Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: Pn-16/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587 - MINISTARSTVO PRAVOSUĐA, UPRAVE I DIGITALNE TRANSFORMACIJE, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Ferde Hefelea 57, Sisak radi naknade štete, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 18. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja KV koji glasi: "Nalaže se tuženici REPUBLICI HRVATSKOJ - MINISTARSTVO PRAVOSUĐA, UPRAVE I DIGITALNE TRANSFORMACIJE da tužitelju KV na ime imovinske (obične) štete isplati iznos od 3.310,39 eur s zateznom kamatom koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, tekućom od 15.12.2014. do isplate."

II. Nalaže se tužitelju KV da tuženici REPUBLICI HRVATSKOJ - MINISTARSTVO PRAVOSUĐA, UPRAVE I DIGITALNE TRANSFORMACIJE naknadi parnični trošak u iznosu od 30.753,93 eur sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u dijelu radi naknade imovinske štete zbog izmakle koristi u iznosu od 344.946,58 eur/2.599.000,000 kn, sa zateznim kamatama od 1. 1. 2012. do isplate te u dijelu radi naknade neimovinske štete u iznosu od 39.816,84 eur/300.000,00 kn, sa zateznim kamatama od 15. 12. 2014., povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj KV podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika

REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587 - MINISTARSTVO PRAVOSUĐA, UPRAVE I DIGITALNE TRANSFORMACIJE, radi naknade štete.

2. U tužbi tužitelj navodi da je 24. listopada 2011. rješenjem ministra pravosuđa Republike Hrvatske Klasa: UP/I-133-07/11-01/140, Ur.br: 514-03- 01-03/1-11-4 imenovan za javnog ovršitelja sa službenim sjedištem u [adresa], za područje Županijskog suda u Sisku. 12. prosinca 2011. tužitelj je položio prisegu, nakon čega mu je dodijeljena Povelja o postavljanu za javnog ovršitelja sa sjedištem u [adresa]. Radi osiguranja prostora u skladu s uvjetima propisanim Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu tužitelj je 16. prosinca 2011. zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u [adresa], temeljem kojeg je obvezan zakupodavcu plaćati mjesečnu najamninu u iznosu od 2.000,00 kn počev od 1. siječnja 2013., pa nadalje. Nakon izvršenog pregleda poslovnog prostora i opreme od strane komisije Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, te utvrđenja da isti udovoljavaju propisanim uvjetima, Ministarstvo je 20. prosinca 2011. donijelo rješenje Klasa:

UP/I-133-07/11-01/140, Ur.br: 514-03-01-03/2-11-2 kojim je tužitelju određen početak rada 1. siječnja 2012. Radi obavljanja javnoovršiteljske službe tužitelj je brisan iz imenika odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore s danom 31. prosinca 2012. Sabor Republike Hrvatske donio je 22. prosinca 2011. odluku o odgodi Zakona o javnim ovršiteljima do 1. srpnja 2012., uslijed čega je tužitelju onemogućen početak obavljanja javnoovršiteljske službe. Nakon ove odgode uslijedila je nova odgoda primjene zakona i time početka obavljanja javnoovršiteljske službe do 15. listopada 2012. kada su doneseni novi Ovršni zakon, Zakon o prestanku važenja zakona o javnim ovršiteljima i Zakon o prestanku važenja zakona o javnoovršiteljskim pristojbama, temeljem koji je ukinuta javnoovršiteljska služba. Donošenjem naprijed navedenih zakona nije reguliran status javnih ovršitelja i njihov pravni položaj, te s tim u vezi njihovo obeštećenje jer je nesporno da trpe štetu (materijalnu i nematerijalnu), a prema čl. 91. st. 3. Ustava Republike Hrvatske propisano je da se zakonu čija primjena traži financijska sredstva, moraju previdjeti i njihovi izvori. Stoga su se javni ovršitelji obratili Ustavnom sudu Republike Hrvatske, te je isti sud svojom odlukom br. U-I-5612/2011, U-I-6274/2011, U-I-178/2012 i U-I-480/2012 od 23. siječnja 2013.g (NN br. 13/13) javnim ovršiteljima priznao pravo na legitimna očekivanja. Osim navedeno tužitelj ističe da već postoji pravomoćna sudska presuda Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-5818/13 od 16. siječnja 2014. kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Varaždinu kojom je tužena Republika Hrvatska odgovoran za naknadu štete ČV, koji je kao i tužitelj bio imenovan za javnog ovršitelja. U tim presudama ponavlja se stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske. S obzirom na izrečena stajališta navedenih sudova, na kojima se temelji i ova tužba, smatramo da nije potrebno isto ponavljati. Slijedom navedenog tužitelj potražuje naknadu slijedećih vrsta i vodova štete:

Imovinska štete koja se sastoji od: obične štete u iznosu od 24.942,16 kn (trošak polaganja javnoovršiteljskog ispita 2.000,00 kn, predujam za vatrootporni ormar 2.942,16 kn, zakupnina za 10 mjeseci 2012. g 20.000,00 kn, zatim, izmakle koristi i to u godišnjem iznosu koji će se utvrditi naknadno tijekom postupka (čl. 186 b. Zakona o parničnom postupku) i to počevši od 1.1.2012. (dan kada su javni ovršitelji trebali započeti s radom u skladu s međunarodno - pravnom obvezom koju je Republika Hrvatska preuzela tijekom pregovora o svom pristupanju Europskoj uniji) do sedamdesete godine života tužitelja (vezano za legitimna očekivanja), odnosno do onemogućavanja rada kao javnog ovršitelja. Obujam i visina naknade obične štete i izmakle koristi uređeni su čl. 1089. i 1090. Zakona o obveznim odnosima gdje se izričito naglašava da su treba voditi računa da se oštećeniku prizna potpuna naknada. Po pitanju javnih ovršitelja jasno je da je povrijeđeno pravo Zajednice koje se temelji na pravnoj izvjesnosti, pravnoj sigurnosti, legitimnim očekivanjima, diskriminaciji na osnovi zanimanja neispunjavanju ugovornih obveza. Neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti (povreda prava na duševno zdravlja, čast, ugled i dostojanstvo iz čl. 19. ZOO-a), diskriminacije po osnovi izbora zanimanja iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (osobito čl. 4. st. 1.-poticanje na diskriminaciju, čl. 6. st. 1. i 2. -teži oblici diskriminacije), čl. 54. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, čl. 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 2 Ugovora o Europskoj uniji, tužitelj potražuje u iznosu od 300.000,00 kn. Stanje produžene neizvjesnosti je koje je trajalo do zadnjeg monitoring izviješća u ožujku 2013.g utjecalo je na težinu duševnih boli. Diskriminacija je počinjenja od strane Vlade Republike Hrvatske (institucije predsjednika Vlade, ministra pravosuđa, saborskih zastupnika vladajuće većine), koji su na račun javnih ovršitelja ( po osnovu izvora zanimanja) u dužem razdoblju iznijeli čitav niz uvreda kojima su poticali na nesnošljivost prema izboru profesije javnog ovršitelja, što je rezultiralo čitavom nizu uvredljivih natpisa u tiskovinama u Republici Hrvatskoj. Takav stupanj diskriminacije i vrijeđanja javnih ovršitelja kojom su se mediji u vrijeme predizborne kampanje, a kasnije i pojedini članovi Vlade Republike Hrvatske i parlamentarne većine obrušili na javne ovršitelje nije zabilježen nigdje u civiliziranom svijetu.

3. U odgovoru na tužbu tuženica se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Osporava se osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i odgovornost tuženice. Primjena Ovršnog zakona (NN broj: 139/10) kojim je u pravni sustav uvedena javnoovršiteljska služba bila je odgođena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnim ovršiteljima (NN broj: 150/11, 2/12) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnim ovršiteljima (NN broj: 150/11 i 70/12), a potom je Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršite ljima (NN brj: 112/12) prestala postojati. Donošenje ovih Zakona ne predstavlja radnje koje imaju element protupravnosti. Te Zakone donio je Hrvatski Sabor u okviru svojih nadležnosti. Ministarstvo pravosuđa je rješenje kojim je tužitelj postavljen za javnog ovršitelja donijelo na temelju navedenih Zakona, koji su tada bili na snazi, a donošenje Zakona ne može predstavljati štetnu radnju države, slijedom čega nema odgovornosti tuženice. To potvrđuje i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci broj: Rev 1332/01 od 6. srpnja 2003. u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznosi pravno stajalište da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države. Odluke Ustavnog suda na koje se poziva tužitelj u tužbi ne daju pravo tužitelju na naknadu štete. Iz same tužbe proizlazi da tužitelj nije niti započeo s obavljanjem javnoovršiteljske dužnosti, dakle, obavljanje javnoovršiteljske službe nije mogli niti trajati, niti prestati, slijedom čega je neosnovan tužbeni zahtjev s osnove potraživanja izmakle koristi. Kako je Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima prestala služba javnih ovršitelja dana 15. listopada 2012. to je potraživanje izmakle koristi od tog datuma nadalje također neosnovan , obzirom da je tužitelju bilo poznato da isti ne može ostvarivati prihod kao Javni ovršitelj. Tužitelj navodi da je radi obavljanja javnoovršiteljske službe brisan iz imenika odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore s danom 31. prosinca 2012. , no u prilog toj tvrdnji nije dostavi dokaz. Kako je tužitelj bio odvjetnik to je isti po ukidanju Zakona o javnim ovršiteljima mogao se ponovno učlaniti u Hrvatsku odvjetničku komoru i nastaviti obavljati poslove odvjetnika, a što isti nije učinio. Tuženica osobito osporava navode iz tužbe da je zbog ukidanja Zakona o javnim ovršiteljima došlo do diskriminacije po osnovi izbora zanimanja. Slijedom navedeno, tuženica se protivi provođenju dokaznih prijedloga iz tužbe. Tuženica ističe prigovor zastare potraživanja. U odnosu na navode iz tužbe da postoji pravomoćna presuda Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž -5818/13 od 16. siječnja 2014., u pogledu odgovornosti tuženice, tuženica ističe da je protiv te presude uložena revizija temeljem odredbe čl. 382. st. 1. ZPP -a. predlaže se tužitelja odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u zahtjev za mirno rješenje spora (str. 10-13 spisa), dopis (str. 14 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa RH od 24. 10. 2011. (str. 15-17 spisa), Povelju (str. 18 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa RH od 20.12.2011. (str. 19 spisa), rješenje Ministarstva pravosuđa RH 29. 6. 2012. (str 20 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora (str. 21-23 spisa), račune (str. 43 i 44 spisa), dopis Ministarstva pravosuđa RH od 7. 7. 2017. (str. 63 spisa), dopis Hrvatske odvjetničke komore (str. 64 spisa),

dopis FINA (str. 65 spisa), te u rješenje Hrvatske javnobilježničke komore od 7. 12. 2017. (str. 71 spisa).

5. Na ročištu za glavnu raspravu tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev i to na način da zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 24.942,16 kn, zatim novčanog iznosa od 2.599.000,00 kn, sve po osnovi imovinske štete, te isplatu iznosa od 3000.000,00 kn na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i diskriminacije.

6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. veljače 2026. tužitelj je povukao tužbu i to i to u dijelu radi naknade imovinske štete zbog izmakle koristi u iznosu od 344.946,58 eur/2.599.000,000 kn te naknade neimovinske štete u iznosu od 39.816,84 eur/300.000,00 k,n sve sa zateznim kamatama, kojem djelomičnom povlačenju se tuženica nije protivila te je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) riješeno kao u izreci.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer je ovaj sud je mišljenja da tužitelj nije s uspjehom dokazao sve pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu i to štetni događaj, protupravnost, štetu, uzročnu vezu između štetnog događaja kao uzroka i štete kao posljedice, odgovornost tuženika te u konačnici niti visinu štete (čl. 221a. ZPP u vezi s čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

8. Između stranaka nije sporno da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 24. listopada 2011. tužitelj imenovan za javnog ovršitelja sa službenim sjedištem u [adresa], za područje Županijskog suda u Sisku , a kojim rješenjem je ujedno određeno da će se datum početka rada odrediti nakon što imenovani položi prisegu i primi povelju o postavljenju te da je danom početka rada imenovani dužan napustiti drugu naplatnu službu ili kakvo drugo naplatno zaposlenje ili članstvo u tijelu pravne osobe koja obavlja kakvu gospodarsku djelatnost, a isto je utvrđeno i uvidom u navedeno rješenje.

9. Nadalje, iz Povelje o postavljenju Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 12. prosinca 2011. proizlazi da je tužitelj postavlja za javnog ovršitelja sa službenim sjedištem u [adresa] sa svim pravim koja mu pripadaju po propisima.

10. Rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 20. prosinca 2011. tužitelju je određen početak rada 1. siječnja 2012., a rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 29. lipnja 2012. izmijenjena je izreka rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 29. prosinca 2011. na način da umjesto 1. srpnja 2012. treba stajati 15. listopada 2012. . Iz obrazloženja rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 29. lipnja 2012. proizlazi da je rješenjem navedenog ministarstva od 29. prosinca 2011. tužitelju određen početaka rada 1. srpnja 2012.

11. Iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 16. 12. 2011., koji je sklopljen između HV, kao zakupodavca i tužitelja kao zakupca proizlazi da zakupac daje , a tužitelj prima u zakup dvosobni stan u [adresa], ukupne površine 65,60 m (čl. I.), da će zakupac u istom obavljati javnovršiteljsku djelatnost (čl. II.), da se zakup ugovara na neodređeno vrijeme počev od 1. 1. 2012., uz otkazni rok od 30 dana (čl. III.9 te da je čl. IV. ugovorena zakupnima u iznosu od 2.000,00 kn mjesečno.

12. Iz dopisa Hrvatske odvjetničke komore od 17. 7. 2017. proizlazi da je tužitelj brisan iz imenika odvjetnika navedene komore od 31. 12. 2011.

13. Uvidom u R1 račun za predujam 81593 Primat RD d.o.o. od 30. 12. 2011. proizlazi da je uplaćen avans po ponudi 62484, u iznosu od 2.942,16 kn, te je iz priložene preslike uplatnice utvrđeno da je tužitelj navedeni novčani iznos uplatio toj pravnoj osobi.

14. Nadalje, Zakonom o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 139/10, dalje: ZJO) uređeno je ustrojstvo, ovlasti i način rada javnog ovršiteljstva kao javne službe (čl. 1. ZJO), a prema odredbi čl. 122. ZJO navedeni zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«, osim odredaba članka 1., članka 3. do 5., članka 6. stavka 1. i 3., članka 7. do 11., članka 12. stavka 1. i 3., članka 13., članka 17., članka 24., članka 25. stavka 1. do 4. i stavka 6., članka 26., članka 29. stavka 1. do 4., članka 30., članka 31. stavka 1. i 2., članka 32. do 41., članka 42. stavka 1., 2. i 4., članka 43. do 50., članka 51. stavka 1. do 5. i stavka 7., članka 52. stavka 2., članka 53. do 64., članka 66. do 108., članka 110. do 114. i članka 120. koji stupaju na snagu 1. 1. 2012.

15. Odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 150/11) u Zakonu o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 139/10.) u članku 122. u podstavku 1. riječi: »1. siječnja« zamjenjuju se riječima »1. srpnja«, a odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 2/12) u Zakonu o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 139/10. i 150/11.) u članku 122. riječi: »1. srpnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »15. listopada 2012.«.

16. Konačno Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 112/12) Zakon o javnim ovršiteljima (»Narodne novine«, br. 139/10., 150/11. i 70/12.) prestaje važiti danom stupanja na snagu ovoga Zakona (Članak 1.), danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje služba javnih ovršitelja imenovanih sukladno Zakonu o javnim ovršiteljima (»Narodne novine«, br. 139/10., 150/11. i 70/12., članak 2.) te prema članku 3. ovaj Zakon objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu 15. listopada 2012.

17. Nadalje, Ovršnim zakonom (Narodne novine br. 139/10, dalje. OZ/10), uređen je, između ostalog, postupak po kojem javni ovršitelji provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak), čl. 1. OZ/10 te, prema odredbi čl. 340. OZ/10, odredbe isto zakona kojima je takav postupak uređen stupaju na snagu 1. 1. 2012.

18. Uredbom o izmjenama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 154/11), članak 1., regulirano je da u Ovršnom zakonu (»Narodne novine«, br. 139/2010, 125/2011 i 150/2011), u članku 339. podstavku 1. riječi: »31. prosinca 2011.« zamjenjuju se riječima: »30. lipnja 2012.« te člankom 2, da u Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 125/2011), u članku 7. riječi: »1. siječnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »1. srpnja 2012.«.

19. Zakonom o izmjenama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 12/12), člankom 1., propisano je da u Ovršnom zakonu (»Narodne novine«, br. 139/10., 125/11., 150/11. i 154/11.) u članku 339. podstavku 1. riječi: »31. prosinca 2011.« zamjenjuju se riječima: »30. lipnja 2012.« te člankom 2. da u Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 125/11.) u članku 7. riječi: »1. siječnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »1. srpnja 2012.«. Prema čl. 3. navedenog zakona, stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Uredba o izmjenama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 154/11.).

20. Nadalje, Zakonom o izmjenama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 70/12), člankom 1. propisano je da u Ovršnom zakonu (»Narodne novine«, br. 139/10., 125/11., 150/11., 154/11. i 12/12.) u članku 338. stavku 3. riječi: »30. lipnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »14. listopada 2012.«, člankom 2. da u članku 339. podstavku 1. riječi: »30. lipnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »14. listopada 2012.«, zatim člankom 3., da u članku 340. podstavku 1. riječi: »1. srpnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »15. listopada 2012.« te člankom 4. da u Zakonu o izmjenama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 12/12.) u članku 2. riječi: »1. srpnja 2012.« zamjenjuju se riječima: »15. listopada 2012.«.

21. Konačno, Ovršnim zakonom (Narodne novine 112/12), odredbom čl. 370., propisano je da stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Ovršni zakon (»Narodne novine«, br. 139/10., 150/11., 154/11., 12/12., 70/12. i 80/12.) te prema odredbi čl. 371. istog zakona, ovaj Zakon objavit će se u »Narodnim novinama«, a stupa na snagu 15. listopada 2012., osim odredaba članaka 356. do 364. koji stupaju na snagu danom prijama Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije.

22. Dakle, točno je da su odredbama Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 139/10, dalje: ZJO) uređeni ustrojstvo, ovlasti i način rada javnog ovršiteljstva te odredbama Ovršnog zakona (Narodne novine br. 139/10, dalje. OZ/10), između ostalog, i postupak po kojem javni ovršitelji provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak), da je tužitelj, prema rješenju Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 24. listopada 2011., imenovan za javnog ovršitelja i to temeljem odredbe čl. 15. st. 1. ZJO, kao i da javno ovršiteljstvo nije niti započelo s radom jer su odredbe ZJO i OZ/10, nakon odgode primjene kasnijim izmjenama i dopunama, u konačnici prestale važiti 15. listopada 2012. i to Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 112/12) i Ovršnim zakonom (Narodne novine 112/12), međutim, sve navedene zakone donio je Hrvatski sabor, temeljem odredbe čl. 81. Ustava Republike Hrvatske, proglašeni su temeljem odredbe čl. 89. Ustava Republike Hrvatske, te utemeljeno tuženica tvrdi da u donošenju istih nema elemenata protupravnosti, a niti štetne radnje tuženice.

23. Nadalje, iako iz rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 24. listopada 2011. kojim je tužitelj imenovan za javnog ovršitelja sa službenim sjedištem u [adresa], za područje Županijskog suda u Sisku, proizlazi da je tužitelj položio javnoovršiteljski ispit sukladno tada važećem Pravilniku o polaganju javnoovršiteljskog ispita (Narodne novine br. 41/11 i 72/11), međutim, tužitelj ne dostavlja odluku o visini troška polaganja navedenog ispita (čl. 21. navedenog pravilnika), a niti podnosi kakav dokaz o izvršenoj uplati u navedenu svrhu, pa sud isključivo na temelju navoda tužitelja u tužbi, ne može sa sigurnošću zaključiti da je po osnovi plaćanja javnoovršiteljskog ispita tužitelj doista utrošio novčani iznos od tadašnjih 2.000,00 kn (265,45 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), a niti kada je utrošio navedeni novčani iznos, pa stoga sud zaključuje da tužitelj, po navedenoj osnovi nije dokazao niti prouzročenu štetu odnosno visinu iste.

24. U odnosu na naknadu imovinske štete u iznosu od 390,49 eur (2.942,16 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), koju isplatu tužitelj zahtijeva po osnovi plaćenog predujma za vatrootporni ormar, valja reći da je doista iz priložene preslike uplatnice utvrđeno da je tužitelj navedeni novčani iznos uplatio prema R1 računu za predujam br. 81593 od 30. 12. 2011. tvrtki Primat RD d.o.o., međutim, niti iz jednog materijalnog dokaza ne proizlazi što je točno plaćeno tim novčanim iznosom, a poglavito nije vidljivo da se radi o plaćanju predujma za ormar namijenjen upravo obavljanje javnoovršiteljske djelatnosti ili da bi za obavljanje takve djelatnosti bio neophodan ormar nekakve određene vrste (vatrootporni) te u konačnici, obzirom da iz navoda samog tužitelja proizlazi da tužitelju ormar nije nikada niti isporučen iz razloga što prodavatelju nije platio kupoprodajnu cijenu ormara u cijelosti, kao i da od prodavatelja unatoč navedenom nije nikada zatražio povrat plaćenog predujma, čak da je navedeni novčani iznos i bio namijenjen u navedenu svrhu , utoliko što tužitelj nije zatražio o prodavatelja ormara povrat uplaćenog predujma, sud zaključuje da je tužitelj takvim postupanjem pristao na navedenu štetu te nema nikakvog pravnog temelja po kojem bi tuženica bila u obvezi istu tužitelju nadoknaditi (čl. 1054. st. 1. ZOO).

25. Konačno, iako iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 16. 12. 2011., proizlazi da je tužitelj ugovorio navedeni zakup u svrhu obavljanja javnovršiteljske djelatnosti kao i cijena zakupa od 2.000,00 kn mjesečno, tužitelj ne dostavlja nikakav dokaz da je zakupodavcu isplaćivao ugovorenu cijenu zakupa i u kojem vremenskom periodu (naknadu štete po navedenoj osnovi tužitelj zahtijeva za 10 mjeseci), a za istaknuti je i da je navedenim ugovorom ugovorena mogućnost otkaza ugovora o zakupu uz otkazni rok od 30 dana.

26. Prema tome, temeljem svega navedenog, a imajući u vidu da je tijekom cijelog parničnog postupka prema navodima tuženice sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva, zaključak je suda da tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije s uspjehom dokazao sve pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, odgovornosti tuženice te visinu štete (čl. 221a. ZPP u vezi s čl. 1045. ZOO), zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

27. Nadalje, prema odredbama čl. 230. st. 1. i 2. ZOO, nema mjesta zaključku da je nastupila zastara tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, tužitelj je tuženici podnio zahtjev za mirno rješenje spora 2014. (iz zahtjeva nije vidljiv određeni datum podnošenja) koji zahtjev, prema dopisu tuženice od 24. 2. 2015., tuženica nije prihvatila, a uzimajući u obzir da je tužitelj donošenjem Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12) i Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine br. 112/12) konačno saznao za prestanak službe javnih ovršitelja.

28. Tužitelj je dijelom povukao tužbu, a u preostalom dijelu je u cijelosti izgubio spor pa je tuženici dužan sukladno odredbama čl. 158. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

29. Tuženici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav odgovora na prijedlog za mirno rješenje spora u iznosu od 5.834,00 eur (Tbr. 32.), za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 5.834,00 eur (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanja na ročištima 23. 5. 2017. i 22. 1. 2018. u iznosu od 5.834,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1. i Tbr. 40.), za zastupanje na ročištu 6. 2. 2016. u iznosu od 1.483,93 eur (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr.9.st.3.), za sastav podneska od 17. 11. 2016. u iznosu od 5.834,00 eur (Tbr. 8. st.1. i Tbr. 40.), ukupno 30.753,93 eur.

30. Tuženici nije priznat trošak za sastav podneska od 5. 9. 2017. jer u spis toga dana nije dostavljen podnesak (čl. 155. st. 1. ZPP).

31. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Sisku, 3. travnja 2026.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju

2. tuženici po zakonskom zastupniku