Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-31/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Slatinske Banke d.d., Slatina, Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579, zastupane po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-244/2025-16 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P -244/2025-16 od 14. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl.12. stavka 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 6139060056 sklopljenog između tužiteljice i tuženog dana 5. srpnja 2012. godine, u Zagrebu, koja glasi:

"Korisnik kredita je dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 2,50%, na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun Banke: [broj bankovnog računa]."

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 141,78 Eur koji je tužiteljica platila tuženiku na ime naknade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2012. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 20. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 6139060056 sklopljenog između tužiteljice i tuženog dana 5. srpnja 2012. godine, u Zagrebu, koja glasi: " U slučaju spora po ovom Ugovoru stranke ugovaraju nadležnost Općinskog suda u Slatini."

IV Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da iz sredstava državnog proračuna u roku od 15 dana isplati troškove delegacije (putni trošak) tužiteljici u iznosu od 3,80 Eur-a (tri eura i osamdeset centi)."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i žalbene razloge kao osnovane, te preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, a tužiteljici naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, po stopi propisanoj članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana ili da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 78,12 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužena jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni i određeni razlozi o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz č lanka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi sadržanih u članku 12. stavak 2. i 20. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 5. srpnja 2012. zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) a gdje je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u svoti od 2,50 % iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu svote koje je tužiteljica platila u ispunjenju označenih ništetnih ugovornih odredbi, te je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP-a) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i to njegovih odredbi iz članka 81. i članka 83. ocjenom kako su označene ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te zabrane zlouporabe prava pa su stoga ništetne sukladno odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), a potom, primjenom odredbi članka 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), preračunavanjem novčanih svota primjenom fiksnog tečaja konverzije kune za euro, sudi svote koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetnih ugovornih odredbi.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe ništetne, pa su time uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenim od tužene, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj ica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi gdje joj je nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

9. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da joj nisu bile niti spomenute predmetne naknade niti je mogla odustati od potpisivanja Ugovora pa dakle, nije imala bilo kakvu mogućnost pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

9.1. Budući da tužena osim saslušanja tužiteljice nije predlagala dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu pa niti na koji način nije dokazala da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala o odredbama kredita, niti da je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, neosnovani su navodi tužene kada tvrdi da sud nije provjerio postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih odredbi i da su troškovi naknade za obradu jasno i razumljivo sastavljen i te je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice, a nije predviđena obveza informiranja o kamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna stoga, jer se o odredbama potrošačkog ugovora mora omogućiti pojedinačno pregovarati, što je u ovom slučaju izostalo.

10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su ugovorna odredba glede jednokratnih troškova obrade u iznosu od 2,50 % iznosa kredita nepoštena u smislu odredbe članak 96. ZZP jer, iako je odredba članka 12. stavak 2. Ugovora o kreditu razumljivo sastavljena, ne omogućuje tužiteljici ocijeniti opravdanost te naknade pa niti ova odredba nije isključene iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbi članka 98. ZZP-a.

11. Kako se u konkretnom predmetu dakle radi o potrošačkom ugovoru, prvostupanjski sud je zaključio kako je i odredba čl. 20. predmetnog ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora također ništetna, a iz razloga što je ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu kreditora formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a za koju tuženik nije dokazao da se o istoj pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužiteljicu, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 180 km do Slatine), što bi za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Dakle, kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, pa je prvostupanjski sud pravilno u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP utvrdio da je odredba članka 20. Ugovora o kreditu ništetna.

12. Kako tužena nije dokazala da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi, te je upoznala od čega se ova naknada sastoji, opravdanost te naknade i njenu visina, a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremila tužena, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je i sporna odredba članka 12. stavak 2. Ugovora o kreditu ništetna, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer tužena, ne samo da nije navedeno dokazala, već iz te odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbama Ugovora koja su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno u konkretnom slučaju tužiteljice.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (na primjenu koje upućuje i tužena) određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Niti odredbe članka 1021. do 1023. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita kao niti naknadu za prijevremenu otplatu kredita dok odredba članka 1024. stavak 3. ZOO-a predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, koje uvjete, a niti pretrpljenu štetu, tužena u ovoj parnici nije dokazala.

14. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno, i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi, te što je njima obuhvaćeno, pravilno jew ocijenjena ništetnom odnosno, nepoštenom na temelju odredbi članka 96. i članka 97. ZZP-a.

15. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi tužene kako je ugovorena naknada bila zapravo naknade za uslugu tužene na koju ima pravo sukladno svojim internim propisima koji su zakoniti a određeni su u fiksnom iznosu i nisu vezani vanjskim kriterijima dok je ugovor solemniziran po javnom bilježniku zbog čega je izraz stvarne volje ugovornih strana a tužiteljica poslovno sposobna osoba.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe , a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17. Tužena je sastavila predmetni Ugovor o kreditu i isključivo je ona predložila prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužena nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti, ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Neosnovano tužena osporava tijek zatezne kamate jer odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristi la nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što dovodi do toga da je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje, jer ih je nametnula tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na preplaćene kamate, glavnicu tražbine naknade za obradu kredita, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

20. Žalbeni navodi tužene glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelj ici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tužene glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitan je nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tužene niti glede ovog dijela pobijane odluke.

21. Slijedom svega iznijetog je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tužena u žalbi ne osporava, žalbu tužene trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti.

22. Prvostupanjski sud odluku je o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbama članka 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) prema čijoj odredbi Tbr. 9.3. stranci zastupanoj po odvjetniku pripada nagrada za pristup na ročište na kojemu se objavljuje presuda pa nije ostvaren ovaj žalbeni navod tuženika.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi.

24. Kako tužena nije uspjela sa žalbom to je odbijen i njen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 3. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš