Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-329/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZSE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Kožul i Petrinović, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, 02. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu br. 366- 23/2007 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita 23. travnja 2007. koja propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva Ugovora o kreditu u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedest posto) iznosa kredita.” pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici OSE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, u roku od 15 dana isplati iznos 857,42 eura/6.460,20 kn* zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. svibnja 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.384,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče počevši od dana presuđenja pa sve do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troškova postupka obija.
IV. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi parnični trošak.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova njezinog punomoćnika iz državnog proračuna.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 23. travnja 2007. kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 366-23/2007 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 97.000,00 CHF. Odredba čl. 5.1. Ugovora br. 363-23/2007 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita da propisuje iznos jednokratne naknade za odobrenje kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Navedena naknada da je naplaćena od strane tuženika sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. Da joj je navedena naknada (trošak) naplaćena u iznosu od 6.460,20 kn i to 11. svibnja 2007. da potvrđuje tuženik u dopisu dostavljenom punomoćnici tužiteljice uz e-mail od 11. rujna 2023. U predmetnom ugovoru da nije definiran pojam „jednokratna naknada” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali tuženik da uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužiteljici. Takva odredba da je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, predmetni Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica da je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja da ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 da jasno navodi: « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ...». Dakle, pozicija tužiteljice i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva da propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom da se ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate. U odnosu na nepošteno i kao takvo ništetno ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, ukazuje na odluku Općinskog suda u Slavonskom Brodu- Stalna služba u Novoj Gradiški posl. broj P-335/2020, potvrđena po Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj Gž-91/2022 kojom odlukom je utvrđeno da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Sud EU da je također u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Dalje, sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Opisana odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je protivna kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Zaključno, na svaki pojedini utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.
1.1. U svom podnesku od 29. studenog 2023. (str. 97-101) tužiteljica ističe kako tuženik u odgovoru na tužbu osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu te navodi da se isto ne presumira pa da je na tužiteljici teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopila u poslovne već u privatne svrhe. Takve navodi tuženika da su neutemeljeni i paušalni. Naime, tuženik da neutemeljeno pokušava teret dokaza o svojstvu potrošača prebaciti na tužiteljicu. Tuženik da polazi od pogrešne pretpostavke kako je na tužitelju teret dokaza glede dokazivanja statusa potrošača. Ukazuje na odluku VSRH broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Tvrdi da za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita te činjenice da se radi o fizičkoj osobi. U samom Ugovoru o kreditu da je vidljivo da je tužiteljica kredit sklopila kao fizička osoba te njegova namjena. Da je tuženik u trenu sklapanja Ugovora o kreditu smatrao da tužiteljica nije potrošač, isti da ne bi odobrio. Ukoliko bi tuženik i dalje isticao spornost statusa potrošača tužiteljice, tada da je na tuženiku teret dokaza. O primjenjivosti presude u kolektivnom sporu na konkretan slučaj tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presude Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 te presude VSRH posl. broj Revt-249/14 jer da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka. U odnosu na navedeno, tužiteljica ističe da se poziva na gore navedenu presudu samo u odnosu na to da su tužitelji u odnosu s tuženikom bili u poziciji „take it or leave it.” Iako se u kolektivnom postupku nije odlučivalo o ugovornoj odredbi za naknadu kredita, meritum je jednak kao i u predmetnom slučaju budući da su potrošači (tužiteljica) i u odnosu sporne predmetne odredbe bili u položaju „take it or leave it”, jer u slučaju da tu naknadu nisu platili kredit im ne bi bio odobren. Iako se navedena presuda ne odnosi na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita, srž te presude da se može „preslikati” na predmetni slučaj. Tuženik u odgovoru na tužbu da navodi da je sporna odredba bila jasno i razumljivo sastavljena te da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za nju proizlaze. Takvo što tužiteljica osporava, jer da se u konkretnom slučaju ne misli da gramatički razumljivost sporne ugovorne odredbe ili razumljivost pojma da je tužiteljica bila dužan platiti određeni postotak od iznosa kredita. U konkretnom slučaju odredba da je glasila: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.” Tužiteljici da je bila gramatički jasna i razumljiva odredba, međutim ista da ne sadržava točno određene odnosno specificirane troškove na koje se odnosi sporna ugovorna odredba. Odredba da ne sadrži ni riječi o tome o kojim se troškovima radi (poimenice) koji nastaju tuženiku prilikom sklapanja kredita, a da ih je tužiteljica dužna podmiriti, koliko ti troškovi iznose i slično, a niti je to tužiteljici bilo objašnjeno od strane djelatnika tuženika, a trebalo je biti. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica nije znala o kojim je točno troškovima riječ, za što ona mora platiti tzv. ulaznu naknadu, već je ista bila stavljena u poziciju „take it or leave it” budući da joj bez plaćanje sporne naknade ne bi ni bio odobren kredit. Tuženik da je koristio nepoštenu poslovnu praksu ugovarajući naknade za odobrenje kredita tzv. ulazne klauzule te je takvim postupanjem tužiteljicu doveo u neravnopravni položaj jer tužiteljica nije imala mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe (suprotno navodima tuženika). Neosnovano da tuženik navodi da je tužiteljica mogla sama procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe proizlaze. Tužiteljica da je stava da nije na njoj da išta procjenjuje, a kamoli ekonomske i pravne posljedice sporne ugovorne odredbe, pogotovo uzimajući u obzir da se radi o prosječnom potrošaču koji takva znanja ni nema, a niti je razumno i logično od tužiteljice to očekivati. Nije na potrošaču da išta procjenjuje, već je na djelatniku banke kao financijske institucije i ekonomskog stručnjaka bilo da na adekvatan način tužiteljici obrazloži spornu ugovornu odredbu, ekonomske posljedice koje iz nje mogu proizaći, o kojim se troškovima radi, što oni predstavljaju i sl. Tuženik nadalje u odgovoru na tužbu da navodi da su u konkretnom slučaju ugovorne strane prije sklapanja predmetnog ugovora pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju sporne ugovorne odredbe te da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju. Takav navod tuženika da je netočan. Naime, ugovorne strane u ni jednom trenutku da nisu pregovarale, odnosno tužiteljica da uopće nije mogla pregovarati s tuženikom u pogledu sporne ugovorne odredbe niti je na bilo koji način imala stvarnu mogućnost da na istu utječe. Sporna ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade da je bila zapravo uvjet za dobivanje kredita jer da ista nije plaćena tuženik ne bi odobrio kredit tužiteljici, a što je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica da nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe pogotovo uzimajući u obzir da se radi o slabijoj ugovornoj strani. Već samom tom činjenicom tuženik da je kao neupitno jača strana u postupku doveo tužiteljicu kao slabiju stranu u neravnopravan položaj. Unatoč tome što je visina naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila naplaćena u iznosu kako to tvrdi tužiteljica da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadržava nikakve kriterije ni pojašnjenja iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, stoga da je takva odredba nejasna i nerazumljiva. Navedena odredba da je suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenim odredbama potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Navedene odredbe dio da su standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakve jednokratne naknade određuju, niti je definirano na koje usluge/ troškove se te naknade odnose. Odredba članka 3. Direktive 93/13 da glasi: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Za sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva svakako da se može reći da su uočljive, obzirom da se iste nalaze na vidljivom mjestu, no nikako nisu jasne, ni razumljive niti konkretizirane. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbi, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takvih naknadi. Potrošač da mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu da se jasno očitovao sud EU u predmetima C-125/18, te C- 84/19. Obzirom da tuženik kao financijska organizacija i jača strana u postupku nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, ista da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pogledu sporne naknade tuženik da je bio dužan pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje te koji eventualni troškovi nastaju tuženiku da bi se ona imala primijeniti, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Ukazuje i na odluku Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-1853/2022-3 od 17. studenog 2022. kojom odlukom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-1553/2020-20 od 29. lipnja 2022. Dalje, Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. da je propisao da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada govorimo o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. ZOOa koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koji je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji mu ne pripada da je nepošteni stjecatelj pa da stoga mora isplatiti i zatezne kamate računajući od dana kad je neosnovano stekao svaki pojedinačni iznos. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o institutu ništetnosti, proizlazi pravno opravdan zahtjev za isplatu i zakonskih zateznih kamata sukladno čl.1115. i čl.29. st.1 i st.2. Zakona o obveznim odnosima.
1.2. Podneskom od 24. veljače 2025. (str. 137-142) tužiteljica ukazuje na to da tuženik konstantno samo paušalno osporava njezin status potrošača, ne pružajući ni jedan dokaz za to. Ukazuje da je iz same dokumentacije priložene uz tužbu razvidno da je ugovor sklopila fizička osoba izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili poslovne djelatnosti što je razvidno iz namjene ugovora o kreditu. U samom ugovoru da je navedeno da je namjena kredita bila stambena „za kupovinu stana” (čl. 2 samog Ugovora o kreditu). Takav ugovor da je banka odobrila. Nadalje, ističe kako je sukladno kogentnim normama tužena banka prije stupanja u kreditni odnos, a i za vrijeme njegovog trajanja, bila ne samo ovlaštena, već i obvezna vršiti financijsku i tehničku kontrolu te opći nadzor namjenskog korištenja kredita, naročito ako je korisniku odobren namjenski kredit, a u ovom slučaju odobren je upravo namjenski kredit. Pri tome je banka imala zakonsku mogućnost trenutnog jednostranog otkaza ugovora o kreditu ako se utvrdi nenamjensko korištenje i kršenje preuzetih obveza korisnika kredita, osobito ako to utječe na procjenu rizika otplate odnosno vrijednost instrumenta osiguranja. Znači, za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, banka da je bila dužna vršiti kontrolu bitnih okolnosti vezanih za predmetni namjenski (potrošački) kredit, a neosporno je da je tužena banka za vrijeme trajanja kreditnog odnosa predmetni kredit tretirala kao kredit podignut, iskorišten i otplaćen za izgradnju kupovinu stana (stambene namjene) u vlasništvu upravo ovdje tužiteljice. Stoga da je prigovor vezan za svojstvo potrošačkog kredita, očito potpuno neosnovan. Dalje, iz same tužbe da je razvidno da se tužiteljica ni u jednom dijelu tužbe nije pozivala na kolektivnu presudu, već isključivo na odredbe Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Prvenstvo sudu ukazuje da je tužiteljica laik, nestručna osoba, osoba koja nema dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da bi mogao sama procjenjivati ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe niti je to realno, a ni životno logično za očekivati od nje. Na tužitelju da nije da sama procjenjuje ekonomske i pravne posljedice koje mogu proizaći iz sporne ugovorne odredbe, već je sve ekonomske i financijske posljedice istoj trebao i bio dužan objasniti i na njih upozoriti djelatnik banke (tuženika), međutim isti to da nije učinio. U konkretnom slučaju se ne misli da gramatički razumljivost sporne ugovorne odredbe ili razumljivost pojma da je tužiteljica bila dužna platiti određeni postotak od iznosa kredita. Nikakvi troškovi da nisu bili navedeni u danom trenutku u predmetnom Ugovoru, a niti je zaposlenik tuženika iste iznio tužiteljici prilikom sklapanja kredita niti joj je išta obrazložio. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica nije znala o kojim je točno troškovima riječ, za što mora platiti tzv. ulaznu naknadu, već je ista bila stavljena u poziciju „take it or leave it” budući da joj bez plaćanja sporne naknade ne bi ni bio odobren kredit. Tuženik je koristio nepoštenu poslovnu praksu ugovarajući naknade za odobrenje kredita tzv. ulazne klauzule te je takvim postupanjem tužiteljicu doveo u neravnopravni položaj jer nije imala mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Ugovorne strane da u ni jednom trenutku nisu pregovarale niti je tužiteljica mogla pregovarati s tuženikom u pogledu sporne ugovorne odredbe niti je na bilo koji način imala stvarnu mogućnost da na istu utječe. Također da nije bila informirana za što mora platiti spornu naknadu i koji su to troškovi koji nastaju tuženiku, slijedom čega da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao slabije ugovorne strane. Unatoč tome što je naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila naplaćena da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak, jer odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadržava nikakve kriterije ni pojašnjenja iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, stoga da je takva odredba nejasna i nerazumljiva. Navedena odredba da je suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenim odredbama potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Navedene odredbe da su dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakve jednokratne naknade određuju, niti je definirano na koje usluge/ troškove se te naknade odnose. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive 93/13 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da su svakako uočljive, ali nikako nisu jasne, ni razumljive niti konkretizirane. Obzirom da tuženik kao financijska organizacija i jača strana u postupku nije prenio potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, ukazuje na niz drugih odluka Županijskih sudova u kojima je sporna odredba utvrđena ništetna te kao takva nepoštena uz obvezu tuženiku da tužitelju vrati naplaćeni iznos uz zatezne kamate (presuda Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž617/2022-3 od 25. svibnja 2022., presuda Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-449/2022-3 od 03. svibnja 2023.) Zaključno, ukazuje na recentnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., a kojom presudom je odbijena revizija banke kao neosnovana i potvrđena ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje je potrošač morao platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita te u kojoj je jasno iznesen stav da banke moraju potrošaču vratiti naplaćeni iznos zajedno s zateznim kamatama koje teku od dana naplate tog iznosa pa do isplate. Prigovor zastrae istaknut po tuženiku da je, budući da Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisuje da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1.ZOO/05. (članak 104. stavak 1.ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dalje, navod tuženika da bi tužiteljica imala pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu da je neosnovan, jer je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastupila u trenutku sklapanja ugovora, jer u tom trenutku tužiteljica od banke nije dobila ključne informacije koje se odnose na sporne ugovorne odredbe. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužiteljice da je nastupila povreda. Kondemnatorni tužbeni zahtjev da se temelji na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Tuženik, kao nesavjesna ugovorna strana koji je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji mu ne pripada, zapravo da je nepošteni stjecatelj pa stoga mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kad je neosnovano stekao novčani iznos. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o institutu ništetnosti da proizlazi pravno opravdan zaključak obveze isplate i zakonskih zateznih kamata sukladno čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, te potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača da se ne presumira pa da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužiteljica da se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka. Tužiteljica u tužbi da ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 366-23/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita da je jasno i razumljivo sastavljena pa da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za nju proizlaze. Spornom odredbom da se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužiteljica da je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdila potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada da je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužiteljica poziva, tužiteljica da neosnovano tumači na način da je trebala biti informirana o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU , zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, da je važno da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ da vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno da bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. Konačno, cijena robe ili usluge u tržišnom gospodarstvu da nije kao takva izravno povezana s radnjama koje se moraju obaviti ili troškovima proizvodnje, nego s ponudom i potražnjom. U tom smislu, da nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužiteljice da bi joj naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ da ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužiteljica, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Polazeći od naprijed navedenog, da je za zaključiti da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužiteljica da je razumno morala shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužiteljicu da se nisu promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužiteljica razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužiteljica pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama da nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive da nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju da se propisuje da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže: „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, da nisu osnovani navodi tužiteljice da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužiteljica, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba da je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, da se može zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU7. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju da ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis da ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane da su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće da ne bi bilo. Sukladno navedenom, da je razvidno kako je upravo tužiteljica ta koja je, u bitnom, odredila sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njezinih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome da nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom da je na tužiteljici. Tužiteljica da je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imala stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, da je za naglasiti i da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno da još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim da nisu ispunjene. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njezin zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, da ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
2.2. U svom podnesku od 06. lipnja 2024. (str. 128-132) tuženik ustraje u osporavanju potrošačkih sredstava ugovora o kreditu koji je predmetom spora kao i svojstvo potrošača tužiteljici. Ukazuje na stav suda Europske unije izražen u presudi u predmetu C-630/17 te s tim u vezi ističe da nije dovoljno da se tužiteljica, u vezi dokazivanja te odlučne činjenice, puko pozove na činjenicu da je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, pa da na toj činjenici stane svaka daljnja obveza dokazivanja pretpostavki primjene utvrđenja iz kolektivnog spora. U slučaju prihvaćanja takvog stava tužiteljica da bi se mogla pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora bez dokazivanja osnovnih uvjeta po kojem se osoba uopće i može pozivati na ta utvrđenja, a to su: 1.) da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača te 2.) da su sredstva predmetnog kredita kao i stvari kupljene sredstvima kredita korištene isključivo u potrošačke svrhe. Naime, potrošačko svojstvo da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora, a suprotno navodima tužiteljice, upravo je na njoj teret dokaza spomenutih činjenica budući da Zakon o zaštiti potrošača ne poznaje presumpciju prema kojoj je određena osoba potrošač dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu da govori i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021. Tužiteljica da se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, s obzirom da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila predmet kolektivnog postupka. Navedeno da potvrđuje i sama tužiteljica u podnesku od 29. studenoga 2023. kada navodi da se u kolektivnom sporu nije odlučivalo o ugovornoj odredbi za naknadu kredita. Prema tome, ostali navodi tužiteljice u kojima navodi da je u biti riječ o istom meritumu odlučivanja, što tuženik osporava, da nisu dovoljni da bi došlo do proširene primjene učinaka iz kolektivnog spora u ovome predmetu. Uz navode iz odgovora na tužbu naglašava kako se na spornu odredbu odnosi isključenje testa poštenosti propisano čl. 84. ZZP/03, a koje glasi: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Navedeno iz razloga što je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio cijene Ugovora o kreditu. Iz formulacije gore navedenih zakonskih odredbi da jasno proizlazi kako zakonodavac navedenim zakonom, kao lex specialis za ugovore o kreditu, propisuje što je obuhvaćeno cijenom u istima. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU-a. Drugim riječima, da je važno da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Kada tuženik navodi da je tužiteljica mogla sama procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe proizlaze, to da znači da je mogla izračunati točan iznos koji će na ime te naknade platiti. Tuženik to navodi jer svaka poslovna sposobna osoba u pravnom prometu to može učiniti, a to da se od nje uostalom i očekuje u skladu s čl. 10. Zakona o obveznim odnosima. Da se naknada za obradu kredita ima smatrati kao cijena Ugovora o kreditu da zaključuje i Županijski sud u Splitu u odluci posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2022., u kojem je utvrdio po čl. 84. ZZP kako je sporna odredba jasna i razumljiva slijedom čega da nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost. S obzirom na gore navedeno da je razvidno da je sporna odredba isključena iz ocjene poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03, a sve imajući u vidu da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze iz njezina ugovaranja. U prilog tome da je razina obaviještenosti odnosno informiranosti potrošača (a iz same stilizacije odredbi proizlazi da je tužiteljica bila u cijelosti informirana) jedna od odlučujućih činjenica za određivanje ništetnosti odredbi u sporovima poput predmetnog, govori i recentna odluka Ustavnog suda pod posl. br. U- III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ da vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade da bi bila pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno da bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, da nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužiteljice da bi joj naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Zaključuje da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, da je tužiteljica razumno morala shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužiteljicu da se nisu promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %)da je moralo postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (u daljnjem tekstu: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama da nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive da nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže: „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, da nisu osnovani navodi tužiteljice da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sama tužiteljica da nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba da je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ4, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njezin zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
2.3. Podneskom od 25. veljače 2025. (str. 143-145) tuženik se očituje na navode tužiteljice te tvrdi da njezini navodi da se radi o laiku i nestručnoj osobi koja nema dovoljno ekonomskog i financijskog znanja su apsolutno promašeni i irelevantni za predmetni postupak. Ovo iz razloga što okolnost da je ugovor o kreditu zaključila osoba koja nije ekonomske struke ne podrazumijeva drugačiji tretman niti zakon razlikuje stručne od nestručnih osoba niti posebno štiti nestručne osobe. Gledajući kroz prizmu prosječnog potrošača sporna odredba čl. 5 ugovora o kreditu, a koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 %.“, sasvim je jasna i razumljiva te je tužiteljica mogla znati koje posljedice za nju proizlaze odnosno kolika je njezina obveza. Napominje i to da obveza postupanja u skladu s načelom savjesnosti i poštenja obvezuje obje ugovorne strane što znači da je korisnik kredita, jednako kao i banka, dužan prilikom sklapanja ugovora postupati na način koji je pravičan, iskren, transparentan i u duhu poštovanja međusobnih prava i interesa. Dakle, sve i kada bi navodi tužiteljice bili istiniti odnosno da tužiteljica zaista nije mogla razumjeti značenje i posljedice sporne odredbe da je bila dužna tražiti objašnjenja pojedinih ugovornih odredbi koje joj nisu jasne i tražiti da joj se pojasne ekonomske posljedice. Navodi o tome da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati o spornoj odredbi da su neosnovani jer su tužiteljici prilikom prvog dolaska u banku prezentirani svi raspoloživi ugovori i uvjeti ugovaranja takvih kredita. Upravo tužiteljica da je odabrala kredit vezan za valutu CHF budući da su joj uvjeti takvog kredita očigledno najviše odgovarali. Tužiteljici da je bilo omogućeno pročitati predmetni ugovor o kreditu i proučiti odredbe istog zbog čega je apsolutno promašeno sada govoriti o neznanju ili o tome da je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika. Da je tužiteljica imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora govori i činjenica da postotak naknade za obradu kredita nije bio jednak u svim ugovorima o kreditu. Tuženik ponovno ističe da Direktiva 93/13 nije bila primjenjiva u Republici Hrvatskoj u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu zbog čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na istu kao i na presude Europskog suda koje se temelje na Direktivi. Međutim, sve i kada bi odredbe Direktive 93/13 bile primjenjive na predmetni Ugovor, odredba o naknadi za obradu kredita ne bi bila ništetna. Naime, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ, ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužiteljica, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita već ista zahtjeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, što je tužiteljica nesporno bila. Tužba da je u ovom predmetu podnesena 03. listopada 2023. radi povrata iznosa koji je tuženik navodno stekao bez osnove. Za tražbinu po osnovi povrata stečenog bez osnove nije propisan posebni zastarni rok pa se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a zastara počinje teći prvog sljedećeg dana nakon izvršenog plaćanja bez osnove (čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), prekida se podnošenjem tužbe i navršava protekom zakonom određenog vremena. Budući da se naknada za obradu kredita dospjela u svibnju 2007. to je do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok. Naime, i Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01. ožujka 2022. da je odlučeno da shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2452/2017-2 od 20. ožujka 2018. kao i na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. „nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjuju.“ S obzirom da stajalište iz presude posl.br. Rev-2245/2017-2 od 20. siječnja 2018. upućuje da „(…) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 (…)“, argumentum a minori ad maius, isti učinak u pogledu tijeka zastarnog roka za restitucijske zahtjeve kao posljedice ništetnih pravnih poslova ima i tužba, budući da je kolektivna tužba specijalna u odnosu na pojedinačnu tužbu. Ukazuje na presudu Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 2637/2023-3 od 09. travnja 2024. Slijedom svega navedenog, u slučaju da sud smatra osnovanim zahtjev tužiteljice, što tuženik osporava, pravilnom bi primjenom materijalnog prava utvrdio da je potraživanje iz predmetnog spora zastarjelo. Osim što je potraživanje koje je predmet ovog tužbenog zahtjeva u zastari ukazuje i kako je neosnovan zahtjev tužiteljice u pogledu zateznih kamata koje je ista zatražila na utuženi iznos. Kako je tuženik u cijelosti postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, to da nema osnove da bi se tužiteljici zakonske zatezne kamate priznale od trenutka kojega je tuženik stekao navodno neosnovano plaćeni iznos. Sve i da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, a što tuženik osporava, istoj bi bilo osnovano priznati zakonske zatezne kamate tek od trenutka podnošenja tužbe, kako je tuženik i isticao tijekom postupka.
3. U dokaznom postupku pročitano je: povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 5), ugovor o kreditu broj 366-23/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 6-17), dopis od 30. kolovoza 2023. (str. 19-20), mail prepiska (str. 21), članak (str. 22), isplatni nalog (str. 23), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).
4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora, te tužiteljice kao korisnika kredita 23. travnja 2007. u pogledu novčanog iznosa 97.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.
5. Isto tako nije sporno, da je čl. 5.1. među strankama ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.
6. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, 125/2007 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, pa se stoga isti ima primijeniti na konkretan slučaj) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog čl.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog čl.). Imajući u vidu iskaz tužiteljice, o kojem još i nastavno, a u kontekstu činjenice da u tijeku ovog postupka tuženik je tvrdio drugačije, ali nije predlagao dokaze u tom pravcu (a na njemu je bio teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP) - stajalište je suda da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica bila nedovoljno informirana o tome na što odnosi naknada iz odredbe čl. 5.1. predmetnog ugovora, te da o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je nedvojbeno riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi te o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, pri čemu se dakle, posebno ističe da tuženik u ovom postupku na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao protivno.
7. Naime, tužiteljica u svom iskazu tvrdi, a sud joj vjeruje jer je pred sudom iskazivala okolnosno i decidirano i njezin iskaz drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje – da su se prije sklapanja ovog ugovora o kreditu suprug i ona, a on je sudužnik u ovom ugovoru - raspitivali vezano za kredite za kupnju stana i kako nisu bili kreditno sposobni ni za kunski kredit, a ni za kredit u eurima u Addiko Banci d.d. (odnosno u Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. – op. a.) da su im rekli da imaju kredit za mlade i da za taj kredit u CHF, da su kreditno sposobni pa da su pristali i podignuli kredit za kupnju stana u kojem još uvijek stanuju. Banka da je sastavila tekst ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka i dala im gotov ugovor na potpis, tako da nisu mogli utjecati ni na kakve odredbe predmetnog ugovora pa tako niti na ovu odredbu za naknadu koja se odbijala od iznosa kredita u visini 1,50% iznosa kredita. Da nisu pristali na pojedinu odredbu pa tako i na ovu, da ne bi bili dobili kredit. U trenutku kada su ugovor trebali potpisati da su vidjeli da stoji ta odredba o naknadi troškova kredita i pitali što to znači, pa da im je rečeno da je to trošak kredita ali da im nisu objasnili na što se odnosi i vezano za to da na tu odredbu nisu pristali - kredit ne bi bili dobili tako da na istu također nisu mogli utjecati, kao ni na druge odredbe predmetnog ugovora. Zapravo da su se mogli dogovoriti isključivo o iznosu kredita i roku otplate, dok je sve druge odredbe sve sastavila banka i dala im na potpis. U banci da im je objašnjeno da se trošak određuje na način da se uzima postotak od kredita, a nikakvu odluku vezano za to kako oni taj trošak određuju da im nisu pokazali, niti im predočili kakve Opće uvjete poslovanja.
8. Obzirom na navedeno stajalište je suda da je tuženik ugovarajući s tužiteljicom odredbu čl. 5.1. Ugovora o kreditu na način kako je navedeno, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je takav način ugovaranja odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, a sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ista je ništetna.
9. Da je riječ upravo o potrošačkom ugovoru također je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, jer je sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen stan tužiteljice u kojem stanuje, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza, nije dokazao drugačije. Dakle, sredstva dobivena kreditom tužiteljica nije utrošila u svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno takvo što u ovom postupku tuženik, na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao.
10. Osim toga valja naglasiti s obzirom na sve navedeno, te na formulaciju predmetne odredbe ugovora iz čl. 5.1., a kojom se troškovi obrade kredita stavljaju u korelaciju s iznosom kredita – da je zapravo odluka o naknadi prepuštena isključivo banci i ne korespondira s eventualno stvarnim troškovima tuženika, kako to tuženik pokušava prikazati u postupku, pa da je obzirom na navedeno došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, tako da tužiteljica kao korisnik kredita sa svoje strane ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, te se pored ostalog uz naglasak na ovo utvrđenje - ugovorna odredba iz čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu može podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe, kako je već rečeno.
11. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
12. Na ime troška obrade kredita (1,50%) tuženik je tužiteljici umanjio iznos kredita u visini 97.000,00 CHF/430.680,00 kn kako to proizlazi iz isplatnog naloga od 11. svibnja 2007. (str. 23) kada je izvršena isplata kredita, za iznos 857,41 eura/6.460,20 kn, a što tuženik u ovom postupku i ne osporava.
13. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
14. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, i prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici novčani iznos koji je primio na ime jednokratnih troškova obrade kredita (naplate naknade za troškove obrade kredita) prema ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 366-23/2007 u iznosu kako je navedeno u točki II. izreke presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od dana kada je zapravo izvršeno plaćanje po tužiteljici (dan kada je izvršena isplata kredita tužiteljici u umanjenom iznosu za iznos jednokratnog troška obrade kredita), sve u skladu i s odredbom čl. 1115. ZOO.
15. Nastavno na navedeno, te na pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Broj: Su-IV-47/2020-2 doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." - tužiteljičin zahtjev za naknadu plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "jednokratni trošak obrade kredita" - nije u zastari, jer je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku. Slijedom toga i prigovor zastare istaknut po tuženiku je neosnovan.
16. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
16.1. Tužiteljici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 01. travnja 2025., 30. rujna 2025., 16. veljače 2026. i na ročištu za objavu odluke u ukupnom iznosu 412,50 eura (tbr. 9/1, 9/3 i 9/5 Tarife), sastav podnesaka od 16. studenog 2023., 29. studenog 2023., 20. lipnja 2024. i 24. veljače 2025. u iznosu ukupno 500,00 eura (tbr. 8/1 i 8/3 Tarife), odnosno sveukupno 1.062,50 eura, uvećano za PDV u iznosu 262,62 eura (tbr. 46 Tarife) sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 19,91 eura i presudu 39,82 eura, odnosno sveukupno 1.384,84 eura.
16.2. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuje one predviđene tarifom.
17. Tužiteljica potražuje trošak i sukladno odredbi čl. 11. Zakona o sudovima (NN 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025, dalje: ZS) i to za 6 sati izbivanja iz pisarnice radi pristupa na ročišta 01. travnja 2025., 30. rujna 2025., 16. veljače 2026. u iznosu ukupno 300,00 eura uvećano za PDV te materijalni trošak sukladno tbr. 44 i 45/2 Tarife za korištenje osobnog automobila za pristup na ranije navedena ročišta iz Labina i to ukupno po dolasku (130 km x 0,50 eura) 65,00 eura. Navedeno predlaže da joj se isplati iz sredstava državnog proračuna.
17.1. Odredbom čl. 11. st. 4 ZS-a propisano je da u slučaju iz čl. 11. st. 2. ZS strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Odluka o troškovima iz ovoga članka donijet će se zajedno s odlukom o troškovima postupka. (čl. 11.st.5. i 6. ZS).
17.2. Ovdje valja istaknuti da je rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola br. 31 Su-83/2024-3 spis predmeta ustupljen s Općinskog suda u Puli – Pola, ovom sudu.
17.3. Slijedom navedenog te imajući u vidu da je punomoćnica tužiteljice odvjetnica u Puli te da putovanje od mjesta ureda punomoćnice tužiteljice do ovog suda i natrag ne traje dulje od 3 sata, punomoćnici tužiteljice ne pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice, pripada joj pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, međutim, nije priložila dokaz vezano za visinu tih troškova, pa je stoga odlučeno kao u točki V. izreke presude.
U Poreču, 02. travnja 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
1. tužiteljica p.p.,
2. tuženik p.p.
