Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1514/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69 zastupane po punomoćnici Sofii Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2560/2025-32 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2560/2025-32 od 23. srpnja 2025. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.394,23 EUR- a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose detaljno opisane u izreci od dospijeća do isplate, te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.802,03 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 23. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudi pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od među strankama nespornih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 31. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 168-50-4293822 (dalje: ugovor o kreditu) na iznos od 18.018,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća i da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

te analizom dokaza provedenih radi utvrđivanja činjenice da li su tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženice pojašnjeni svi rizici koji se tiču valute CHF, da li je tuženica primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF neosnovano ostvarila korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, da li se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač te da li je utuženo potraživanje u zastari, kojom utvrđuje sljedeće činjenice:

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, a između njih i tuženica, nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime su postupile protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07), a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 – dalje: ZPP),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe, da je sve vezano za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu obavio sa djelatnicima auto kuće u kojoj je izabrao osobni automobil, koji su mu rekli da surađuju s tuženicom i dali mu ponudu za ugovor o kreditu u valuti CHF, ali mu ništa nisu objašnjavali vezano za rizike valutne klauzule u CHF, da mu je dan na potpis unaprijed sastavljeni ugovor i nije imao mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, te da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva,

- da je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića utvrđeno da razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.394,23 EUR-a,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10, pa je tužba od 27. rujna 2021. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022.,

- da je neosnovan tuženičin prigovor zastare za preinačeni dio, jer se radi o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a koja zastara je prekinuta podnošenjem tužbe, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5,

- da je neosnovan prigovor tuženice da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe budući je ugovor otplaćen u cijelosti, jer se u smislu odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) ništetnost može isticati bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno kredit otplaćen, obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi,

- da u ovom konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a o zabrani manjeg značaja jer se u ovom konkretnom slučaju radi o vezanosti otplate kredita za tečaj CHF, a što predstavlja element cijene kao jednog od bitnih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu,

zaključuje da tuženica nije dokazala okolnosti radi kojih pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne bi imala obvezujući učinak u ovoj parnici, te da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, jer ista kao odredba po tuženici unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nije bila jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, o tim odredbama stranke nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih, te da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, zbog čega je tuženica dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takve ništetne odredbe. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. i 323. ZOO-a prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.394,23 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate , zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP -a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer tvrdnje tuženice da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti. Ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogla dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa joj je dokazivanje istog moralo biti dopušteno u ovom postupku. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na te okolnosti je dostavila promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i predložila saslušanje tužitelja. Obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pobijana presuda je utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio tuženičino pravo na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženice saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP -a), pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP - a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid o dostavljene promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj promotivnih uvjeta na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice, u ovom individualnom sporu nije bilo potrebno provoditi test poštenosti ugovornih odredbi obzirom je isti proveden već u kolektivnom sporu, a ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom.

11. Vezano za navode tuženice da je tužitelj dobio promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

12. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu potpune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, obzirom da je, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 27. rujna 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

14. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa i u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a dužna je platiti tužitelju kamate od dana stjecanja tih iznosa.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

16. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka odredbu čl. 365. st. 2. ZPP -a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica u žalbi samo navela da istu pobija vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, bez navođenja detaljnijih razloga pobijanja odluke o trošku.

17. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun