Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-576/2023-35

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku odvj. iz Zagreba, utvrđenja ništetnosti i dr., nakon dovršene glavne rasprave održane dana 6. ožujka 2026., u prisutnosti pun. tužitelja Marcele Šprem Veljavečki odvj. iz Čakovca, te pun. tuženika Marka Miloševića odvj. iz Zagreba, dana 3. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.161,87 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 27,14 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

III. Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 447,98 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.857,50 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 03. travnja 2026. kao dana presuđenja do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovora te radi nezakonito više obračunate preostale glavnice nakon provedene konverzije.

2. Nesporno je među strankama:

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine odbijena žalba, između ostalih, i petotuženika ADDIKO BANK d.d. (ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d.) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. godine, te je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž- 7129/13 od 13.06.2014. godine, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, a naprijed citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne

- tužitelj i tuženik (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) zaključili su 2008. godine Ugovor o kreditu broj: 146-241/2008 kojim Ugovorom je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio potrošački kredit na iznos od 18.812,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita

- tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovor (Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-241/2008, sklopljen 01.02.2016. godine) o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

3. Osim navedenog, tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi:

- imajući u vidu pravomoćne citirane sudske odluke, Ugovor koji su stranke sklopile, a koji se i citira u ovoj tužbi opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak

- obzirom da odredba iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) propisuje: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“, jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužitelj u ovoj tužbi poziva

- slijedom navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.“ tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba

- posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile su za tužitelja zastrašujuće budući je tečaj CHF-a u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik, uz to što je rastao tečaj paralelno donosio Odluke kojom je povećavao kamatne stope (!?!?) – obzirom si je tuženik osigurao takvo pravo nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom u čl. 4. i 7. Ugovora.

- obzirom na objedinjeno shvaćanje VSRH u pogledu zastare, tužitelj je 28. srpnja 2023. nakon pribave relevantne dokumentacije od tuženika postavio tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu po kreditu s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, i to sve do provedene konverzije, te u odnosu na nezakonito više obračunatu glavnicu u kunama prema ugovorenom tečaju na dan isplate kredita spram kune u odnosu na iznos preostale glavnice utvrđen konverzijom.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik navodi:

- da tužitelj nema svojstvo potrošača niti aktivnu legitimaciju, te se stoga ne može pozivati na navedene presude, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju, pa stoga ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača

- ističe prigovor zastare utuženih iznosa, te navodi da budući da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla

- budući da tužitelj u osnovi potražuje povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno članku 372. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje: „ZOO“) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja

- u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala

- čak i kada bi se uzelo da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu u svakome slučaju bila bi u zastari

- presuda VTS - valutna klauzula postala je pravomoćnom 14. lipnja 2018. godine, a tužitelj je tužbu podnio 24. srpnja 2023. godine, dakle više od 5 godina od dana pravomoćnosti presude VTS-a o valutnoj klauzuli

- dužnost na sklapanje Aneksa, tj. provođenje konverzije je posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača

- ne ulazeći u pitanje pravilnosti i ustavnosti ovakve zakonodavne intervencije, tuženik ističe da provedba konverzije nije ovisila o želji i volji tuženika, već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u situacijama u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju

- u ovom predmetu se upravo to dogodilo, tj. tužitelj je htio izvršiti konverziju, a toj želji je tuženik udovoljio, sve s učinkom ex tunc.

- isto tako, tužitelj je pristao na izračun konverzije

- sukladno odredbi članka 19. c stavka 6. ZID ZPK, tužitelj je nakon što mu je ponuđena konverzija imao potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun te nastaviti otplatu kredita prema dotad važećim odredbama Ugovora o kreditu

- s obzirom da je, kao što je već navedeno, tužitelj htio izvršiti konverziju, tužitelj i tuženik su Aneksom ugovorili promjenu sadržaja Ugovora o kreditu (govoreći u odnosu na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope) na način: • da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR; • da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu umjesto početno ugovorene kamatne stope Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovorili kamatnu stopu jednaku zbroju fiksnog i promjenjivog dijela kamatne stope, a da promjenjivi dio kamatne stope predstavlja EURIBOR, tj. prosjek kamatnih stopa na tržištu između više od 50 europskih banaka

- imajući u vidu promjene iz prethodnog odjeljka koje su se sklapanjem Aneksa ugovorile, jasno je da su sporni dijelovi pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, sklapanjem Aneksa prestali postojati, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama Aneksa s učinkom ex tunc

- zbog navedenog, sve i kada bi sud htio pristupiti ocjeni eventualne ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu na čijoj navodnoj ništetnosti tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev – on to ne bi mogao zbog činjenice da spomenute odredbe više ne postoje, tj. čak štoviše, ima se smatrati da nikada nisu niti postojale

- drugim riječima, sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje niti da su ikada postojale.

5. Sporno je među strankama da li je tužitelj potrošač, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača, ovdje tužitelja ŠH, a prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, te naposljetku je sporna i sama visina tužiteljeve tražbine.

6. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-686), te proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec, a osim toga i saslušao tužitelja. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pretežnom dijelu.

7. Vezano za navedeni prigovor tuženika valja reći da brojna sudska praksa potvrđuje da je stjecanje bez osnove oblik štete za potrošača. Da se radi o šteti koja nastaje za potrošača proizlazi i iz samih pretpostavaka potrebnih za izvanugovorni odnos stjecanje bez osnove a koje su: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje na drugoj, uzročna veza, nepostojanje pravnog osnova i da ne smije biti riječ o štetnoj radnji jer tada postoji odgovornost za štetu. Osim toga odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača.

8. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

9. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te se navršila 14. lipnja 2019. Stoga pravilno tužitelj sam ne postavlja tužbeni zahtjev s te osnove, opravdano očekujući prigovor zastare od strane tuženika. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. S obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., i to prvotno samo sa manifestacijskim zahtjevom kojim se od tuženika traži da tužitelju dostavi relevantnu dokumentaciju temeljem koje će on specificirati svoj tužbeni zahtjev, to se od tog datuma prekida zastarijevanje, tako da u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu.

11. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.

12. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

13. Što se tiče intencije zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.

14. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno, niti pak to prešutno proizlazi iz tog zakona, kao što bi proizlazilo iz tvrdnje tuženika da je Sporazum o konverziji nova pravna osnova koja od samo početka zamjenjuje inicijalni Ugovor.

15. Što se tiče ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je uzeo potrošački kredit za kupnju auta na 7 godina koji auto je koristio u privatne svrhe. To mu je bio prvi kredit. Tržio je najpovoljniji kredit u više banaka te mu je upravo u banci Hypo Alpe-Adria bank d.d. ponuđen najpovoljniji kredit, ta mu je banka nudila samo kredit u CHF valuti koja je bila povoljnija od drugih kredita. To je bilo 2008. godine te koliko se sjeća gospođa s kojom su razgovarali (supruga je bila sudužnik) ga nije upozorila na nikakve rizike vezane uz CHF valutu niti o tome da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF valutu kao što to čini u odnosu na valutu euro, niti o bilo kakvim drugim rizicima vezanim za tu valutu. Početni anuitet mu je bio 1.100,00 – 1.200,00 kuna te je kasnije porastao na 1.700,00-1.800,00 kuna, s time da je mjesečno rastao po 50 kuna. Ugovor je u obliku koji je potpisao vidio prvi puta kod javnog bilježnika na potpisu, nije mogao utjecati na odredbe ugovora, JB mu ga je samo pročitao, on se baš nije razumio u stvari. Najvažniji mu je bio iznos anuiteta koji će plaćati te je mislio da će takav iznos biti manje-više tijekom cijele otplate. Što se tiče kamatne stope mislio je da tako kako je ugovorena da će tako biti tijekom cijelog razdoblja otplate, nije niti primijetio niti se bavio značenjem toga što to znači da je kamata promjenjiva po odluci banke. Pročitao je ugovor, nitko mu nije objašnjavao što to znači "valuta utočišta", banka mu nije rekla da postoji mogućnost konverzije ugovora i prije ovog aneksa kojeg je sklopio, a aneks odnosno konverziju je sklopio da si olakša otplatu. Nije znao da CHF valuta može ići gore i dolje i da o tome ovisi iznos anuiteta, to mu nitko nije rekao pa može reći da tada nije razumio značenje valutne klauzule.

17. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu koji su stranke sklopile 1. veljače 2016. proizlazi da se isti sklapa sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Stoga temeljem toga i iskaza tužitelja, sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.

18. Kako je tuženik odustao od saslušanja djelatnika banke na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj i ugovornoj fazi, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudi Visokog trgovačkog Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženik nije dokazao da navedena presuda nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama. Pri tome valja navesti i slijedeće odredbe ZPP-a temeljem kojih je sud donio ovu odluku: odredbom čl. 7. ZPP-a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok je u čl. 221.a ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Prema članku 49. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

22. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

23. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da iz ugovora to ne proizlazi. Navedeno se posebno odnosi na upozorenje koje tuženik morao dati tužitelju glede slijedećih činjenica: opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB- a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo je potpuno izvjestan, te povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedeno je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze, niti je bio sukreator ugovora koji je dvostranoobvezujući pravni posao. Pri tome je bitno istaknuti da je teret dokaza da se radi o poštenim ugovornim odredbama, odnosno da se o istima pojedinačno pregovaralo, na trgovcu, odnosno na banci, sukladno čl. 49. st. 4. ZZP-a.

24. Bitno je istaknuti da je sud temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, čime je cjelokupni rizik povećanja prebačen na korisnika kredita (potrošača, ovdje tužitelja). Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je vještakinja u svom nalazu i mišljenju iskazala neto pretplatu kamate zatim neto pretplatu tečaja pa ukupnu pretplatu po osnovi kamate i tečaja pa onda ukupno zateznu kamatu na pretplatu kamate i tečaja do 30. rujna 2015. te je od zbroja ukupne preplate po osnovi kamate i tečaja i ukupne zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja oduzela preplatu u konverziji čime je dobila iznos od 2.609,85 EUR što je sve prikazano u tablici broj sedam nalaza i mišljenja koja se nalazi na listu 552 spisa a da je tužitelj u ovom predmetu postavio samo zahtjev s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valuti obveze a ne i temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud ne može u potpunosti usvojiti tako postavljeni tužbeni zahtjev. Također valja reći da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da je u njemu sadržan i iznos koji se odnosi na ništetnu odredbu o kamatnoj stopi a za koji iznos je tužbeni zahtjev u zastari. Stoga je sud naložio vještakinji da dopuni nalaz i mišljenje na način da navede koliko iznosi zatezna kamata samo na neto preplatu tečaja do 30. rujna 2015. što je ona i navela da iznosi 1.289,61 EUR. Stoga se može u obzir uzeti samo utvrđena neto preplata tečaja iz osnovnog nalaza u iznosu od 4.259,16 EUR kojoj se pribraja navedena kamata u iznosu od 1.289,61 EUR koja je obračunata na tu preplatu do 30.9.2015. godine od kojeg iznosa se potom oduzima preplata u konverziji u iznosu od 3.386,90 EUR tako da je tuženik dužan na kraju nadoknaditi tužitelju preostali iznos sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. , o čemu je odlučeno kao pod toč. I. izreke. S ostatkom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen kao pod toč. III.

26. U odnosu na tužbeni zahtjev da se utvrdi razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.9.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju, vještakinja je utvrdila da ta razlika iznosi 27,14 EUR u kojem iznosu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev te mu na navedeni iznos pripada zatezna kamata od 1. listopada 2015. o čemu je i odlučeno pod točkom II. izreke. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 2.810,94 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 2.606,46 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 204,48 HRK odnosno 27,14 EUR. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne. Zbog navedenog se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK- a.19.

27. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti glede spornih bitnih činjenica dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u skladu sa pravilima struke. Stoga je isti sud i prihvatio.

28. Što se tiče navoda tuženika da preinaka tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio nakon vještačenja nije dopuštena, valja reći da je ona dopuštena, štoviše temeljem čl. 191. st. 2. ZPP-a, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti pa sud o njoj niti nije posebno odlučivao.

29. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa 83% a tuženik sa 17%. Treba imati u vidu (s obzirom ne samo na visinu nego i na osnov zahtjeva) da tužitelj nije uspio u parnici u manjem dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Osim toga, radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za potrošača koji nije dao povod za parnicu te bi takva odluka o troškovima postupka rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (presuda Suda EU C-224/19 i C-259/19). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

30. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Također sukladno Tbr. 46. Tarife, na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima. Sud je tužitelju priznao trošak za: sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 31.7.2023. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 30.8.2023. u iznosu od 50,00 eura, sastav podneska od 26.10.2023. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 22.4.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 23.4.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 16.12.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 11.11.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19.12.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 6.31.2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, pripadajući PDV 25% u iznosu od 487,50 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.857,50 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. travnja 2024. u iznosu od 250,00 eura, budući da u njemu tužitelj specificira zadatak vještaku, čime je nastao nepotreban trošak, budući da zadatak vještaku određuje sud a ne stranka. O trošku je odlučeno kao pod toč. IV. izreke presude.

U Čakovcu 3. travnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tužena po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte