Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-323/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja OL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2025. broj P-2957/2025- 8 koja je ispravljena rješenjem od 15. listopada 2025. broj P-2957/2025-9, u sjednici vijeća 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2025. broj P-2957/2025-8 koja je ispravljena rješenjem od 15. listopada 2025. broj P-2957/2025-9.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015743660 koji je sklopljen između stranaka 11. ožujka 2011. i koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa kredita" i da ta odredba i kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke između stranaka, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 480,00 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2011. do isplate, pod toč. III. izreke presude, koja je u tom dijelu ispravljena rješenjem, naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR sa zateznom kamatom od donošenja odluke do isplate, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti čl. 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015743660 koji je sklopljen između stranaka 11. ožujka 2011. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i za isplatu iznosa od 480,00 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2011. koji je plaćen tuženici s osnova troška obrade kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade), nesporne činjenice da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženoj visini, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova onog što je plaćeno tuženici po tom osnovu, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 13. ožujka 2007. (ispravno 2011.) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.000,00 CHF (ispravno 24.000,00 EUR) u kunskoj protuvrijednosti i da je u čl. 13.2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kod 2,00% od iznosa kredita

- da prihvaća kao vjerodostojnim iskaz tužitelja u kojem navodi da o spornoj odredbi nije mogao pregovarati s tuženicom, da je ugovor bio unaprijed pripremljen i nije mu objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti je tražio ikakvo objašnjenje jer je to bio uvjet za dobivanje kredita, da se radilo o nenamjenskom kreditu koji je koristio za osobne potrebe i da nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta

- da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07)

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO) nije protekao,

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je isto utvrđeno pod toč. I. izreke presude te posljedično navedenom i primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužitelju s osnova restitucijskog zahtjeva iznos od 480,00 EUR sa zateznom kamatom od plaćanja tj. 19. ožujka 2011. jer je tuženica koja je tu odredbu uvrstila u Ugovor o kreditu postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama , s obzirom da sud nije naveo razloge na temelju kojih naknada za obradu kreditnog zahtjeva ima karakter "značajnosti" kao zakonske pretpostavke za utvrđenje ništetnosti , nije utvrđeno da je radi ugovaranja naknade nastala značajna neravnoteža, nedostaju razlozi na temelju kojih je ponašanje tuženice ocijenjeno protivno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je tuženica postupala zakonito i da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te da tužitelj u iskazu navodi da je shvatio odredbu o ulaznoj naknadi (kao i valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) pa je protivan zaključak suda proturječan sadržaju zapisnika koji sadrži tužiteljev iskaz. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno proveo test transparentnosti i poštenosti, da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00% od iznosa kredita ne može smatrati značajnom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, da je nejasan daljnji zaključak da tužitelj nije bio u mogućnosti ocijeniti visinu naknade i da mu nije objašnjeno od čega se ista sastoji jer je riječ o uslugama koje je tuženica bila ovlaštena naplatiti i nije bila dužna detaljno navesti koje sve usluge pruža u zamjenu za naplatu naknade u smislu odluke Suda Europske unije od 3. listopada 2019. broj C-621/17. Osporava ocjenu prigovora zastare, te zaključno smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, da je pogrešno primijenjen čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i čl. 96. st. 1. ZZP/07.

7. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upućuje tuženica navodeći u bitnome - da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (čl. 13.2.), odnosno da su razlozi koje sud navodi u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, posebice sa iskazom tužitelja, da nisu navedeni razlozi na temelju kojih je sud utvrdio da između stranaka nisu vođeni pregovori i da tužitelj nije imao saznanja na koje usluge se naknada odnosi, te na temelju čega utvrđuje da je nastupila značajna neravnoteža kao posljedica ugovaranja naknade, s obzirom da obrazloženje presude sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o činjenicama na koje ukazuje tuženica smatrajući da su iste izostale u obrazloženju presude, a koje su jasno navedene i nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza. Isto tako prvostupanjski sud je analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP, te je određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka na koje ukazuje tuženica niti radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

8. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Iako je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo iz ZZP/03 jer u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07), pri čemu se na odredbe ZZP/03 poziva i tuženica u žalbi, imajući u vidu da je predmetna materija regulirana identično po oba Zakona to je i pravilnom primjenom mjerodavnog prava o zahtjevu tužitelja valjalo odlučiti na isti način usvajanjem zahtjeva.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala personalne dokaze, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 96. st. 4. ZZP/07) koja je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da na sadržaj sporne ugovorne odredbe nije mogao utjecati niti mu je pojašnjeno na što se ugovorena naknada odnosi, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja koji jasno navodi da predmetna odredba nije bila predmetom pregovaranja, niti mu je pojašnjena, pa stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo - nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama kojima tuženica smatra suprotno prebacujući i teret dokazivanja činjenice vođenja pregovora na tužitelja i tvrdeći da je tužitelju bilo jasno na što se naknada odnosi. Međutim, upravo suprotno tome proizlazi iz iskaza tužitelja u kojem isti jasno navodi da mu nije objašnjeno koje usluge/troškovi se namiruju iz ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i da je ista bila uvjet za odobravanje kredita.

10. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

11. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

12. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) iz čl. 13.2. Ugovora o kreditu što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade, pa kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa, a kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i nakon pojedinačnih pregovora. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha kao i da se postupanje tuženice u tim okolnostima ne može smatrati savjesnim i poštenim to je pravilno istu ocijenio ništetnom (čl. 102. st. 1. ZZP/07).

13. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da sud nije pravilno proveo test transparentnosti i poštenosti. Međutim, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju u odnosu na čl. 13.2. Ugovora o kreditu.

13.1. Nisu točni žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je tužitelj bio upoznat "sa sadržajem odredbe o ulaznoj naknadi i da je istu prihvatio bez pokušaja pregovaranja o visini i bez informiranja o razlozima njezine naplate". Tuženica zanemaruje da je tužitelj u iskazu naglasio da o spornoj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati jer je ugovor bio unaprijed pripremljen, da mu odredba nije pojašnjena niti je tražio njeno pojašnjenje jer je ista bila uvjet za dobivanje kredita što samo potvrđuje da tužitelju sporna odredba nije bila razumljiva jer u biti ostaje nejasno koji troškovi tuženice su njome pokriveni uzimajući u obzir da je tužitelj bio u obvezi podmiriti i ostale troškove navedene u čl. 13.4. Ugovora o kreditu (sve troškove povezane sa zaključenjem i provedbom ugovora što uključuje javnobilježničke troškove i pristojbe, troškove opominjanja i aktiviranja instrumenata osiguranja, prisilne naplate, premije osiguranja i dr.).

14. Stoga je i primjenom mjerodavnog materijalnog prava zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti osnovan pa je pravilno usvojen zahtjev pod toč. I. izreke, a posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 480,00 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe i koju je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom te je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ga je stekla, pa je stoga prvostupanjski sud i u tom dijelu iznio jasne i dostatne razloge na temelju kojih se tuženica smatra nepoštenom stjecateljicom.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost, cijeneći da je u ovom postupku utvrđena ništetnost sporne odredbe pa stoga prema do sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara teče od pravomoćnosti ove odluke.

16. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP navodeći pod toč. 28. obrazloženja visinu troškova koje je odmjerio po pojedinim radnjama koje su bile potrebne za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora od 480,00 EUR.

18. Tuženica u žalbi navodi da je odluka o troškovima nezakonita iz razloga što je nezakonita odluka o glavnoj stvari, a što znači da odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu koja je ispravljena rješenjem pod toč. III. izreke, kao i pod IV. izreke.

18.1. Tuženica u žalbi navodi da je neosnovana naplata sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 53,09 EUR s obzirom na VPS od 480,00 EUR i da je pristojbu platila prilikom izjavljivanja žalbe u iznosu od 26,54 EUR (umanjenu za 50% od ukupnog iznosa od 53,09 EUR kako je određeno u nalogu za plaćanje). Iako navedeni žalbeni navodi nisu u vezi s prvostupanjskom presudom valja ukazati da je tuženica uz žalbu priložila dokaz o uplati sudske pristojbe u iznosu od 53,09 EUR (na listu 84 spisa) i da sud nije donosio odluku kojom bi tuženica bila pozvana na plaćanje sudske pristojbe na žalbu.

19. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženice odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 2. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek