što je u više navrata osobno (sa svjedocima) dolazila u [adresa] gdje je tužitelj imao svoju trgovinu i vraćala mu redovito pune tri godine iznose od po 200,00 kuna mjesečno. Nadalje navodi kako mu je predala i 4 čeka Zagrebačke banke d.d., svaki na iznos od 1.000,00 kn, za koje joj je tužitelj obećao da će ih vratiti po otplati duga, što nije učinio iako je tuženica dug otplatila u cijelosti. Tuženica je tužitelju ne samo vratila pozajmljeni iznos, već mu je vratila preplaćeni, praktički dupli iznos od pozajmljenog.

2.2. Tuženica nadalje ističe kako je u rujnu 2020. godine tužitelj nepozvano i bez ikakve pravne osnove došao k njoj u kuću tvrdeći da mu je još uvijek dužna, stavio je presavijen papir za potpis i inzistirao da ga potpiše prijeteći da će joj, ako ne potpiše, uzeti stvari iz kuće. Tuženica je bila iznimno prestrašena i uznemirena te je zbog tužiteljevog inzistiranja na brzinu potpisala papir pod prisilom i pritiskom koji je na nju vršio tužitelj, a nakon što je isti potpisala, tužitelj je papir uzeo i otišao. Iz predmetne Potvrde koju je tužitelj dostavio uz tužbu razvidno je kako je potpis tuženice koji se nalazi na gornjem dijelu papira vidno različit od potpisa na donjem d ijelu, i to i po rukopisu i po sadržaju potpisa te tuženica osporava da bi potpis na gornjem dijelu Potvrde bio njezin. Postupanje tužitelja prilikom njegovog dolaska u njezinu kuću tuženica nije prijavila nadležnim tijelima iz straha. Zbog navedenog tuženica smatra da je predmetna Potvrda ništetna te nema pravnu snagu.

2.3. Tuženica ističe prigovor zastare sukladno odredbama članka 225. Zakona o obveznim odnosima s obzirom na to da je novčani iznos pozajmila od tužitelja još prije 2008. godine (i vratila ga u preplaćenom iznosu). Ističe kako je Potvrda koju je tužitelj priložio kao osnov svojeg potraživanja očito kreirana i iskonstruirana u cilju stvaranja pravnog privida da bi se radilo o priznanju zastarjelog duga te ujedno utuženju u zakonskom roku. Međutim, potpis na gornjem dijelu Potvrde nije njezin potpis, već se radi o kaznenom djelu krivotvorenja isprave. Isto se odnosi i na donji dio dokumenta budući da tuženici nije poznato da bi ikada potpisala takav sadržaj Potvrde, već joj se očito „podmetnuo“ na potpis sadržaj koji se nalazio na dijelu papira koji je bio presavijen i prikriven. Radi se o ništetnoj ispravi, postupanje tužitelja koje je opisala tuženica protivi se Ustavu Republike Hrvatske (povrijeđena ljudska prava), prisilnim propisima i moralu društva.

2.4. Slijedom svega navedenoga tuženica predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje prouzročene troškove postupka.

3. U podnesku od 21. svibnja 2025., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj ističe kako, suprotno navodima tuženice, njegova tražbina nije namirena. Dakle, tuženica duguje tužitelju novčani iznos koji proizlazi temeljem potvrde od 20. studenog 2008. i koje je potraživanje dospjelo na naplatu 20. prosinca 2008. U odnosu na navod tuženice da ona nije potpisala Potvrdu o priznanju duga tužitelj navodi da je predmetnu potvrdu tuženica vlastoručno potpisala, međutim njezin potpis nalazi se na kraju cijelog teksta predmetne potvrde, a ne ispod predviđenog mjesta za potpis na kojem je također navedeno ime tuženice, iz kojeg je razloga na dva različita mjesta navedeno ime, ali je riječ o samo jednom potpisu, i to kao što je rečeno, na kraju potvrde. Tužitelj smatra prigovor zastare neosnovanim budući da je tuženica potpisala Potvrdu o priznanju duga te je na taj način priznala svoj dug prema tužitelju, pa je prema odredbi iz čl. 240. Zakona o obveznim odnosima zastara prekinuta.

4.1. Na pripremnom ročištu 5. prosinca 2025. tuženica osobito ostaje kod navoda da je do potpisa na drugom dijelu potvrde došlo uslijed straha i pritiska te da se radi o radnji bez pravnog učinka zbog ništetnosti. Obrazlaže u odgovoru na tužbu istaknute navode da je potvrda datirana s datumom "10.09.20" godine, što je u nesuglasju s Potvrdom priloženom uz odgovor na tužbu u spisu na kojoj u gornjem desnom uglu stoji datum 10.09.2013. (na stranici 6 spisa), na način da joj je putem e- pošte dostavljena ova dokumentacija na kojoj se preko godine 2013. u desnom gornjem uglu nalazi nekakav kod koji prekriva brojke "13" tako da proizlazi kao da je naveden datum „10.09.20.“.

4.2. Na istom ročištu stranke suglasno navode kako tiskanom slovima ispisano ime " ĐU" na potvrdi od 10.9.2013. ispod gornjeg dijela potvrde ne predstavlja potpis tuženice, pri čemu tužitelj navodi kako je on to ispisao kao mjesto za potpis tuženice, te stranke suglasno navode kako pisanim slovima na kraju potvrde navedeno ime i prezime tuženice nesporno predstavlja njezin potpis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, saslušao je svjedokinje NU i KU te parnične stranke. Kao nepotreban odbio je dokazni prijedlog tužitelja za provođenje grafološkog vještačenja budući da je na pripremnom ročištu između stranaka suglasno i nesporno utvrđeno koji je potpis tuženice, a što je ispisao sam tužitelj, kako je to navedeno u točki 4.2. obrazloženja.

6. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje s osnova ugovora o zajmu sklopljenog između stranaka, koje on temelji prvenstveno na priloženoj Potvrdi o priznanju duga od 10. rujna 2013.

8. Odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Odredbom čl. 500. st. 1. ZOO propisano je da se zajmodavac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate.

9. Među strankama nije sporno da je između istih sklopljen ugovor o zajmu kojim je tužitelj kao zajmodavac tuženici kao zajmoprimcu pozajmio novčani iznos od 4.000,00 kn koji se tuženica obvezala vratiti.

10. Sporno je je li tražbina tužitelja podmirena pa je time sporna i visina tražbine kao što je sporno i je li nastupila zastara tražbine; nadalje sporno je je li valjana potvrda priložena u spis na kojoj tužitelj temelji svoje tvrdnje budući da tuženica tvrdi da ju je potpisala pod prisilom i pritiskom tužitelja koje je postupanje suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu, je li istinit sadržaj te isprave te kada je ista sastavljena.

11. Na ove sporne okolnosti izvršen je uvid u priloženu Potvrdu o priznanju duga priloženu uz tužbu te su saslušani svjedoci i parnične stranke.

12.1. U Potvrdi o priznanju duga na kojoj u desnom gornjem desnom uglu stoji datum 10. rujna 2013. stoji navod o priznanju dugovanja prema tužitelju u iznosu od 4.000,00 kn temeljem potvrde od 20. studenoga 2008., a koje je dospjelo na naplatu 20. prosinca 2008. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, ispod čega je tiskanim slovima navedeno ime i prezime tuženice, a ispod tog teksta stoji izjava o vraćanju 40 rata po 100,00 kn i to prva rata 5. veljače 2020., a svaka sljedeća za 30 dana od prethodne, te je odmah u nastavku te izjave pisanim slovima navedeno ime i prezime tuženice, za koje je na temelju nespornih izjava stranaka s pripremnog ročišta kao i iz njihovih iskaza utvrđeno da se radi o potpisu tuženice, dok je u gornjem dijelu teksta tiskanim slovima ispisano njezino ime i prezime od strane tužitelja.

12.2. U pogledu spornog datuma navedenog na potvrdi valja reći da je na pripremnom ročištu razjašnjeno kako je tuženici putem e-pošte dostavljena ova dokumentacija na kojoj se preko godine 2013. u gornjem desnom uglu nalazi neka vrsta koda koji prekriva brojke „13“ tako da proizlazi kao da je naveden datum „10.09.20“ zbog čega ovakve navode tuženice sud ne smatra osnovanima jer se očito radi o nekoj tehničkoj pogrešci prilikom slanja dokumentacije tuženici pa sud utvrđuje da potvrda doista nosi datum „10.09.2013.“

13. U pogledu sporne valjanosti Potvrde od 10. rujna 2013. za koju tuženica tvrdi da je ništetna, ističe se da je navedena potvrda jednostrani pravni posao kao očitovanje volje jedne strane, time da se sukladno čl. 14. st. 3. ZOO odredbe toga zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući način primjenjuju i na druge pravne poslove (pa tako i jednostrane). Sud, međutim, ne smatra osnovanima navodima tuženice da je predmetna Potvrda ništetna budući da ništetnost ugovora (odnosno drugog pravnog posla) sukladno čl. 322. st. 1. ZOO nastupa ako je taj pravni posao protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, a ne ako je takvo bilo postupanje treće osobe uslijed kojeg je došlo do potpisivanja takvog jednostranog pravnog posla, kako to proizlazi iz navoda tuženice. Naime, tuženica i sama postupanje tužitelja pod čijim je utjecajem potpisala predmetnu potvrdu opisuje kao prisilu odnosno pritisak, pa se ovdje eventualno može raditi o nekoj od mana volje prilikom potpisivanja Potvrde. Tako je odredbom čl. 279. st. 1. ZOO propisano da ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor (odnosno poduzela drugi pravni posao odgovarajućom primjenom ove odredbe i na druge pravne poslove sukladno čl. 14. st. 3. ZOO), druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi. Radi se, dakle, o pobojnosti takvog pravnog posla, a koja se pobojnost ne može isticati prigovorom u parnici, već samo isticanjem protutužbenog zahtjeva radi poništenja ili podnošenjem takve zasebne tužbe. Stoga ovakve navode tuženice sud u ovoj parnici ne smatra relevantnima te utvrđuje da je predmetna potvrda od 10. rujna 2013. pravno valjana.

14. Što se tiče sporne istinitosti sadržaja potvrde od 10. rujna 2013., pogotovo datuma njezinog sastavljanja te je li istom tuženica doista priznala predmetni dug i obvezala se vratiti taj dug u ratama, najprije valja reći da se ne radi o javnoj ispravi koja bi sukladno čl. 230. st. 1. ZPP imala dokaznu snagu javne isprave, dakle presumpciju istinitosti onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dok je onaj tko tvrdi suprotno dužan to dokazati (čl. 230. st. 3. ZPP). Stoga je kod ovakve privatne isprave, ako suprotna strana ospori njezinu istinitost, teret dokaza na onome koji se na nju poziva.

15. Svjedokinje NU i KU o sastavljanju ove potvrde nemaju nikakva saznanja. Tužitelj pak iskazuje da je potvrda sastavljena 2013. godine, kako to i stoji na samoj potvrdi, te da je tom prilikom sastavljen cjelokupni tekst potvrde, dakle i gornji i donji dio, a činjenicu da je u dodatku teksta navedena obveza tuženice na vraćanje duga 2020. godine, dakle dugi rok čekanja povrata novaca tužitelj obrazlaže time da mu je tuženica rekla neka pričeka s vraćanjem duga koji ne može vratiti jer ima kredit koji joj izlazi 2020. godine. Ovakav navod tužitelja sud ne smatra vjerodostojnim ne prihvaćajući kao uvjerljivo obrazloženje o tako dugom ugovorenom roku povrata pozajmice čije je dospijeće početno bilo, prema navodima tužitelja, ugovoreno u roku od mjesec dana. S druge strane, uvjerljiviji su navodi tuženice koja ne spori da je potpisala izjavu o vraćanju 40 rata po 100,00 kn i to počevši od 5. veljače 2020., pri čemu se ne može točno vremenski izjasniti kada je potpisala tu izjavu, ali da ju je potpisala negdje prije korone. Naime, opće poznata je činjenica da je u Republici Hrvatskoj epidemija korona virusa počela u veljači 2020. što se i poklapa s datumom od kada je ugovoreno ponovno vraćanje duga. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je predmetna Potvrda, koja nosi datum „10.09.2013.“, zapravo od strane tuženice potpisana 2020. godine prije ugovorenog dospijeća prve rate (5. veljače 2020.).

16. Sporno je da li je tuženica potpisala i gornji tekst Potvrde o priznanju duga temeljem potvrde od 20.11.2008. budući da iskazuje da je taj tekst naknadno ispisan, a da ga nije bilo na potvrdi kada ju je ona potpisivala, odnosno da je potpisala presavijeni papir kako to navodi u odgovoru na tužbu.

17.1. Ovdje navedene sporne činjenice o vremenu sastavljanja potvrde kao i o samom tekstu odnosno sadržaju potvrde o priznanju duga relevantne su radi utvrđenja činjenice je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

17.2. Naime, za tražbinu s osnova ugovora o zajmu valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan u čl. 225. ZOO, s time da sukladno članku 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok prema članku 216. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Nadalje, sukladno članku 240. st. 1. i st. 2. ZOO zastara se prekida kad dužnika prizna dug, time da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Prema čl. 245. st. 2. ZOO zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. Valja reći i da se prema čl. 220. st. 1. ZOO pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare.

17.3. S obzirom na to da je sud utvrdio da je izjavu kojom se obvezala vraćati 40 rata po 100,00 kn, za koje iznose tuženica ne spori da se odnose upravo na predmetni zajam, tuženica potpisala početkom 2020., te imajući u vidu da tužitelj navodi dospijeće te tražbine po osnovi ugovora o zajmu s danom 20. prosinca 2008., sud utvrđuje kako je u trenutku davanja te izjave o povratu 40 rata po 100,00 kn navedeno potraživanje tužitelja nedvojbeno bilo u zastari. Kod toga, po stavu ovoga suda, sama pisana izjava kojom se dužnik obvezuje u ratama vratiti određeni dug predstavlja priznanje tog duga, pa u toj situaciji činjenica da je ta obveza bila u zastari predstavlja odricanje od zastare sukladno čl. 220. st. 1. ZOO. Već iz tog razloga nije bitno je li tuženica potpisala i gornju izjavu navedenu u potvrdi kojom se izričito priznaje dug temeljem potvrde od 20.11.2008., koja je činjenica među strankama sporna, naime već i pisana izjava o povratu duga u ratama dovoljna je da nastupi učinak odricanja od zastare, dok je tuženičine navode kojima ukazuje na mane volje prilikom potpisivanja ove izjave sud ocijenio neosnovanima kako je to naprijed obrazloženo.

17.4. Slijedom navedenog sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženice.

18.1. U pogledu visine tražbine koja je među strankama sporna budući da tuženica tvrdi kako je cjelokupni pozajmljeni iznos vratila, štoviše i preplatila, valja reći da tuženica za ove svoje navode nema nikakve materijalne dokaze u vidu pisanih potvrda o vraćanju duga. Međutim, iskazuje da je odmah nakon što je pozajmila novce iste počela vraćati, i to u mjesečnim iznosima od po 200,00 kn koje je svaki mjesec odnosila u tužiteljevu trgovinu u [adresa] gdje je ovo vraćanje bilo bilježeno u bilježnicu u koju se tuženica potpisivala, a nije dobila nikakve potvrde o vraćanju novaca, niti joj je tužitelj ikada kasnije dao bilo kakav obračun duga. Iskazuje da ju je radi vraćanja novaca u trgovinu u [adresa] vozila njezina kći - svjedokinja NU, a kada ona nije mogla, vozila ju je susjeda - svjedokinja KU. Tuženica se nije mogla izjasniti o točnom ukupnom iznosu koji je vratila, ali iskazuje da je vraćala više od dvije godine svaki mjesec po 200,00 kn zbog čega smatra da je dug u cijelosti vratila. Kod toga iskazuje i da ne zna ništa o navodno ugovorenim kamatama.

18.2. Ove navode tuženice o vraćanju mjesečnih iznosa od 200,00 kn u periodu od nekih dvije-tri godine svaki mjesec u trgovini u [adresa] potvrđuje u svom iskazu svjedokinja NU, koja je tuženicu, svoju majku, tamo vozila te je osobno bila prisutna vraćanju novaca u vezi čega je tuženica nešto potpisivala, a nije dobila nikakvu potvrdu, te svjedokinja potvrđuje da je tuženicu vozila i susjeda KU kada je svjedokinja NU nije mogla voziti.

18.3. Svjedokinja KU također iskazuje da je tuženicu u više navrata vozila u trgovinu u [adresa] gdje je davala neke novce blagajnici koja je nešto zapisala u bilježnicu, iako ne zna zbog čega je davala te novce jer tuženicu o tome nikada nije ispitivala. Svjedokinja navodi da je osobno vidjela da je tuženica davala novce blagajnici, a vozila ju je više puta.

18.4. Iskaze ovih svjedokinja sud ocjenjuje vjerodostojnima budući da su u ovdje navedenim bitnim dijelovima međusobno suglasni te iz razloga što su iskazivale samo o okolnostima koje su im osobno poznate odnosno događajima kojima su neposredno prisustvovale, ne navodeći da imaju saznanja i o bilo kakvim daljnjim okolnostima konkretnog ugovornog odnosa između stranaka kojima bi iskazivale u korist tuženice , zbog čega sud u tim iskazima ne nalazi namjeru njihovog konstruiranja u korist tuženice. Stoga, temeljem iskaza ovih svjedokinja s kojima je u navedenim dijelovima suglasan i iskaz tuženice, sud utvrđuje da je tuženica u razdoblju od najmanje dvije godine vraćala svakomjesečne iznose od po 200,00 kn, zbog čega je tužitelju s osnova predmetnog zajma vratila najmanje 4.800,00 kn.

18.5. U pogledu vremena sklapanja predmetnog ugovora o zajmu tužitelj iskazuje da je isti sklopljen 20. studenoga 2008., dok se tuženica ne može o tome decidirano izjasniti navodeći u svom iskazu samo da je ugovor sklopila prije dosta godina. Svjedokinje NU i KU potvrđuju da se radilo o periodu od prije dosta godina, kako to navodi svjedokinja NU, odnosno o periodu od prije otprilike 17 godina koji pamti po tome što je tada položila vozački ispit. Budući da ovaj period od 17 godina odgovara vremenu sklapanja ugovora krajem 2008. godine o kojem iskazuje tužitelj, sud ocjenjuje ovaj dio njegovog iskaza o vremenu sklapanja ugovora vjerodostojnim, pogotovo iz razloga što tuženica to izričito to ne osporava, već iskazuje samo da je ugovor sklopljen prije dosta godina.

18.6. Nadalje, iskaz tuženice u dijelu kako joj nije poznato ništa o ugovaranju kamata o kojima je iskazivao tužitelj kao i u dijelu da stranke nisu ugovorile nikakav konkretan rok vraćanja zaima sud ne ocjenjuje osnovanim budući da se stranke nisu nalazile ni u kakvom posebnom odnosu (npr. prijateljski ili rodbinski odnos) koji bi upućivao na istinitost takvih navoda, zbog čega smatra vjerodostojnim suprotne navode tužitelja o ugovaranju kamata i određivanju roka dospijeća povrata pozajmljenog iznosa.

19.1. S druge strane, tužitelj iskazuje da je točno kako je tuženica vraćala novce u njegovoj trgovini u [adresa] te ih je predavala blagajnici koja je zapisivala te iznose u bilježnicu, a blagajnica je nakon toga njemu dala te podatke iz bilježnice koje je on onda sebi zapisao pa je po tome pratio koliko mu je tko dužan. Iskazuje nadalje da je od tog duga otprilike polovica vraćena i to negdje tijekom 2009., 2010. godine, no ne može se izjasniti o točnom iznosu koliko je vraćeno, a na pitanje kako je onda utvrdio da je vraćena polovica, odgovara da je napravio obračun. Tako je utvrdio da je 2013. ostao dug od oko 2.100,00 - 2.200,00 kn, a do tog iznosa duga došao je tako da je obračunao nešto za kamate i smanjivao glavnicu, no sada nema točan obračun duga jer ga je dao tuženici, a za sebe je zadržao Potvrdu koju je priložio uz tužbu. Iako je iskazao da je preostao dug od oko 2.100,00 - 2.200,00 kn, objašnjava da je ugovoreno vraćanje 40 rata po 100,00 kn jer je to tako izračunao s obzirom na dugi rok čekanja povrata novaca, a i druge dužnike isto tako dugo čeka.

19.2. Ovakav iskaz tužitelja kao vjerovnika koji potražuje pozajmljeni iznos, u situaciji kada je nesporno da je tuženica vraćala dug, sud ne može prihvatiti kao vjerodostojan dokaz visine tražbine. Naime, tužitelj vrlo paušalno iskazuje o vraćenim iznosima kao i obračunu duga uz kamate za koje ne navodi točno kako su i u kojem iznosu obračunate, osim što navodi da su ugovorene kamate u iznosu od 200,00 kn tromjesečno, što s obzirom na glavnični iznos od 4.000,00 kn znači 20% godišnje , a što bi predstavljalo nedopuštenu visinu kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac u razdoblju kada je ugovor sklopljen – 2008. godine, kada je sukladno tada važećoj odredbi čl. 29. st. 2. i čl. 26. st. 1. i st. 4. ZOO najviša dopuštena kamatna stopa (koju bi stoga valjalo i primijeniti) bila 14% godišnje.

19.3. Ovdje treba naglasiti i da je jedno od općih načela obveznog prava načelo savjesnosti i poštenja propisano u čl. 4. ZOO u kojem je određeno da su u zasnivanju obveznog odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, kao i načelo dužnosti suradnje (čl. 5. ZOO) prema kojem su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Navedeno podrazumijeva postupanje sudionika u obveznim odnosima s povjerenjem i s obzirom prema osobi i interesima drugog sudionika, međusobno obavještavanje o stanju ugovornih obveza i polaganje računa, razvijanje suradnje i pružanje zaštite prema trećim osobama, otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa i spremnost na ispunjenje ugovorom preuzetih obveza i očekivanje takvog ponašanja pri zasnivanju, ispunjenju i ostvarivanju prava suugovaratelja te u svakom slučaju suzdržavanje od dvoličnog i proturječnog ponašanja (kako se to obrazlaže u pravnoj teoriji). Tužitelj, međutim, tuženici nije izdavao nikakve potvrde o vraćenim iznosima iako se tuženica kao uplatitelj dužnih iznosa potpisivala u bilježnicu u tužiteljevoj trgovini te je tužitelj temeljem tih podataka vodio evidenciju o stanju duga. Iako tužitelj navodi da je tuženici dao obračun duga, a za sebe je zadržao Potvrdu, navedeno je u suprotnosti s iskazom tuženice koja navodi da joj tužitelj nikada nije dao ikakav obračun duga, a njezine navode sud smatra vjerodostojnima jer ne smatra uvjerljivim da bi vjerovnik, znajući da mu dug nije u cijelosti namiren, sačinio obračun duga i dao ga dužniku, a za sebe ne bi zadržao primjerak istog kao dokaz o nepodmirenom dijelu tražbine. Ovakvim nepolaganjem računa o stanju obveza (neizdavanjem bilo kakvog obračuna stanja duga i kamata) i neizdavanjem potvrda tuženici o vraćenim iznosima iako je o tome imao vlastitu evidenciju po podacima bilježnice u trgovini, po stavu ovoga suda tužitelj je postupao upravo suprotno ovdje navedenim načelima savjesnosti i poštenja te dužnosti suradnje sudionika obveznih odnosa. Stoga je u ovakvoj situaciji, kada je vjerovnik taj koji je za obje stranke imao evidenciju i dokaz o podmirenju dijela tražbine, dok drugoj strani o tome nije dao nikakve pisane dokaze, teret dokaza o visini nepodmirenog dijela tražbine na vjerovniku. Takav je stav zauzela i sudska praksa (npr. u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-497/2019-2). Međutim, u pogledu visine duga tužitelj je od materijalnih dokaza dostavio samo Potvrdu uz tužbu (iz koje proizlazi da se tuženica obvezala vratiti dug u iznosu od 4.000,00 kn ) čiju je vjerodostojnost u pogledu visine tražbine tuženica osporila, dok nije dostavio nikakve daljnje dokaze iako je istima raspolagao (podatke bilježnice u koju se tuženica potpisivala), dok je njegov stranački iskaz u pogledu visine tražbine paušalan, bez konkretnog navođenja pojedinačno ili ukupno plaćenih iznosa kao i obračunat ih kamata, na koji su način, na koje iznose, u kojim periodima i po kojoj stopi one obračunate.

20. Slijedom navedenog sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu tražbine koju potražuje ovom tužbom, zbog čega je primjenom odredbe čl. 221.a ZPP ocijenio njegov zahtjev neosnovanim te je isti odbio.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor dužan tuženici naknaditi parnične troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Kao potrebne troškove sud je tuženici priznao trošak sastava odgovora na tužbu u zatraženom iznosu od 125,00 EUR (uključen PDV) sukladno VPS iz tužbe i tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), zastupanja na ročištima 5. prosinca 2025. i 19. veljače 2026. u zatraženim iznosima od po 125,00 EUR temeljem tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife te zastupanja na ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. i tbr. 46. Tarife, što sve ukupno iznosi 437,50 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Varaždinu 3. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz OD Kozjak & Rendić iz Varaždina

2. Tuženica po punomoćnicima iz OD Porobija & Špoljarić iz Varaždina