Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-53/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Tomislavu Zoriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Zorić&Karačić u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstva financija, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1702/2025-8 od 13. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1702/2025-8 od 13. studenoga 2025. u odbijenom dijelu pod točkom I. izreke i

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tužitelju naloženo da tuženiku plati parnični trošak u iznosu od 180.100,00 eura u roku od 15 dana i u tom dijelu spis se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O žalbenom trošku odlučit že se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Proglašava se u cijelosti nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem zahtjeva za izravnu naplatu koju je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 18683136487, podnio Financijskoj agenciji dana 07.09.2021., a kojim tuženik zahtjeva naplatu temeljem obične zadužnice izdane od strane tužitelja HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, na kojoj je ovjera potpisa tužitelja izvršena kod javnog bilježnika Ive Hanžeković- Živković iz Zagreba, Gajeva 2 pod brojem OV-15532/08,te „ Izjave o prijenosu prava iz zadužnice, Ugovora o kreditu broj 40/2008-FRZ, sa pripadajućim IV Dodatkom“ , a kojim zahtjevom tužitelj zahtjeva naplatu „s osnova glavnice u iznosu od 9.800.000,00 kuna uvećano za kamatu po stopi 2 % godišnje koja se obračunava od dana 31.svibnja 2009. godine do dana 6.10.2014. godine uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se obračunava od dana 6.10.2014. godine do dana namirenja“.

II Nalaže se Financijskoj agenciji da u Jedinstvenom registru računa briše oznaku blokade računa i oznaku zabrane raspolaganja novčanim sredstvima, upisanih temeljem zahtjeva za izravnu naplatu Republike Hrvatske od 07.09.2021., godine, podnesenog na temelju zahtjeva za izravnu naplatu opisanu u točki I. ove presude.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka, sve u roku 15 dana. kao neosnovan."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 180.100,00 eura u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi navodi da se u konkretnom slučaju radi o zadužnici koja je sastavljana prije 1. siječnja 2011. i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (tj. solemnizirana) pa se na zastaru primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Naime, po tvrdnji tužitelja do donošenja ovršnog zakona 2010. zadužnica je predstavljala privatnu ispravu na kojoj je samo javno ovjerovljen potpis izdavatelja zadužnice radi čega nije mogla biti izjednačena s javnobilježničkim aktom pozivom na odredbu članka 59. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu, pa se na takvu zadužnicu ne može primijeniti zastarni rok iz članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, već opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima. Ovo zato što zadužnica do donošenja ZOO-a/10 nije ispunjavala pretpostavke iz članka 233. stavak 1. ZOO-a. Tek nakon donošenja ZOO/10 više ne postoji dvojba da je zadužnica kao solemnizirana privatna isprava izjednačena po svojoj pravnoj snazi s javnobilježničkim aktom, pa se na nju primjenjuje i duži zastarni rok od deset godina. Međutim prvostupanjski sud, potpuno negirajući svojstvo apstraktnosti zadužnice ne razlikuje zastaru iz pravnog posla (Ugovora o dugoročnom kreditu broj 40/2008- FRZ od 23.prosinca 2008., Dodatka I,II,III I IV Ugovora o kreditu broj 40/2008, Sporazuma o zasnivanju založnog prava br.350/08, solemniziranog od strane javnog bilježnika Iva Hanžeković Živković pod brojem OV-15530/08-1 dana 29.prosinca 2008.) od zastare prava na naplatu iz zadužnice koja je privatna isprava. Na opisani način, a suprotno relevantnoj pravnoj teoriji i jasnim odlukama sudova Republike Hrvatske, a na koje je tužitelj upirao u parničnom postupku, prvostupanjski sud ponajprije pogrešno primjenjuje pravo, stoga i u ovoj žalbi tužitelj citira kako cijenjene pravne stručnjake, tako i odluke sudova. U ovom postupku ne raspravlja se o zastari tražbine iz osnovnog pravnog posla, nego o zastari prava tuženika da koristi tužiteljevu običnu zadužnicu na kojoj je samo ovjeren potpis izdavatelja zadužnice. Dakle u ovom postupku bilo je bitno utvrditi da li je tuženik bio ovlašten koristiti takvu zadužnicu nakon isteka pet godina od dana njezinog izdavanja. Da je kojim slučajem tužitelj i dalje u obvezi jamstva prema tuženiku, a osnovom ugovora o kreditu i njegovih dodataka (a nije), tuženik se ne može i ne smije koristiti takvom zadužnicom. „Zadužnica je vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu koja je neovisna od osnovnog pravnog posla. „ZOO regulira općenito pitanje zastare, početak tijeka zastare, vrijeme potrebno za zastaru, zastoj i prekid zastare. Prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, osim ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. To znači da se zadnji dan dospijeća obveze ne uračunava u početak tijeka zastare, već zastara počinje teći prvi dan iza dospjelosti. Već je navedeno da tražbina iz zadužnice dopijeva odmah poslije njezina izdavanja, pri čemu kod bjanko zadužnice vjerovnik može odmah po njezinu izdavanju upisati iznos tražbine i po potrebi svoje podatke. Stoga smatram da zastara prava iz zadužnice počinje teći prvog dana od dospijeća zadužnice, a to je sljedećeg dana nakon izdavanja zadužnice.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 19. studenog 2018. također zauzima pravno shvaćanje prema kojem se na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na koji je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana), kao u ovom slučaju, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO/91 (sada članak 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od deset godina iz članka 379. ZOO/91 (sada članka 233. ZOO/05) zbog čega se na predmetnu zadužnicu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. U odnosu na dosuđeni parnični trošak ističe kako dosuđivanje parničnog troška tuženiku kojeg zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, osobito mehaničkom primjenom automatizma „gubitnik plaća“ nalažući tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak predstavlja povredu prava na pristup sudu u smislu članka 6. stavak 1. Konvencije, kao i povredu prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja kako tužba nije bila bez legitimnog sadržaja, niti je bila očigledno neopravdana, a nije bilo ni neopravdano bilo očekivanje tužitelja na uspjeh u tužbenom zahtjevu kada se sagleda sudska praksa u prilog zastare potraživanja iz zadužnice i protek vremena od kada je zastara počela teći, odnosno tužitelj je imao legitimna očekivanja glede uspjeha u sporu koji je pokrenuo upravo radi ponašanja tužene u ovršnom postupku koje je potaklo tužitelja da ustane sa tužbom. Pri tom se poziva na stajalište Europskog suda za ljudska prava u presudi Klausz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev broj 28963/10, zatim presudu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2016., zahtjev broj 72152/13, te shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto u spisu poslovni broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova i sastava žalbe ili podredno da presudu i rješenje o naknadi troškova parničnog postupka ukine i vrati na ponovni postupak pred drugim sucem. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 20.000,00 eura + PDV, te trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na glavno potraživanje, dok je u odnosu na troškove postupka osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP - a.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (članka 8. ZPP - a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se u cijelosti proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužitelja, temeljem zahtjeva za izravnu naplatu koju tuženik zahtjeva temeljem obične zadužnice izdane od strane tužitelja, na kojoj je ovjera potpisa tužitelja izvršena kod javnog bilježnika Ive Hanžeković-Živković iz Zagreba, Gajeva 2 pod brojem OV-15532/08, te „Izjave o prijenosu prava iz zadužnice, Ugovora o kreditu broj 40/2008-FRZ, sa pripadajućim IV Dodatkom“, a kojim zahtjevom tužitelj zahtjeva naplatu „s osnova glavnice u iznosu od 9.800.000,00 kuna uvećano za kamatu po stopi 2 % godišnje koja se obračunava od 31. svibnja 2009. do dana 6. listopada 2014. uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se obračunava od dana 6. listopada 2014. do dana namirenja“.

9. Analizom svih u postupku provedenih dokaza prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sljedeće pravnorelevantne činjenice:

- da iz spisa poslovni broj Ovr-3217/21 proizlazi da je u istome ovrhovoditelj (ovdje tuženik) pred Financijskom agencijom podnio zahtjev za izravnu naplatu 7. rujna 2021. temeljem ovršne isprave-obične zadužnice sastavljene od tužitelja, a ovjerene od strane javnog bilježnika Ive Hanžeković Živković pod brojem OV-15532/08 dana 29. prosinca 2008.,

- da nije sporno da je predmetna zadužnica, sastavljena kao instrument osiguranja radi naplate vjerovnikove tražbine prema glavnom dužniku po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj 40/2008-FRZ,

- da je tužitelj zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3217/2021 od 29. listopada 2021. upućen na pokretanje parnice protiv ovdje tuženika radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa (izravne naplate) kod Financijske agencije iz žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ-a),

- da tužitelj svoj zahtjev za proglašenjem ovrhe, pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temelji na činjenici nastupanja zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom,

- da iz isprava u spisu proizlazi da je tuženik 7. rujna 2021. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom od 24. kolovoza 2021., na temelju obične zadužnice HD sastavljene 29. prosinca 2008. ovjerene istog dana u uredu javnog bilježnika Ive Hanžeković Živković pod brojem OV-15532/08,

- da tužitelj prigovara zastari navodeći da je potraživanje tuženika prema zadužnici u zastari,

- da se u konkretnom slučaju, radi se o običnoj zadužnici koju je u svojstvu jamca platca izdao tužitelj predniku tuženika radi naplate tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 40/2008-FRZ od 23. prosinca 2008.,

- da se radi se o zadužnici koja je sastavljena prije 1. siječnja 2011. i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (tj. solemnizirana) pa se na zastaru primjenjuje opći zastarni rok od pet godina,

- da je do donošenja Ovršnog zakona 2010. zadužnica predstavljala privatnu ispravu na kojoj je samo javno ovjerovljen potpis izdavatelja zadužnice radi čega nije mogla biti izjednačena s javnobilježničkim aktom pozivom na odredbu članka 59. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22, dalje: ZJB), pa se na takovu zadužnicu ne može primijeniti zastarni rok iz članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18.dalje ZOO), već opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a,

- da zadužnica do donošenja OZ/10 nije ispunjavala pretpostavke iz članka 233. stavak 1. ZOO-a,

- da tek nakon donošenja OZ/10 više ne postoji dvojba da je zadužnica kao solemnizirana privatna isprava izjednačena po svojoj pravnoj snazi s javnobilježničkim aktom, pa se na nju primjenjuje i duži zastarni rok od deset godina,

- da početak zastare tražbine iz zadužnice odgovara početku zastare tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 40/2008-FRZ od 23. prosinca 2008. u kojem je ugovoren poček 3 godine od datuma isplate kredita (članak 4.), a po isteku počeka otplate kredita, otplata se vrši u 28 jednakih uzastopnih tromjesečnih anuiteta od kojih prvi anuitet dospijeva nakon tri godine od počeka,

- da među strankama nije sporno da je nad glavnim dužnikom Boljava d.o.o. iz spomenutog Ugovora o dugoročnom kreditu rješenjem Trgovačkog suda poslovni broj St-54/2014 od 6. listopada 2014. otvoren stečajni postupak niti da je tražbina tuženika prijavljena u stečajnom postupku,

- da među strankama nije sporno da je tražbina iz osnovnog pravnog posla dospjela najkasnije 6. listopada 2014. danom otvaranja stečajnog postupka nad Boljava d.o.o., a što proizlazi iz dostavljene specifikacije uz zahtjev za prisilnu naplatu prema kojem tuženik potražuje kamate na iznos od 9.800.000,00 kuna počevši od tog datuma.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud pravilno sukladno odredbi članka 140. stavak 1. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15, 104/17, 32/22 i 27/24, dalje: SZ), te odredbama članka 241., 245. stavak 4. i članka 126. stavak 1. i stavak 3. ZOO-a, zaključuje da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta radnjom vjerovnika, odnosno ovdje tuženika prema glavnom dužniku Boljava d.o.o. prijavom tražbine (osigurane predmetnom zadužnicom jamca platca), u stečajnom postupku nad glavnim dužnikom, a kako isti još nije okončan to zastara nije počela ponovno teći pa proizlazi da je predmetni zahtjev za izravnu naplatu duga podnesen financijskoj agenciji prema običnoj zadužnici izdanoj od strane tužitelja podnesen unutar zastarnog roka, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka I. izreke).

11. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je temeljem ugovora o kreditu, u svrhu osiguranja navedene tražbine, ishođena zadužnica jamca platca HD, izdana i ovjerena 29. prosinca 2008. u uredu javnog bilježnika Ive Hanžeković-Živković i Lade Škaričić-Sinčić iz Zagreba pod brojem Ov-15532/2008.

12. Dana 8. studenoga 2010. Hrvatski sabor donio je Zakon o prestanku važenja Zakona o fondu za razvoj i zapošljavanje (Narodne novine broj 124/10), te je odredbama navedenog Zakona poslove bivšeg Fonda za razvoj i zapošljavanje preuzelo Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva.

13. Sporazumom o preuzimanju poslova Samostalne službe za razvoj i zapošljavanje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva od 15. ožujka 2019., Ministarstvo financija preuzelo je dokumentaciju i poslove bivše Samostalne službe za razvoj i zapošljavanje koji se odnose za nadzor korisnika kredita bivšeg Fonda za razvoj i zapošljavanje. Slijedom toga, Ministarstvo financija je nadležno za postupanje u predmetu prednika bivšeg Fonda za razvoj i zapošljavanje, a što se odnosi i na društvu Boljava d.o.o. Split.

14. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj 12 St-54/2014 otvoren je 6. listopada 2014. stečajni postupak nad društvom Boljava d.o.o. Split. Ministarstvo financija prijavilo je u stečajni postupak tražbinu temeljem Ugovora o kreditu u ukupnom iznosu od 11.466.837,92 kuna, od čega se iznos od 9.800 .000,00 kuna odnosio na dospjelu glavnicu, iznos od 973.130,60 kuna na redovitu kamatu, a iznos od 693.707,32 kuna na zateznu kamatu. Predmetna tražbina je utvrđena i priznata u cijelosti.

15. 24. kolovoza 2021. tuženik je podnio na naplatu zadužnicu HD, odnosno tužitelja, ovjerenu pod brojem Ov-15532/08.

16. Nije sporno da je tužitelj već u ovršnom postupku, istakao prigovor zastare, navodeći činjenicu da je na zadužnici potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011.), te kako ista nije solemnizirana od javnog bilježnika, navodeći pri tome kako se za takve zadužnice primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Tuženik je u ovršnom postupku, također kao i tijekom parničnog postupka, kao i sada u žalbi istakao da tražbina nije u zastari.

17. S tim u vezi potrebno je istaknuti da je temeljna svrha izdavanja zadužnice naplata tražbine ukoliko ista po dospijeću nije podmirena, te kao takva prati pravnu sudbinu tražbine čijoj naplati služi. Kako je predmetna zadužnica pribavljena u svrhu osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu, ukoliko bi se zastarni rok računao od dana izdavanja zadužnice, zastara bi počela teći prije nego što vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a što bi bilo suprotno odredbi članka 215. ZOO-a, iz koje proizlazi da zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

18. Predmetnim ugovorom o kreditu u točki 5. određen je način i rok otplate u 28 jednakih uzastopnih tromjesečnih anuiteta koje utvrđuje banka, od kojih prvi anuitet dospijeva nakon tri godine počeka. Obzirom da je točkom 3. definiran datum prijenosa kredita u otplatu kao 31. svibnja 2009., a točkom 4. definirano je trajanje počeka u razdoblju od tri godine, sasvim nedvojbeno proizlazi da je dospijeće prvog anuiteta bilo sredinom 2012.

19. Obzirom da je nad korisnikom kredita i glavnim dužnikom otvoren stečajni postupak 6. listopada 2014., sukladno članku 140. SZ-a sve obveze glavnog dužnika se smatraju dospjelima danom otvaranja stečajnog postupka, odnosno 6. listopada 2014.

20. Nadalje, sukladno odredbi članka 241. ZOO-a, prijava tražbine u stečajnu masu predstavlja radnju pokrenutu pred mjerodavnim tijelom s ciljem naplate potraživanja koje vjerovnik ima prema dužniku, a rezultira prekidom tijeka zastare, dok novi zastarni rok počinje teći iznova tek od dana okončanja tog postupka, prema članku 245. stavak 4. ZOO-a.

21. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj jamac platac glavnom dužniku društvu Boljava d.o.o. Split, što je razvidno iz samog Ugovora, pa je stoga prijava tražbine u stečajnom postupku glavnog dužnika djelovala u odnosu na prekid zastare tražbine i prema tužitelju u skladu s odredbom članka 126. stavak 3. ZOO-a.

22. Prema tome, budući da je izravna naplata tražbine pokrenuta na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 7. rujna 2021. u konkretnom slučaju ne može se govoriti o proteku zastarnog roka, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

23. Slijedom naprijed navedenog, utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, a koju ocjenu tužitelj neosnovano osporava, preocjenjujući u postupku provedene dokaze u svom subjektivnom smislu, nasuprot pravilnoj ocjeni danoj od strane prvostupanjskog suda.

24. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

25. Dakle, pobijana presuda u odnosu na glavno potraživanje je pravilna i zakonita, temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu.

26. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. potvrditi.

27. Odluka o troškovima postupka nije pravilna i zakonita.

28. Prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 154. stavak 3., u svezi s člankom 155. i sukladno odredbi članka 163. ZPP-a, naložio je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 180.100,00 eura, polazeći od vrijednosti predmeta spora označenog u tužbi u iznosu od 9.800.000,00 kuna/1.300,683,52 eura.

29. Mjerodavne odredbe članka 154. ZPP-a glase: "(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove." Odredbe članka 163. ZPP-a primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

30. Prema članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

31. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, drugostupanjski sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju članka 1. Protokola broja 1. uz Konvenciju.

32. U odluci Vrhovnog suda RH broj: Rev-641/2023-3 od 17. listopada 2023. izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, sud je dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)."

33. Iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi obveza suda da kada odlučuje o parničnom trošku provede test razmjernosti odnosno da ispita predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu i to bez obzira na ishod postupka kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu .

34. Budući da prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti niti je utvrdio sve relevantne okolnosti za odluku o parničnom trošku (financijsko stanje tuž itelja radi utvrđivanja predstavlja li trošak nerazmjeran i prekomjeran teret pri čemu ovaj drugostupanjski sud za sada ne raspolaže potrebnim činjenicama, je li tuž itelj mogao opravdano očekivati da će uspjeti u sporu), valjalo je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku odluku o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

35. U ponovnom postupku sud će, vodeći računa o izloženom shvaćanju ESLJP provesti test razmjernosti prema činjenicama na kojima stranke temelje svoje zahtjeve nakon čega će donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku o troškovima postupka.

36. O žalbenom trošku odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

U Gospiću, 3. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić